AVARSKA DRŽAVA I SLAVENIZACIJA ISTOČNE EUROPE

Avarska država

Linija razgraničenja avarske imperije prema ostalom dijelu kontinenta protezala se krajem 6. stoljeća od Jadranskog do Baltičkog mora. (Dodatne podatke o karti vidi u članku.)

Avari, ratnostepski narod iz Azije, osnovali su svoju državu na tlu Europe. U svojoj najvećoj moći, na prelazu 6. u 7. stoljeće, zauzimala je avarska država prostranstva od rijeke Dnjepar i poluotoka Krim na istoku, pa na zapadu do rijeke Soče i tvrđave Aguntum na Dravi u Alpama i rijeke Saale u Njemačkoj, te od luke Patras na poluotoku Peloponez na jugu Grčke pa do ponoćnog sunca na sjeveru Europe. Glavni upravni centar ili „okrug“ Avarske države nalazio se na rijeci Tisi, blizu današnjeg grada Szolnok u Mađarskoj.

Piše Hamza Hamzabegović

S a d r ž a j

Hamza Hamzabegović  AVARSKA DRŽAVA I SLAVENIZACIJA ISTOČNE EUROPE Hamza Hamzabegovi

Hamza Hamzabegović

  • 1 Walter Pohl i njegov naučni rad o Avarima
  •            1.1 Struktura Avarskog kaganata
  • 2 Justinijan I. Veliki
  •      2.1 Krvarenje imperije Bizant
  •      2.2 Justinijanov kodeks
  • 3 Praslaveni (Slaveni prije dolaska Avara)
  •             3.1 Prva pojava Slavena
  •     3.2 Praslaveni i „Jordanesov okvir“
  •      3.3 Anti su Protoslaveni?
  • 4 Dolazak Avara
  •      4.1 Početak avarske države
  •      4.2 Prvi napad Avara na kraljevstvo Franaka
  • 5 Bajan I. i decenija u kojoj je trajno podijeljena Europa
  •      5.1 Avari izbijaju na Dunav
  •      5.2 Justin II.
  • 6 Bajan I. i Sigibert I. dijele europski kontinent
  •      1 Početak kolonizacije i slavenizacije Avarskog kaganata
  • 7 Bajan I. postaje vlasnik Panonske nizije
  •             7.1 U posjedu istočne Panonije
  •      7.2 Bajan I. dobija i zapadnu Panoniju
  • 8 Avarski kaganat, velesila srednjovjekovne Europe
  •      8.1. Gdje se nalazio upravni centar Avara?
  • 9 Avarsko zauzimanje Balkana
  •      9.1 Bajan (II.) i oluja preko Balkana
  •      9.2 Dr Željko Fajfrić o avarskoslavenskoj invaziji Balkana
  •      9.3 Walter Pohl o avarskoslavenskoj invaziji Balkana
  • 10 Borbe za pogranični grad Aguntum u Alpama
  • 11 Avarska opsada Konstantingrada 626. godine
  •      11.1 Pomor Slavena u Zlatnom rogu
  •      11.2 Mirno razdoblje Avara
  • 12 Uništenje avarske države
  •      12.1 Franački kralj/car Karlo Veliki
  •      12.2 Avarski ustanci
  •      12.3 Bugarski kan Krum zauzima glavni avarski „okrug“
  •      12.4 Franački kroničar Einhard o nasilnom kraju avarske države

Walter Pohl i njegov naučni rad o Avarima

Možda najvažniji rad o avarskoj državi u ranom srednjem vijeku uradio je austrijski naučnik, historičar i profesor na bečkom univerzitetu Walter Pohl u svom djelu: Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa 567–822 n. Chr. Beck, München 1988 (prvo izdanje). Time je ovaj naučnik ponovo otkrio avarsko razdoblje kao izuzetno važan dio europske povijesti. Poslije toga je ta tema postala zanimljiva, te sad ima više radova o Avarima, njihovoj nesalomivoj konjici, državi i povijesti.

dr-walter-pohl  AVARSKA DRŽAVA I SLAVENIZACIJA ISTOČNE EUROPE Dr

Dr. Walter Pohl

Walter Pohl (rođen 1953. godine) učvrstio je svoja izlaganja o Avarskoj državi, koju on naziva Khaganat (Kaganat), dokazima iz autentičnih ljetopisa. Ti srednjovjekovni zapisi nastajali su još dok je postojao Avarski kaganat ili avarska država, „Avarija“. Ta svjedočanstva se nalaze u tadašnjim kronikama Carstva Bizant (Grčka), Franačkog kraljevstva (Franačka ili „Francija“), te kraljevine Langobarda (Lombardija). Ove navedene države više ne postoje, kao i mnoge druge iz srednjeg vijeka. Kako Walter Pohl naglašava, povijesni fenomeni Avarske države su: SIMBIOZA Avara i Slavena, te SLAVENIZACIJA istočne Eurpe.

Vrhovni zapovjednik Avara i gospodar Avarske države obnašao je titulu KAGAN, što se obično prevodi knez, kralj ili car. Pošto je avarski kagan agirao manje ili više kao samovladar i zpovjednik vojske i naroda, to bi moglo odgovarai i tituli despot, a prema tome Kaganat bi se moglo razumjeti i kao despotovina.

 

 

 

Struktura Avarskog kaganata

Walter Pohl sugeriše mnoge zaključke u vezi Avara i Slavena i njihove svojedobno ogromne avarskoslavenske imperije. Društveno uređenje Avarskog kaganata imalo je više staleža ili društvenih klasa sličnih kastama, ali to ipak nisu bile kaste: prvi ratni i upravni staleš činila je avarska ratna konjica, dakle u tom sloju su bili samo Avari; drugi sloj je činila ratna pješadija, uglavnom Slaveni, razdijeljena na odrede ratnika, radnih odjeljenja, te intendantskih vodova pri konjici; treći sloj je činilo pokoreno stanovništvo, uglavnom zemljoradnici; četvrti sloj su činili zarobljenici i dovedeno roblje. Klasičnih robova u Kaganatu nije bilo, dakle niko nikog nije mogao prodati, bar se tako tvrdi.

– Avari su bili brojčano mali stalež ratnika konjanika, ali su činili upravni i zapovjednički sloj u Avarskom kaganatu. Prvih pedesetak godina postojanja svoje države Avari su se uglavnom izdržavali profesionalnim ratovanjem i pljačkanjem,  te iznudama i ucjenom svojih susjeda, a naročito Bizantskog carstva.

– Slaveni su bili ključni faktor pri kolonizaciji prostranstva kojeg je uspješno osvajala nesalomiva avarska konjica, te čuvari javnog reda i mira. Oni su bili kolonizaciona masa ljudstva, a bili su i ti koji su sprovodili strano zarobljeno stanovništvo do odredišta po naređenju kagana.

– Treći i četvrti stalež ili sloj u Avarskom kaganatu sačinjavalo je pokoreno stanovništvo i dovedeno roblje. Ni potčinjeno stanovništo niti dovedeno roblje nije imalo nikakvih prava.

– Iz tog trećeg i četvrtog sloja svako je mogao postati „Slaven“, te „punopravno“ ići u rat i pljačku, kad se ratnim plijenom mogao brzo obogatiti, ali i poginuti.

– Kroz tu fluidnost iz bespravnog nižeg staleža u prividno viši stalež pješadijskih ratnika Slavena vrišla se skoro sama od sebe takozvana SLAVENIZACIJA avarske države, a ne avarizacija. Taj proces „tihe i nevidljive revolucije“ Walter Pohl, naučnik od europskog pa i svjetskog značaja, naziva teško shvatljivim fenomenom.

Tako su se otprilike, kroz fenomen slavenizacije, stvorile te velike mase slaveniziranog ljudstva po istočnom dijelu Europe, što je dalo trajnu geopolitičku sliku kontinenta, na istoku Avari i „njihovi“ Slaveni, na zapadu ostali.

Avarska osvajanja i kolonizacija istočne Europe i slavenizacija avarske države teške su i zahtjevne teme pa zato iziskuju veći prostor, ipak će se u narednom tekstu tražiti neki odgovri i iznijeti izvjesna objašnjenja. Mada Walter Pohl u svom radu prvenstveno obrađuje povijest Avara, međutim, zbog postojeće simbioze Avara i Slavena, on proučava i Slavene jer tok njihove povijesti skoro da i nije moguće razdvojiti.

Kad je propala avarska država, njihov glavni „okrug“ zauzimaju Bugari 802. ili 803, „avarskim“ Slavenima je ostalo prostranstvo istočne Europe u naslijeđe, gdje oni manji ili više i danas žive.

 

Justinijan I. Veliki

Krvarenje imperije Bizant

Bizantski car Justinijan I. Veliki (527 – 565), car Istočnog rimskog carstva ili Bizanta sa sjedištem u Konstantingradu, nastojao je svim silama da restaurira Imperium Romanum.

Uz to je Justinijan I. Veliki kao fanatični vjernik i radikalni pristalica striktnog monoteizma vršio krvave čistke spašavajući narod „vjere“ od onih koji su, prema njegovom shvatanju, na pogrešan način izražavali pobožnost. Tako su neumoljive horde čuvara vjere uz svesrdnu podršku careve „uniforme“ otkrivale i uništavale gnijezda „hereze“, gdje se navodno vjerovalo u „lažnog“ Boga.

Na taj način su Justinijanovi čuvari monoteizma ispravljali Božije greške, te su ubijali sve one kojima je Svevišnji dozvolio da žive i hodaju po zemlji bez careve saglasnosti. Iz preventivnih razloga uništavan je svaki vid političke i vjerske opozicije. Demoralizirano stanovništvo je živjelo u nestabilnom i bezperspektivnom društvu plašeći se države kao demonske institucije. Mnoge osobe iz javnog i političkog života, u koje bi se eventualno posumnjalo da nisu carevi tvrdolinijaši, progutala bi noć. Ni običan čovjek nikad nije mogao biti siguran kad zanoći da će živ osvanuti.

A poslije bizantskih pobjeda na ratištima, zarad takvih vjerskopolitičkih ubjeđenja, ne samo da je slijdilo ubijanje do zadnjeg dušmanskog čeljadeta već je to bila sadistička likvidacija bezbožnika, što se vjerski tumačilo kao potpuno zatiranje sotonskog soja. Zbog tih beskompromisnih težnji za restauriranjem carstva i za uspostavljanjem totalnog vjerskopolitičkog jednoumlja kao da krvoprolićima nije bilo kraja. Tako će za vrijeme duge vladavine Justinijana I. Velikog Bizantska država doslovno iskrvariti. Time je car bio gori neprijatelj svoje države od vanjskih naprijatelja, takozvanih barbara, koji su pak itekako bili opasni. Zaista je veliko čudo kako je Bizant preživio vladavinu Justinijana I. i navalu barbara.

Već carevi istovremenici, pa i drugi antički pisci, ističu nemilosrdnost careve monoteističke strahovlade. Posebno je kroničar, povjesničar i pisac Procopius Caesariensis, ili Prokopije iz Cezareje, ili jednostavno Prokopije ili Prokop (500 – 562/565) tražio način, uprkos stvarne opasnosti po život, da izrazi svoje nezadovoljstvo zbog besmislenog prolijevanja krvi, svejedno da li svojih ili neprijateljskih ljudi. Prokop se kao sekretar nalazio u službi Justinijanovog značajnog magister milituma (general) Belizara (505 – 565) i zato stalno prisutan u njegovim vojnim misijama, bio je dakle u žiži događaja. Prokop se u svojoj takozvanoj „Tajnoj historiji“ okomio na radikalnog monoteističkog vladara. Pun je mržnje prema njemu, a ne štedi ni generale. Justinijan I. Veliki je za Prokopa simbol izopačenog duhovnog zla monoteizma.

Iz Prokopove Tajne historije:

A da on nije ljudsko biće, već da je, kako se naslućivalo, bio otjelovljenje demona u ljudskom liku, može se ustanoviti i kad se odvaga težina njegovih nedjela koja je nanio čovječanstvu. Jer prema mjerilima koja ističu važnost nečijih djela, otkriva se i moć onoga ko ih je učinio. E, sad, odrediti tačan broj onih koji su stradali od njega mislim da nije moguće ni čovjeku ni Bogu. Čak bi se lakše izbrojala sva zrna pijeska, bar tako mislim, nego utvrdio beskonačan broj onih što ih je ovaj car uništio. (Prokopius, Geheimgeschichte 18,1.) (H. Hamzabegović: Razvoj kalendara, str. 303).

Jedan od ljutih kritičara Justinijana I. Velikog je i povjesničar Ioannes Ephesius, ili Jovan od Efesa ili Jovan Efeski (507 – 588), koji piše o carevom bezdušnom prečišćavanju „vjere“ od „hereze“. Za Jovana od Efesa su očito monoteizam i teški kriminal dva nerazdvojiva pojma. Prema njegovom izlaganju činjenica, čuvari vjerskog jednoumlja samo su bezočne sotone.

