BOSANCI SU PRIJAŠNJI DALMATI

Bela III. litografija

Mađarski kralj Bela III. postavio je legendarnog bana od Bosne Kulina na položaj. (Porijeklo slike vidi u tekstu.)

Mimoilaženja između klasične povijesti i realne povijesti sve su izraženija. Pošto klasična povijest u mnogome interpretira vjerske legende kao povijesne činjenice, ona svjesno ili nesvjesno ulazi u sferu paranauke. Dotle se realna povijest uglavnom oslanja na arheološka istraživanja i jasno dokazive činjenice iz dotičnog razdoblja.

Piše: Hamza Hamzabegović

1.Gužvanje na balkanskom prostoru
1.1 Bela III. postavlja bana Kulina na položaj

2. Takozvani Zavidin klan
2.1 Miroslavljevo Jevanđelje
2.2 „Život Svetog Simeona“

3. „Povelja bana Kulina“ ili „Privilegij Dubrovčanima“
3.1 Tekst povelje bana Kulina iz 1189.

4. Vukanovo pismo papi iz 1199.

5. Duklja i Mađarska okupiraju Rašku 1202.

6. Vjerska inspekcija u Bosni 1203.

7. Ban Kulin i početak bosanizacije Dalmata

 

Gužvanje na balkanskom prostoru

Prema dosadašnjim svjedočanstvima može se tvrditi da je Slavinska Dalmacija postojala kao geopolitički prostor u ranom i u srednjem srednjem vijeku. Pripadala je najprije Bizantskom Carstvu kao integralna teritorija sa mnogo lokalnih administrativnih centara, koji su obično bili smješteni u nekoj od bizantskih tvrđava. Onda je potpala pod upravu Svete Stolice kao autonomna provincija, ili čak neko vrijeme kao polusamostalna provincija u doba nadbiskupa Ivana II. od Splita.

Sve u svemu, Slavinska Dalmacija i njeni Dalmati su postojali i imaju svoju lokalnu povijest koju bi trebalo priznati, prihvatiti i prostudirati prema normama realne povijesti. Mada nije dovoljno proučena, ipak je to dio naše zajedničke prošlosti svih Južnih Slavena. Poznato je da su Dalmati, to jeste Dalmatinci, imali ikavsko narječje južnoslavenskog govora.

*

Poslije smrti vojno, politički, diplomatski i karizmatično snažnog i autoritativnog cara Manuela I. Komnena (1180.) u Bizantu je skoro neograničenu moć dobio njegov rođak general Andronik Komnen (Andronikos Komnenos). On se ubrzo izopačio u najgoreg dušmana prema nasljednicima cara Manuela I. Komnena.

Pripremajući se za državni udar, general Andronik Komnen ispostavio se, sam on, opasniji neprijatelj svoje države od stotine hiljada naoružanih „barbara“ unaokolo, koji su zbilja samo čekali na povoljan trenutak pa da navale na omrznuti Bizant.

A Andronik Komnen ne samo da se nije brinuo o zaštiti granica već je svojim smušenim odlukama onemogućavao i druge da to čine. Suluda politika Andronika Komnene otisnula je kola nizbrdo, što će uzrokovati pad Bizantskog Carstva.

(U Četvrtom krstaškom ratu, 13. aprila 1204. godine katolički krstaši su zauzeli ortodoksni Konstantingrad i srušili Bizantsko Carstvo. Potom je na ruševinama Bizanta proglašeno Latinsko Carstvo.)

Bela III. postavlja bana Kulina na položaj

Zbrku koja se već nagovještavala koristi mađarski kralj Béla III. (1172 – 1196), brat prethodnog kralja Ištvana III, pa 1180. prelazi svoje južne granice prema Bizantu na Balkanu i prodire u Dalmaciju, te najprije zauzima/oslobađa prijašnji mađarski vojni distrikt Bosnu.

Po ulasku u Bosnu (1180.) mađarski kralj Bela III. postavlja za namjesnika Bosne danas legendarnog bana Kulina (1180 – 1204), pretpostavljamo u onim granicama koje je nekad njegov djeda Bela II. Slijepi (1135/1136.) preoteo Svetoj Stolici, od Drine do Vrbasa i od Save do gornjeg toka Neretve. Nije bilo nikakve sile koja bi spriječila Belu III. u njegovoj kampanji po Dalmaciji 1180/1181. godine.

Samo nekoliko ljudi slavenske elite u mađarskom društvu moglo je imati nasljednu bansku čast, a među njima su i Beloševi i Boričevi potomci. Prema zasad nedefiniranim indicijama smatra se da je plemić ban Kulin sin bana Boriča i nalazio se u mađarskoj vojski kao oficir s najvisočijim vojnim činovima. Kralj Bela III. i ban Kulin izvrsno su sarađivali, bar se tako zaključuje.

Bela III. minijatura  BOSANCI SU PRIJAŠNJI DALMATI Bela III

Bela III. minijatura

Kralj Bela III. s vladarskim insignijama, krunom na glav i u jednoj ruci drži zastavu Mađarske a u drugoj Globus Cruciger – „kraljevska jabuka“.

Izvor slike: Kálti Márk: Mađarska ilustrovana kronika ili Képes Krónika ili Chronica de Gestis Hungarorum nastala je prije 1360. Slika je javno dobro.

en.wikipedia.org: Béla III of Hungary.

 

 

 

Bela III. litografija  BOSANCI SU PRIJAŠNJI DALMATI Bela III

Bela III. litografija

Kralj Bela III. u raskošnoj nošnji s krunom na glavi i vladarskim žezlom u ruci. Mađarski kralj Bela III. bio je finansijski genije i svojedobno je važio kao najbogatiji monarh u Europi.

Litografski otisak Josef Kriehuber prema umjetničkom crtežu Moritz von Schwind, vjerovatno oko 1828., kasna romantika. Slika je javno vlasništvo.

de.wikipedia.org: Bela III. – Lithographisches Institut Wien.

 

I Rašani su brzo iskoristili priliku i kad je Bela III. upao u Bosnu, oni se najzad oslobađaju Bizanta i u tom razdoblju započinje njihova stvarna samostalnost. Veliki župan od Raške Nemanja (1168 – 1196) sklapa savez s Mađarima protiv Bizanta, što će i za jedne i za druge uroditi značajnim plodom.

Kaos u Bizantu iskoristili su i Bugari pa su podigli ustanak, te se oslobađaju Bizanta i uspješno osnivaju takozvano Drugo Bugarsko Carstvo. U početku sarađuju sa Rašanima, ali će se oni ubrzo zavaditi.

