Hamza Hamzabegović: BOSNA I NJEN GEOPOLITIČKI POČETAK 1135. GODINE

Bela II. Slijepi litografija

Mađarski kralj Bela II. Slijepi osnovao je mađarski vojni distrikt Bosna.
Kralj Bela II. Slijepi u raskošnoj nošnji s krunom na glavi, predstava zamišljene slika iz 1828. godine.Litografski otisak Josef Kriehuber prema umjetničkom crtežu Moritz von Schwind, vjerovatno oko 1828., kasna romantika. Slika je javno vlasništvo.
de.wikipedia.org: Bela II. – Lithographisches Institut Wien.

 

BOSNA I NJEN GEOPOLITIČKI POČETAK 1135. GODINE

Mi, Bosanci, trebamo argumentirano štititi svoje bosanstvo. Iz tog razloga je ponekad  poželjno da hrabro, ali u okviru razumnih granica vodimo rasprave o tome s neuviđavnim antibosancima i radikalnim konstitutivcima o našoj zajedničkoj prošlosti. Zato bi bilo od velike koristi da bolje prostudiramo neka razdoblja u srednjem vijeku. Tako ćemo lakše zastupati svoj dokazan i ponovo dokaziv stav da smo mi autohtoni narod na podneblju na kojem i danas živimo. A jedno od najpoznatijih svjedočanstava bosanstva su stećci starih Bosanaca nastali u srednjovjekovnoj ili staroj Bosni. A Bosna je na samom početku svoje povijesti dobila ime i geopolitičku cjelinu kao vojni distrikt Kraljevine Mađarske.

 

Piše: Hamza Hamzabegović

Hamza Hamzabegović  Hamza Hamzabegović: BOSNA I NJEN GEOPOLITIČKI POČETAK 1135. GODINE Hamza Hamzabegovi

Hamza Hamzabegović

Neka opšta razmatranja o početku Slavena
Avarski Kaganat je poželjna podloga znanje za ovu temu
Dio mađarske povijesti
Pojava Mađara i sukobi s Bugarima
Veliki knez Taksony i početak Mađarske kao države
Kralj Koloman (1095 – 1116)  i njegovo razdoblje
„Trogirska diploma“ 1102.
Kralj Ištvan II. (1116 – 1131)
Ratovanje protiv Romeja
Kralj Bela II. Slijepi (1131 – 1141.)
Geopolitički početak Bosne (1135/1136.)
Veliki Sabor mađarske vladarske elite u Estergomu 1137.

 

Neka opšta razmatranja o početku Slavena

Bosanci su jednako Južni Slaveni kao i oni ostali, ili jednako nisu. Dakle, bilo je vremena kad ovih današnjih naziva za Južne Slavene nije bilo. Prema autentičnim izvorima Bosna je dobila svoj geopolitički naziv kad je postala mađarski vojni distrikt u 12. stoljeću. I upravo ovaj rad nastoji produbiti znanje o tome kroz kraću kronološku razradu dijela mađarske historije.

Međutim, trebamo nešto znati i o prošlosti Slavena, mada je to kompleksna tema, ali ona ipak iziskuje izvjesno znanje zbog mnogih umetnutih krivotvorina iz vjersko-političkih razloga. Naprimjer, nema jasnog odgovra na pitanje kad su Južni Slaveni dobili svoje geopolitičke nazive? Jednio se može reći da se današnji nazivi Južnih Slavene, a ni ostalih, ne pojavljuju u autentičnim povijesnim izvorima u prvom dijelu srednjeg vijeka. Za primjer se navode franačke kronike.

A ako je u kasnijim razdobljima  u nekom od autentičnih djela prilikom prevođenja i prepisivanja vršena bilo kakva intervencija radi prilagodbe novom znanju, takozvano friziranje, onda to djelo gubi mnogo od svoje autentičnosti. Intervencije su često činjene u 16., 17., pa i u kasnijim stoljećima. Najpoznatiji tekst, koji je žrtva ovog prilagođavanja „savremenom“ znanju, bilo je djelo bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta (913 – 959) De administrando imperio (O upravljanju carstvom), kojeg je Holanđanin po imenu Johannes Meursius 1611. godine preveo i retrospektivno prilagodio znanju svog vremena.

Avarski Kaganat je poželjna podloga znanje za ovu temu

Takozvana klasična historija sve više postaje nepouzdana paranauka od državnog značaja jer već decenijama našu zajedničku prošlost prilagođava potrebama svojih vjerskih konstitutivaca. Iz tog razloga treba stvarno znanje iz povijesti tražiti u radovima pristalica takozvane realne povijesti. Povjesničari i istraživači realne povijesti iznose svoja saznanja i spoznaje o zbivanjima u prošlosti onako kako su se stvarno događala, bez obzira da li se to nama sviđalo ili ne. Oni ne sole pamet ljudima i za njih nema nužnog zla kao pozitivnog kriminala, već je kriminal svako zlo naneseno ljudima. Time se odbacuje glorificiranje „naših“, a demoniziranje „njihovih“. Ko je krao i otimao, on je krao i otimao, ko je ubijao i razgonio narod, on je ubijao i razgonio narod. A u razdobljima nemilih događaja obično su svi bili sličnog ponašanja.

Zbog postojećih krivotvorina još dugo će povijest Slavena zaokupljati našu pažnju. Zato bi bilo poželjno da se svaka Bosanka i svaki Bosanac, pa i ostali, koje povijest zanima, potkuju i osposobe dodatnim znanjem o različitim temama iz prošlosti, pa i narednim:

(1.) Za poznavanje prošlosti svih Slavena, pošto je bilo vremena kad njih u povijesti nije bilo, potrebno je neko znanje o tome šta je Avarski Kaganat, to jeste avarska država u ranom srednjem vijeku i kud se prostirala (Walter Pohl, Bodo Anke).