 

Dr Željko Fajfrić:

„U Siriji će biti najgore, tu je bilo velikih obračuna. Sirija je bila skoro sva monofizitska, a to je bilo osuđeno od Konstantinopoljske crkve:

U mnogim delovima Antiohije, u celoj Arabiji i Palestini, u mnogim južnim i severnim gradovima…, čak do granica Perzije i u drugim gradovima Istoka, stanovništvo je proterano iz njihovih naselja i rasejano; oni koji su bili uhvaćeni bacani su u okove, zatvarani u tamnice i podvrgavani svakojakim kaznama i mučenjima. Mnogi su nakon oduzimanja imovine umirali pod nemilosrdnim udarcima sudbine, na druge su kidisali vojni odredi i raznovrsni mučitelji koji su ih gonili sa jednog mesta na drugo i zlostavljali. A one vernike, koji bi se sažalili nad izgnanicima i primali ih u svoja naselja i domove, pljačkali su, batinali i mučili. Strašna bura progona surovo i nezadrživo je besnela nad svim zemljama, nad svim gradovima i nad svim selima. (Jovan Efeski)” (Dr Željko Fajfrić: Vizantijski carevi, str. 62. f.)

(Car Justinijan I. Veliki bio je pristalica monoteističkog trinitarijanstva, što je shvatanje da je Sveto Trojstvo – lat. trinitas – jedinstven Bog kojeg čine tri nerazdvojive biti: Otac, Sin i Sveti Duh. Samo u takvu predstavu Boga treba vjerovati.

Pristalice monofizitstva, dakle monofiziti smatrali su da su se Bog i Čovjek Isus Kirst sjedinili u jedan pojam i poslije inkarnacije čine jedinstvenu Svetu Bit u koju treba vjerovati.

Slično ovome, ali suprotnog stava bilo je nestorijanstvo, što je shvatanje da su božija i ljudska bit u Isusu Kristu dvije različito bazirane esencije koje se ne mogu miješati, te iz tog razloga egzistiraju naporedo u što treba vjerovati.)

Justinijanov kodeks

Ipak današnji povjesničari daju daleko ljepšu sliku cara Justinijana I. Velikog ističući uglavnom njegova zaista epohalna ostvarenja. Caru Justinijanu I. Velikom pripisuje se izuzetni značaj što je 528. osnovao komisiju sa zadatkom da sakupi sve dotada donesene zakone i zakonike rimskih vladara, te da protumači prava koja proizilaze iz njih otkako Imperium Romanum postoji. Bio je to nezamislivo opsežan posao. Ovo obimno i epohalno djelo poznato je pod nazivom Corpus Iuris Civilis – što je Zbirka rimskog građanskog/civilnog prava ili samo Codex IustinianusJustinijanov kodeks Justinijanov zbornik –  Justinijanova kodifikacija. Taj Justinijanov zakonski kodeks, djelo od oko 76 knjiga, objavljen je u periodu između 529. i 534. godine. Kako se objašnjava, Justinijanov zbornik je podloga svim civilnim zakonima u Europi, pa i u svijetu.

A u predgovoru svog pripremljenog Codex Iustinianus 534. godine car sebe titulira: Imperator Caesar Flavius Justinianus, pobjednik Alamanna, Gota, Franaka, Germana, Anta, Alana, Vandala i Afrikanaca, pobožni, sretni, slavni, trijumfator, zanavijek augustus. Za nas je posebno važna činjenica iz te 534. godine da se u Justinijanovoj tituli navodi narod Anti, dok Slavena nema. To se pak za povijesne analitičare ispostavilo kao podatak od izuzetnog značaja za rekonstukciju povijesti iz tog razdoblja.

 

Praslaveni (Slaveni prije dolaska Avara)

Prva pojava Slavena

U Europi tog vremena sjevernije od linije koje otprilike daju rijeke Sava i Dunav preko Balkana, te sjevernije od Crnog mora živjeli su razni gentilni narodi. Jedan gentilni narod ima geografski prostor svog življenja, ali nema državne strukture niti jasnih granica. Mada ti ljudi nisu nikome plaćali bilo kakvog poreza, ipak to nisu bila plemena. Doduše, sjverno od donjeg toga Dunava nalazila se kraljevina Gepida, a sjvernije od čitavog toka Save ležala je kraljevina Langobarda (Dugobradi).

Grci su sav taj prostor podrugljivo nazivali „barbarikum“, prostor bez urbane civilizacije. Zavisno od epohe, Bizant je manje ili više držao priobalne dijelove Crnog mora. Iz pravca Azije, te iz prostora sjevernije i zapadnije od Crnog mora, kao i iz prostora sjevernije od donjeg toka Dunava upadale su pljačkaške horde na balkanski prostor Bizantskog carstva.

Pošto je Balkan ostao bez adekvatne vojne zaštite, upadi pljačkaških hordi bili su sve češći,  žešći i dugotrajniji, a za Justinijanov dvor sve bolniji. Zato konstantinopolska diplomatija uz određenu nadoknadu sklapa takozvane federatne ugovore s tim gentilnim narodima i kraljevinama. Federati su se obavezivali da neće napadati Bizant niti će propuštati pljačkaške horde preko svojih oblasti. Trebali su biti tamponzona. Oko 545. godine postali su i Anti bizantski federat.

Anti su živjeli u bezdržavnom prostoru i bezdržavnom stanju na ogromnim prostranstvima sjevernije od Crnog mora. Njihova postojbina je otprilike ležala na slivu rijeke Don na istoku, zatim na srednjem i donjem toku rijeke Dnjepar s izlazom na Crno more, te do rijeke Dnjestar na zapadu. A u istočnoj Panoniji, dakle istočno od Dunava i sjevernije od njegovog donjeg toka pa prema Crnom moru nalazila se kraljevina Gepida. Zapadnije od Dunava u Panonskoj niziji i sjevernije od čitavog toka rijeke Save do duboko u Alpe ležala je prostorno velika kraljevina Langobarda.

Međutim, svi ovi bizantski federati bili su nepouzdani. Naročito su Gepidi za određenu nadoknadu propuštali horde barbara preko svoje teritorije u njihovim pljačkaškim pohodima na Bizant. Cilj ovih divljih četa bile su provincije Mezija, Trakija, Dalmacija, pa čak i Tesalija u Grčkoj.

O prvim pojavama pljačkaških Slavena/ Slovena u bizantskim kronikama piše Dr Željko Fajfrić u svom dejlu „Vizantijski carevi“:

„U vreme Justinijana na severozapadnoj granici Carstva (na Dunavu) počinju da se pojavljuju sve veće skupine Slovena. Veoma su aktivni, 545. godine oni na kratko upadaju u Trakiju:

…da je jedna velika grupa Slovena nedavno prešla reku Dunav, pljačkala tamošnje krajeve i zarobila vrlo mnogo Romeja (Prokopije),

a od 547/8. godine oni vrše sve češće i masovnije napade. Te godine (548.) dolaze do Drača:

U to vreme vojska Slovena, prešavši reku Dunav, počini strašna zlodela nad svim Ilirima sve do stanovnika Drača, ubijajući i zarobljavajući sve odrasle ljude na koje bi naišli i pljačkajući blago. Pođe im čak za rukom da osvoje i mnoge tamošnje tvrđave koje su dotle smatrane kao sigurne, budući da ih niko nije branio, i kretali su se tamo-amo pretražujući sve po miloj volji (Prokopije).“ (Dr Željko Fajfrić: Vizantijski carevi, str. 61.)

U stvarnosti, kako bizantske kronike govore, Bizantsko carstvo su tih godina zadesile teške navale barbara jer je imperija oslabila i nije se mogla opirarati tim hordama. Upadi tih različitih zloglasnih četa dolazili su sa istočnih dijelova euroazijske stepe. Osim Slavena, na bizantskoj teritoriji su se tog vremena, zajedno s njima ili zasebno, pojavljivali još opasniji vojni odredi Protobugara – Kutriguri i Utiguri. Svako je pljačkao za svoj račun. Slaveni su se toliko odvažili da su 550/551. godine prezimili na Balkanskom poluotoku.

 

Praslaveni i „Jordanesov okvir“

Slaveni su za vrijeme Justinijana I. Velikog od grčkih kroničara dobili naziv Sclaveni ili Sklavini, a kasnije su od toga nastale različite izvedenice.  Zasad nema prihvatljivog objašnjenja za njihov takav naziv. Prvi i najvažniji lokalitet Praslavena, dakle Slavena prije dolaska Avara, dao je Jordanes oko 551/552. godine, poslije njihovog strašnog upada na balkanski prostor 550/551. godine.

Jordanes je bizantski povjesničar gotskog porijekla iz Mezije, današnja sjeverna Bugarska i dio Srbije, koji je radio kao notarius – bilježnik, to jeste sekretar kod vojnog zapovjednika u Trakiji. On je sastavio povijest Gota, vjerovatno većinu toga prepisao, u svom djelu Getica, koje je objavio 551/552., a koje je za razliku od (italijanskog) originala i sačuvano. Zadnji dio njegovog rukopisa datiran je u 552. godinu, poslije tog datuma nema više nikakvih vijesti o njegovoj ličnosti. Ono što se zbilo za vrijeme njegovog života, a on zabilježio, uzima se kao pouzdana činjenica. Recimo, on pominje Slavene i Ante, Kutrigure i Utigure, te još druge narode i plemena, koja su upadala na teritoriju bizantskog Balkana, ali ne poznaje Avare, koji su se očito pojavili poslije njegovog zapisivanja.

„Često citirano lokaliziranje Sklavena, koje on isto kao i Ante ubraja u Venethi-je, nudi Jordanes. Oni posjeduju, tako on piše: zemlju od grada Noviodunum i takozvanog Lacus Mursianus do Danastera (Dnjestr), pa na sjeveru do Vistule (Weichsel).“ (Walter Pohl: Die Awaren, str. 97).

Koliko Anti i Slaveni, a i drugi gentilni narodi u srednjoj i sjevernoj Europi tog vremena, vode porijeklo od takozvanih Venetha (možda Veneti, od kojih potječe naziv Venecija) zasad nema dovoljno objašnjenja. Međutim, sad se uglavnom polazi od toga da su Slaveni dio Anta, koji su se prilično osamostalili. I jedni i drugi su živjeli od ratarstva, stočarstva, lova i ribolova, ali je Slavenima sve češće glavni izvor prihoda bila pljačka bizantske teritorije. Kao posebna ratna sposobnost Slavena uzima se njihova veslačka vještina da relativno brzo plove po rijekama na takozvanim monoksilima, to su čamci izdubljeni iz jednog debla. Iznenadni prepadi, podmukle zasjede, otimanje zrele ljetine s njiva ili krađa stoke s pašnjaka bile su neke od njihovih specijalnosti.

Stiče se dojam da već Jordanes posmatra Sklavene ili Sclavine kao samostalan narod koji ima svoju oblast. On je uokvirio njemu poznatu postojbinu Slavena u prvoj polovini 6. stoljeća sa četiri tačke. Time bi Jordanesov „okvir“ mogle sačinjavati navedene četiri tačke: a) grad Noviodunum; b) takozvani Lacus Mursianus; c) Danaster; d) pa na sjeveru do Vistule.

 

  1. a) Dakle, Noviodunum ad Istrum bi bila ruina pored gradića Isaccea, okrug Tulča, na početku delte Dunava u rumunskoj Dobrudži. Nedaleko odatle, sa sjevera se na suprotnoj strani ulijeva rijeka Prut u Dunav i daje mu konačni zaokret prema Crnom moru. U tom predjelu je Dunav – Istrum –  Istros razuđen i relativno plitak. Tu je postojao gaz koji je spajao Bizantsko carstvo s „barbarikumom“, to jeste beskrajnim stepama i prašumama sjeverne Europe gdje su se nalazili razni gentilni narodi barbara.
  2. b) Ako za drugu navedenu tačku Lacus Mursianus uzmemo da znači korito (rijeke) Mureš, onda bi to bila rijeka Mureš u Transilvaniji (Erdély, Siebenbürgen), centralna Rumunija, koja se na mađarskoj teritoriji ulijeva u Tisu kao Maroš.
  3. c) Treća navedena tačka bi bila Danaster, što se odnosi na rijeku Dnjestar. Osrednje velika rijeka Dnjestar se ulijeva u Crno more između ušća Dunava i Dnjepra. (Mada zbog sličnosti u pisanju i izgovoru može doći do zabune, ipak su Dnjestar i Dnjepar dvije različite rijeke.) Stiče se dojam da bi tok rijeke Dnjestar mogao biti istočna granica prostora kojeg je Jordanes „dodijelio“ Slavenima, a uz to i neka vrsta razgraničenja prema Antima.
  4. d) …pa na sjeveru do Vistule, odnosno do rijeke Visle, vjerovatno samo njen gornji tok.

 

Tako Jordanes zaokružuje prostor Slavena u njegovom dobu. A on je pak jedini od autentičnih autora, čiji su tekstovi razjašnjeni, koji je dao Slavenima oko 550/552. godine bilo kakav lokalitet, izuzimajući ustaljene tvrdnje da su pljačkaški Slaveni dolazili s „one strane“ Istrosa – Dunava. Iz tog pravca su dolazili i mnogi drugi pljačkaši i grabljivci.

I arheološke iskopine koje se pripisuju Slavenima prije Jordanesove pribilješke svjedoče o njihovoj postojbini na tom prostoru, ali dosta skučenijoj.

