Faris Šačić: MIRIS IZGORJELOG PAPIRA (kratka priča)

Faris Šačić - u sredini

Brankica Rudan, Faris Šačić, Mustafa Smajlović

Piše: Mustafa Smajlović

Promocija knjige priča „Putnik kroz život“, najmlađeg bh prozaiste, Faris Šačića, održana je u ponedjeljak, 09.11.2015. godine u hotelu „Hollywood“ na Ilidži. Promociju su predvodili promotori Mustafa Smajlović i mr. Sifet Fazlić, a Farisu su podršku dali i mnogi bh pjesnici i poetese. U programu su pored autora učestvovali: Mustafa Smajlović, mr. Sifet Fazlić, Brankica Rudan, Almira Zukobašić-Mraković, Hava Sakić, Emina Vukičević, Salko Meco Hajka, Marina Brkić i specijalni gost, Ismet Horo. Promocija je okarakterisana kao jedna od najposječenijih na bh kulturnoj sceni.

Biografija
Recenzija
Kratka priča

BIOGRAFIJA:

Faris Šačić je rođen 2. decembra 1998. godine u Sarajevu. Završio je Četvrtu osnovnu školu u Hrasnici. Pohađa Međunarodnu srednju školu u Sarajevu. Još u ranom školovanju pokazivao je literarno i likovno umijeće. Dobitnik je nagrada na likovnim takmičenjima, a njegovi literarni radovi zastupljeni su u elekronskim i printanim medijima.
Knjiga “Putnik kroz život” je njegov pripovjedački prvijenac.
Član je Asocijacije Udruženja Bosanskih Umjetnika.
Autor živi, školuje se i stvara u rodnom gradu

RECENZIJE:
ISKRENOST I LJEPOTA PRIČA ŠESNAESTOGODIŠNJAKA

Faris Šačić je na dobrom putu da na bosanskohercegovačkom jezičkom području postane jedan od najmlađih autora zbirke priča. Ima samo šesnaest godina, a plijeni svojom darovitošću, ogromnom voljom i “opravdanom” hrabrošću da se predstavi čitateljstvu kao prozaist. Njegova knjiga je svojevrsna pripovjedačka sehara napunjena sa tridesetak priča, među kojima se po umjetničkim finesama, jednostavnom i jasnom stilu, poetičnoj formi i ljepoti iskrenog pripovijedanja izdvajaju: “Mehmedova stijena”, “Alija kestenjar”, “Humija”, “Blago u podrumu”… Dakako, ima još priča koje (u)kazuju kako je riječ o talentu makar i u spoznaji pomanjkanja životnog iskustva. Ako i nije tako, za oštriji kritički rez, zasigurno se može kazati kako je Faris za svoj uzrast napisao knjigu koja dobrano nadmašuje vlastite mogućnosti i najozbiljnije nagovještava rađanje novog pripovjedačkog imena. Pojednostavljeno kazano, svjedočim, da je autor zbirke priča znakovitog naslova “Putnik kroz život” imao života koliko ima talenta, pred sobom bismo imali jednu od uspješinih pripovjedačkih knjiga.
Samo takva spoznaja daje za pravo potpisniku ovih redova da zapiše kako bi bilo grijeh ne objaviti knjigu ovom umnom dječaku koji će u vremenu životnog i stvaralačkog zrijenja zasigurno opravdati povjerenje. Prije da mu treba skrenuti najdobronamjerniju pažnju da u budućoj samosvjesnosti, u mogućim vrhunskim uzletima, ne smije doživjeti razočarenje proznim prvijenecem. Naprotiv, treba biti ponosan i sretan.
Dakle, dok budemo iščitavali priču po priču, niti jednog trenutka ne smijemo smetnuti s uma da je autor ove knjige na početku puta kroz život, a kada to postignemo, uživaćemo u ljepoti iskrenog pripovijedanja dječaka – pisca koji zapaža detalje protoka vremena, ljudi i događaja. Faris kao suza čistim i toplim, dječačkim emocijama boji likove, dajući prednost onima koji čine plemenita djela. On ih portretiše očima i riječima, onako kako ih vidi i doživljava u nutrini svog mladog bića. Oni dobri ljudi, sa dna života, gurnuti ukraj nebrigom moćnih, kao što su Alija kestenjar, Meho prosjak, prodavačica vunenih rukotvorina, dječak ispred džamije ili nana Sejda Hukara, uvijek su pod obasjanjem srca mladog pripovjedača. Mladi pisac je uvijek na strani pravde, odgojen u dobroti i čestitosti porodice iz koje je iznikao kao zdravi izdanak genetskog slijeda oštroumnosti i razboritosti. U galeriji likova počasno mjesto u Farisovom srcu zauzimaju najdraže i najbliskije mu osobe, koje možemo pronaći u pričama: “Moj dedo Ibro”, “Humija”, “San o kuharu”, “Ljiljani sa bijelim opasačem” kao i u još nekim. Sve su to crteži od riječi iz duše koja diše zajedno sa dragim i bliskim likovima, a koje su u dosluhu godina pisca –šesnaestogodišnjaka.
U cijelosti gledano, ovo je knjiga koja će brzo pronaći put do svojih čitalaca i, zasigurno, mnoge neće ostaviti ravnodušnim. Bez dvojbe, najljepše priče su one koje ispisuje istina i iskrenost, te i otud one su i ključ za srca onih za koje je i napisana.
Sarajevo, 03.02.2015. Mustafa Smajlović