*

U jednom pismu iz 1181. godine zahtijeva Bela III. da se svi dogovori zapisuju uz navode svjedoka, što se smatra nekom vrstom dekreta:

Pošto se ljudima zbog njihovih slabosti zaborav kroz protok vremena često potkrade, što se tiče pamćenja prethodnih sporazuma, potrebno je da ugovorni partneri pismeno pribilježe sve ono o čemu su se međusobno dogovorili, kako bi ugovor zahvaljujući pismenoj potkrijepljenosti i zahvaljujući svjedočenjima časnih ljudi ostao neokrnjen i nepobitan (…). Razmatrajući ovo, smatram ja, Bela, slavni kralj Mađarske, da je potrebno da svako u mom vremenu dogovorenu stvar potvrdi uz pomoć pismenog dokaza.“

(Ferenc Majoros: Geschichte Ungarns: Nation unter der Stephanskrone, Casimir Katz Verlag, Gernsbach 2008., str. 116.)

*

Bela III. je u imperijalističkom smislu dobro profitirao u ovim vojnim kampanjama od 1180. do 1183. godine jer je znatno proširio južne granice Mađarskog Kraljevstva. Ono što je car Manuel I. Komnen sa svojim generalima oduzeo Mađarskoj, opet je Bela III. sve preoteo, prije svega Bosnu, zatim Srijem, Beograd i Braničevo, te dalmatinske primorske gradove, koji su nekad bili mađarski, Split i Šibenik.

Tada je Bela III. prisilio i Zadar da prizna njegovu vlast. Pošto je Zadar tih godina pripadao Venecijancima, Republika Venecija 1181. objavljuje rat Mađarskoj, koji će prilično dugo trajati. (Tek će krstaši u četvrtom krstaškom ratu preoteti Mađarima Zadar.)

*

Kad su na sjeveru Mađarske izbili pogranični sukobi s Poljacima i Kijevskom Rusijom, Bela III. napušta 1183. Balkan.

Sve su prilike da je kralj Bela III. tada (1183.), neposredno pred odlazak dodijelio Kulinu Bosnu na upravljanje i titulu ban od Bosne. Tako je ban Kulin dobio Banovinu Bosnu kao geopolitički prostor s upravnom strukturom. Bosna postaje mađarska tamponzona prema ostalim slavenskim državama, recimo prema Raškoj.

Ova mađarska visoka vojno-politička titula ban (od Bosne) daje pravo i obavezu (Kulinu) da prilikom odsutnosti mađarskog kralja (Bele III.) upravlja tom geopolitičkom oblasti umjesto mađarskog kralja za dobrobit svih žitelja tog podneblja.

Mada bi se to moglo interpretirati kao poluatonomija ili autonomija, ipak je to manje ili više od mađarskog dvora posmatrano kao vojni distrikt s lokalnom civilnom i vojnom upravom. Sličnih vojnih distrikata oko svojih matičnih oblasti kao tamponzone imali su Mađari u znatnom broju. Ukoliko su banovi ili vojvode izmirivali svoje porezne i tributne obaveze prema mađarskom dvoru, nisu imali nekih trzavica. Mađari su u tom pogledu bili veoma liberalni.

A da će ban od Bosne uskoro biti primoran da agira kao prilično samostalan vladar, to niko u tom trenutku povijesti nije mogao ni slutiti. Međutim, uz političku sposobnost, diplomatske vještine i populističkim nastupima kod naroda svladao je ban Kulin sve te teškoće na zadovoljstvo svih, a naročito tadašnjeg bosanskog življa, pa i njegovog prijatelja, mađarskog kralja Bele III.

Naime, Bela III. se u odbrani državnih granica i u imperijalističkim prohtjevima mađarske vldarske elite prilično opteretio. Borbe oko spašavanja Zadra na Jadranskom moru (u današnjoj Hrvatskoj) od nasrtaja Republike Venecije i preotimanja grada Galič i oblasti Galicije (u današnjoj Ukrajini) od Kijevske Rusije oduzimale su mu mnogo vremena i truda.

Takozvani Zavidin klan

Da bi se razvoj političke situacija lakše razumio, zakratko ćemo se vratiti unazad. Takozvani Zavidin klan ima u historiji Balkanskih ili Južnih Slavena posebno mjesto jer se mnogi politički, vjerski, ekonomski, kulturni, pa čak i državotvorni zaokreti pripisuju tim ličnostima. Nastaju književna djela s ilustracijama i dokumenti od neprocjenjive vrijednosti na takozvanom narodnom govoru pisani narodnim pismom, što je u biti južnoslavenski govor i (stara) ćirilica.

Ljudi iz Zavidinog klana agiraju u prelomnom razdoblju povijesti Južnih Slavena. Kako se prenosi, Zavida je raški diplomata koji je boravio u Mađraskoj gdje je i umro (jedna od teza). Mi pretpostavljamo da se poznavao sa banom Belošom i banom Boričem. Zavida je imao četiri sina (Tihomir, Stracimir, Miroslav i Nemanja) i dvije kćerke (kćerka nepoznatog imena i Vojslava).

A mi pretpostavljamo da je Beloš, kao mešetar u posredovanju ženidbene politike tadašnjeg plemstva, imao udjela i kod Zavidinog potomstva.

*

Iz nekog razloga je bizantski car Manuel I. Komnen svojedobno, kad je svrgavao prethodnu rašku dinastiju, instalirao u vlast Zavidine sinove dodjeljujući im visoke položaje, značajna imanja u posjed i relativno velike oblasti na upravu.

Tihomir je Zavidin najstariji sin i njega je Manuel I. Komnen postavio za velikog župana od Raške u tvrđavi Ras kao svog vazala i vladao je od 1163/1166. do 1168.

Stracimir je kao župan i bizantski namjesnik upravljao u slivu Zapadne Morave (1166. ? – 1189. ?).

Miroslav je kao župan i bizantski namjesnik dobio na upravu Zahumlje s upravnim centrom u tvrđavi na Humu (kod današnjeg Mostara) (1166. ? – 1196/1199. ?). A kad je svoju upravu premjestio u Ston, otprilike tada je on uzeo sebi titulu veliki knez od Huma.

Nemanja je kao župan i bizantski namjesnik dobio (1166.) samo sliv rijeke Ibar i još neke dodatne oblasti na upravu.

Nemanja vrši državni udar 1168. i preotima vlast u Rasu pa sam sebe proglašava velikim županom od Raške (1168 – 1196). U internim borbama oko prijestolja Tihomir je naredne godine (1169.) poginuo u sukobu protiv brata Nemanje.

(Nemanja je umro 1200. kao monah Simeon u manastiru Hilandar, na poluotoku Atos – Sveta Gora u današnjoj Grčkoj.)

*

Župan, kasnije veliki knez od Huma Miroslav Zavidović, sin Zavide, bio je oženjen sestrom bosanskog bana Kulina (moguće kćerkom bana Boriča).

Ban od Bosne Kulin bio je oženjen Vojslavom, kćerkom Zavide, dakle sestrom Miroslava, i Stracimira, i Nemanje, a i pokojnog Tihomira.