„Jedino je jasno da se u 5. stoljeću sjevernije od Karpata prvi put pojavljuju pouzdani obrisi ranoslavenske kulture. U gornjem toku Dnjestra i Pruta pronađene su karakteristične keramike Prag-Korčak-tipa…“, koje se pripisuju starim Slavenima (Walter Pohl: Die Awaren, str. 95.). I ova keramička teritorija se uglavnom nalazi u Jordanesovom okviru.

Jordanesov okvir Praslavena  AVARSKA DRŽAVA I SLAVENIZACIJA ISTOČNE EUROPE Jordanesov okvir

Jordanesov okvir Praslavena

Jordanesov okvir“ oko 550. godine sa četiri tačke i moguća postojbina Praslavena prije dolaska Avara, svjetlije crte; otprilike je zaokružen i takozvani keramički prostor, tamnije crte. (Slika: H. Hamzabegović, Razvoj kalendara.) (Geografska karta: Atlas svijeta, Sejtarija, Sarajevo 1998.; karte se koriste uz ljubaznu saglasnost izdavačkog preduzeća „Sejtarija“ Sarajevo.) Slika karte slobodna je za svrsishodno korištenje.

 

 

 

Anti su Protoslaveni?

Pošto se sve više nudi tekstova iz bizantskih autentičnih kronika i drugih zapisa, nameće se zaključak da su Slaveni dio daleko brojnijih Anta.

Walter Pohl je napisao o toj sličnosti ili čak identičnosti Anta i Slavena:

„Uskoro poslije 500. godine Slaveni se prvi put jasno pojavljuju u pisanim izvorima. Već od tridesetih godina govori se o skoro redovnim upadima Slavena s donjeg toka Dunava. Prokop zna često izvještavati prije svega o neugodnim detaljima mučenja, što su ga navodno na različite načine vršili novi neprijatelji nad rimskim zarobljenicima. Ipak, povodom neke čudne afere, kada se jedan Ant po imenu Chilbudios pravio da je rimski general istog imena, ispričao je on nešto više o Sklavenima i njihovim antskim susjedima:

       Raštrkani daleko jedni od drugih, stanuju po ubogim kolibama i svi često mijenjaju mjesto prebivališta. Ako krenu u borbu, većinom idu kao pješadija, pri tome nose samo štitove i kratka koplja, oklopnih oprema nemaju. Neki čak ne posjeduju ni košulju ili ogrtač, nego jedino navuku zaštitne nogavice do prepona i tako navale na protivnika.Oba plemena pričaju samo jednim i to baš sasvim barbasrkim govorom, a ni po vanjskom izgledu se inače ne razlikuju jedni od drugih… Njihov način života im je surov i primitivan kao i kod Mesageta, kao i oni tako su i ovi stalno okorjeli u svojoj prljavštini. Ipak, nisu oni ni u kom slučaju loši ili zloćudni ljudi, već samo u svojoj jednostavnosti oponašaju Hune u njihovoj naravi. (Prokop, BG 3, 14). (Walter Pohl: Die Awaren, str. 96.

(Masageti – ime prastarog skitskog plemena, mada je ovdje upotrijebljeno kao sinonim za Hune.)

Ovaj zapis, kojeg je pribilježio Prokop, jedan je od ključnih izvora koji potvrđuje tezu da su Anti u biti Protoslaveni. Dakle, djelovanjem različitih okolnosti Anti su tokom povijesti izgubili svoje ime, te su postali Slaveni. A ovaj začuđujući proces, fenomen slavenizacije daleko većeg gentilnog naroda Anta, provlači se kao crvena nit kroz djelo Waltera Pohla: „Die Awaren…“

Dolazak Avara

Očito je bizantski car Justinijan I. Veliki smatrao da će najjeftinije proći ako angažira neko jako barbarsko pleme i naseli ga tamo odakle užas najčešće dolazi, na sjeverozapadnu obalu Crnog mora, da ga ugnijezdi u žarište najgoreg zla. To pleme bi prema uputama konstantinopolskog dvora pokorilo barbare i tako ih sprječavalo da vrše upade na bizantsku teritoriju. Diplomatija Justinijana I. Velikog imala je uspjeha i već je delegacija Avara pod vođstvom diplomate Kandiha došla u Konstantingrad.

Walter Pohl o pojavi Avara: „Prvo što je Grcima kod Avara bilo posebno upadljivo jesu njihove duge prljave pletenice u koje je upletena kosa… U metropoli Konstantinopol, gdje stranci iz raznih zemalja stalno dolaze i odlaze, prouzrokova prva pojava avarskog izaslanstva veliku znatiželju građana:

Čitav grad je nagrnuo da ih samo osmotri pošto takvog naroda dosad još niko nije vidio. Nosili su pozadi sasvim dugu kosu, uvezanu vrpcama i upletenu, a ostala nošnja bila im je slična onoj kod drugih Huna, izvještava Theophanes. To se otprilike dogodilo u januaru 558.“ (Walter Pohl: Die Awaren, str. 18.)

(Theophanes Confessor ili samo Teofan živio je od oko 760. do 830. godine. On je bizantski kroničar koji je dosta toga preuzeo i preuredio od svojih prethodnika, a da stvarne autore nije ni spomenuo, dakle, neka vrsta plagijata. Pišući u stilu „jučerašnjih“ događaja, mnogo toga je on na maštovit način dočarao svojim čitaocima. Teofan je ovaj dolazak avarske delegacije mogao opisati ili odnekud prepisati tek oko 250 godina kasnije.)

Avarski izaslanik Kandih je na početku 558. godine govorio pred Justinijanovom ratnom komisijom u ime nepobjedivog plemena koje posjeduje nesalomivu konjicu. Pošto je komisija bila zadovoljna tim izlaganjem, zato je Justinijan I. Veliki pristao na plaćanje jednokratnog godišnjeg obroka ili „poklona“ u zlatu i još dodatnih darova. Očito se svjesno izbjegavao izraz plaćanje nadoknade za vojne usluge kao kod klasično unajmljenih soldateski.

Početak avarske države

Avari su boravili u nekoj od ravnica Zakavkazja, prostor između Kaspijskog jezera (mora) i Crnog mora. Ovo klasično pleme iz doba seobe naroda bilo je tih godina u velikoj zavadi s imperijom Gok-Turaka (Turkmeni) u centralnoj Aziji i praktično su se tu sklonili od mogućeg progona. A tajni sporazum s Bizantom kao da im je dobrodošao. Neki izvori govore da je ovo klasično pleme imalo oko 20.000 naoružanih ratnika na konjima, tog vremenena zaista supersila. Iz ove činjenice proizilaze proizvoljne procjene da bi tadašnje avarsko pleme moglo imati oko 100.000 ljudstva, zbilja veliko pleme (podaci: Walter Pohl: Die Awaren, str. 37 f.).

Nakon što su primili odgovarajuću nadoknadu, a vjerovatno i sva obećanja koja su htjeli čuti, pa i lokalitet za naseljavanje, Avari su zaobišli Crno more sjevernom rutom krčeći sebi put borbenim aktivnostima. Njihovo prvo novo naseljavanje zabilježeno je oko ušća rijeke Daneper (Dnjepar), koji se sa sjevera ulijeva u zapadni dio Crnog mora, oblast današnje Ukrajine i područje Krima, upravo tamo gdje je izlazila teritorija Anta na Crno more. Tu se danas nalazi luka Harson.

Odatle su Avari 558/559. godine, da li po uputama bizantskog dvora ili po svojoj volji, ili silom prilika nakon što su ušli na tuđu teritoriju, započeli svoja ratovanja i osvajačka širenja koja će preusmjeriti tok (europske) povijesti. Prvi narod kojeg su Avari već 559. godine pobijedili i potčinili bili su daleko brojniji Anti, nastanjeni na širokom prostoru sjevernije od tog avarskog dijela.

Kako se prenosi, skoro neshvatljivu moć avarskoj ratnoj konjici davala je inovativna konstrukcija sedla po uzoru na kinesko. Revolucionarno u toj konstrukciji sedla bile su uzengije ili stremeni koji su visili iz sedla. Jahač se mogao stopalima osloniti na uzengije, podići se od sedla i u galopu objema rukama odapinjati strijele. Taj genijalni izum, to sitno oruđe bilo je najefikasnija inovacija kod ratne konjice. Europski konjanik, čije će sedlo još nekoliko narednih stoljeća biti bez uzengija, mada „prikovan“ za sedlo, bio je ipak nestabilan na konju, a njegova čitava ratna konjica veoma statična. On nije mogao jednostavno osloboditi ruke da bi strijelom i lukom pucao na neprijatelja.

Avarska konjica je mogla stići i uteći. Da bi izbjegla  gubitke, avarska konjica je često blefirala napade na postavljene postrojbe europske vojske s teško pokretnom oklopnom konjicom ili sporom pješadijom, pa bi onda u galopu poput vihora zaobilazila neprijateljske kontingente i na brzinu porobila njihove zalihe hrane, a ostatak uništila i spalila, te se isto tako brzo izmakla na sigurno odstojanje. To je europske zapovjednike na bojnom polju dovodilo do očaja pa su često pristajali na plaćanje otkupnine i raznih ucjena, samo da bi spasili živu glavu i živote svojih ljudi.

Negdje istočnije od nove avarske nastambe bili su Kutriguri, za koje se kaže da su bili Protobugari, dakle prvobitni Bugari. Oni su naseljavali oblast oko ušća rijeke Don u Azovsko more, pa prostor prema rijeci Volgi. Pod zapovjedništvom svoga kneza Zabergana i u pratnji Slavena harali su oni balkanskim područjem 559. godine. Kutriguri su sa Slavenima stigli čak do pod konstantinopolske zidove. Car Justinijan I. plaća poštedu grada, te se ove horde povlače, ali je car podmitio Utigure, kutrigurske srodnike i susjede, da ih napadnu, što oni i čine.

Na svom putu u domovinu, oba zavađena plemena su morala proći preko novonastale teritorije Avara. Pošto su bez saglasnosti nastupili na njegovu teritoriju, zapovjednik Avara, kagan, naređuje da se te povorke presretnu i zarobe, najprije Kutriguri pa onda i Utiguri. Kutriguri se otkupljuju i nastavljaju put, ali ipak ostaju u dobrim odnosima s Avarima, dok su utigurske horde manje ili više priključene avarskim trupama, možda oko dvanaest hiljada. Saradnja Avara i Kutrigura se proširuje tako da su poneki Kutriguri imali ulogu lokalnih vodiča, prevoditelja ili savjetnika avarskog ratnog štaba.

Poslije teškog poraza, Anti

„šalju svog najuglednijeg zastupnika, koji je imao slavensko ime Mezamir, kod kagana…. I umjesto, kako je već predviđeno, da pregovara o otkupu zarobljenika, on se greškom upušta u drsku svađu poput oholih Avara… Kagan je imao za vodiča i savjetnika jednog lokalnog Kutrigura, koji nikako nije podnosio Ante, te mu je on objasnio da je taj uobraženi izaslanik najznačajniji moćnik svog naroda pa bi ga trebalo ubiti. Uklanjanje ovog ‘otmenog cvijeta’ nije doduše odgovaralo diplomatskim pravilima, ali je dalo rezultata, antski otpor je sam od sebe propao. Avarima nisu bili Anti mnogo zanimljivi osim što su ih opljačkali i neke od njih pretvorili u roblje…“ (Walter Pohl: Die Awaren, str. 40.)

Prvi napad Avara na kraljevstvo Franaka

Čiji je „barbarikum“ na sjevernom dijelu Europe, to jeste od Dnjepra pa do Rajne i od Kraljevine Gepida i Kraljevine Langobarda, koje su međusobno dijelile Panonsku niziju, pa do ledenog sjevera? Taj prostor bio je slabo naseljen, pogotovo što su ga Goti prethodnih stoljeća neprekidno napuštali. Na tom podneblju tog doba nisu postojali gradovi niti izgrađena neka druga infrastruktura kao na prostorima Bizantske imperije, pa ni takve kakva je u „Langobardiji“ ili „Gepidiji“ u Panonskoj niziji.

Merovinški Franci posjedovali su prostranstva današnje Belgije, Holandije i sjeveroistočne Francuske, te su prelazili Rajnu prema istoku s imeprijalističkim ciljevima. Kod Franaka je već odavno u tradiciji kad umre kralj da njegovi sinovi dijele državu kao da je ona poljoprivredno imanje. Ipak to u biti nisu bile samostalne države, već samo upravne oblasti. Tako se desilo i kad je umro kralj ujedinjene Franačke kraljevine Chlothar I. ili Klotar I. Merowing (558 – 561). Poslije toga je jedan od četiri kralja nasljednika bio Sigibert I. (561 – 575) sa sjedištem u Reimsu, u današnjoj Francuskoj. On je dobio franačke istočne oblasti, što su se zvale Austrazija – Istočna zemlja, koje su prelazile rijeku Rajnu pa su obuhvatale i dio „barbarikuma“, manje ili više prostor tada bezvrijednih prašuma i močvara.