(2.) U vezi s Avarskim Kaganatom potrebno je znati ko je kagan Bajan I. (562 – 582/583), jedan od najlukavijih i najuspješnijih osvajača u historiji Europe. Činjenica je da je Bajan I. takoreći podijelio europski kontinent na avarski (to jeste avarsko-slavenski) dio i na ostatak kontinenta, a linija razgraničenja išla je od Jadrana do Baltika. Posebno je važna kolonizacija osvojenog prostora za vrijeme Bajana I. (Walter Pohle, Hamza Hamzabegović). U vezi s kolonizacijom avarske države prof. dr. Nada Klaić (1920 – 1988) naglašava da je slavenska bezimena masa popunjavala avarski osvojeni prostor.

(3.) Kolonizacuja i kroz to slavenizacija istočne Europe izuzetno je važan dio naše zajedniče prošlosti, i to svih Slavena. Još jednom: Bilo je vremena kad Slavena nije bilo nikako. Anit i Slaveni su takoreći jedan te isti gentilni narod. Nema razlike u njihovom porijeklu i identitetu, ali je velika razlika u njihovom ponašanju (Walter Pohl, Hamza Hamzabegović). (Moja malenkost je ovu temu „Slavenizacija istočne Eurpoe“ produbila u svojim radovima.)

(4.) Anti su, poslije mnogih selidbi Gota, živjeli na velikim prostranstvima sjevernije od Crnog mora, vjerovatno od rijeke Volge pa do planinskog gorja Karpati. A Anti, koji su živjeli na i oko Karpata, na gornjim tokovima rijeka Dnjestar, Prut, Olta, Tisa i drugim, poboljšavali su svoje imovinsko stanje skoro stalnim i takoreći profesionalnim pljačkama bizantske teritorije na Balkanu.  Za vrijeme cara Justinijana I. Velikog (527 – 565) ovi pljačkaši su od bizantskih kroničara dobili ime Sklavini – Sklovini ili slično. Nije nam poznato da je takav naziv prije postojao (Walter Pohl, dr Željko Fajfrić, Hamza Hamzabegović).

(5.) Franački kralj Karlo Veliki (768 – 814) osvojio je i uništio Avarski Kaganat 796. godine (Walter Pohl). Franački kralj Karlo Veliki zauzeo je samo zapadni dio Avarskog Kaganata i osnovao pokrajinu pod nazivom Avarska Krajina (Awarenmark). Međutim, bugarski zapovjednik sjevernog fronta po imenu Krum zauzeo je 802/803. glavni avarski „okrug“ na Tisi, blizu današnjeg Szolnoka (Solnigrad), opljačkao ga i do temelja razorio. Dakle, Bugari su zauzeli istočni dio Avarskog Kaganata i to je zvanični kraj ove države. Nekoliko mjeseci kasnije Krum je izvršio državni udar i povijest ga bilježi kao bugarski kan Krum (803 – 814) (Hamza Hamzabegović).

(6.) Poslije propasti Avarskog Kaganata (803/804.) istočna Europa je ostala Slavenima u naslijeđe. Tada započinje razdoblje oholih i neuračunljivih župana i njihovih lokalnih kvazidržavica županija. Uz određenu nadoknadu župani su sa svim ondašnjim silama u savezu pa su se sa svojim četama nalazili na svakom ratnom žarištu tog razdoblja, često čas na jednoj, čas na drugoj strani.

(7.) Treba znati da postoje različite epohe u povijesnom razvoju svih Slavena, pa i Južnih. Mada se to može na više načina rasporediti, ipak se u grubim crtama nameću tri velike epohe:

(a) Slaveni u avarskom dobu od sredine 6. pa do početka 9. stoljeća.
(b) Slaveni u dobu kad su od svojih susjeda dobijali nazive po rječnim kotlinama ili po provincijama nekadašnjih država (Velikomoravljani – rijeka Stara ili Velika Morava, koja se kod Bratislave ulijeva u Dunav; zatim Sklavini po Sklavinijama – grčki nazivi, Dalamati – nekadašnja Dalmacija).
(c) Razdoblje kad su Slaveni počeli dobijati današnje nazive, manje ili više poslije 11. i 12. stoljeće, pa i kasnije.

Dio mađarske povijesti

Pojava Mađara i sukobi s Bugarima

Bizantski dvor je u sukobima s Bugarima uz odgovarajuću nadoknadu unajmio Mađare (895.)  pa su oni sa sjevera napali bugarsku teritoriju na donjem toku Dunava. Mađari nanose Bugarima teške gubitke. A naredne godine (896.) Bugari u savezništvu s Pečenezima, koristeći odsustvo glavnine mađarske vojske na ratnom žarištu u zapadnoj Panoniji, napadaju mađarsku oblast Etelkez (teritorija između rijeka Dnjestar i Prut?) i progone ih sve do jednog s njihovih ognjišta. Za svoje usluge Pečenezi su tu cijelu oblast dobili na poklon od Bugara, ali pod uvjetom da više nikad ne dozvole povratak Mađarima.

Poslije tog događaja, ali te iste godine (896.) Mađari prelaze Karpate i počinju se naseljavati u Panonskoj niziji. Narednih godina oni se izdržavaju pljačkama svojih susjeda i od toga očito dobro žive. Mađari se relativno brzo šire i već na početku 10. stoljeća u posjedu su većeg dijela Panonske nizije. A mađarska konjica je u svojim izduženim pljačkaškim ekspedicijama stizala čak na prostore današnje Belgije i sjeverne Francuske.

Veliki knez Taksony i početak Mađarske kao države

Jedan od značajnih datuma u povijesti Europe, a pogotovo Mađarske, svakako je mađarska neuspješna opsada njemačkog/bavarskog grada Augsburga 955. godine. Zbog neuspjeha u toj vojnoj i pljačkaškoj kampanji revoltiraju mađarske vojne jednice u Panoniji. Veliki knez Taksony (Takšonj) (955 – 970/973) preuzima vlast u svoje ruke i to bi bio početni/ referentni datum države Mađarske.

Veliki knez Taksony sprovodi takoreći političku i socijalnu revoluciju i od plemenske strukture stvara državno uređenje. Sad je on, veliki knez Taksony, jači od svih ostalih vođa, koji su pak bezuvjetno njemu potčinjeni. Taksony uspješno sklapa mirovne sporazume skoro sa svim susjedima, što je na neki način razultiralo i priznavanjem Mađrske kao države u njenim tadašnjim granicama u Panonskoj niziji.