U imperijalističkom smislu veliki župan Nemanja uz podršku svoje braće, a i svećenstva, proširio je Rašku državu u neslućenim razmjerama. Nemanja uzima sebi ime i Stefan, te ga povijest zvanično bilježi – veliki župan od Raške Stefan Nemanja.

Miroslavljevo Jevanđelje

A veliki knez od Huma Miroslav Zavidović dao je prevesti sa grčkog Evangelium, dakle sva četiri Jevanđelja/Evanđelja o životu Isusa Krista, na tadašnji narodni govor, te da se napiše narodnim pismom, još i da se knjiga ukrasi lijepim slikama. Mada nije sigurno, ali se polazi od toga da je djelo najvjerovatnije dovršeno oko 1185/1186. godine (u Konstantingradu ? ili Kotoru ? ili Bijelom Polju ?).

To bi bilo najstarije (navodno samostalno) djelo Južnih Slavena na staroslavenskom govoru. Međutim,  pretpostavlja se da je to ipak prepis neke bugarske obrade (ili makedonske, što je vjerovatnije).

Svejedno, djelo je napisano izuzetano lijepim rukopisom, dok je zaista divne ilumincije (ukrasne slike i likovno šarenilo) uradio dijak – pisar Gligorije. Djelo nudi posmatraču znalački izuvijana kaliografska slova, te raskošnim bojama izvedene minijature i vinjete.

Ovo djelo, Miroslavljevo Jevanđelje je ekstra luksuzna obrada na bijelom pergamentu, pisano lijepim pisanjem na obje strane, a dimenzije su megalomanske za jednu knjigu 415 x 285 milimetara i ima 362 stranice sa 296 iluminacija.

Na kraju djela zapisano je:

Ja grešni Gligorije dijak nedostojan da se nazove dijakom zastavih ovo Jevanđelje zlatom knezu velikoslavnomu Miroslavu sinu Zavidinom a mene gospodine ne zaboravi grešnoga no me sačuvaj sebi.

(zastavih – islikah, ukrasih)

(sr.wikipedia.org: Miroslavljevo Jevanđelje)

(Ovo je savremeni prevod bez umetanja interpunkcija.)

 

Uprkos kvalitetno urađenom poslu, zbog pesimističnog prizvuka u prevedenoj izjavi, kao da se naslućuje da je dijak Gligorije pao u nemilost kod velikog kneza Miroslava. Možda je posao dugo trajao ili bio preskup, a najvjerovatnije i jedno i drugo. Luksuz i raskoš imaju svoju cijenu, a to djelo je danas od neprocjenjive vrijednosti.

Nažalost ne saznajemo gdje je (jadni) dijak Gligorije ispekao svoje genijalno zanatstvo. Dakle, ovo Miroslavljevo Jevanđelje ili Evangeliar važi kao najstarije djelo napisano na tadašnjem južnoslavenskom ili narodnom govoru, a pisano je narodnim pismom, to jeste starom ćirilicom. Djelo je dobilo ovakav naslov/naziv tek u modernom dobu.

Miroslavljevo Jevanjđelje  BOSANCI SU PRIJAŠNJI DALMATI Miroslavljevo Jevanj  elje

„Miroslavljevo jevanđelje“

 „Miroslavljevo jevanđelje“ važi kao najstariji spomenik narodnog govora i narodnog pisma Južnih Slavena, dakle stari južnoslavenski govor i stara ćirilica.

Miroslavljevo jevanđelje uvršteno je od 2005. u biblioteku UNESCO-a „Pamćenje svijeta“.

de.wikipedia.org: Miroslav-Evangeliar. Slika je javno dobro.

Miroslavljevo jevanđelje čuva se u Narodnom muzeju u Beogradu pod inventarskim brojem 1536.

 

 

„Život Svetog Simeona“

Kao rigorozni i neumoljivi monoteist ortodoksne linije kršćanstva sazvao je veliki župan Stefan Nemanja 1186. godine u Rasu sveopšti crkveni sabor. Na tom skupu osuđeno je krivovjerje, takozvana hereza. A da bi se spasila „vjera“, odlučeno je da se fizički i psihički uništi hereza (jeres). Time je u Raškoj započeo zloglasni progon hereze u srednjem vijeku, što će se u mnogome proširiti i po ostaloj Europi (i opet se vratiti na Balkan).

Djelo pod naslovom „Život Svetog Simeona“ na neki način „dokumentira“ vjersku revoluciju Stefana Nemanje i njegovo krvavo prečišćavanje pobožnog korpusa naroda od bezbožne primjese, a istovremeno svjedoči i o tome da je monoteizam izopačeno duhovno zlo. Često su se u srednjem vijeku, a i kasnije, pobožni ljudi i neustrašivi borci za striktni monoteizam pretvarali u vjerske demone. Onda su oni sebi nametali prava i obaveze da ispravljaju Božije greške i da ubijaju sve one kojima je Svevišnji dozvolio da žive i po putu hodaju bez njihove saglasnosti.

Ovo djelo, jedno od najvrijednijih autentičnih svjedočanstava europske književnosti iz doba progona hereze, ne štedi nokoga. Čitaocu/čitatelju predočavaju se montirani procesi. Oni koji su optuženi i okrivljeni da na pogrešan način ispoljavaju svoju pobožnost, tretiraju se kao teški kriminalci. A u Sveto Trojstvo smije se vjerovati samo onako kako to čini Njegovo Veličanstvo veliki župan od Raške Stefan Nemanja. Već vjerovanje u Boga kao samostalnu natprirodnu jedinku bila bi hereza.

Pošto je smatrao da se čovječanstvo nalazi pred smakom svijeta, vidio je veliki župan Stefan Nemanja spas svog naroda iz te navodno očajne situacije samo u masovnom progonu i likvidaciji bezbožnika i u prisvajanju njihove imovine. Zato ih on sve osuđuje na smrt. A njegovi vojnici su opunomoćeni da razlučuju ko je pobožan, a ko bezbožan, te da „pravilno“ raspoređuju konfisciranu imovinu.

Iz djela „Život Svetog Simeona“:

Dođe jedan od pravovernih vojnikâ njegovih, pa, pav na kolena, s uzbuđenjem i uniženjem mnogim govoraše mu:
„Gospodine, ja sam među najhuđim slugama tvojim najmanji, …usudih se javiti tvojoj moći da se mrska ti i trikleta jeres već ukorenjuje u državi tvojoj.“
(…) i on izobliči bezboštvo njihovo, i jedne popali, druge raznim kaznama kazni, treće progna iz države svoje (…).
Učitelju i načelniku njihovu jezik ureza u grlu njegovu, što ne ispoveda Hrista, sina božjeg.
Knjige njegove nečastive spali, i izagna ga, zapretiv da se nikako ne ispoveda niti pominje trikleto ime.
I sasvim iskoreni tu prokletu veru, da se i ne pominje nikako u državi njegovoj, nego da se slavi jednobitna i nerazdeljiva i životvorna Trojica: Otac i Sin i sveti Duh, svagda i sad i uvek na veke vekova. Amin.