Međutim, dio države Sigiberta I. bio je prostorno mnogo veći od ostalih nasljednih dijelova. To je pak kod njegove braće izazivalo opaku zavist, pa je zato odmah došlo do svađa i napete situacije kao pred građanski rat. U svakom slučaju, prilikom bilo kakvih ratnih aktivnosti, nije postojala nikakva saradnja ili uzajamna pomoća između tih nasljednih „kraljevina“. Kad je to razabrao tadašnji avarski kagan, kan svih kanova, kojem mi ne znamo ime, takve prlike su mu nudile naizgled lagan plijen.  Krenuo je na Franačku, dakle na dio kraljevine Sigiberta I., sa svojom konjicom i pomoćnim pješadijskim trupama, koje su uglavnom činili Anti. Zbog pokazane nemilosrdnosti, vojna saradnja između Anta i kagana i njegovih Avara, nije bila dobra.

„Starim putem kuda su inače i upadali stepski narodi išlo se rutom sjevernije od Karpata na državu Franaka. Kratko poslije smrti Chlothara I. (5. decembar 561.) pobijedi njegov sin Sigibert in Thuringia iuxta Albium fluvium (Gregor od Toursa) kaganove vojne snage.“                             (Walter Pohl: Die Awaren, str. 45.)

(Gregor od Toursa, francuski: Grégoire de Tours 538/539 – 594 bio je franački svećenik i historičar. On je dakle živio za vrijeme avarske navale, mada je to samo sporadično spominjao u svojim djelima.)

Ova bitka koja je počela dijeliti europski kontinent na avarski istok i franački zapad dogodila se dakle na rijeci Albium – Elbe – Laba, u oblasti Tiringije, na početku 562. godine, a mjesto sukoba se lokalizira kao područje današnjeg grada Magdeburg. Tada je Sigibert I. uspješno odbio Avare.

 

Bajan I. i decenija u kojoj je trajno podijeljena Europa

Poslije tog navodno neuspjeha Avara u pohodu na Franke, na čelo avarske konjice dolazi Bajan I. (562 – 582/583). Ovo je drugi po redu avarski vladar na europskom tlu i jedini njihov vladar čije je ime poznato.

Svejedno kako se činjenice redale, lukavi i prefrigani Bajan I. je najveći osvajač Avarskog kaganata i jedan je od izuzetno važnih državnika u povijesti Europe. Za njega se može pouzdano reći da je čuvao živote i svojih i neprijateljskih vojnika. Bio je genijalni strateg u pravom smislu tog pojma. Nikad on nije u cilju propagande izlagao vojnike „junačkoj“ smrti, ni svoje ni tuđe, već je tražio optimalno rješenje. Znao je napustiti bojno polje, ako po njegovoj procjeni data situacija nije obećavala uspjeh. A to se pripisuje njegovoj taktičkoj mudrosti.

Avari izbijaju na Dunav

Ubrzo je došlo do žestoke svađe između kagana Bajana I. i dvorskih diplomata cara Justinijana I. Velikog. Razlog za ozbiljnu prepirku postojao je, a i da nije, prepredeni Bajan I. bi ga najvjerovatnije izmislio. Naime, prije nego što su Avari prethodne godine krenuli na Franke, oni su kupili veliku količinu oružja od Romeja u Konstantingradu za pare koje su ponovo dobili kao federati. (Romeji, izraz koji se upotrebljava za stanovnike Bizanta kao Rimljane.) Dok su Avari putovali prema svojoj domovini, bizantska vojska ih je presrela i oduzela im svo oružje. Sad je Bajan I. tražio ili pare ili oružje, a i nastavak plaćanja obaveza za federatni ugovor. Odgovor je otprilike glasio da od toga nema ništa pošto se Avari u svojoj oholosti ne pridržavaju sporazuma. Naime, oni osvojene teritorije jednostavno uzurpiraju i tako stvaraju sebi svoju državu, a to nikakvim dogovorom nije bilo predviđeno.

Ta „uvreda“ je toliko razljutila Bajana I. da je on uz veliku halabuku krenuo sa svim raspoloživim snagama na Bizant. Stigavši do Dunava, podigao je on veliki vojni logor tako da su ga romejske straže mogle jasno vidjeti. Do sukoba nije došlo, ali je Bajan I. tim taktičkim manevrom 563. godine izbio na Dunav. A sve što je avarska konjica pregazila od Dnjepra i Krima na istoku pa do Elbe/Laba na zapadu i do rijeke Dunava na jugu smatrao je Bajan I. svojim posjedom. Ta prostranstva sigurno nisu bila mala.

A preko čije teritorije je prešao lukavi Bajan I. kad je „krenuo“ na Bizant? Pouzdanog odgovora nema. Sve ukazuje na to da je poslije toga nestalo samostalne slavenske teritorije, ali se zato nalazilo mnogo kontigenata slavenske pješadije u avarskoj armiji kao pomoćnih trupa. U tom vojnom pohodu Avara na Bizant uz angažman velikog borja za pljačku raspoloženih Slavena, da bi stigli do Dunava, morali su preći preko gepidske teritorije. A i ta oblast, na kojoj je kagan Bajan I. podigao logor, vjerovatno kod ušće rijeke Olte u Dunav, pripadala je Gepidima.  Kako izgleda, Bajan I. je blefirao napad na Bizant kako bi došao do Dunava, a prije svega da pridobije i u svoju vojsku mobilizira veliki broj ratobornih Slavene. Izuzetno lukav potez koji će mu se kasnije dobro isplatiti.

Odnosi Avara i Gepida nisu nam jasni. Kakav je pak sporazum bio između avarskog vođe Bajana I. i pješadijskih ratnika Slavena, koji su bili iskusni u svakoj vrsti pljačkaških pothvata, a posebno na teritoriji Bizanta, isto nije razjašnjen. Međutim, od tog povijesnog trenutka započinje taj fenomen SIMBIOZE Avara i Slavena. Sudbine su im tako povezane i isprepletene, kako u dobrim tako i u lošim vremenima, da se njihova povijest u tom razdoblju ne može razdvojiti. A pošto Avare stvarno niko nije napao da ih odatle otjera, oni su se (563.) učvrstili na Dunavu bez ikakvih borbi.

Justin II.

U Konstantingradu 565. na vlast uredno dolazi Justin II. (565 – 578). Justin II. je neprijateljski raspoložen prema Avarima.

A zahtjev avarske delegacije, koju je predvodio diplomata Targitios i koja se ubrzo pojavila na bizantskom dvoru, da im se isplate izostale obaveze kao federatima potpuno je izbacio novog cara iz takta. Justni II. je podigao viku i galamu i prijeteći da će svakom Avaru, koji god se pojavi pred njim s takvim zahtjevom, odmah osjeći njegove pletenice kose. Naime, davanja njegovog prethodnika bila su samo jednokratni pokloni, objašnjavao je on, a nikakvo plaćanje tributnih ili federatnih obaveza. Na kraju je, pošto se nije mogao simriti, Justin II. naredio da se zbog teškog vrijeđanja carevog dostojanstva svi Avari odmah strpaju u zatvor, i „diplomati“ i njihova pratnja od oko 300 muškaraca (Walter Pohl: Die Awaren, str. 49. ff.), gdje su proveli blizu šest narednih mjeseci.

Svejedno što je Bajan I. bio prilično siguran da u skorije vrijeme neće biti nikakve intervencije protiv njega od strane Konstantingrada, a ni od Gepida, izostanak „tributnih“ obaveza bacio ga je u teške brige. Zalihe hrane bile su na izmaku. Zato je lukavi Bajan I. oštro razmišljao o tome gdje bi se mogao dočepati bogatog plijena bez većeg rizika.

Bajan I. i Sigibert I. dijele europski kontinent

Drugi napad Avara na franačkog kralja Sigiberta I.  predvodio je Bajan I. Ovo je posebna prekretnica u povijesti Europe i veoma značajan povijesni događaj, koji daje moguće razjašnjenje kako je kontinent podijeljen na avarskoslavenski europski istok i na franački europski zapad, doduše, u početku samo na interesne sfere.

Lukavom Bajanu I., koji je na neki način bio o svemu dobro upućen, nudila se povoljna prilika da napadne Franke. Naime, tamo je i dalje vladala potpuna nesloga među braćom, ratni sukobi svako protiv svakog oko „nepravedno“ raspodijeljenih teritorija sve su češći. Vanjske granice su očito zanemarene. To je davalo Bajanu I. pouzdanu nadu u bogat pljačkaški uspjeh, ili na eventualnu naplatu neke ucjene, čime bi se bar do daljnjeg izvukao iz finansijskog škripca.

Bajan I. je u ovom vojnom pohodu na Franke imao u svojoj vojski značajne kontigente iskusnih pljačkaških Slavena kao svoje pomoćne trupe pješadije. Oprobani u mnogim razbojničkim upadima na bizantsku teritoriju, bili su i oni u svim vodama preprani i puni svakakvih trikova, ratnih smicalica, a posebno vješti u prepadima iz zasjede, dok su njihovi tereni djelovanja bile šume i živice, vode i močvare.

*

Walter Pohl o drugom napadu Avara na Franke:

„Bilo je to u godini poslije onog kad je novi car Justin osornim riječima odbio Targitiosu plaćanje bilo kakvog tributa. Kod ovog pohoda u 566. godini pretrpjele su franačke vojne snage težak poraz. Avari su bili, kako je kroničar pribilježio, u savezu sa magičnim snagama koje su raznim čarolijama paralizirale franački otpor. Pri tome je čak i kralj Sigibert lično pao u avarsko zarobljeništvo. Ipak se on brzo oslobađa iz ove neugodne situacije: Ono što nije mogao ostvariti na bojnom polju, ostvario je vještinom darivanja (Gregor od Toursa, 4, 29)

U novom i iznenadnom obrtu situacije sklopio je kagan savez s kraljem Franaka obećavajući da će se u roku od tri dana povući ukoliko mu njegova naizgled loše obezbijeđena vojska bude opskrbljena. Ugovor začuđuje: čemu taj tako zamašan pohod na Franačko carstvo, ako će se poslije sjajne pobjede zadovoljiti samo s brašnom, mahunama, ovcama i govedima (Menander, EL 454)? …Drugi pak smatraju da je Sigibert ovim ugovorom ustupio Avarima ‘germanski Istok’ i u tome vide početak naseljavanja Slavena na Labi i Odri…“ (Walter Pohl: Die Awaren, str. 46.)

(Menander  Protektor, bizantski visoki službenik i povjesničar iz Konstantinopola, vjerovatno je umro poslije 582. godine, i to je jedini poznati datum u vezi sa njegovom ličnošću. Walter Pohl ga često citira.)

*

Iako nema najboljih objašnjenja kako se ovaj sukob odvio, već samo njegovi rezultati i dijelom posljedice, ponešto se može zaključiti iz kasnijih sličnih događaja i dogovora. Prašume nisu bile povoljan poligon za djelovanje bilo kakve konjice, ali je kagan Bajan imao uza se vještu pješadiju Slavena. Osim toga, stepske ratnonomadske vojske su pred sam sukob dizale užasnu ratnu buku bubnjevima, trubama i drugim specijalnim instrumentima, što je veoma često znalo uznemiriti neprijateljske konje; a često su i iz taktičkih razloga blefirali bijeg s bojnog polja.

Pretpostavlja se da su Slaveni najvjerovatnije iz zasjede na neki način uplašili i konje i konjanike. Uglavnom se zaključuje da se franačka konjica raspršila, a kad je iznenađeni kralj Sigibert I. htio bježati, bio je uhvaćen i potom priveden kaganu. Izvorni tekstovi ne govore ništa o žrtvama na bilo kojoj strani, a možda ih nije ni bilo.

Već je pomenuto da kaganu nije bilo stalo ni do kakvog junačkog prolijevanja krvi, već u prvom redu do materijalnog i političkog profita. A kad je pred njega doveden zarobljeni franački kralj, bilo mu je to kao nebeski poklon. Bolja prilika da od protivnika iznudi sve što mu srce želi nije mu se ni mogla pružiti. U ovom trenutku povijesti, kad je zaista na nesvakidašnji način došlo do znamenitog susreta dvojce tadašnjih vrhunskih državnika, preusmjeren je tok povijesti i u grubim crtama skicirana geopolitička slika Europe do danas.

Mada je Bajan I. nastupio s pozicije jačeg, ipak se u prvom redu pokazao kao sračunat političar, razborit vojskovođa, uspješan imperator, pa je čak izigravao i dobrotvora. Kagan postavlja kralju takve uvjete da ih je on bez teškoća mogao ispuniti. Prije svega, kagan neće ići dalje i povući će se nazad, ukoliko mu on, kralj, obezbijedi opskrbu za vojsku. Za ispunjavanje ovog uvjeta bilo je sasvim dovoljno da Frank ‘drage volje’ prepusti Avaru postojeću zalihu hrane u logoru svoje razbježale vojske. A kagan je svakako bio u mogućnosti da to zaplijeni i bez kraljeve saglasnosti. Materijalna obaveza Franka bila je još da narednih mjeseci isporuči i jednokratni tribut u određenim naturalijama.