Tokom narednog razdoblja i narednih vladara Mađrska ekspandira na sve strane, pa i van Panonske nizije. U dogovrima s Papinskom Državom ili takozvanom Svetom Stolicom Mađarska je postala i kraljevima, vjerovatno za božić 1000. godine.

Prema tadašnjim srednjovjekovnim običajima Sveta Stolica dodjeljuje krunu nekom europskom vladaru. Zatim papa, kao „punopravni“ zastupnik Boga na Zemlji, iznajmljuje državu/kraljevstvo tom okrunjenom vladaru/kralju. Onda je dotični kralj obavezan da Svetoj Stolici proslijeđuje određeni tribut, to jeste (crkveni) porez, a i da se bori za interese vjere i pape. Kad takav kralj umre, naredni vladar, da bi „regularno“ preuzeo vlast, mora tražiti saglasnost pape u Rimu, čime se obavezivao i na plaćanje tributa. A plaćanje tributa/poreza bila je izuzetno mučna tema u svim društvenim zajednicama srednjeg vijeka.

*

Jedan od tih mađarskih kraljeva, kralj Ladislav I. (László I.) (1077 – 1095), revnosni katolik, dosta je proširio naslijeđenu teritoriju. Ovaj kralj je 1087. godine osnovao vojno uporište Zagreb. A u godini 1091. Ladislav I. zauzima/prisvaja grad Sisak (Siscia). Zbog povoljnog geopolitičkog položaja u narednom razdoblju oko mađarskog vojnog uporišta Zagreb nastalo je naselje Zagreb (danas je to velegrad i glavni grad Republike Hrvatske).

 

Kralj Koloman (1095 – 1116)  i njegovo razdoblje

U to vrijeme je provincija Dalmacija, geografski prostor od Istre do Drine i od Save do Jadrana pripadala Papinskoj Državi, izuzimajući ono što je Republika Venecija otela. Takozvani italijanski izvori, dakle venecijanski i papinsko-rimisi, nazivaju taj prostor Slavinska Dalmacija, a stanovnike Dalmati ili samo Slavini. Slična imenovanja nalaze se i u franačkim kronikama iz 8. i 9. stoljeća, gdje se pak pominju Dalamcija, Liburnija te Dalmati.

Pošto kralj Ladislav I. nije imao muškog nasljednika, u rivalstvu su bila njegova dva bratića, braća Koloman i Almoš da naslijede prijestolje. Stariji brat Koloman bio je svećanik i izuzetno načitan pa se s ove vremenske distance ubraja među najobrazovanije ljude svog vremena. Međutim, on je imao fizičkih mana jer je imao grbu na leđima, a i zamuckivao je prilikom govora. Mlađi brat Almoš bio je normalnih osobina i miljenik svog strica. Kad ga je stric, to jeste kralj proglasio vicekraljem i nasljednikom, Koloman je emigrirao.

Dakle, braća Almoš i Koloman su u teškoj zavadi oko prava na naslijeđe kraljevstva. Njihova svađa prijeti da eskalira u građanski rat. Ostarjeli kralj Ladislav I. trudi se da izmiri svoje bratiće, te je uspio nagovoriti Kolomana da se vrati u Mađarsku. U svađi je dogovoreno da Koloman ima pravo naslijeđa po principu seniorata, što znači da najstariji član vladarskog klana naslijeđuje preminulog kralja. Drugi princip bi bio primogenitura, kad najstariji sin naslijeđuje kralja, to jeste oca. Kralj Ladislav I. preminuo je 29. jula 1095.

Kralj Koloman (Kálmán) (1095 – 1116) preuzeo je vlast prema principu seniorata. Koloman odmah oduzima bratu Almošu sva prava na nasljedstvo.

Mađarski kralj Koloman  Hamza Hamzabegović: BOSNA I NJEN GEOPOLITIČKI POČETAK 1135. GODINE Koloman

Mađarski kralj Koloman

Ova ilustracija prikazuje krunidbu kralja Kolomana gdje se primjećuje grba.Izvor slike: Kálti Márk: Mađarska ilustrovana hronika ili Képes Krónika ili Chronica de Gestis Hungarorum nastala je prije 1360. Nalazi se u nacionalnoj biblioteki u Budimpešti. Slika je javno dobro. en.wikipedia.org: Coloman.

Pošto kralj Koloman nije bio voljan da plaća Papinskoj Državi tirbut, on (1096.) nanovo interpretira odnos Mađarske, Svete Stolice i Svevišnjeg. Prema objašnjenju kralja Kolomana svi ljudi i sve postojeće pripada višim silama pa su tako i Mađarska i Papinska Država samo PARTNERI u poštovanju Božije volje. Što će reći, Papinska Država nema većeg prava na Božiju svemoć od Mađarske, a ni Mađarska nema većeg prava na Božiju svemoć od Papinske Države. Dakle, u poštovanju viših sila ne može biti nikakve dominacije jedne države nad drugom pa prema tome ni relacije senior (nadređeni) i vazal (podređeni). Zato Mađarska nije leno pape u Rimu, već vlasništvo onih gore (na nebu) kao i Papinska Država. To se treba prihvatiti kao činjenično stanje.

Prema ovakvom pojašnjenju globalnog shvatanja svijeta i vjere, protok društvenog i političkog života ne ide prema papinskom tutorstvu već ima neke svoje zakonitosti. I upravo ovo, da papinske riječi nisu Božiji Zakonik nego samo njegovo, svećenikovo viđenje svijeta, može se protumačiti kao čista hereza mađarskog kralja Kolomana.

A diplomatija Papinske Države bila je tih godina zaokupljena drugim problemima, priprema i pohod prvog krstaškog/križarskog rata, te paralelna vladavina i sukobi dvojice papa oko Svete Stolice. Iz tog razloga nije imala ni snage ni potencijala da bi kralju Kolomanu nasilno ispravljala njegove heretične misli, ili ga čak svrgla s vlasti.