(Stefan Prvovenčani/Pvookrunjeni: Život Svetog Simeona, poglavlje VI – Sabrani spisi)
(Projekat Rastko, Stefan Prvovenčani: Žitije Svetog Simeona)

Stefan Prvovenčani/Prvookrunjeni, sin i nasljednik Stefana Nemanje, unuk Zavide, dovršio je ovo izuzetno značajno djelo 1216. pod naslovom „Žitije Svetog Simeona“ (dakle Život Svetog Simeona ili Život i podvizi Svetog Simeona), a ovaj sačuvani prepis uradio je Nikon Jerusalimac 1441/42. godine (sredina 15. stoljeća).

Dakle, pred nama je obrada djela Život Svetog Simeona iz sredine 15. stoljeća i zato možemo to čitati i razumjeti, što nam u originalu vjerovatno ne bi bilo moguće.

I pored tolike halabuke protiv onih drugih i drugačijih, to jeste hereze kao vjerske i političke opozicije, čitalac u tekstu ovog djela (Život Svetog Simeona) ne saznaje kojoj vjersko-političkoj ideologiji pripada učitelj i načelnik njihov. U djelu nije imenovana „bezbožna“ opozicija ili „pogrešna“ vjera – hereza protiv koje se digao čitav narod „vjere“.

Međutim, kasniji analitičari tog vrsnog djela tvrde da se tu radi o bogumilima, koji se obično lokaliziraju u Bosni. A upravo u ovom djelu, koje važi kao jedno od najznačajnijih autentičnih djela iz doba srednjovjekovne hereze, a koje pak vrvi raznim uvredama i pogrdama protiv onih drugih i drugačijih, nigdje nije upotrijebljen izraz bogumili, pa čak ni izvedenicu od toga.

To jasno potvrđuje već postojeću pretpostavku da pojam bogumilstvo nije ni postojao u srednjem vijeku.

(Ovdje se može dodati da prema Šefiku Bešlagiću, uvaženom naučniku iz komunističkog doba, ni u brojnim pisanim svjedočanstvima starih Bosanaca nigdje nije pronađen izraz bogumili ili slično, a ni izraz stećak. Dakle, to su termini iz modernog doba.)

„Povelja bana Kulina“ ili „Privilegij Dubrovčanima“

Zbog monoteističkog terora u Raškoj državi veliki dio naroda razbježao se po susjednim oblastima i državama, pa i u Zahumlje kod Miroslava, a najviše izbjeglog življa našlo je utočište u Bosni kod Kulina (pod vrhovnom zaštitom Mađarske).

Suočene s ekspanzionim težnjama Raške, nepovoljnim razvojem događaja i neujednačenom interpretacijom pojma kriminal, Republika Dubrovnik i Banovina Bosna zbližavaju se u saradnji na ekonomskom i političkom planu, pa i u odbrambenom. Naime, i Dubrovnik i Bosna su se osjećali i bili su ugroženi od strane Raške, a još i sa drugih strana.

Ova saradnja učvršćena je jednim međudržavnim dokumentom kojeg mi nazivamo „Povelja bana Kulina“, a koji važi kao najstariji pisani dokument dvije južnoslavenske države na narodnom govoru i narodnim pismom. (Ipak je Banovina Bosna ovisila od Mađarske.)

Kad se ovaj „dokument“ raščlani i podrobnije preispita, ispostavi se kao „obično“ garantno pismo dubrovačkim trgovcima. Prema ovom „garantnom pismu“ dubrovački trgovci imaju pravo da trguju svim i svačim po prostoru banove vladavine. Njihovi trgovački putnici smiju se slobodno kretati kud god ko naumio, a u slučaju nužde mogu se bez ikakvog ustezanja obratiti banovim časnicima – ondašnjim naoružanim čuvarima reda i mira. Isto tako, tim „pismom“ dubrovački trgovci su oslobođeni svih poreza, tributa ili putarina kad se kreću i borave na teritoriji Kulinove Banovine.

Doduše, zasad nemamo teksta nekog mađarskog „privilegija“ primorskim gradovima ili pokrajinama za poređenje, ali bi se ovo „garantno pismo“ bana Kulina moglo klasificirati kao privilegij ili neograničena povlastica Republiki Dubrovnik na trgovinu u Banovini Bosni.

Mi ne znamo gdje je sastavljena Povelja bana Kulina ili „Privilegij Dubrovčanima“, ali su najvjerovatnije dubrovački delegati bili kod bana Kulina u njegovim prostorijama (možda u Doboju ?). Zbog traženja lijepih definicija, a i tehničkih teškoća u samom pisanju na pergamentu, pretpostavljamo da je sastavljanje „pisma“ trajalo više dana uz prisustvo pristiglih Dubrovčana, te bana Kulina, banovog pisara, a vjerovatno i mnogih ljudi od povjerenja. Taj projekat je za bana Kulina bio od izuzetnog političkoj značaja. Tadašnji trgovački ugovori, a i ostali dokumenti, obično su pisani na pergamentu u četiri primjerka, dva za naručioca, a dva (ili samo jedan) za ponuđača.

Čitajući Kulinovu povelju ili privilegij dobijemo osjećaj da se ban direktno obraća prisutnim Dubrovčanima. Pošto je Povelja sastavljena tadašnjim savremenim narodnim govorom, zato su i u ovoj prilagodbi uzeti moderni pojmovi. Možda bi se i u ovom dobu tako nešto slično napisalo.

Kako se iz samog „pisma“ saznaje, „Povelja bana Kulina“ ili „Privilegij Dubrovčanima“ nastao/la je 29. augusta 1189. godine. Navodimo cijeli tekst Povelje prilagođen savremenom bosanskom govoru.

Tekst povelje bana Kulina 1189:

            U ime Oca i Sina i Svetog Duha.

            Ja, bosanski ban Kulin, kunem se Tebi, kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovnika da ću Vam biti odan prijatelj odsad pa dovijeka i da ću se držati date riječi i s Vama čuvati mir dok sam živ.

            Svi Dubrovčani koji putuju prostorom moje vladavine trgujući gdje god ko hoće, krećući se kud god ko naumio s poštenom namjerom i iskrenim srcem, boravit će bez ikakvih pristojbi, ali razdvojiti ono što mi ko pokloni svojom voljom.

            A od mojih čuvara reda i mira neće im biti smetnji. I dok se nalaze kod mene, davat ćemo im upute i pomoć kao i sami sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.

            Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

            Ja, Radoje, banov pisar, napisah ovu knjigu Banove Povelje od rođenja Hristova tisuću sto i osamdeset devete godine, mjeseca augusta u dvadeset i deveti dan, posijecanje glave Jovana Krstitelja.

