Hamza Hamzabegovic: GILGAMEŠ I POTOP SVIJETA

Gilgameš Jedanaesta ploča

Jedna od najčuvenijih priča u povijesti čovječanstva napisana je na ovoj glinenoj ploči, naime „Legenda o Potopu svijeta“.
            Jedanaesta ploča ili jedanaesto pjevanje napisano je klinastim pismom u sedmom stoljeća stare ere i potječe iz čuvene Aššurbanipalove biblioteke. Opjevana je Utnapištimova priča o Potopu svijeta i Gilgamešov povratak u Uruk.
Slika: de.wikipedia.org: Gilgamesch-Epos; File: Fæ, British Museum: The Flood Tablet, muzejski broj: K.3375; slika je javno dobro.

Piše: Hamza Hamzabegović

Hamza Hamzabegović G  Hamza Hamzabegovic: GILGAMEŠ I POTOP SVIJETA Hamza Hamzabegovi   G

Hamza Hamzabegović G

S a d r ž a j

Osvrt na temu Gilgameš

Utnapištimova priča o potopu svijeta

Bogovi odlučuju da unište pokvaren svijet
Utnapištimova lađa
Potop svijeta
Enlilov blagoslov

Nauka i legenda o Potopu svijeta
Datiranje Minojske erupcije There

 

Osvrt na temu Gilgameš

Gilgamešovo i junačko i kabadahijsko ponašanje je kroz mnoga stoljeća imponiralo ljudima, zastrašivlo ih i fasciniralo. Ep o Gilgamešu spada među najstarija napisana djela koja su nam kroz razne prepise i prevode sačuvana, ali ni u kom slučaju nije i najstarije.

Duže epske pjesme ili kraći epovi o Gilgamešu, junaku nenadmašne ili bikove snage, nastajali su već od prije 25. stoljeća stare ere u prastarom Sumeru. Štiva su obnavljana i uobličavana tokom akadskog i asirskog razdoblja sve do u 7. i 6. stoljeće stare ere, kad su prepisana na glinene pločice.

Pjesme o Gilgamešu, junaku bikove snage, naravno i druge, prenosile su se putem usmenog predanja. Sadržaj je katkad preuređivan, struktura učvršćivana, unutrašnja intonacija usklađivana, a prilagođavana je i vremenskom razdoblju. Ipak se kod Gilgamešovog lika prožima dobro i loše ljudsko ponašanje kao kontrast realne stvarnosti.

Pjevač Urnanše  Hamza Hamzabegovic: GILGAMEŠ I POTOP SVIJETA Pjeva   i veliki vra  ar

Pjevač Urnanše

            Pjevač i zabavljač, nekadašnja „živa biblioteka“, a u ovoj glaziranoj figuri od keramike prikazan je eunuh koji je u rukama držao instrument za sviranje. Na poleđini piše: „Urnanše, pjevač kralja Iblulila od  Marija“. Figura potječe iz hrama boginji Ištar u Mariju i nastala je najvjerovatnije u periodu 26. i 25. stoljeća stare ere. Kralj Iblulil nije poznat historičarima.
Nacionalni muzej u Damasku, visina 26 cm.

(Michael Roaf: Weltatlas der alten Kulturen. Mesopotamien, Geschichte, Kunst, Lebensformen, Christian Verlag, München 1991.)

 

Pjevači bi radnje pjesama o Gilgamešu obično premještali u, za njih, pradavna vremena, u doba dok su mezopotamski bogovi još hodali po zemlji, a i druga nadnaravna bića. Uglavnom, u svim tim legendama Gilgameš sa svojim prijateljem Enkiduom navodno poboljšava svijet uništavajući svako zlo zajedno s nepoželjnim demonima. Međutim, Gilgameš svojim kabadahijskim ponašanjem na mnogim mjestima stvara metež i kaos te tako užasava cijeli (mezopotamski) svijet.

Ovo je književni štof od kojeg je staromezopotamski „majstor znanja“ (ummani) Sin-leke-unini stvorio na prelazu 12. u 11. stoljeće stare ere u Babilonu nama poznatu verziju Epa o Gilgamešu, svojevrsno remek djelo za vječnost.
(Asirolog prof. dr. Albert Schott (1901 – 1945): Das Gilgameš-Epos uzor je ovog rada.)
Tema o Gilgamešu može se na više načina podijelit, ali se pretendira na tri grupacije ili tri dijela.
U prvom dijelu su junaci bikove snage, Gilgameš i njegov prijatelj Enkidu, anarhisti kojima niko ništ ne može. Žestoki momci su svojim spašavanjem svijeta dojadili i ljudima i bogovima. Na zahtjev naroda bogovi kažnjavaju dva junaka: Enkiduu prekraćuju život, a Gilgameša osuđuju da vječno pati za svojim prijateljem Enkiduom. Tako se smrt predočila Gilgamešu u svom najgorem užasu. Zato on u svom šoku odlučuje da neće nikad umrijeti.