Uprkos svemu ovome ili baš zbog svega toga, papa Urbanus II. (1088 – 1099) traži i nalazi partnersku saradnju sa mađarskim kraljem, jednim snažnim i značajnim monarhom tog vremena. Čak mu je posredovao u skoroj ženidbi sa kćerkom grofa Rogera I. (Rogerije I.) od Sicilije po imenu Felicija. A za vrijeme Kolomanove vladavine Mađarska je svim susjedima ili PARTNER s kojima sarađuje ili im je neprijatelj i žeili im preoteti dio teritorije.

Ovo PARTNER u filozofiji kralja Kolomana imat će ubuduće značajno mjesto u konstelaciji mađarske politike feudalnog doba, pa i europske.

Papa Urban(us) II. izdejstvovao je i dogovorio da grofova pratnja dovede mladu do grada Alba Maris (Biograd na Moru), a odatle je treba preuzeti pratnja kralja Kolomana. Termin je određen na početak maja 1097. godine. Tako je (navodno zvanični) papa Urbanus II. sakupio odlučujućih poena kod dva važna europska vladara u borbi protiv svog rivala, (navodno nezvaničnog) pape Clemensa III. (1084 – 1100).  Ova buduća mađarska kraljica, Felicija od Sicilije, prozvana je Buzila.

Za zapovjednika mađarke vojne eskorte od oko 5.000 vojnika imenovan je župan Vinkurije. Krajem aprila krenula je ova eskorta iz mađarskog vojnog garnizona Zagreb putem koji vodi preko Siska i Knina na Jadransko more i do luke Biograd na Moru.

*

I kako se prepričavaju legende, hrvatski kralj Petar Svačić ili Snačić (1093 – 1097), koji je navodno stolovao u Kninu, prepriječio je krajem aprila 1097. ovom vojnom kontigentu put na granici svoje teritorije kod planine Gvozd (danas oblast pripada Karlovcu). Prema tim legendama, u tom teškom i krvavom okršaju poginuo je Petar Svačić sa cijelom svojom vojskom.

O ovom navodnom događaju napisao je povjesničar Rudolf Horvat (1873 – 1947) u djelu „Povijest Hrvata I.“:

„Buzila se mjeseca svibnja g. 1097. dovezla iz Sicilije u hrvatski Biograd na Moru (kod Zadra), odakle će se odvesti u Ugarsku do svoga supruga Kolomana. U Biogradu je Buzilu dočekao ugarski velikaš Vinkurije, župan iz erdeljskog Biograda, sa 5000 oboružanih vojnika. Ovo nam najbolje dokazuje, da u svibnju g. 1097. nije više u Hrvatskoj vladao kralj Petar. Ne da se naime ni pomisliti, da bi on svomu takmacu dozvolio da kroz čitavu hrvatsku državu od Drave do Jadranskoga mora vodi toliku vojsku, kakvu je vodio Vinkurije; za počasnu i sigurnosnu stražu kraljice Buzile dovoljna bi bila mala četa.“ (hr.wikipedia.org: Bitka na Gvozdu)

(Erdeljski Biograd – Alba Iulia u Transilvaniji, centralna Rumunija; četa – vojna formacija koja može imati od 80 do 200 vojnika.)

Kako nauka napreduje, sve češće se tvrdi da se susrećemo s povijesnim netačnostima, a jedna od njih je i legenda o bitki na Gvozdu. Ovdje se očito radi o klasičnoj krivotvorini povijesti, koju su umetnuli hrvatski nacionalisti u Kolomanovo razdoblje. Već je sasvim sigurno da u povijesti nije poznat nikakav vladar Petar Svačić ili Snačić niti su arheolozi otkrili tragove bilo kakve bitke iz tog doba na planini Gvozdu (danas Petrova gora). A Slavinska Dalmacija nije nikakva Hrvatska, nego provincija Papinske Države, u kojoj su živjeli Slavinski Dalmati ili Slavini. Južne granice tadašnje Mađarske već decenijama su na Savi ili je mjestimično prelaze, a ne na Dravi. Taj vojni odred župana Vinkurija vjerovatno je imao dozvolu od pape Urban(us)a II. za slobodan prolaz preko njegove teritorije. Dotična eskorta je uspješno obavila povjereni joj zadatak, dok na njenom putu nije bilo nikakvog incidenta, a kamoli nekakve bitke s hiljadama poginulih ratnika.

Međutim, i dalje ostaje otvoreno pitanje da li je termin Hrvat u to vrijeme bio ikako poznat pošto za to nema validnih dokaza. Za pristalice realne povijesti još jednom: Današnji nazivi Južnih Slavena, a i ostalih, nisu nam poznati iz autentičnih pisanih izvora iz prvog dijela povijesnog razdoblja koje nazivamo srednji vijek. A lepršave fantazme o bitki na Gvozdu sigurno nisu jedina obmana klasične povijesti.

*

Vjerovatno je kralj Koloman stolovao u Budimu, mada nije sigurno. Bizant se sporazumijeva s Republikom Venecijom i uz određenu nadoknadu prepušta joj 1098. neke dalmatinske primorske gradove na upravu, ili čak čitavo sjeverno dalmatinsko primorje.

A na suprotnoj strani Kraljevine Mađarske, na jugu susjedne Kijevske Rusije bjesne teške i krvave borbe svako protiv svakog između Kijevskih Rusa, Pečeneza i Kumana. Kumani su nadjačavali sve oko sebe. Veliki knez od Kijeva Svjatopolk II. Izjaslavič (1093 – 1113) poziva mađarskog kralja Kolomana u pomoć. Kralj je prihvatio poziv pošto su i Pečenezi i Kumani ugrožavali teritoriju Mađarske. Kumani (Polovci, Kipčaki) kod grada Prezmysla 1099. do nogu tuku Mađare, a kralj Koloman se jedva živ izvukao.

A 1101. godine prošla je još jedna krstaška vojska preko Mađarske. Kralj je pazio da mu ne nanesu štetu. Naime, srednjovjekovne bande pljačkaških ritera vukle su se iza tih kolona oponašajući krstaše, a ustvari su pljačkale stanovništvo.

Te iste godine (1101.) pogodila je Kolomanov dom velika žalost. Umrla je kraljica Felicija, popularna Buzila, sa dvadeset i četiri godine života. Tokom pet godina svog braka rodila je četvero djece.