(knez Krvaš – knez Gervasius)

Povelja bana Kulina sarajevski prepis  BOSANCI SU PRIJAŠNJI DALMATI Povelja bana Kulina sarajevski prepis

Povelja bana Kulina, sarajevski prepis

Povelja bana Kulina s uvodom na latinskom, sarajevski prepis dubrovačke verzije. Istorijski muzej Sarajevo. Slika je iz lične arhive i slobodna je za svrsishodnu upotrebu.

Postoje tri originala Povelje, A, B i C. Dvije (A i B) nalaze se u Dubrovačkom muzeju za arhive u Dubrovniku, dok se treća (C) nalazi u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu (nekada Lenjingrad) u Rusiji.

*

Već imamo sasvim dovoljno indicija pa možemo zaključiti da su tadašnji ljudi svoje glasovno artikuliranje nazivali narodni govor, a sistem grafičkih znakova narodno pismo. To se obično danas naziva južnoslavenski govor ili staroslavenski, to jeste starobugarski, a pismo stara ćirilica.

Pismo (stara) ćrilica sastavljeno je u Bugarskoj u Preslavskoj književnoj školi (prvo djelo ćirilicom napisano je 894. godine, oko 300 godina prije Miroslavljevog Jevanđelja). Dakle, ljudi iz takozvanog Zavidinog klana ostavili su značajna pisana, a i druga svjedočanstva od neprocjenjive vrijednosti za Južne Slavene.

*

A upravo prvo svjedočanstvo geopolitički vezano za pojam Bosna i bosanstvo imamo kod bana Kulina iz 1189. i glasi na tadašnjem narodnom govoru:

Ja BAN’ BOS'N'SKI KULIN’ PRISEZAJu TEBJi KNEŽE KR'VAŠU.

Geopolitičku Bosnu iz tog razdoblja potvrđuje i takozvano Vukanovo pismo papi iz 1199. na latinskom. Dotično pismo je od enormnog značaja za našu zajedničku prošlost jer je autentičan izvor podataka iz tog doba. Svaka sitnica je važna, pa i samohvala. Kako je povijesno zanimljivo ono šta je navedeno, bitno je i ono šta nije navedeno.

Vukanovo pismo papi iz 1199.

Kad je veliki župan Stefan Nemanja prikrajčio osvajanje Kraljevine Duklje (1186.), postavio je u Kotoru svog najstarijeg sina Vukana za namjesnika. Vukan se nadao da će postati veliki župan Raške i nasljednik svoga oca. Međutim, pošto se nije priključio ortodoksiji za vrijeme vjerske revolucije svoga oca Stefana Nemanje, nego je ostao revnosni katolik, izgubio je pravo nasljedsva u Raškoj. Čak je Vukan aktivno sprečavao širenje (raškog) ortodoksnog kršćanstva na svojoj teritoriji.

A kad je veliki župan Stefan Nemanja abdicirao (25.3.1196.), na vlast je došao njegov srednji sin po starini veliki župan Stefan Nemanja II. Nemanjić ili Stefan Nemanjić ili Stefan Prvovenčani/ Prvookrunjeni (1196—1227), pristalica ortodoksnog kršćanstva, tvorac čuvenog djela iz doba srednjovjekovne hereze „Život Svetog Simeona“. Raška je i dalje ostala teokratska država stroge ortodoksije. Od Raške će se kasnije razviti Srbija.

Onda se u to vrijeme namjesnik Duklje Vukan (Nemanjić) odvaja od Županije Raške i proglašava Duklju samostalnom kraljevinom, a sebe neovisnim kraljem (1195/1196 – 1207). Od Duklje će se kasnije razviti Crna Gora. Tako je otpočelo opasno suparništvo između dva brata u doba srednjovjekovne hereze, katolika i kralja Duklje Vukana (Nemanjića) i ortodoksa i velikog župana Stefana Nemanje II. Nemanjića.

Naravno, širene su razne klevete i uzajamne optužbe za krivovjerje i herezu. Kao da je kralj Duklje Vukan bio mnogo agilniji u tom okrivljivanju. U tim prepirkama svako protiv svakoga nastaje i čuveno Vukanovo pismo. Dukljanski kralj Vukan indirektno traži papinsku saglasnost za invaziju bezbožnog susjedstva, dakle Bosne i Raške, ali samo spominje Bosnu.

Ovdje ćemo navesti početak, koji spominje istragu inkvizicije, i kraj, koji govori o bezbožnoj Bosni:

Preblaženome i presvetome ocu i gospodinu Inoćenciju, božjom milošću svete rimske crkve vrhovnome svešteniku i opštem papi – Vukan, istom milošću kralj Duklje i Dalmacije, pozdrav i čvrsta odanost.

Dolaskom k nama gospodina Ivana kapelana i gospodina Šimuna, savjesnih i pouzdanih legata svete katoličke i apostolske stolice, doista smo se obradovali, jer kao što svjetlost sunca, u svom svojstvu sijajući, rasvjetljuje naš svijet, tako njihovim svetim i spasonosnim pripovijedanjem, vjeruje se, da je rasvijetljeno cijelo naše kraljevstvo…

Napokon nećemo tajiti Vašem očinstvu, da jeres, ne mala, u zemlji kralja Ugarske, to jest Bosni, preuzima maha toliko da je pod pritiskom događaja sam ban Kulin sa svojom ženom i sa svojom sestrom, koja je udovica pokojnog Miroslava, humskog kneza, i sa više srodnika zaveden; više od deset hiljada hrišćana naveo na istu jeres. Radi toga kralj Ugarske, ogorčen, nagnao ih je da dođu pred Vas, da budu ispitani od Vas, a oni su se, pak, povratili sa krivotvorenim pismima, govoreći da im je s Vaše strane dozvoljeno učenje. Stoga molimo da savjetujete kralja Ugarske da ih iz svoga kraljevstva istrijebi kao kukolj iz pšenice.

Prijevod: A. Milošević

(Original u Vatikanu. Objavili su ga: A. Theiner, Vetera monumenta. 1:6; Kukuljević, Codex. 11:215 – 216. Prijevod u “Istorijskim zapisima”, 5,1949)

(www.montenegrina.net: Pismo Vukana Nemanjića rimskom papi, iz 1199. g.)

Dakle, poslije uljudnog pozdrava odmah saznajemo da je u Vukanovoj Kraljevini Duklji sprovedena istraga od strane vjerske inspekcije, takozvane inkvizicije, protiv eventualnog postojanja nevjernika – heretika. Stječemo utisak da su legati „svete katoličke i apostolske stolice“ Ivan i Šimun prokrstarili Dukljom i da nisu ništa sumnjivog otkrili. Ovo je veoma značajna informacija koja potvrđuje da je vjerska inkvizicija odmah počela kad je papa Innocentius III. (1198 – 1216) došao na kormilo Papinske Države u Rimu.