IZVOD IZ RECENZIJE MR. SIFETA FAZLIĆA

Ovo je zbirka pripovjedaka gdje dječak-pisac pripovjeda ozbiljnošću i umjećem iskusnog umjetnika. Čovjeka bogatog iskustva. Dominira tako bogata, jaka i jednostavna, narativna novelistički obojena rečenica usmjerena ka lapidarnosti.
Slike su to brzog intelektualnog odrastanja budućeg čovjeka- sadašnjeg dječaka sa obrisima takozvane evidentne zrelosti.
Sa jakom odlučnošću počinje da formira svoje životne stavove.
Odlučuje da piše, a pisanjem ovjekovjeći svoj odnos prema životu, obojen itekako principima etike.
Kod našeg pisca sveukupni opažaj nije samo proizvod htjenja. On je i nešto prirodno ugrađeno u potrebe njegove duše i intelekta.
Faris je pisac bošnjačkog miljea u kome nalazi umjeće implementacije svih proizvoda i osobnosti svoje duše i intelekta uz bogatstvo alagoričnog prikaza njegove duše i intelekta bez mladalačke kompikacije.
Jeste!
Tako misli i zapisuje svoje misli naš obećavajući pisac.

Sarajevo, 07.04.2015. mr. Sifet Fazlić

KRATKA PRIČA

Miris izgorjelog papira

Sam.
U tišini tamne sobe u kojoj nema ni traga životu, sjedim i pišem. Pišem riječi koje će ostati da žive, nadam se, dugo vijekova poslije mene i riječi koje će, na kraju krajeva, pomoći nekom da ne čini greške kakve sam pravio ja.
Uz plamen svijeće i jecaj duše otvaram srce da se ispovjedim hartiji, koja najbolje čuva sve tajne života, koja te smiruje i tješi. Ali njena glavna svrha je da nosi moja iskustva, nadanja i snove da ih neki čovjek u dalekoj zemlji čuje i da uči iz njih. A priča koja mi proteče mislima vrlo me podsjeti na jednog čovjeka, čovjeka iz ogledala.
U jednom dalekom gradu, po čaršijskoj kaldrmi hodio je Husejn. Kao dječak, kao čovjek…
Rodio se i živio u tom šeheru koji mu je svakim danom sve više prirastao duši. Bio je lijep, crne kose i tamnih očiju, očiju boje noći. Živio je sa ocem i majkom u dobrostoječoj porodici. Još od najranijih godina volio je knjigu. U početku njene korice, pa slike, a zatim i njen sadržaj. Kao i čovjek i on je prvo gledao korice. Jer da bi ljudsko biće pogledalo u dušu drugoga, taj prvo mora imati lijepe korice. Jer bez lijepog izgleda, niko nikome neće prići. Bilo kako bilo, Husejn je vremenom zavolio knjigu, postala mu je najbolji prijatelj.
S godinama provedenim u školskim klupama počeo je i pisati pjesme, priče koje su ga ispunjavale i smirivale u teškim trenucima. Samo on i Allah dž.š. znaju koliko je noći proveo nad stolom pišući, pišući i jecajući.
U duši je bio dobar čovjek, nikada nikom nije pomislio zla koliko zrno gorušice. Imao je prijatelja, ali rijetko kada bi izlazio s njima i družio se. Većinu slobodnog vremena provodio bi kod nane i dede ili kraj kućnog ognjišta čitajući neku knjigu. Stjecao bi prijatelje i gubio ih. Kada bi im nešto trebalo dolazili bi, a onda bi nestajali bez glasa, kao da ih nikad nije ni bilo.
Oh, da li je na ovome svijetu sve materijalno?
Koliko je noći proveo u tuzi, moleći Boga da mu da odgovor na pitanje: „Gdje su nestali prijatelji?“
I koliko puta mu je dolazio išaret: „Nema prijatelja koji će prijateljevati iz dobre volje, Allah je Jedini Gospodar i On sve zna i samo se Njemu klanjaj, a ne provodi namaze u misli o drugovima.“
Ali, nije vjerovao. Nastavljao bi tugovati za onim starim prijateljima dok su stizali novi. A kada bi ti novi uzeli „hisu“ Husejnove duše, postajali bi bivši, nekadašnji drugovi.
Tako su prolazile godine, a Husejn, zaslijepljen sjećanjem i potragom za „prijateljima“, sve više je tonuo u propast, zapostavljao Allaha dž.š., i gubio imanja i gubio pare.
Na kraju, sijede kose i sijede brade ostao je bez ičega. U zimskoj noći nema više ničega, samo drvena koliba,mala peć, prašnjava serđada i njegove priče.
U ćošku su stajale priče u koje je godinama ulijevao dušu i pisao ih tugom.
Bez dinara, bez drveta…
U svom tom očaju uze svoje priče i prigrli ih uza se i nježno pogleda, a iz očiju potekoše suze.
Uze jednu po jednu priču, jednu po jednu požutjelu hartiju, i stavljajući ih u peć, zaplaka.
Nije imao ništa, a valjalo se ugrijati. Te noći je bdio nad peći, grijući se pričama. On je plakao, ruka drhtala. Sa sabahom, uz ezan, stavljao je posljednje hartije u vatru i gledajući ih kako gore grcao se u suzama.
Ugrijao se te noći, ali tek sada je ostao bez ičega…
Kada i zadnji papir izgori i kada zadnji plamen minu, Husejn pogleda ka nebu. Kao po naredbi zatvori mala željezna vrata na peći i sruši se na serdžadu.
Srce nije izdržalo.
U još toploj sobi u kojoj je mirisao stari izgorjeli papir preselio je tog sabaha Husejn.
Ko zna ko ga je i kad našao…
Ko zna je li serdžada još uvijek bila natopljena suzama.

Podijelite sa prijateljima