 

„Trogirska diploma“ 1102.

Sve ukazuje na to da je Koloman 1102. godine proveo više mjeseci u Biogradu na Moru. On želi da putem taktike i diplomatije preuzme dio dalmatinskog primorja od Republike Venecije, a i od Bizanta. Jednostavno rečeno: Mađarski karlj Koloman želi obezbijediti Mađarskoj izlaz na Jadransko more. Pretpostavlja se da je on u Bigoradu na Moru izgradio vojno i trgovinsko uporište.

Ipak bi se moglo naginjati zaključku da je Koloman tražio i nudi primorskim gradovima neku vrstu partnerstva. U uzajamnoj saradnji oni bi trgovali s Mađarskom, a za uzvrat bi moćna Mađarska bila zaštitni faktor, garant slobode primorskim gradovima. U svakom slučaju pozvani su predstavnici mnogih komuna, takozvani priori (latinski prior – načelnik gradske skupštine, to jeste komune ili odabrani starješina nekog samostana). Koliko ih je došlo, nije jasno.

Prihvatljivo svjedočanstvo o tom događaju mogla bi biti takozvana „Trogirska diploma“. U diplomi su zapisani dogovori postignuti navodno na ravnopravnim osnovama zastupnika Trogirske komune s mađarskim kraljem Kolomanom 1102. godine. Konkretno, Komuna Trogir dobija velike trgovinske povlastice i relativnu političku autonomiju, a za uzvrat priznaje mađarskog kralja Kolomana za svog seniora, koji se pak brine o bezbijednosti Komune. Nije se potenciralo na vazalnom odnosu nego na partnerstvu. U kasnijem razdoblju sličan dogovor će se nazivati trgovački privilegij (povlastica).

Iz „Trogirske diplome“ proizilazi da Trogirani imaju prioritet/pravo:

(a) na čvrsti mir, dok se Mađarska obavezuje da će vojnom silom štititi grad Trogir od bilo kakvih napada, (b) Trogir je oslobođen plaćanja tributa Mađarskoj ili nekom drugom, dok je ubiranje „uobičajenih“ društvenih poreza i dalje ostalo, (c) Trogirani zadržavaju pravo da biraju svog gradskog priora i gradskog biskupa, (d) Trogir zadržava i dalje svoju autonomiju, (e) doseljavanje u grad nije slobodno, već pod strogom kontrolom gradskih otaca, ali ako bi neko htio napustiti Trogirsku komunu, to je mogao učiniti i ići kud god je naumio.

Daljnje odredbe odnose se na raspodjelu poreza, trgovinskog profita i dažbina za korištenje luke tako da su od toga imali koristi gradska komuna, svećensto, pa i Mađarska. Od carine na robu, koja preko luke Trogir ulazi u Mađarsku, mađarskom kralju pripadaju ⅔, a gradskoj Skupštini ⅓.

(hr.wikipedia.org: Trogirska diploma)

Dakle, nije jasno koliko je gradskih zajednica na sjevernom dalmatinskom primorju priznalo i pristupilo nekoj vrsti saveza sa Mađarskom. U svakom slučaju bili su to Trogir i Biograd na Moru.

*

Za tu godinu (1102.)  nudi se i takozvana Pacta conventa – dogovoreni sporazum između kralja Kolomana i 12 hrvatskih plemena, te je navodno Hrvatska od 1102. godine u „personalnoj uniji“ s Mađarskom. Oba ova pojma, Pacta conventa i „personalna unija“, za to vrijeme samo su plod lepršavih fantazmi hrvatskih nacionalista iz 17. stoljeća.

Naime, ni Slaveni niti njihovi davnašnji protoslaveni, to jeste Anti, nikad nisu imali plemensku strukturu, već rodovsku. A u jeku dubokog feudalnog doba, krajem 11. i početkom 12. stoljeća, svemoćni i striktni monoteizam je po cijeloj Europi uništio sva plemenska načela. U tom razdoblju politikom dominira neprikosnoveno svećenstvo. Ono sa svojim poslušnim feudalcima kontrolira narod do u najsitnije pore društvenog života. Dakle, na početku 12. stoljeća feudalna vlastela ima svoja pravila političkih igri.

*

Poslije diplomatskih aktivnosti i različitih dogovora sa susjednim velesilama, kralj Koloman je s jakom vojskom ponovo na dalmatinskom primorju 1105. godine s namjerom da zauzme Zadar. I dok se pripremala opsada, Zadar se predao. Potom je kralj Koloman trijumfalno ušao u grad.

Isto tako je i Komuna Zadar dobila trgovinske povlastice ili privilegije, koje su očito ujednačene sa „Trogirskom diplomom“. Od carine na robu, koja uđe u Mađarsku preko luke Zadar, dvije trećine pripadale su mađarskom kralju, dok je jedna trećina ostajala gradskoj Skupštini.

Pošto je s lakoćom, više milom nego silom, osvojio/pridobio Zadar, njegov naredni cilj je primorski grad Šibenik. Čim je mađarska vojska stigla pod zidine, gradski oci su priznali vrhovnu vlast Mađara i dobili su iste povlastice i obaveze kao i Zadar. U toj vojnoj kampanji kralj Koloman je zauzeo i Split. Pomorskim gradovima tog područja saradnja s Mađarima donosila je mnoge podobnosti, prije svega zaštitu od agresivne Venecije.

*

Kraljev brat Almoš opet je podigao bunu 1113. kako bi preoteo vlast u svoje ruke. Kralj Koloman mu ovog puta nije oprostio, već je i njega i njegovog sina Belu poslije zarobljavanja oslijepio i strpao u zatvor. (Nije isključeno da se ovo dogodilu u 1115. godini.) Almoš i Bela bježe iz zatvora i emigriraju u Konstantingrad. (Nije isključeno da je Almoš pobjegao neposredno poslije smrti kralja Kolomana.)

Kralj Koloman je sve češće vezan za postelju. To koristi venecijanski doge (dužd) Ordelaf Faledro (1102 – 1117) i započinje 1115. rat protiv Mađarske da bi preoteo mađarske posjede na Jadranskom moru, što mu na kraju i uspijeva. On vojnom silom zauzima prvo Zadar i Biograd na Moru, a zatim Split i Trogir.