Ni kralj Vukan ne navodi u svom pismu nikakav naziv hereze (jeres), osim da se radi o onim drugim i drugačijim koje treba istrijebiti. A da li je ban Kulin imao u zemlji zaista deset hiljada izbjeglica koje je trebao na neki način zbrinuti, zasad se ne može ni potvrditi niti negirati. Ta brojka bi na tom podneblju za to vrijem zbilja bila ogromna.

*

U Mađarskoj je poslije smrti kralja Bele III. nastupio na tron njegov sin kralj Imre (Emerik) (1196 – 1204), revnosni katolik. Kralja Imrea itekako je zanimalo i privatno i službeno da li njegovi podanici na ispravan način ispoljavaju svoju pobožnost i da li je uopšte prakticiraju.

Dakle, kad mu je umro veliki zaštitnik i prijatelj kralj Bela III., za bosanskog bana Kulina nastala su teška vremena. Sa ove vremenske distance moglo bi se reći da bosanskog bana Kulina nije zanimala nikakva vjera, pa ni „ispravno“ ili „iskrivljeno“ vjersko ispovijedanje. Čak bi se moglo tvrditi da je naginjao ateizmu. U svakom slučaju, nema nikakvih svjedočanstava da je Kulin forsirao bilo kakvu vjeru ili antivjeru.

Obično se objašnjava narav bana Kulina da je sposoban političar i da je populist, ali nema svjedočanstava da je nešto gradio. (Njegov sin i nasljednik, ban i grof Stjepan Kulinić, revnosni katolik, bio je vrijedan graditelj. Grof Stjepan je neke objekte, koje je sam podigao, proglasio građevinama svoga oca Kulina, a on ih je navodno samo dovršio.)

Mađarski kralj Imre težio je kao pristalica striktnog monoteizma radikalnim metodama prečišćavanja vjerskog korpusa naroda od bezbožne primjese i hereze. Tako je on i bana Kulina stavio pod lupu pa ga je strpao u koš s pogrešnovjernicima, mada Kulin nije bio nikakav vjernik.

Duklja i Mađarska okupiraju Rašku 1202.

Rivalstvo dva brata, katolika i kralja Duklje Vukana i ortodoksa i velikog župana Stefana Nemanje II. Nemanjića eskaliralo je u sukobe. Onda su katolička Kraljevina Mađarska i katolička Kraljevina Duklja sklopile savezništvo protiv ortodoksne Županije Raške i njenog nepopravivog „heretika“ velikog župana Stefana Nemanje II. Nemanjića.

Tako su Mađarska i Duklja 1202. okupirale Rašku. Stefan Nemanja II. Nemanjić emigrirao je u Bugarsku koja se nalazila u sukobu s Mađarskom. Vukan je uzeo sebi titulu veliki župan od Raške i kralj od Duklje (1202 – 1204).

Za Vukanovo ime veže se takozvano „Vukanovo Jevanđelje“, koje je dovršeno 1202. Kako se objašnjava, ovo Jevanđelje naručio je i finansirao veliki župan Stefan Nemanja II. Nemanjić, ali je njegovo ime izbrisano i upisano Vukanovo. I ovaj rad je svjedočanstvo tadašnje vrhunske likovne spretnosti. A što se tiče zanatske vještine i umjetničkog utiska, kako se objašnjava, takozvano „Vukanovo Jevanđelje“ ostavlja ljepši utisak od Miroslavljevog, ali je „Miroslavljevo Jevanđelje“ od većeg povijesnog značaja.

(Inače, Stefan Nemanja II. Nemanjić proveo je oko dvije godine 1202 – 1204. u emigraciji i tek kad je prešao na katoličko kršćanstvo, onda se vratio u Rašku na položaj velikog župana po regulatorskoj odredbi pape. To se pak kralju Vukanu nije sviđalo.)

Vjerska inspekcija u Bosni 1203.

Poslije okupacije Županije Raške (1202.) našao se ban Bosne Kulin u nezavidnoj situaciji jer je optuživan za herezu, to jeste za pogrešan način vjerovanja u Boga.

U toku je i četvrti krstaški rat. Katolički krstaši su u vojnom pohodu na „herezni“ Konstantingrad. Namjera im je da unište Bizantsko Carstvo zajedno s njegovom ortodoksijom, navodno najgorom „herezom“, kako bi spasili čovječanstvo od propasti. Katolički krstaši su smatrali da ortodoksni pogrešnovjernici svojim „izopačenim“ molitvama u „bezbožnom“ Bizantu vrijeđaju Božije dostojanstvo, što se mora svim raspoloživim sredstvima spriječiti. Usputno su krstaši zauzeli mađarski „bezbožni“ Zadar (23. novembra 1202.). Već se naslućivalo da će oni srušiti imperiju Bizant, što su ubrzo i učinili. I „pobožna“ Republika Dubrovnik je bez borbe priznala vrhovnu vlast „pobožne“ Republike Venecije, koja je glavni nosač ovog pothvata.

Bosanski ban Kulin osjećao se ugrožen, te je na sve strane odašiljao pomirljive „dimne“ signale zahtijevajući da mu se stručno objasni šta je to „pogrešno“ vjerovanje u vjeri. Prijateljski Dubrovnik je takoreći priskočio u pomoć svom prijatelju dovijeka banu Kulinu. Naime, posredstvom Dubrovnika došli su umjereni vjerski kontrolori, dakle inspektori inkvizicije, da preispitaju da li Kulinovi Bosanci vjeruju u Boga po vjerskim, to jeste katoličkim propisima.

Dubrovački arhiđakon Marin i papin izaslanik kapelan Ivan de Kazamaris stigli su početkom aprila 1203. godine u Bosnu. A već 8. aprila 1203. godine održan je veliki sabor bosanskog življa sa starješinama, seoskim i plemićkim prvacima, banom Kulinom, njegovim sinom Stjepanom i ostalim dostojanstvenicima na Bilinom polju pored rijeke (vjerovatno današnja Zenica).

Inspektori inkvizicije slobodno su komunicirali s prisutnim ljudima i očito su došli do spoznaje da narod nije dovoljno prosvijećen u pogledu vjere. Dakle, nije se radilo ni o kakvoj pogrešnoj vjeri ili antivjeri, već o neznanju i zaostalosti. Vjerski kontrolori su zakljlučili da nije potrebna nikakva vojna intervencija protiv krivovjerja, ali se svi moraju potruditi da narod bude vjerski prosvijećen i umno osvijetljen.

