Dževad Kučukalić: BAKSUS NA ŠALTERU (humoreska)

Dževad Kučukalić

Dževad Kučukalić sa svog FB-zida

Udruženje bosanskih umjetnika objavilo je knjigu 2016. pod naslovom MIRIS IZGORJELOG PAPIRA gdje je 26 autora dalo svoje doprinose. Više autora dobilo je prostora na našoj internetstranici, a ovog puta je to gospodin Dževad Kučukalić sa svojom humreskom.

Dževad Kučukalić: BAKSUS NA ŠALTERU (humoreska)

Još uvijek mrzovoljna, blagajnica je zijevajući skidala lijeno plastični prekrivač sa blagajničke mašine, istovremeno se spremajući da otvori sef i iznese novac. Na vratima jedine provincijske banke se pojavi stranka. – Pazi ovoga, Boga ti, ne da čovjekju na miru ni da otvori kasu. Samo što prije mene nije došao u banku!- šapučući reče kolegici. – Rano ste došli! Sa strankama počinjemo raditi tek od sedam sati!- opravda je devizna referentkinja. – U redu je gospoje, nije hića, navratiću ja i kašnje, mogu ja…- reče čovjek i mirno izađe iz banke, dvadesetak minuta prije sedam. Ista ona prva jutrošnja stranka, ponovo je došla desetak minuta prije devet sati pred šalter. I nešto, ne znajući na koji šalter treba, nešto zbog rada sa ostalim strankama, koje su došle prije, ona na tu jedinu blagajnu stiže tačno u devet sati, pred onu “gospoju” što pare broji.

– Žao mi je, ali sad imamo pauzu za doručak! Dođite za pola sata, ili sjednite i čekajte do pola deset , dok se mi ne vratimo sa pijace…- reče skoro nevoljno blagajnica. – Dobro je, nema veze, prohodaću i ja pijacom, pa kašnje opet navratit’ , nema problema- odgovori stranka, koja je prva tog jutra otvorila ona teška bankovna vrata. I došla je ponovo kasnije, negdje oko pola dvanaest. – Ja, evo doš'o za one pare…- poče on po malo stidljivo i smušeno. – Trenutak! Primopredaja je blagajničkih mjesta. Ja idem, a sad će kolegica iz druge smjene donijeti svoje pare i nastaviti sa radom. – Al’, ja ovaj… – Strpite se malo, čovječe! Ta, niste vi jedini ovdje.-skoro viknu blagajnica. – Dobro, dobro gospoja, mogu ja… nema problema.- odgovori stranka, skoro malo i postiđena. I ponovo izađe iz banke, da bi se u nju vratio oko pola tri. – Ja bih k'o hotio… – Navratite kasnije! Blagajnica sad jede, imaju popodnevnu pauzu od pola sata- prekide ga čistačica koja je tu “zamjenjivala” blagajnicu i kontrolorku. – More, more nek jedu, insan je i da radi, al’ i da jede, kad mu je za to vakat. Jes’ vala.- govorio je izlazeći iz banke, koji put samo od tog jutra. – Kad se ponovo vratio, bilo je skoro prošlo šest sati uveče. – Vi ste zakasnili! Ne možemo vas primiti: zaključujemo blagajnu, novac je u sefu, a traka već izvučena iz mašine… – Al’ gospoja… – Nema tu ništa “al’ gospoja”, Kasno je i gotovo! Pa, gdje ste vi pobogu čovječe, bili cijeli dan, do sada?! Mi u banci radimo od pola sedam ujutro, a vi baš sad dolazite.- osu paljbu blagajnica iz druge smjene na čovjeka. – Ja, ovaj… dolazio sam ja jutros i dva put, i u podne, i kašnje- iza podne, al'… – Ne znam ja ništa o tome. Vidite vi to sa mojom kolegicom, onom drugom s punđom, što ujutro radi. – Ama, gospoja… čuj… – Ništa čuj! Zakasnio si i gotovo. A nemamo ni para dovoljno, da ti damo- nestalo u blagajni, dok se ne donese sutra iz trezora.- uključi se važno u razgovor i kontrolorka. – Cure drage, ne treba meni para. Ja eto prod'o šumu, zemlju i imanje, pa hotio ovih mojih četrdeset hiljada eura “uročiti” za starosti u banku. A ako vi nećete para, odoh ja sutra u Sarajevo, tražit banku u kojoj hoće- reče stranka s ruksakom na leđima… A bankovne službenice za dugo ne mogoše uhvatiti zraka, da nešto kažu…

(Iz prve knjige Dževada Kučukalića- “Provincijske suze i biljuri”, Sarajevo 1993).

 

Podijelite sa prijateljima