Kralj Koloman je preminuo u februaru 1116. godnine.

 

Kralj Ištvan II. (1116 – 1131)

Pošto je uveo primogenituru, Kolomana je naslijedio njegov sin kralj Ištvan II. (Stephanus II., Stjepan II.) (1116 – 1131), koji je tada mogao imati 15 godina.

Maloljetni kralj Ištvan II. suočio se s mnogim problemima. Zbog oslijepljenja Almoša i Bele po naređenju kralja Kolomana, a koji su kao emigranti živjeli u Konstantingradu, u Bizantu je taj barbarski čin izazivao strašan antimađarski lobi. Nije sigurno da li je i Almošev sin Bela bio u Konstantingradu jer se to čuvalo kao velika tajna.

Ištvan II.  Hamza Hamzabegović: BOSNA I NJEN GEOPOLITIČKI POČETAK 1135. GODINE I  tvan II

Ištvan II.

Ova ilustracija prikazuje krunidbu kralja Ištvan/Stjepana II. Izvor slike: Kálti Márk: Mađarska ilustrovana hronika ili Képes Krónika ili Chronica de Gestis Hungarorum nastala je prije 1360. Nalazi se u nacionalnoj biblioteki u Budimpešti. Slika je javno dobro. en.wikipedia.org: Coloman.

Kralj Ištvan II. nije bio baš sretne ruke pri vladavini. Po karakteru veoma nezgodan tip čovjeka, osoran, nepristupačan, hujovit, pa donekle i neuračnunljiv, kralj Ištvan II. teško se uklapao u timski rad, koji mu je pak bio prijeko potreban. To će se vremenom izmijeniti, ali mnoge počinjene političke greše, on više nije bio u stanju ispravit.

Slaveni su po teritoriji Mađarske dizali razne bune iz različitih razloga. Na Jadranu Venecijanci vrše pomorsku blokadu i sprječavaju normalan protok mađarske robe. Najzad je kralj preko svojih saradnike uspio kako-tako smiriti Slavene.

Tako kraljeva vojska naglo stiže 1117. na Jadransko primorje s namjerom da razbije Venecijansku blokadu, što na izvjestan način i uspijeva. Preotet je Biograd na Moru. Zadar je opkoljen. Venecijanski dužd stiže s mornaricom te u borbi oko Zadra gine. Novi doge Dominik Michieli (1117.-1130.) sklapa primirje s Mađarima tako da je svako zadržao dio primorja kojeg je upravo držao u posjedu. Zadar je ostao venecijanski, a Biograd na Moru u mađarskim rukama.

Kako je vrijeme odmicalo kralj Ištvan II. sve se više odavao pijanstvu, mada alkohol nije podnosio. Kralj Ištvan II. koristi zauzetost venecijanskog dužda Dominika, te je 1124. prekršio dogovoreni mir i iz vojnog uporišta Biograd na Moru zauzima Šibenik, Trogir i Split.

Nije uspio osvojiti Zadar. U Trogiru i Splitu kralj lično obnavlja s gradskim priorima Kolomanove povlastice. Kralj se vraća u Budim. A 1125. godine dužd Dominik upada na spornu oblast primorja i tuče mađarsku vojsku do zadnjeg, nije bilo nikakvih zarobljenika.

Kako izgleda, kralj Ištvan II. digao je ruke od jadranskog primorja jer mu je s druge strane prijetila opasnost.

 

            Ratovanje protiv Romeja

Diplomatske svađe između bizantskog dvora i mađarskog dvora sve su opasnije pa su na kraju eskalirale u rat širokih razmjera.

Na vlasti u Konstantingradu je car Ivan/Jovan II. Komnen (grčki Ioannes Komnenos) (1118 – 1143) i bio je oženjen mađarskom princezom Piroškom od Mađarske, koja je potom prešla na ortodoksno kršćanstvo i uzela ime Irena. Car Ivan II. Komnen i carica Irene (Piroška) smatrali su da je mađarski kralj Ištvan II. bespravno na vlasti, te da bi na prijestolju trebao biti oslijepljeni Almoš ili njegov isto oslijepljeni sin Bela. Car Ivan II. Komnen obećao je Almošu da će mu svim raspoloživim sredstvima pomoći da se domongne vlasti u Mađarskoj.

Takve glasine isprovocirale su mađarskog kralja Ištvana II. i on ultimativno traži da se Almoš protjera sa bizantskog dvora. To nije učinjeno. Kralj traži saveznike protiv Bizanta, te sklapa sporazum s Normanima na Siciliji i Rašanima, Slavenima na centralnom dijelu Balkana.

Kralj Ištvan II. prelazi Dunav 1127. i zauzima Singidunum (Beograd), Viminacijum (Braničevo) i prodire duboko na bivšu bugarsku teritoriju. Obogaćen velikim plijenom, on se vraća nazad. Pošto ga taj uspjeh nije smirio, kralj Ištvan II. ruši singidunumske zidove i desetak kilometara uz Dunav podiže novu tvrđavu pod nazivom Zimony (Zemun, danas dio Beograda). O tome je pisao bizantiski kroničar Jovan/Ivan Kinam (Ioannes Cinnamus).

Mada je pretendent Almoš umro 1127. godine, ipak car Ivan II. Komnen napada Mađarsku 1128. i preotima Singidunum i okolinu. On zauzima i Zemun i čitav Srijem. Na Dunavu kod Bačke Palanke (mađarski Bácspalánka, njemački Plankenburg) sukobile su se dvije vojske. Bizantinci su taktičkim manevrima nadmudrili Mađare i uz pomoć grčke vatre potukli su ih do nogu. Ostatak Mađara pobjegao je, a Bizantinci su se vratili nazad.

Mađarski kralj Ištvan II. sklapa nove saveze i opet 1129. poduzima kampanju u kojoj sporije napreduje, ali ipak zauzima Srijem, te „svoj“ Zimony i Braničevo (tada Singidunum nije bio naseljen).