Navodno se pristupilo potpisivanju pristanka za odbacivanje svakog krivovjerja, to jeste hereze i prihvatanju pravog vjerskog učenja. Ovu „Bilinopoljsku izjavu“ ili „Bilinopoljsku deklaraciju“ potpisao je (ili usmeno prihvatio) i ostarjeli ban Kulin. (Ponegdje se nudi i tekst ove „Izjave“ ili „Deklaracije“, ali se mjesto čuvanja i ostali potrebni validni podaci ne navode. Moguća je i podvala, što se tiče teksta.)

Izgleda da je za nastanak ljubazne atmosfere na Bilinom polju značajnu ulogu odigrao Kulinov sin i (prijestolo)nasljednik Stjepan, koji je pak školovan u Mađarskoj i inače revnosni katolik. Tako se Ivan de Kazamaris očito poslije dobro obavljenog posla u Bosni uputio u Mađarsku kod kralja Imrea. U njegovoj pratnji je Kulinov sin i nasljednik Stjepan, te svjedoci Ljubin  i Brageta (ili Dražeta).

Oni su pred kraljem Imreom, te mađarskim prvosvećenikom od kraljevog povjerenja i još nekim dostojanstvenicima, 30.04.1203., ponovili bilinopoljsku zakletvu ispred svoje braće u Bosni da će se svi skupa dosljedno pridržavati svih potrebnih i obećanih obaveza. Stjepan (Kulinić) se kasnije toga i pridržavao. (Kapelan  Ivan de Kazamaris podnio je 10.06.1203. papi Innocentiusu III. izvještaj o uspješno obavljenom poslu u Bosni.)

A da je bosanska delegacija dobro prošla, bez dodatnih obaveza, kontrola i kazni, mogu se zahvaliti i tome što su kralj i papa bili u teškom sporu oko luke Zadar i još mnogo drugih vjerskih i političkih stvari. Naime, Mađarska Crkva već odavno agira kao paradržavna organizacija, te je zahtijevala od svog kralja ropsku poslušnost vladaru svijeta papi Innocentiusu III. Zato se između Mađarske Crkve i Mađarskog Dvora vodio hladni rat u pozadini. Po svojoj naravi hujovit, eksplozivan, pa dijelom i neobuzdan, smatrao je kralj Imre da Mađarska Crkva postoji kako bi vršila prosvjetiteljski rad, to jeste političku propagandu u korist Mađarskog Dvora, a ne u interesu ili u korist onih drugih tamo.

Upravo u to vrijeme, neposredno pred dolazak bosanske delegacije ili ubrzo poslije odlaska, u svakom slučaju 1203. godine u mađarskom društvu kulminra sukob između Crkve i Dvora. Tako (1203.) hujoviti kralj Imra upada u crkvu jednog prema njemu neprijateljski raspoloženog biskupa. U burnoj svađi tvrdokorni teokrat uporno ostaje pri svom mišljenju da mađarski kralj mora biti ponizno poslušan volji vladara svijeta, to jeste papi Innocentiusu u Rimu. U naletu bijesa kralj gubi kontrolu nad sobom, te fizički napada svećenika kad ga je i pretukao.

(O sukobima Mađarske Crkve, kao paradržavne organizacije, i Mađarskog Dvora vidi između ostalog i: Ferenc Majoros: Geschichte Ungarns, str. 122. f.)

Otprilike, to su bili razlozi što se kralj Imre distancirao prema diplomatiji Svete Stolice. Očito, postala mu je važnija sloga i saradnja sa lokalnim vladarskim plemstvom  od poslušnosti papinskom sveopštem tutorstvu. Pogotovo što su bosanski nasljednik Stjepan (Kulinić) i mađarski kralj Imre bili približne starosti.

Poslije ovih događaja mađarski kralj Imre nije dugo živio. Umro je 30.11.1204. godine u 30. godini života.

Innozenz III  BOSANCI SU PRIJAŠNJI DALMATI Innozenz III

Papa Innozenz III.

Papa Innocentius III. (1198 – 1216), freska je nastala oko 1219, manastir San Benedetto, Latium.

de.wikipedia.org: Innozenz III. Slika je javno dobro.

Isto i papa Innocentius III. pripada radikalnoj liniji monoteističkih ekstrema koji sebi nature obavezu da ispravljaju Božije greške i ubijaju sve one kojima je Svevišnji dozvolio da žive bez njihove saglasnosti.

Prema sadašnjim interpretacijama u vladavini pape Innocentiusa III. ima dosta demonskih crta i kriminalnih elemenata klasične mafije spojenih u pojmu inkvizicija:

Samo je (rimo)katolički monoteizam kod Boga priznata vjera; u borbi za vjeru terorizam je legalan instrument politike monoteizma; borba za vjeru ne smije se tretirati kao kriminal; „pobožni“ imaju pravo i obavezu da psihički i fizički uništavaju „bezbožne“; robovska poslušnost nižeg ranga prema višem u svećeničkoj hijerarhiji; svećenici su obavezni da tutorskim instrukcijama utječu na način života kod ljudi; svećanstvo je dužno da regulatorski utječe na politiku, pa i još mnogo toga.

(Dakle, ova pobožna hororfilozofija u srednjem vijeku nema ništa s ljudskim načelom: Pravo jednog čovjeka ograničeno je pravom drugog čovjeka.)

A o demonstvu u monoteizmu već je pisao bizantski povjesničar Prokopije od Cezareje (500. ? – 565. ?) u 6. stoljeću u svom djelu „Tajna historija“, dok njegov takoreći istovremenik, povjesničar Jovan od Efesa (507 – 588) smatra da su ljudska bezdušnost i najteži oblici kriminala spojeni u neprikosnovenosti monoteizma.

(Inače, zahvaljujući pribilješkama koje je sačinio Prokopije od Cezareje o barbarskim susjedima, nauka je došla do zaključka da su Slaveni i Anti jedan te isti narod. To je dalo potpuno novi zaokret u nauku o prošlosti Slavena.)

 

Ban Kulin i početak bosanizacije Dalmata

U to doba, od 12. i 13. stoljeća, nastupilo je još jedno prelomno razdoblje u povijesti južnoslavenskih naroda. Pojavljuju se geopolitički obrisi koji na neki način odražavaju sliku današnjeg Balkana, doduše još prilično nejasnu.

Pošto se i klasična povijest ipak postepeno distancira od maštovitih vjersko-političkih konstrukcija naše zajedničke prošlosti, već se sve više susrećemo s radovima o avarskoj državi. Avari više nisu tabutema. U pomirljivom tonu se jasno kaže da je u ranom srednjem vijeku postojao Avarski Kaganat kao država u istočnom dijelu Europe.

Dakle, došlo se do spoznaje da deportacija stanovništva ili neko drugo slično premještanje življa iz jedne oblasti u drugu za vrijeme Avara u ogromnom Avarskom Kaganatu ne spada u seobu plemena. Naprimjer, pod klasičnom seobom smatra se kad neko pleme ili narod pređe iz mjesta A u mjesto B, poput Langobarda 568. iz zapadne Panonije u sjevernu Italiju.