Zatim dolazi do neke vrste ključnih „međudržavnih“ bilateralnih sporazuma. Radilo se o dugotrajnom povlačenju granica između Avarskog kaganata i Franačkog kraljevstva Austrazije. Mnogo toga ukazuje da se ovaj sukob dogodio na rijeci Saale ili Zala zapadnije od najzapadnije tačke granice današnje Češke republike prema Njemačkoj. Novopovučena linija razgraničenja između Franaka i Avara bi mogla biti smjernica sjever – jug kojeg daje rijeka Saale, proizvoljno rečeno, od rijeke Dunava pa do Baltičkog mora na sjeveru.

Ovdje su oba vladara bila na velikom dobitku, naime tu se radilo o podjeli interesnih sfera. A u stvarnosti ni prostor kralja Sigiberta I. niti prostranstva Bajana I. nisu sezala do ove njihove fiktivne granice preko ničijeg ili svačijeg „barbarikuma“. U biti, ova dva vladara su poklonili jedan drugom tuđe teritorije uz dozvolu da ih smiju bez ikakvih smetnji zauzeti. A kako će to koji izvesti i da li će u tome uspjeti, to je njegova stvar.

Za Bajana I. je pak najvažnije bilo uzajamno političko priznavanje suvereniteta država, zatim i dogovor o nemiješanju u unutrašnje poslove dotične države, možda čak i neka vrsta pakta o nenapadanju. Stiče se dojam da

Franački kralj Sigibert I.  AVARSKA DRŽAVA I SLAVENIZACIJA ISTOČNE EUROPE Kralj Sigibert I

Franački kralj Sigibert I.

je Sigibert I. u datoj situaciji pristao na sve, samo da bi spasio život. Međutim, ipak je moguće da su se ova dva vladara razišli stvarno u prijateljskoj atmosferi, a kako povijest govori, za svog života se oni više nikada nisu sukobili ni iz kakvog razloga.

Na slici je Sigibert I., fotografska reprodukcija umjetničkog djela. (Slika: Wikipedia.org: Sigibert/Sigebert I. Sigebert Ier Bibliothèque Nationale de France – Category: French monarchs. Slika je javno vlasništvo.

 

 

 

Početak kolonizacije i slavenizacije Avarskog kaganata

Kagan Bajan I. je očito bio oduševljen učinkom „svojih“ Slavena na bojnom polju. Oni postaju njegovi miljenici. Pored avarske konjice, Slaveni su mu bili draži od bilo kog pokorenog naroda. Od tada pa do kraja svog života Bajan I. se oslanjao u svemu na Slavene i njihove kontingente pješadije. Tako su Slaveni tada postali ratni stalež pješadije.  Dobili su neku ulogu posrednika između avarskog upravnog sloja konjanika i potčinjenih naroda. Bili su čuvari reda i mira, neumorni graditelji, a prije svega postali su avarski kolonisti osvojenih teritorija, još su sprovodili deportirano stanovništvo na odredišta. Tako nastaje ta čudna i ne baš dobro razjašnjena SIMBIOZA Avara i Slavena o kojoj Walter Pohl govori u svojim radovima.

Odmah poslije tih događaja Bajan I. užurbano forsira naseljavanje zadobijenih prostranstava, a naročito pograničnog prostora prema Francima. Prvi kontigenti avarskih kolonista ili deportiranog stanovništva sačinjavali su brojni Anti. Anti su govorili kao i Slaveni, a kod Avara su samo Slaveni bili priznati, dok ostali nisu bili ni po čemu uvažavani. Tako su i deportirani Anti postajali Slaveni. Otprilike je na taj način otpočela SLAVENIZACIJA Avarskog kaganata, a ne avarizacija.

Ipak je svaki pokoreni avarski podanik mogao postati „Slaven“ pod uvjetom da se uvrsti, bilo dobrovoljno ili prisilno, u taj ratni stalež pješadije i ide u rat. Tako se vršila i slavenizacija dovedenog roblja, takoreći sama od sebe, a ne avarizacija. To se u stručnoj literaturi obično naziva asimilacija manjine u većinu. Međutim, ovakav proces slavenizacije Walter Pohl na više mjesta ističe kao povijesni fenomen „tihe revolucije“. To je dovelo do toga da se poslije izvjesnog vremena u cijelom Avarskom kaganatu govorilo isključivo nekim jedinstvenim slavenskim govorom (ili bolje rečeno antskim), a avarski će biti samo još službeni jezik. (O ovome vidi Walter Pohl: Die Awaren, str. 94. ff.)

 

Bajan I. postaje vlasnik Panonske nizije

U posjedu istočne Panonije

Napetost između Langobarda i Gepida samo što nije ponovo eskalirala u rat. Oba ova naroda bila su germanskog porijekla. Naime, nakon stupanja na vlast langobardskog kralja Alboina (565 – 572) obnovljeni su sukobi između (panonske) Lombardije i Gepidije. Već su 565. i 566. godine bili krvavi okršaji između njih, kad je Alboin ubio jednog gepidskog vojvodu, upravo kraljevog brata.

Godinu dana poslije uspješnog i bogatog pohoda na Franke „učestvuje“ i lukavi Bajan u odlučujućem ratu između Langobarda i Gepida 567. godine. Langobardski kralj, u neodoljivoj želji da uništi Gepide, poslao je delegate kod Bajana da traže avarsko savezništvo u borbi protiv Gepidije.

Alboinovi izaslanici su čuli Bajanove uvjete za učešće u tom pothvatu: „…da mu Langobardi odmah prepuste jednu desetinu cjelokupnog svog posjeda stoke; u slučaju pobjede trebaju dobiti pola ratnog plijena i čitavu zemlju Gepida (Menander EL 455). Kaganova pregovaračka taktika je urodila plodom; Alboin je očito bio spreman platiti visoku cijenu samo da bi došlo do uništenja dušmanskih Gepida.“ (Walter Pohl: Die Awaren, str. 50.)

Kako se prenosi, iz Menanderovog zapisa nije jasno ko u slučaju pobjede dobija cijelu zemlju Gepida, ali se iz konteksta kasnijih događaja uviđa da je to Avar zahtijevao za sebe.

Pojavljuju se tri velike vojske na granicama Gepidskog carstva 567. godine, langobardska, avarska i bizantska, ova zadnja da manje ili više prati razvoj događaja. Gepidski kralj Kunimund (560 – 567) smatrao je da se treba najprije obračunati s nasljednim neprijateljem, kraljem Langobarda Alboinom.

„Kunimund odlučuje da krene protiv Langobarda; na bojnom polju izgubi on i kraljevstvo i život, navodno od Alboinove ruke…“, (Walter Pohl: Die Awaren, str. 51.) Bitka je morala biti izuzetno teška i veoma krvava s mnogo gubitaka na obje strane. Kralj Alboin je kasnije dao da se od Kunimundove lobanje sačini zdjela iz koje je pio vino.

Pošto se Avari nisu pojavili na bojištu, Langobardi su sav ratni plijen zadržali za sebe. Dotle je avarski kagan Bajan I. mirne duše prešao granicu već bivšeg Gepidskog kraljevstva. Bez borbe i ikakvih gubitaka zauzeo je tu relativno veliku, a prije svega urbanu teritoriju. Tako je kagan Bajan I. (567.) dodao svom zaista velikom posjedu još i čitav sliv rijeke Tise, kao i sliv rijeke Olte. Avarski kaganat već graniči s Bizantom na donjem toku Dunava prema jugu, a prema Langobardiji na Dunavu u Panonskoj niziji na zapadu.

Mada nije zabilježen nikakav progon niti bijeg stanovništva, Gepida više zvanično neće biti. Tu su samo još Slaveni, što se može tumačiti kao Bajanovo sprovođenje slavenizacije odozgor. Naravno, bilo je tu još trzavica, ali će to lukavi Bajan I. riješiti u svoju korist.

Bajan I. dobija i zapadnu Panoniju

Ponekim ljudima pada s neba u krilo. Dogodilo se nešto čudesno što povjesničari dosad nisu objasnili, a možda se poneke stvari iz doba velike seobe naroda jednostavno ne mogu ni protumačiti. Naime, najednom je 568. godine kralj Langobarda, Alboin, riješio da se sa svojim narodom preseli u sjevernu Italiju. Zasad se samo nagađa o tome koji su ga motivi naveli na tu odluku da napusti Panonski niziju. Doduše, delegacije su putovale od Alboina do Bajana I. i obrnuto, a kroničari su jedino zabilježili događaje.

„Također će i druga polovina Panonske nizije bez borbe pasti Avarima u ruke. Drugog aprila 568. godine na uskršnji ponedjeljak, pod Alboinovim vođstvom otisla se još jedna putujuća lavina seobe naroda u pravcu Italije; Gepidi, Sarmati, Suebeni, Panonci, Norikanci, možda i Bugari, bilo je čak i Saksonaca koji su se priključili vojsci Langobarda. Navodno se Alboin sporazumio s Avarima da će im prepustiti Panoniju ukoliko bi njegov narod dvije stotine godina zadržao pravo na povratak.“ (Walter Pohl: Die Awaren, str. 51.)

Paulus Diaconus o trenutku kad su Langobardi napustili Panoniju (2. knjiga, čitav prevod 7. odlomka):

Nakon toga prepusti Alboin Panoniju svojim prijateljima Hunima pod uvjetom da svako pojedinačno smije opet doći na svoje imanje, ukloko bi Langobardi bili kadgod prinuđeni da se vrate. Oni su pak četrdeset i dvije godine nastanjivali Panoniju i eto napustili su je sa ženama i djecom i svim svojim imetkom u prvoj indikciji u mjesecu aprilu, drugog dana poslije Uskrsa. On je pak, računato prema uskršnjem ciklusu, slavljen prvog aprila. Od Utjelovljenja Gospoda pa do ovog dotičnog uskršnjeg dana izbrojano je 568 godina. (Paul Warnefried: Geschichte der Langobarden, str. 41.)

Huni – čest sinonim za Avare.

Paul Warnefried (725/730 – 797/799) bio je langobardski svećenik, pisac i povjesničar. Povijest ga poznaje pod imenom Paulus Diaconus – Pavle Đakon, a njegovo najpoznatije djelo je: „Historia Gentis Langobardorum libri VI“ – Hstorija naroda Langobarda u 6 knjiga.

Djelo Paulusa Diaconusa uzima se kao autentični zapis koji jasno kaže da su Langobardi tada sporazumno napustili Panonsku niziju. Oni su bez ikakve borbe prepustili, to jeste poklonili su svoju ogromnu teritoriju Avarima. Svejedno kako se objašnjavala odluka njihovog kralja Alboina, već do kraja te godine (568.) u sjevernoj Italiji nastala je moćna dražava Kraljevina Langobarda ili Lombardija.

Tako je sretni kagan Bajan I. bez ijedne odapete strijele pomjerio granice svoje imperije sa Dunava u Panoniji do u Alpe. Svakako da je užurbano, već po ustaljenim principima, otpočeo kolonizirati ta široka prostranstva „svojim Slavenima“, a naročito pogranične dijelove. Mada dosta toga ukazuje na to da ranije stanovništvo nije do zadnjeg napustilo prostor panonske Langobardije, ipak nema pribilješki da su se kolonisti sukobljavali sa domaćim stanovništvom. A od tada su na tom Bajanovom novom podneblju svi podanici samo još Slaveni.

Teritorija panonske Langobardije bila je možda od ušća Save u Dunav, pa široka prostranstva sjevernije od cijelog toka rijeke Save, zatim sliv rijeke Drave, do u današnji Južni Tirol u Italiji, i njene pritoke Mure, te do rijeke Enns, pritoke Dunava, otprilike u sredini današnje Austrije, kao i oblast Blatnog jezera (Balaton) u današnjoj Mađarskoj.

Poseban povijesni značaj postigao je starorimski gradić Aguntum, danas ruina u austrijskom gradu Lienz na Dravi u Alpama, koji je tada postao pogranični grad i tvrđava avarskoslavenske imperije.

 

Avarski kaganat, velesila srednjovjekovne Europe

Za nauku je od posebnog značaja:

– Langobardi su sporazumno, bez ikakve ratne prisile, napustili Panonsku niziju u aprilu 568. godine (glavni izvor Paulus Diaconus).

– Avari su od Langobarda dobili na poklon zapadni dio Panonske nizije i tako su bez ikakvih ratnih razmirica proširili granice svoje države do u Alpe.

– Razlog takvog ponašanja bi eventualno mogao biti tajni sporazum o podjeli Bizantskog carstva na interesne sfere: Bajanu I. Balkan, a Alboinu Italija.

Najednom je gospodar Avara Bajan I. posjedovao državu od Dnjepra i Krima na istoku, pa do rijeke Soče koja se sa sjvera ulijeva u Jadransko more, te Aguntuma u Alpama na zapadu i od pravca kojeg otprilike daju Sava i Dunav na jugu, te na sjeveru do neodređenog ledenog prostora. Linija razgraničenja između avarskoslavenske imperije i ostalog dijela europskog kontinenta protezala se od Jadranskog do Baltičkog mora. Avarski kaganat je zbilja postao europska velesila.