Bizantski vazal, raški veliki župan Uroš I. Vukanović (1112 – 1145) podigao je (1129.) ustanak protiv Bizanta, te je zauzeo i spalio bizantsko uporište i adminstrativnu ispostavu Ras. Bizantski kapetan tvrđave Kritopl pobjegao je u Konstantingrad i bio je izvrgnut vojnom maltretiranju. Ova buna velikog župana pomogla je Mađarima.

O zauzimanju Rasa od strane pobunjenika piše bizantski povjesničar Jovan/Ivan Kinam (Ioannes Cinnamus):

      U to vreme i Srbi, dalmatski narod, pripremajući odmetništvo srušiše tvrđavu Ras. Kažnjavajući zbog toga Kritopla, koji je bio na čelu posade ovog utvrđenja, car naredi da se obučen u žensku haljinu provede trgom na magarcu… (р. 12.9—13.9)

(Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Tom IV, Beograd 1971., Jovan Kinam: Epitome, str. 14. f.)

 

Sve ukazuje na to da je veliki župan Uroš I. Vukanović poslije preotimanja Rasa ipak sarađivao sa bizantskim carem jer su se raški (ili dalmatski) odredi nalazili u bizantskoj vojski.

Kralj Ištvan II. je sve češće vezan za postelju. Vjerovatno se radilo o teškim prehladama. Ponudu za primirje krajem 1129. prihvatio je brzo. Linija razdvajanja Bizanta i Mađarske opet je postao pravac kojeg daju Sava i Dunav, u svakom slučaju one granice prije izbijanja sukoba.

*

Poslije povratka iz rata protiv Bizanta kralj Ištvan II. pao je na postelju. Pošto ni poslije druge ženidbe nije imao potomstva, kralj Ištvan II. se odlučio da pozove svog oslijepljenog stričevića Belu na mađarski dvor i da ga proglasi prijestolonasljednikom. I bilo je tako, najvjerovatnije na početku 1130.

Kralj Ištvan II. posredovao je u toma da se njegov stričević Bela oženi raškom princezom, kćerkom velikog župana Uroša I. Vukanovića, po imenu Jelena (grčki Helena, mađarski Ilona). Zasad se pretpostavlja da se svadba dogodila 1130. godine. Princ Bela od Mađarske mogao je imati oko 20 godina, a princeza Jelena/Ilona Vukanović od Raške možda oko 21 godinu.

Za svadbeni dar/miraz mladenci su dobili s mađarske strane veliki grofovski posjed u okrugu Tolna (njemačiki  Tolnau), gdje su s početka i živjeli, a od raške strane županiju Rama, dakle sliv rijeke Rame, gdje se danas nalazi grad Prozor. Rijeka Rama je desna pritoka Neretve.

Kralj Ištvan II. umro je 3. aprila 1131. godine.

 

Kralj Bela II. Slijepi (1131 – 1141.)

Kralj Bela II. Slijepi (1131 – 1141.) (mađarski Vak Béla) okrunjen je 28. aprila 1131. godine. Kralj Bela II. Slijepi upravljao je zajedno sa svojom suprugom kraljicom Ilonom i sa kraljevskim Savjetodavnim odborom. Timski rad u upravljanju državom učvrstio je upravnu strukturu mađarskog društva. Kako je vrijeme odmicalo, kralj Bela II. se u vođenju politike sve više oslanjao na svoju suprugu, koja se ispostavila kao sposobna „kancelarka“ i od svih uvažavana.

Bela II. Slijepi  Hamza Hamzabegović: BOSNA I NJEN GEOPOLITIČKI POČETAK 1135. GODINE B  la II

Bela II. Slijepi

Na ilustraciji je kralj Bela II. Slijepi (1131 – 1141.), izvor slike: Kálti Márk: Mađarska ilustrovana kronika ili Képes Krónika ili Chronica de Gestis Hungarorum nastala je u 14. stoljeću, prije 1360 (dovršena 1358.?). Nalazi se u nacionalnoj biblioteki u Budimpešti. Slika je javno dobro.

en.wikipedia.org: Bela II. in the Illuminated Chronicle

 

Vladarskom paru, Beli II. i (kancelarki) Iloni, bit će od velike koristi njihova privrženost svećenstvu i dobra saradnja sa mađarskom Crkvom. Naime, poslije vladavine (polu)heretika Kolomana i njegovog sina Ištvana II., kojeg vjera nije zanimala, svećnici su se radovali pobožnom vladarskom paru.

Dotle se u plemstvu oformila jaka opozicija koja je smatrala da je nepriznati sin kralja Kolomana i kijevske princeze, izvjesni Boris Kolomanović, trebao naslijediti kralja Ištvana II. Bela II. Slijepi, kraljica Ilona i Savjetodavni odbor sazvali su 1131. veliki državni sabor mađarskog plemstva, svećenstva i aristokratije u gradu Aradu (u današnjoj Rumuniji). A u tajnosti je već pripremljena krvava čistka.

Uhapšeno je 68 aristokrata koji su proglašeni državnim neprijateljima i osuđeni na smrt odsijecanjem glave. Kraljica Ilona je potencirala na tome da se egzekucija odmah izvrši, a kralj i kraljica su prisustvovali tom stravičnom činu.

Jelena-Ilona i Bele II.  Hamza Hamzabegović: BOSNA I NJEN GEOPOLITIČKI POČETAK 1135. GODINE Jelena Ilona i Bela II

Jelena-Ilona i Bele II.

Sječi glava prisustvovali su kralj Bele II. Slijepi i kraljica Ilona, tako ova ilustracija prikazuje krvavu čistku u gradu Arad 1131. i pogubljenje aristokrata iz neugodne opozicije.

Izvor slike: Kálti Márk: Mađarska ilustrovana kronika ili Képes Krónika ili Chronica de Gestis Hungarorum nastala/završena je prije 1360. Sada se nalazi u nacionalnoj biblioteki u Budimpešti. Slika je javno dobro. en.wikipedia.org: Helena of Serbia.

Bela II. Slijepi, kraljica Ilona i Savjetodavni odbor stručno su pripremili invaziju i 1133. uspješno izvršili preotimanje dijela dalmatinskog primorja od Republike Venecije, što je nekad bilo pod kontrolom kralja Kolomana. Gradovi Šibenik, Trogir i Split postali su opet mađarski „saveznici“ prema nekadašnjem Kolomanovom principu.