O egzistenciji Avara, Avarskog Kaganata i slavenizacije istočne Europe imamo dovoljno autentičnih tekstova iz franačkih, bizantskih, langobardskih i drugih kronika, gdje su događaji bilježeni dok je Avarski Kaganat još egzistirao, svejedno da li je to bilo radi difamiranja neprijatelja, ili iz očaja zbog gubljena teritorije ili pak da bi se pretjerano slavile pobjede. Upadljivo je da se u tim izvještajima iz ranog srednjeg vijeka ne pojavljuju imena današnjih slavenskih naroda, što je jasna potvrda već posojećih zaključaka da tada nisu ni postojala.

Naravno, današnja imena i Zapadnih i Južnih i Istočnih Slavena nastajala su poslije propasti Avarskog Kaganata (803/804.). Međutim, to sigurno nije išlo od danas do sutra, a glavni razlog su imperijalističke težnje susjeda, pa i uzajamna netrpeljivost župana, „svemoćnih“ lokalnih moćnika.

Logično, ako nije bilo seobe Slavena, odmah se nameće pitanje kad je i kako nastalo ime ovog ili onog slavenskog naroda? Pošto je to ipak relativno nova spoznaja, pripremljenih odgovora na ovakvo pitanje nema. Vjerovatno svako na svoj način traži odgovor.

*

Svojevremeno je slavenska bezimena masa (Nada Klaić), koja je popunjavala istočnu Europu, pa tako i veći dio Balkana, dobijala od latinske ili grčke strane imena po prijašnjim nazivima geografskih cjelina ili po nazivima rijeka. Kao crvena nit kroz obilje autentičnih tekstova iz ranog i srednjeg srednjeg vijeka o povijesnim zbivanjima provlače se pojmovi Slavinska Dalmacija i njeni stanovnici Dalmati ili Dalmatinski Slavini.

Već je napomenuto da Slavinska Dalmacija sa svojim Dalmatima ima povijest koju bi trebalo proučiti. Dalmati su imali ikavsko narječje južnoslavenskog govora.

Danas zvanično Dalmata nema niti njihovog ikavskog govora jer su se tokom druge polovine srednjeg vijeka uklopili u bosanstvo.

*

Da bi se lakše shvatili neki zaključci, još jednom ćemo kratko rezimirati.

Mađarski kralj Bela II. Slijepi (1131 – 1141.) svojedobno je okupirao 1135/1136. godine oblast sjeveroistočne Dalmacije i preoteo je od Svete Stolice. On je taj dio proglasio vojnim distrktom Bosna, a naziv je odredio prema rijeci Bosni. Dakle, ovo je referentni datum Bosne u vremenu i prostoru (1135/1136.), kojim započinje povijest Bosne, Bosanaca i bosanstva.

Tokom povijesti bizantski car Manuel I. Komnen (1143 – 1180), ustvari njegov general Jovan Duka zauzeo je 1165. veliki dio Dalmacije, pa i cijeli prostor tadašnje Bosne. Mađarski kralj Bela III. (1172 – 1196) iskoristio je zbrku u Bizantu poslije smrti bizantskog cara Manuela I. Komnena pa je ponovo preoteo veliki dio bizantske teritorije, a i cijelu oblast prijašnjeg mađarskog vojnog distrikta Bosna (1180/1181.).

Potom kralj Bela III. postavlja u prvi mah bana Kulina (1180 – 1204) kao namjesnika vojnog distrikta Bosna. Zbog pograničnih sukoba na sjeveru mađarske države, kralj Bela III. primoran je da napusti južni dio svoje zemlje. Očito, tada Bela III. unapređuje Kulina za bana od Bosne (1183.). Kralj se vjerovatno odlučio na to jer je Kulinova ličnost nudila mnoge prednosti. Kulin je, naime, bio visoki oficir mađarske vojske, te visoki plemić s naslijeđenom titulom ban; svakako je značajnu ulogu imalo i porijeklo Kulinove supruge Vojslave kao sestre susjednih državnika.

*

Prema svjedočanstvima, koja su nam na raspolaganju, u narednom razdoblju ban Kulin agira kao zastupnik Bosne, Bosanaca i bosanstva, dakle on nije ni Dalmat, ni Slaven niti Mađar. A njegovi podanici su oni isti prijašnji stanovnici, to jeste Dalmati, koji su tu živjeli i prije njegovog imenovanja za bana od Bosne. Nema nikakvih svjedočanstava o bilo kakvoj deportaciji, etničkom čišćenju ili progonu tadašnjeg življa na tim podnebljima. A migracije iz vjersko-političkih ili ekonomskih razloga, mada pod utjecajem više sile, ne spadaju u nasilno premještanje ljudstva i procentualno su male.

Na dva mjesta je Kulin, dok je još živio, jasno deklariran kao Bosanac. Jednom to čini sam u svojoj Povelji (1189.): Ja, bosanski ban Kulin, a deset godina kasnije (1199.) to čini Vukan, kralj od Duklje, u svom Pismu: (…) jeres, ne mala, u zemlji kralja Ugarske, to jest Bosni, (…) ban Kulin (…) naveo (je kršćane) na istu jeres.

Grčki kroničari (naprimjer Jovan Kinam) nazivali su te ljude Dalmati, koji su živjeli preko Drine u Bosni. Za vrijeme bana Kulina Dalmati u Bosni se više ne spominju, već su tu samo još Bosanci. Dakle, prijašnji stanovnici Dalmati preimenovani su u Bosance. Ovako je otprilike započela bosanizacija Dalmata.

Ni jedni ni drugi niti su šta time dobijali niti su gubili jer su govorili istim narodnim govorom, službeno je korišteno isto narodno pismo – stara ćirilica, a bili su i slične naravi. Tom procesu pogodovalo je i to što na tom dijelu ondašnjeg Balkana nije bilo ni političke ni vjerske elite koja bi za svaku sitnicu kroz histeričnu paniku najavljivala smak svijeta. Doduše, stanovništvo nije bilo bogato, ali socijalni standard se uglavnom kretao iznad egzistencijskog minimuma.

Bosanizacija  Dalmata/Dalmatinaca nastavit će se u srednjovjekovnoj Bosni kroz naredna stoljeća. Kraljevstvo Bosna ekspandiralo je uglavnom na prostoru Dalmacije, nekadašnje provincije Svete Stolice.

U jeku svoje moći i najviše rasprostranjenosti zauzimala je Kraljevina/Kraljevstvo Bosna skoro cijelu Dalmaciju s mnogim primorskim gradovima, te veliki dio Liburnije. U staroj Bosni svi su bili Bosanci. Za srednjovjekovno bosansto, Bosnu i stare Bosance karakteristični su njihovi biljezi ili nadgrobnici, koje mi obično nazivamo stećci.

Podijelite sa prijateljima