Avarska država  AVARSKA DRŽAVA I SLAVENIZACIJA ISTOČNE EUROPE Avarska dr  ava prelaz 6

Avarska država

Proizvoljno povučena crta od Jadrana do Baltika prikazuje razgraničenje Avarskog kaganata prema ostalom dijelu kontinenta poslije odlaska Langobarda u Italiju 568. godine. Arheološka svjedočanstva, uglavnom iskopine keramike, koje se čuvaju u zavičajnim muzejima po Njemačkoj, potvrdno govore da se tuda protezala moguća linija razgraničenja. Nije toliko važno da li je ona možda mjestimično bila 50 ili 100 kilometara zapadnije ili istočnije. (Slika: H. Hamzabegović: Razvoj kalendara.) (Geografska karta: Atlas svijeta, Sejtarija, Sarajevo 1998.; karte se koriste uz ljubaznu saglasnost izdavačkog preduzeća „Sejtarija“ Sarajevo.) Ja se odričem autorsih prava i slika se može koristiti u svrsishodne namjene.

 

 

Avarska država 568.  AVARSKA DRŽAVA I SLAVENIZACIJA ISTOČNE EUROPE Avarska dr  ava 568

Avarska država 568.

Ova karta je američkog porijekla i prikazuje Avare i Romeje poslije selidbe Langobarda iz Panonije 568. godine. Značajno je i navođenje mnogih povijesnih mjesta.Historical Atlas, New York: Henry Holt and Company, 1911. (Wikipedia.org: Landnahme der Slawen auf dem Balkan; porijeklo slike: William R. Shepherd (1871 –1934)).

 

 

 

 

Gdje se nalazio upravni centar Avara?

Osim Bizanta, tadašnje države obično nisu imale glavnog grada, nego je mobilni upravni centar bio tamo gdje se nalazio vladar.

Avari su, pa i Slaveni, pravili takozvane utvrđene okruge ili kotare. Od pobodenih stabala se napravi neka vrsta kružne dvostruke ograde koja obuhvata krug promjera od više stotina metara, pa i nekoliko kilometara, a prostor između dvije ograde se popuni zemljom. To je u to vrijeme bilo sasvim dovoljno da lokalno stanovništvo i njegovu stoku sačuva od naleta pljačkaških hordi ili sličnih opasnosti. A opremom za razbijanje bilo kakvih utvrđenja na tadašnjem sjevernom dijelu Europe niko nije ni raspolagao.

Pretpostavlja se da su čitav sistem tih utvrđenih „okruga“ ili „kotara“ različite veličine, visine i namjene izgradili Avari negdje na rijeci Tisi. To se zasad otprilike lokalizira sjeveroistpčno od današnjeg grada Szolnok u Mađarskoj. Tu je ležao neki avarski upravni centar, možda čak i glavni grad. Poslije ratnih ekspedicija avarske konjice su se uglavnom vraćale na Tisu u istočnom dijelu Panonske nizije, u te svoje okruge ili kotare.

Ovim se naglo prekidaju izvori o jednom srednjovjekovnom osvajaču, genijalnom strategu, uspješnom bleferu, te sračunatom i lukavom vojskovođi Bajanu I., političkom akteru koji je svojedobno pravio povijest i koji je trajno skicirao geoplitičku sliku Europe.

Zauzimanje Balkana

Bajan (II.) i oluja preko Balkana

Naravno, u ovako skučenom tekstu ne može se prenijeti bogata i sve više dokumentirana povijest Avara. Poslije smrti Bajana I. državu, poput gazdinskog vlasništva, naslijedio je najvjerovatnije njegov sin. Više nema svjedočanstava o imenima avarskih vladara zato se narednim kaganima proizvoljno daje ime Bajan i uz to redni broj II., III. itd. Ovdje će se redni brojevi stavljati u zagradu jer su to ipak pretpostavke.

Bajan (II.) (582/583 – 602/610) nastavio je započetu imperijalističku politiku svog prethodnika prema Bizantu na Balkanu. Ovaj vladar nije štedio ni svoje ni tuđe vojnike, niti civile, cilj je pravdao sredstvo. A bizantski kroničari, šokirani događajima i navalom barbara, kao da više nisu mogli razlikovati ko su Avari, ko Slaveni, a ko su neke druge plaćene horde. Izgleda da je okupacija bizantskog Balkana od strane Avara i Slavena bio užas koji je nadmašio sve dotadašnje. U svakom slučaju započela je nova epoha povijesti.

 

Dr Željko Fajfrić o avarskoslavenskoj invaziji Balkana

Prema objašnjenjima koja nudi Dr Željko Fajfrić, ova invaziji Avara i Slavena/Slovena na Balkan dogodila se za vrijeme cara Mavrikija/ Maurikiosa (582 – 602):

„Sada horde Avara, uz koje idu mnogobrojna plemena podložnih im Slovena, idu dalje. Dolaze 584. godine do Singidunuma, uzimaju ga (ali ne za stalno), a onda zauzimaju Viminacium i Avgustu: Dok se to tako događalo Avari, stigavši dva puta do takozvnog Velikog zida, osvojiše i opljačkaše Singidunum, Anhijal, te i druge gradove i tvrđave, pa i celu Heladu uništivši i spalivši sve, pošto je ogromna vojska boravila na istoku (Evagrije)

O tome postoji i drugi opis: Jer zlo je došlo iznenada, i ljudi mu se nisu nadali. Pošto zauze Avgustu i Viminacium – to su slavni gradovi koji pripadaju Iliriku – odmah se zatim uputi s vojskom i opkoli Anhijal i okolna sela opustoši (Tefilakt Simokata). To je kritičan momenat, vojna organizacija Vizantije na Balkanu je razbijena, ona ne postoji, a Avari i Sloveni se šire po celom Balkanu…

Skoro istovremeno, druge grupacije Slovena, nezavisne od Avara, dolaze do Soluna i opsedaju ga (584. g.), ali ne uspevaju da ga osvoje…

Ipak, još uvek nije bilo sve gotovo, ponovo Sloveni, ovog puta udruženi s Avarima ponavljaju napad (586. godine): On (hagan) pozove sebi svu neveru iz Sklavinije, divlji soj – njemu se, naime pokoravaše ceo taj narod – i zajedno pođu u pohod protiv bogom štićenog Soluna (Čuda Svetog Dimitrija) – i opet ne uspevaju.

No, tu sad postoji jedna druga posledica. Sloveni se počinju trajno naseljavati na Balkan što je bilo kvalitativno nešto sasvim novo za Vizantiju. Dotada svi varvari su prolazili kroz Vizantiju, niko se nije i naseljavao, ovo su bili prvi koji su to uradili na vizantijskoj teritoriji. Zbog toga, od tada pa nadalje, Sloveni postaju sastavni deo vizantijske istorije.“ (Dr Željko Fajfrić: Vizantijski carevi, str. 68 – 69.)

Prema tim Čudesnim izvještajima o svetom Dimitriju ili Miracula Sancti Demetrii opsada je trajala od 22. do 29. septembra 586. godine. Kako se dalje navodi, u tvrđavi Saloniki na dan početka opsade u nedjelju, 22. septembra 586., pukim slučajem nije bilo careve vojske niti odgovornih političara.

Za autora dr Željka Fajfrića ovom neuspjelom opsadom luke Saloniki (586.) na Egejskom moru i razilaženjem tog ljudstva po okolnom prostoru dovršena je avarsko-slavenska invazija Balkana, koja je trajala od 584. do 586. godine.

 

Walter Pohl o avarskoslavenskoj invaziji Balkana

O završnici zauzimanja Balkana od strane Avara i Slavena čitamo kod Waltera Pohla:

„Prvu knjigu ‘Čudesnih izvještaja’ sastavio je nadbiskup Johannes odmah poslije 610. godine… u kojoj opisuje događaje iz zadnje dvije decenije 6. stoljeća, a koje je i sam doživio… Tog vremena morao je svetac ponovo spašavati svoj grad od strašne navale barbara. Ono šta mi o tome saznajemo, uglavnom su prikazi avarskih i slavenskih napada onako kako su ih doživjeli oni koji su bili ugroženi…

Sa Dunava ili sa balkanskih prevoja marširale su velike armije, a na zapadu su stajale samo regionalne milicije. Da je upravo ‘Miracula’ naš najbolji izvor o događajima na dijelu zapadnog Balkana, nije baš ni slučajno: To stvarno nije bio ni car niti njegovi generali, već je grad spašen zahvaljujući prije svega svetom Demetriusu i njegovim klerikalcima. Kako Johannes, sastavljač prve knjige, …izvještava, bio je vođa Avara – titulu kagan on još ne poznaje – tako ljut na cara Maurikiosa da je zato tražio način…

kako će mu nanijeti najveću moguću bol. Sazva on onda čitavo neukroćeno pleme Sklavena (tada je ovaj cjelokupni narod bio njemu podložan), priključi mu barbare ostalih plemena, te im svima naredi da krenu na Thessalonike. Bila je to najveća armija koja se ikad mogla vidjeti u našem vremenu, prema procjenama više od 100.000 vojnika… A neprijatelj, brojniji od pijeska na moru, na svom maršu pretvarao je zemlju u pustinju… To uzrokova u gradu neizreciv strah, a grad prvi put ugleda neprijateljske borbene redove (Miracula Sancti Demetrii).“ (Walter Pohl: Die Awaren, str. 102 -103.)

„Poslije neuspjelog napada na Saloniki borbe su se opet pomjerile na grčki poluotok gdje je 587/88. osvojen Patras. Biskup i mnogo stanovništvo nije vidjelo drugog izlaza izuzev bijega na Siciliju… Ipak je velika vjerovatnoća da je izvjestan broj Slavena još otprije ostao na Peloponezu, i to naročito u brdovitim oblastima centralnog dijela pa dole do u Arkadiju. U ovim slabo nastanjenim oblastima nisu nailazili na značajnije otpore. Na kopnu su se barem mogli još održati gradovi Korinth, Athen, Argos i Monemvasia.“ (Walter Pohl: Die Awaren, str. 111.)

Prema  Walteru Pohlu ova uspješna avarskoslavenska invazija Balkana dovršena je manje ili više osvajanjem grčkog grada i luke Patras na Peloponezu 587/588. godine. Invazija je dakle trajala od 584 – 588. godine. Poslije toga je nastupila neka vrsta zatišja.

*

Što se tiče avarskoslavenske invazije Balkana, oba citirana autora su skoro identičnog mišljenja.

Za dr Željka Fajfrića invazija je trajala od oko 584. pa do 586. (neuspješna opsada Teslaonikija), poslije toga nastupaju „obični“ sukobi oko preotimanja pograničnog prostora.

Za Waltera Pohla invazija je trajala od 584. pa do 588. godine (uspješno osvajanje luke Patras). Poslije toga su pogranični sukobi, kad Slaveni sa svojim monoksilima prodiru i do na grčke priobalne otoke.

*

Balkan poslije zauzimanja luke Patras 588.  AVARSKA DRŽAVA I SLAVENIZACIJA ISTOČNE EUROPE Balkan poslije zauzimanja luke Patras 588 1

Avarska država poslije 588.

Sad je Bajan (II.) mogao svojim posjedom nazivati prostor od Dnjepra i Krima na istoku, pa do Aguntuma u Alpama i Saale u centralnoj Europi na zapadu, te od Egejskog mora na jugu, pa do ponoćnog sunca na sjeveru. Zbilja je Avarski kaganat bio za vrijeme Bajana (II.) vojna supersila od koje je strepila čitava Europa.

Karta američkog porijekla prikazuje avarskoslavensku imperiju Kaganat nakon zauzimanja Balkana, to jeste poslije kamapanje u grčkom prostoru i osvajanja luke Patras na Peloponezu 588. godine.    Historical Atlas, New York: Henry Holt and Company, 1911. (Wikipedia.org: Landnahme der Slawen auf dem Balkan; porijeklo slike: William R. Shepherd (1871 –1934)).

 

Borbe za Aguntum u Alpama

Tek otprilike 25 godina nakon kolonizacije Aguntuma u Alpama i Pustertala u Južnom Tirolu, Italija, započeli su sukobi između Bavaraca (kasnije dio Nijemaca) i kolonista, (Alpskih) Slavena. Paulus Diakonus je pribilježio više tih sukoba. U pustertalskoj bitki na izvorištu Drave 593. godine odnio je bavarski herceg Tassilo I. sjajnu pobjedu.

Poslije toga Slaveni se povlače do Aguntuma na Dravi, ruina ove tvrđave se nalazi u Lienzu na Dravi u Austriji. Grad Aguntum je nastao u rimskom dobu na tadašnjem značjanom raskršću tog geografskog podneblja. Tako Aguntum u Alpama postaje pogranični grad avarskoslavenske imperije prema hercegovini Bavarska. Zapisi kod Paulusa Diakonusa o učesnicima u tim pograničnim sukobima važe kao vjerodostojne činjenice.

Prema šturim informacijama kod Paulusa Diakonusa Bavarci i (Alpski) Slaveni sukobili su se prvi put oko Aguntuma na Dravi 595. godine. Očito je Tassilo I. imao namjeru da zauzme kotlinu gornjeg toka rijeke Drave, te da potisne Slavene nizvodno. Paulus Diaconus je o toj prvoj borbi za Aguntum zabilježio u 4. knjizi, 11. odlomak.