Dotle kralj Bela II. Slijepi sve češće provodi vrijeme u veselim pijankama i poprilično zanemaruje tekuću politiku.Teret upravljanja državom sve više pada na „kancelarku“ Ilonu. Kraljica Ilona angažira svog mlađeg brata Beloša, te mu kralj Bela II. dodjeljuje titulu palatin, što bi u to vrijeme moglo značiti upravnik dvora, ili finasijski savjetnik, ili namjesnik mađarskog dvora ili sve od toga. Raški princ i mađarski palatin Beloš Vukanović pokazao se kao vrsni političar pa je dobio i titulu herceg Slovinske/Slavenske zemlje. Ubrzo se Beloš uzdigao u neku vrstu „superministra“.

Sve su prilike da je za vrijeme vladavine Bele II. Slijepog otpočelo pismeno protokoliranje mnogih događaja na dvoru i oko dvora.

 

Geopolitički početak Bosne (1135/1136.)

Kome su pripadale unutrašnje teritorije Balkana, nije jasno. Nominalno je Dlamacija pripadala Papinskoj Državi i lokalnim županima, osim onoga što je Republika Venecija otela, a od nje Mađari.

Tog vremena je Papinska Država grcala u teškim političkim i vjerskim problemima pa je davala primjer kako ne treba upravljati državom i rukovoditi religijom. Prosvjetiteljska aktivnost svećenstva se svodila na ispiranje mozga ljudima i na agitatorstvo zla i mržnje protiv bezbožnog naroda. Vladajući papa umro je 14. februara 1130. godine. Tog istog dana (14.02.1130.) izabrani su i (navodno zvanični) papa Innocentius II. (1130 – 1143) i (navodno nezvanični) papa Anacletus II. (1130 – 1138). Tako su otpočeli dugotrajni sukobi između dvije vjersko-političke frakcije u Rimu i Papinskoj Državi. Rivali su jedan drugog proglašavali heretikom, krivovjernikom, pa i bezbožnikom huškajući svoje (navodno) pobožne pristalice na one druge (navodno) heretike i bezbožnike. Samo je prijestolje Svete Stolice privlačilo i jednu i drugu stranu, a ne upravljanje državom ili vjersko prosvjećivanje pučanstva.

Mađarska crkva se već odavno ponašala samostalno, mada zvanično nije imala autokefalnost, te se nije ni miješala u te unutarpapske sukobe.

*

Zbrku u Rimu i Papinskoj Državi iskoristio je Bela II. Slijepi pa je njegova vojska jednostavno okupirala 1135. (ili 1136.)  godine veliki dio sjeveroistočne Dalmacije. To bi bio geografski prostor južnije od Save, otprilike od Drine, pa cijeli sliv rijeke Bosne i na zapadu do rijeke Vrbasa, a na jugu do Rame i gornjeg toka Neretve. Mi ne znamo tačno koliko je Bela II. Slijepi sebi prisvojio Slavinske Dalmacije, ali su prostori današnjih gradova Bijeljine, Tuzle, Doboja, Banja Luke i još nekih bili u posjedu Mađara.

Nema nikakvih pokazatelja da je mađarska vojska progonila stanovništvo ili da je narod bježao ispred mađarske vojske. Dakle, ono zatečeno stanovništvo je nastavilo živjeti svojim uobičajenim životo, samo što je vjerovatno bilo obavezno proslijeđivati tribut mađarskoj poreznoj upravi.

Novoosvojeni prostor mađarski kralj Bela II. Slijepi proglašava svojim posjedom i po rijeci Bosni daje mu ime Bosna. U svakom slučaju Bosna tada postaje vojni distrikt Kraljevine Mađarske, a glavno uporište bi možda moglo biti u gradu Doboj na rijeci Bosni. Prema ovakvim analizama, ovo je geopolitički početak Bosne u vremenu i prostoru.

 

            Veliki Sabor mađarske vladarske elite u Estergomu 1137.

Kralj Bela II. Slijepi sazvao je sa svojim vladarskim timom u Estergomu 1137. (ili 1138.) godine sabor biskupa, aristokrata i ostalih plemića. Na tom Velikom Saboru u Estergomu (1137. ili 1138.) kralj je sebi dodao titulu rex Ramae (kralj Rame), njegov najstariji sin princ Géza (Gejza) potvrđen je kao prijestolonasljednik, drugi sin po starini princ László (Ladislav, Ladislaus) postaje vojvoda od Bosne, treći sin po starini princ István (Ištvan, Stjepan, Stephanus) postaje vojvoda Slovinske/Slavenske zemlje – Slavonije.

Dakle, na Velikom Saboru mađarske vladarske elite u Estergomu 1137. (ili 1138.) godine vojni distrikt Bosna postaje vojvodina Bosna. Ovo bi bio takozvani referentni datum ili referentna tačka u vremenu i prostoru za povijest Bosne.

Jednostavno rečeno: 1135. godine zaokružen je i imenovan geografski prostor Bosna kao mađarski vojni distrikt, a dvije ili tri godine kasnije „unaprijeđen“ je u vojvodinu. Ova dva događaja stoje na početku povijesti geografskog i političkog prostora Bosna.

Još se može dodati da se princ Ladislav, vojvoda od Bosne, ni najamnje nije brinuo o svojoj vojvodini Bosni.

Kralj Bela II. Slijepi umro je u postelji februara 1141. godine, a naslijedio ga je sin, kralj Géza II. (Gejza II.) (1141 – 1162).

*

Ovim bi bilo završeno moje izlaganje o početku Bosne kao geopolitički zaokružene cjeline u vremenu i prostoru.

*

Posebno je zanimljivo i veoma burno razdoblje u povijesti Bosne od smrti kralje Bele II. Slijepog pa do mađarskog kralja Bele III. i njegovog visokog vojnog oficira, te namjesnika i bana od Bosne Kulina. To sam ja već obradio pa koga zanima, može naći na internetu pod naslovom „Bosanci su prijašnji Dalmati“.

Podijelite sa prijateljima