Prevod cijelog 11. odlomka:

Tada se cijelog mjeseca januariusa ujutro i uveče pojavljivala jedna kometa na nebu. U tom istom mjesecu umro je Johannes, nadbiskup od Ravenne, a za njegovog nasljednika svečno je proglašen Marianus, Rimljanin. Također i Evin, herceg od Trenta, napusti ovaj svijet, pa na njegovo mjesto dođe Gaidoald, hrabar muškarac i strog katolik. Ovih dana krenuše Bavarci na Slavene sa 2.000 vojnika, ali njih ubrzo napade kralj Huna kakan, te pomlati sve Bavarce. U ono vrijeme prvi put su u Italiju dovedeni divlji konji i bivoli koje je narod posmatrao s velikim čuđenjem.  (Paul Warnefried’s: Geschichte der Langobarden, str. 91.)

Kombinacija – kralj Huna Cacanus – ne odgovara našem shvatanju, naime Huni su često sinonim za Avare, dok je Cacanus titula avarskog vladara kagan, a ne lično ime. Mjesto sukoba nije navedeno, ali se pretpostavlja da bi to moglo biti kod Aguntuma u Alpama.

Drugi sukob Bavaraca i Slavena (610.) oko grada i tvrđave Aguntum zabilježio je Paulus Diakonus u 4. knjizi, 41. odlomak.

Prevod samo dijela 41. odlomka koji se odnosi na sukob:

…U to vrijeme umrije i Tassilo, herceg Bavaraca. Njegovog sina Grimoalda pobijediše Slaveni kod Aguntuma. Ipak Bavarci uskoro sakupiše sve svoje snage, navališe na Slavene, ugrabiše velikog plijena, poubijaše mnoge neprijatelje i protjeraše ih van svojih granica. (Paul Warnefried's, Geschichte der Langobarden, str. 107.)

Nasljednik bavarskog hercega Tassila I. je prema sadašnjem tumačenju povijesti herceg Garibald II. (610 – 630). Ovi izuzetno teški sukobi desili su se najvjerovatnije 610. godine, odnosno u prvoj godini vladavine vojvode Garibalda II. To bi bilo zadnje pominjanje Aguntuma kao naseljenog mjesta.

Poslije ovih ozbiljnih pograničnih sukoba kotlina rijeke Ennsa postaje i mnogo decenija ostaje prirodana granica, latinski limes certus, između oblasti Bavaraca i (Alpskih) Slavena.

Ruina Aguntum, istočna kapija  AVARSKA DRŽAVA I SLAVENIZACIJA ISTOČNE EUROPE Ruina Aguntum Isto  na kapija

Ruina Aguntum, istočna kapija

Sve ukazuje na to da je poslije tih pograničnih borbi i čarki rijeka Enns, odnosno njena kotlina, postala takozvani limes certus, što znači prirodna granica između nekih oblasti, u ovom slučaju između slavenske i bavarske teritorije. (Walter Pohl: Die Awaren, str. 308). Rijeka Enns teče iz Alpa preko otprilike sredine današenje Austrije, te se ulijeva u Dunav kod grada Enns.

Ruina Aguntum, Lienz na Dravi, Austrija, istočna kapija. Slika: lična arhiva. Slika je slobodna za korištenja.

 

 

 

Avarska opsada Konstantingrada 626. godine

Otprilike 40-ak godina poslije avarskoslavenske invazije (584 – 586/588) i zauzimanja Balkana, a i većine grčkog prostora, te luke Patras na Peloponezu od strane Bajana (II.), odlučio se 626. godine kagan Bajan (IV. ili već V.) da zauzme Konstantinopol i time ukine Bizantsko carstvo. On je u diplomatskim pregovorima s perzijskim Sasanidima podijelio to carstvo: sebi je odredio europski dio, dok bi Sasanidi dobili sve s one strane mora.

Na čelu Bizantske imperije, koja je već odavno imala čisto teokratsko uređenje, nalazili su se car Herakleios I. ili Heraklije I. (610 – 641) i njegov dovladar, konstantinopolski patrijarh Sergios I. ili Sergije I. (610 – 638), veoma agilan i neprikosnoven svećenik. Uz ime Sergiosa I. veže se nastanak ikona, to jeste svetih slika koje nije crtala ljudska ruka. Ovaj svećenik je svojedobno izvršio neku vrstu vjerske revolucije pa je ukinuo važeću zabranu slika kod striktnog monoteizma. Sergios I. je prosto opčinio ljudsvo svojim tvrdnjama da sveta snaga proizilazi iz tih uzvišenih slika. Ta snaga je toliko jaka da svojom čarobnom moći štiti svakog vjernika koji im se molitvama obaraća za spas. A ako bi eventualno neko iznio sumnju u takvu moć, Sergiosovi čuvari striktnog monoteizma pobrinuli bi se da takav „bezbožnik“ brzo umukne, svejedno na koji način.

U ljeto 626. kretale su se dvije velike vojske sa suprotnih strana svijeta na Konstantingrad. Avari su zajedno s unajmljenim Bugarima i „svojim“ Slavenima dolazili s europske strane preko svog Balkana pod zapovjedništvom kagana Bajana (IV. ili V.), dok su Perzijanci stizali s druge strane, svojim dijelom Male Azije, pod komandom generala Šahrbaraza. Ne može se predbaciti caru Herakleiosu I. da je pri opasnosti pobjegao iz grada, već da je dosljedno slijedio svoje provjerene principijelnosti: gdje ga neprijatelj traži, on tu nije. S glavninom bizantske vojske car se nalazio u provinciji Jermenija.

Gradski oci šalju kaganu ususret pregovaračku delegaciju s državnocrkvenim službenikom Athanasiosom na čelu. Kod prvog njegovog pokušaja kagan nije bio raspoložen da razgovara s njim; drugi put, već iza Adrianopola/Edirne, delegatima se prenosi kaganov zahtjev za bezuvjetnu kapitulaciju grada. Kod ovog drugog pokušaja, Avar odbija primiti darove uz ciničan komentar da u Konstantinopolu više ničega nema toliko dragocjenog čime bi ga Romeji mogli odvratiti od njegove namjere da zauzme grad.

„…u utorak, 29. jula, pojavljuje se kagan na čelu ostalog dijela svojih trupa. Pisida je naveo jačinu napadača od 80.000. To bi moglo zvučati kao pretjerivanje, ali broj nije isfantaziran. Mada su prema parametrima vremena već armije od 30.000 bile ogromne…, a ako je kagan sakupio sve divlje narode…, onda bi mogao dostići navedenu brojku.“ (Walter Pohl: Die Awaren, str. 249. ff.)

Jačina perzijskih Sasanida koji su opsjedali grad s azijske strane proizvoljno se procjenjuje na nešto više od 25.000 vojnika. Ova opsada Konstantingrada od 29. jula do 8. augusta 626. godine bilježi se kao do tada najveća po broju učesnika, a inače je jedna od najvećih u povijesti tog grada. U srijedu ujutro, 30. jula 626. godine grozni srednjovjekovni alptraum postao je užasna stvarnost za građane Konstantinopola – grad je opkoljen neprijateljskom vojskom.

„Prije početka borbenih aktivnosti započeo je rat živaca. Kagan je došao pred Philoxenon-kapiju (…otprilike… u sredini theodosijanskih zidova) da pokaže svoju moć. Na jutarnjem suncu presijavali su se oklopi i štitovi barbara, strašan prizor za građane koji su se u trku okupljali na zidinama. Patrijarh se pak trudio da podigne moral ljudima tako što je hodao po zidovima s uzdignutom čudotvornom ikonom koju navodno nije naslikala ljudska ruka. Dao je da se nacrta veći broj Marijinih slika koje su razdijeljene po utvrđenju. Božija majka je trebala…čuvati svoj grad, kao i sveti Demetrios Thessalonike.“  (Walter Pohl: Die Awaren, str. 250.)

Genijalna konstrukcija zaštitnih bedema spasila je grad, zatim slobodan pristup moru, a i komanda grada je taktički dobro vodila odbranu. Više pisaca tog vremena zabilježili su kao očevici neke detalje o tom nemilom događaju.

„Samo iz jedne sporedne primjedbe Thedora Synkellosa znamo da su poslije Bajana slijedila dva njegova sina jedan iza drugog, a mlađi od njih je Avare odveo 626. u katastrofu: Otac kagana iz 626. došao je iz velike daljine tražeći utočište kod Rimljana, a  vladavina ovog oca prešla je u nasljedstvo njegovom sinu, starijem bratu ovog današnjeg psa.“ (Walter Pohl: Die Awaren, str. 176.)

Ova tvrdnja i ovakva kombinacija uvaženog svećenika Thedora Synkellosa teško bi mogla biti prihvaćena zbog relativno velikog vremenskog raspona za ljudske živote. Međutim, on je veoma važan kao očevidac tih znamenitih događaja, a ovo pokazuje da su isto i tadašnji ljudi često posmatrali tok povijesti kao jučerašnje događaje, dok su o svojim susjedima prilično malo znali. Napad na Konstantingrad 626. godine vodio je Bajan IV. ili V., a možda čak i VI. Svakako da se dešavalo i kod Avara da su zapovjednici ginuli u ratu, a kroz povijest nije ni avarski „okrug“ bio pošteđen od državnih udara.

Svejedno, očito je svećenik Theodor Synkellos kiptio od bijesa na bedemima dok je posmatrao kagana, kojem ne pominje ni ime ni titulu, ali u njegovom izlivu mržnje taj je dobio demonske osobine iz Apokalipse.

„On kagana vidi kao:

iskvareno leglo vječno zlog duha; samo se pojavljuje kao sin vraga, ne prema nužnosti prirode, već prema svojim prohtjevima, i sva vražija opakost utjelovljena je u njemu. Kao neki anti Bog koji teži da ima moć nad Zemljom i Morem, podigne glavu u nebo, a jezik opusti do zemlje da bi uništavao božiji narod kao napuštena jaja u gnijezdu.“  (Walter Pohl: Die Awaren, str. 6.)

(Theodor/os Synkellos – Teodor Sinkel – presbiter i povjerenik patrijarha Sergiosa I., poznat kao član delegacije koja je bezuspješno pregovarala s kaganom 626. Njemu se pripisuje jedna sačuvana homilija – propovijed poslije molitve u bogomolji – koja je posvećena opsadi Konstantinopola, odnosno spasenju grada).

Pomor Slavena u Zlatnom rogu

Pošto nije imao dovoljno hrane, a njegovo opsadno oruđe se sve više ispostavljalo kao slabo da bi ozbiljno ugrozilo genijalnu konstrukciju odbrambenih zidova, počeo je kagan gubiti strpljenje. A kod Slavena je pak ovo kaganovo jurišanje na bedeme, kad ga neprijatelj spremno čeka, stvaralo nezadovoljstvo. U svakom slučaju to nije bila metoda kojom su njihovi preci uspješno zauzeli tolika geografska prostranstva, a i tvrđave i gradove u njima.

Na sjeveroistočnoj strani Konstantingrada postoji zaliv zvani Zlatni rog i možda je širok koliko jedna veća rijeka. Između vode u zalivu i zidova tvrđave protezao se slobodan pojas kopna širok više desetina metara. Na početku zaliva nalazila se luka Neorion i imala je svoju drvenu kapiju kroz koju se ulazilo u grad. A prostor preko zaliva se zvao Pera ili Galata (današnji Galatasaray). Tu oblast su Avari odmah po dolasku zauzeli.

Sad je kagan sa svojim stručnjacima odlučio da Bugari tim uskim pojasom između zida i vode prodru do luke i zapale prilaz i kapiju. Onda bi mase Slavena veslača sa svojim monoksilima nagrnuli sa Galate preko vode Zlatnog roga i upali u luku i kroz razbijenu kapiju u grad.

Cijelu noć, naredni dan i opet u noći sa sedmog na osmi august vođene su neprekidne borbe za luku Neorion u Zlatnom rogu. Na kraju, u toj noći više nije bilo jasno dokle su Bugari dogurali. Odbrana grada je na neki način doznala šta napadači smjeraju, te su pripremili klasičnu ratnu smicalicu koja je ušla u povijest. Naime, oni su u povoljnoj prilici podmetnuli vatru pa je izgledalo kao da su Bugari zapalili luku i razbili kapiju.

Tog trenutka su se brojni odredi slavenskih veslača otisnuli od Galate, ali su ih na drugoj strani spremno dočekale jedinice Jermena, bizantski plaćenici. Tako je sa 7. na 8. august otpočeo pomor Slavena. A odredi romejskih ratnih čamaca, dvosjeda i trosjeda, munjevito su uplovili u Zlatni rog tako da su presjekli odstupnicu Slavena. Slavenska mornarica se našla u klasičnoj klopci. Otpočeo je nemilosrdni pomor Slavena u zalivu Zlatnog roga. Čamci su im izvrtani, razbijani i spaljivani. Drugi dan je voda Zlatnog roga bila prekrivena leševima slavenskih veslača. Među leševima se nalazilo i ženskih veslača, što je branioce čudilo. Svejedno koliko je ovom fijasku slavenskih veslača doprinijela vješto izvedena varka s podmetnutom vatrom, ipak je kaganova naredba za takav napad na luku bila njegova kardinalna greška.

„Nakon toga, tako izvještava Uskršnja kronika, kagan je naredio da se poubijaju i zadnji preživjeli iz masakra na vodi Zlatnog roga: očajna i besmislena reakcija svemoćnog kagana koji je postao svjestan toga da je neuspjeh golih Slavena ujedno i njegov. Mnogi mornari se nisu borili s velikim zalaganjem: skakali su u vodu, krili se iza izvrnutih čamaca ili su se plivanjem pokušavali spasiti. Poneki su, dospjevši na obalu, umakli u  okolne brežuljke da bi se sakrili. Kagan je pratio bitku na vodi u Zlatnom rogu na konju s jednog brežuljka okružen naoružanim vojnicima. Kad je poraz bio očit, odjahao je nazad u svoj logor…“, gdje je u šatoru dugo vremena očajavao. (Walter Pohl: Die Awaren, str. 253. ff.)

*

U Konstantingradu se više narednih decenija slavio 7. august kao dan spasa od avarske nemani, mada su se sve opsadne vojske razišle ujutro 8. augusta 626. godine.

Avarski div, kagan Bajan (IV. ili V.) polomio je zube na konstantinopolskim bedemima. Velika pljačka, koja bi mu popunila očito prazne blagajne, potpuno je izostala, što će se narednih godina pretvoriti u veliku državnu katastrofu. A njegov vojno-političku kiks, koji je počinio pogubivši preživjele Slavene iz učešća u napadu na luku Neorion, a kojih se domogao, više nije mogao ni jedan vladar Avarskog kaganata ispraviti. Mnoge indicije govore da su (balkanski) Slaveni otkazali poslušnost kaganu i njegovoj konjici.

*

Prema mnogim zaključcima balkanski ili Južni Slaveni i Avari su 627 – 628. godine vodili borbe oko prevlast na Balkanu. Slaveni su uz izdašnu podršku Konstantingrada potisnuli Avare preko Dunava i Save. U svakom slučaju, već prije 630. godine nestaju sva arheološka svjedočanstva o prisustvu Avara južnije od smjernice koju otprilike daju rijeke Sava i Dunav preko Balkana. Isto tako, i tadašnji Zapadni Slaveni su se oslobodili Avara, a i neke druge oblasti su se osamostalile. Međutim, država Avarski kaganat je i dalje postojala na velikim prostranstvima Panonske nizije, pa i više, a ni to sigurno nije bilo malo.

Mirno razdoblje Avara

Avari su narednih 170 – 180 godina živjeli u priličnoj samoizolaciji u Panonskoj niziji uglavnom od ratarastva i stočartsva. Mada je taj njihov period još nerazjašnjen, ali se otprilike nazire da njihov feudalni sistem nije ličio onome u Franačkom kraljevstvu.

Slaveni su Avare nazivali Obri. A na jednom mjestu u jednoj franačkoj kroniki, gdje se pominje zapadnoslavenski kralj Samo (623/624 – 658/659), dokumentirano je da su Avari Slavene nazivali „befulci“. Prema objašnjenjima, to bi mogla biti izvedenica od riječi bivol.

avari slika samoprtreta  AVARSKA DRŽAVA I SLAVENIZACIJA ISTOČNE EUROPE Avari samoportret 1

Avari, samoportret

Ova slika se interpretira kao samoportret Avara. Jasno se vide njihove pletenice kose, čije je postojanje dokumetirano u bizantskim kronikama, te njihova nošnja. Mnoge lične stvari nosali su obješene na opasaču ili kaišu, kesa s novcem ili neke oznake dostojanstva, što je vidljivo kod veće figure. Ni kod jedne figure nema oružja. Obojene figure su nacrtane na komadu od kosti. Predmet je pronađen u Subotici (Szabadka – Pörös) u današnjoj Srbiji. (Slika: Bodo Anke, László Révesz, Tivadar Vida: Reitervölker im Frühmittelalter).

 

 

Uništenje avarske države

Franački kralj/car Karlo Veliki

Kao i njegovi prethodnici, tako je i kralj/car Karlo Veliki (Karl der Große, Carolus Magnus) (768 – 814) nastavio kontuirano proširivati Franačko carstvo. On važi kao najveći franački osvajač. Pod njegovom kontrolom se manje ili više nalazio cijeli zapadni dio europskog kontinenta (izuzimajući Englesku, Skandinaviju, južni dio Šapanije).

On se već okreće prema istoku Europe. Napadi na Avarski kaganat su otpočeli s nekoliko provokativnih diverzantskih pljački državne blagajne u avarskom glavnom „okrugu“. Izvještaji o tom basnoslovno bogatom plijenu čitaju se kao da je to neka ushićena bajka. Zvanično je franačko-avarski rat trajao od 791. do 796. godine. U prvoj kampanji invazije pređena je granica na Ennsu i osvojena je Bečka šuma, prostor današnjeg Beča. Mada nije bilo nikakvog protivnapada od strane Avara, ipak se franačka vojska vraća. Dotle je u avarskom „okrugu“ 795. godine došlo do državnog udara, kad je poginuo tadašnji kagan, a potom dolazi do sukoba sličnih građanskom ratu oko prijestolja.

Dokumentirano je da je vojska kralja Karla Velikog u drugoj kampanji iz 796. godine osvojila teritoriju Avarskog kaganata do rijeke Raba, koja se ulijeva u rukavac Dunava Mošoni-Dunav kod grada Đur (mađarski: Győr), dakle u današnjoj Mađarskoj.

Koliko su od Avarskog kaganata Franci proglasili svojim vlasništvom, nije baš jasno, ali što je osvojeno do rijeke Rabe proglašeno je kao Awarenmark (Avarska krajina) i priključeno je Franačkom kraljevstvu.

Avarski ustanci

Bilo je narednih godina više avarskih ustanaka na teritoriji koju su Franci prisvojili. Spominju se tri ustanka od kojih je treći bio najžeći i za Avare najpogubniji. U prvom ustanku 797. godine Franačke trupe se bore protiv Avara u Panoniji, dotle franački krajinski grof Erich od Furlanije napada Slavene u Limburniji, koji su nominalno pod upravom Konstantingrada. Kad Avari odbijaju da plaćaju državne obaveze, opet dolazi do (drugog avarskog) ustanka u 799. godini. U tim borbama, koje se vode na mnogim mjestima duž istočnog Franačkog carstva i koje nisu povezana, već su manje ili više lokalnog karaktera, poginuo je krajinski grof Erich od Furlanije prilikom opsade tvrđave Trsat kod luke Tarsatika/ Tersatto (današnja Rijeka).

Bugarski kan Krum zauzima glavni avarski „okrug“

Borbe na teritoriji Avarskog kaganata se sve više intenziviraju. Bugari (u društvu sa Slavenima ?) dižu ustnanak protiv Avara na krajnjem istoku Panonske nizije. Da li je zapovjednik tog bugarskog sjevernog fronta po imenu ili nadimku Krum bio visoko vojno lice u bugarskoj armiji ili vođa ustanika zasad nije jasno. Međutim, 803. godine traže Avari pomoć od Franaka protiv Bugara, ali je ne dobijaju. Sad Avari dižu (treći) ustanak protiv Franaka, a isto tako pokušavaju da nadjačaju Bugare. Avarska seljačka vojska, razvučena na dva fronta, nije ni imala ozbiljnih izgleda na uspjeh. Vojni zapovjednik Bugara Krum 802. ili 803. godine zauzima glavni „okrug“ Avara na Tisi i time takoreći prestaje povijest Avarskog kaganata.

Nekoliko mjeseci poslije osvajanja avarskog glavnog „okruga“ ovaj bugarski vojni zapovjednik vrši državni udar u Bugarskoj. Povijest ga poznaje pod imenom kan Krum (803 –  814). Do 805. godine zauzeo je kan Krum svu teritoriju Avarskog kaganata koja je ležala istočnije od Dunava u Panonskoj niziji i pripojio je Bugarskoj.

Franački kroničar Einhard o nasilnom kraju avarske države

Kad je postojanje Avarskog kaganata polako padalo u zaborav, a akteri tadašnje povijesti, franački car Karlo Veliki i bugarski kan Krum, bili već odavno mrtvi, sastavlja poznati franački znanstvenik Einhard (Ajnhard) (770 – 840) čuvenu biografiju franačkog cara Karla Velikog pod naslovom „Vita Karoli Magni“ (Život Karla Velikog). Na djelu je radio između 817. i 836. godine, u kojem glorificira i idealizira franačkog cara. Mada ne odgovara povijesnim činjenicama, ipak Einhard sugeriše zaključak da je Karlo Veliki zauzeo i uništio Avarski kaganat.

O navodnom uništenju avarske države od strane Karla Velikog i basnoslovnoj pljački franačkih diverzanata Einhard je zapisao:

Najznačajniji rat od svih koje je on vodio, izuzimajući saksonski, kojem slijedi ovaj pohod, bio je onaj protiv Avara ili Huna. Vodio ga je podrobnije od ostalih i s mnogo više naoružanosti. Lično je predvodio samo jedan jedini vojni pohod u Panoniju – ovu zemlju je u to vrijeme naime nastanjivao onaj narod – izvođenje ostalih je prenio na svoga sina Pippina, kao i na namjesnike, grofove i glasnike. Premda su ovi hrabro i neustrašivo vodili rat, dovršili su ga tek u osmoj godini. Koliko je samo bitki vođeno dok je trajao i koliko je krvi proliveno, pokazuje i to da je Panonija potpuno nenaseljena, a mjesto, gdje se prije nalzio kaganov kraljev dvorac, leži sad tako pusto da se na njemu više ne može otkriti nikakav trag ljudske nastanjenosti. U ovom ratu je izginulo cjelokupno plemstvo Huna, čitava njihova slava je propala. Sav novac i od davnina nagomilano blago palo je u ruke  Franaka, nikakav rat, dokle god ljudsko pamćenje seže, ne donese im tolikog bogatstva i moći. I mada se dotad moglo pomisliti da su skoro puka sirotinja, dotle su se u kraljevom dvorcu nalazile mase zlata i srebra, a i u bitkama je dopao pokoji dragocjen plijen, te bi se s pravom moglo smatrati da su Franci pravedno opljačkali Hunima ono šta su oni ranije na nepravedan način opljačkali drugim narodima.

            Od franačkih velikana su u ovom ratu poginula samo dva, naime herceg Erich od Furlanije, kojeg su na prevaru ubili stanovnici kod grada Tersatto u Liburniji, i Gerold, namjesnik Bavarske, dok je u Panoniji postrojavao vojsku za borbu protiv Huna, ne zna se od koga, ali je poginuo samo s još dvojicom dok je jahao tamo – amo bodreći svakog pojedinačno. Uostalom, ovaj rat je za Franke prošao skoro bez gubitaka i dovršen je povoljno, mada se zbog svoje važnosti zbilja otegao dugo vremena. (Rudolf Buchner: Ausgewählte Quellen zur Deutschen Geschichte des Mittelalters, Band V, str. 181)

Glasnik – kraljev povjerenik sa zadatkom, neka vrsta agenta; grad Tersatto/ Tarsatika je današnja luka Rijeka u Hrvatskoj; Liburnija je dio Dalmacije od Istre pa do otprilike rijeke Une u današnjoj Bosni i od Jadranskog mora pa do Save, a glavni upravni centar pokrajine bio je Zadar (Zara, Jadera).

*

Prema dosada sakupljenim i ovako razjašnjenim svjedočanstvima Avarski kaganat postojao je od 558/559. do 802/803. godine u Panonskoj niziji, dakle približno tačno 244 ili 245 godina. Svakako da se time historija nije zaustavila,  jedino su se akteri povijesti izmijenili.

Ovdje bi se moglo napomenuti da nijedna od znamenitih franačkih kronika iz ranog srednjeg vijeka, bilo ih je više, ne poznaje današnje nazive Slavena, ni Zapadnih, ni Južnih niti Istočnih.

 

L i t e r a t u r a

Bodo Anke, László Révesz, Tivadar Vida: Reitervölker im Frühmittelalter: Hunnen – Awaren – Ungarn, Theiss Verlag, Stuttgart 2008.

Rudolf Buchner, Franz Josef Schmale: Ausgewählte Quellen zur deutschen Geschichte des Mittelalters. Freiherr vom Stein-Gedächtnisausgabe, Band V, Rütten & Loening, Berlin 1956.

Dr Željko FajfrićVizantijski carevi, izdvač Tabernakl, Sremska Mitrovica 2008.

Hamza Hamzabegović: Razvoj kalendara u povijesti, izdavač Dobra knjiga, Sarajevo 2015.

Urednik, Alexander Heine: Paulus Diakonus und die übrigen Geschichtschreiber der Langobarden – Paulus Diakonus, Geschichte der Langobarden, Phaidon Verlag, Essen und Stuttgart 1986.

Lars HermodssonGoti – narod ratnika, izdavač Vrijeme, Zenica/Tuzla 2010.

Walter Pohl: Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa 567-822 n. Chr., Verlag Beck, München 2002.

Paul Warnefried’s: Geschichte der Langobarden, Hamuburg 1838.

Podijelite sa prijateljima