U drugom dijelu bježi Gilgameš, junak bikove snage, preko nepregledne stepe u paničnom strahu od smrti kao poplašen srndać ne bi li našao svojoj duši spas. Kroz tu jurnjavu stiže on čak u raj kod svog pretka Utnapištima, jedinog poznatog čovjeka kojem su bogovi dodijelili vječni život, da od njega sazna kako se postaje besmrtan.

Treći dio bi bila Utnapištimova priča o Smaku svijeta. Dakle, bogovi su u jednom trenutku svoje povijesti odlučil da strašnim potopom unište sve živo na Zemlji. Naime, nepošteni ljudi su toliko iskvarili svijet da se više, po njihovom mišljenju, nije mogao popraviti. Možda bi oni eventualno kasnije stvorili bolji i ljepši.

Međutim, spašavajući svoj život u tim najužasnijim trenucima ljudske povijesti, spasio je Utnapištim i živote one šačice ljudi na svojoj lađi. I upravo od te šačice ljudi, tako govori ova priča, nastao je ovaj današnji svijet jer je sve drugo bilo mrtvo. Mada je tim svojim nezamislivim podvigom u prvi mah razljutio bogove, ipak je on, Utnapištim, spasivši čovječanstvo, toliko obradovao velike bogove da su mu iz tog razloga dodijelili vječni život, a i njegovoj suprugi.

Ovu krajenje uzbudljivu i dramatičnu Utnapištimovu priču prenosimo u cijelosti, gdje staromezopotamskoj bujnoj mašti nisu postvaljene nikakve granice.

Gilgameš roman  Hamza Hamzabegovic: GILGAMEŠ I POTOP SVIJETA Gilgame   romanHamza Hamzabegović: Gilgameš, prepričan staromezopotamski ep, roman; Planjax komerc, Tešanj 2016. ISBN 978-9958-34-205-9

Dakle, Gilameš je stigao u raj Dilmun kod nenadmašnog junaka Utnapištima koji je preživio Veliki potop svijeta i kojem su bogovi dodijelili neprekidni život.

„Kaži mi, moj dragi Utnapištime: Kako si uspio stupiti u božiji stalež pa sad imaš vječni život? Možda to saznanje i meni pomogne.“
„To je malo duža priča, Gilgameše“, reče Utnapištim. „Ako budeš strpljiv pa je saslušaš, ja ću ti je ispričati.“
„Svakako da ću je saslušati, Utnapištime“, odgovori Gilgameš.
Onda sjedoše jedan napsram drugog, Utnapištim i Gilgameš.

 

 

 

Utnapištimova priča o potopu svijeta

Čuj, Gilgameše, povjerit ću ti jednu veliku tajnu, tajnu bogova. I ti si čuo za nekadašnji Šaripak, grad na rijeci Eufrat. Bio je to stari božiji grad, gdje su bogovi često i rado odsjedali u svoje hramove kad su s neba silazili na zemlju. Tu im se tako sviđalo da su skoro više boravili u Šaripaku nego na nebu.

U ondašnje vrijeme, dok sam i ja živio u Šaripaku, bogovi su hodali po zemlji i po sokacima kao i mi, ljudi. Mogu ti reći da se tada najbolje živjelo u Šaripaku, mada smo i mi vrijedno i marljivo radili, svako svoj osmišljeni posao. Sva živa bića su uživala u izobilju svega i svačega, dok je pravda bila raspodijeljena za sve ljude podjednako, pa i za životinje.

Pošto niko nikog nije vrijeđao niti ugrožavao, svako se osjećao siguran u svojoj kolibi ili palači, na sokaku ili na pijaci, na njivi ili na ispaši. Ma nigdje na svijetu nije bilo ljepše. Zbilja smo mi Šaripčani tada plivali u bogatstvu. Ama, nije bilo da nečeg nije bilo, jedino nije bilo nikakvih beskućnika i siromaha.

I znaš kako to ponekad biva: Često ljudi ne znaju kad im je dobro u životu.
Najednom se izopačiše. Zavlada mržnja među njima, postadoše zločesti. Za svaku sitnicu hvatali su se za vratove, napadali su jedni druge teškim riječima i dugačkim motkama. U svojoj drskosti vikali su i galamili na sve i svakog, a naročito na bogove, koji su navodno zasnovali svijet na pogrešnim osnovama. Tako na Zemaljskoj plohi nasta nesnošljiv užas praćen svakakvim grozotama.

Više nisi bio siguran ni u kolibi, ni u palači, ni na sokaku, ni na pijaci, ni na njivi niti na ispaši. Krađama, lopovluku, nasilju i ostalim zlodjelima nije bilo kraja, a otimanje tuđe imovine se proglašavalo voljom bogova, a nikakvim grijehom.

Ta ljudska izopačenost izazivala je strašan gnjev kod bogova pa je njihovo strpljenje bilo na izmaku. Ipak su oni, tvrdeći da su im svi ljudi jednako dragi, slali preko svojih ličnih zastupnika na zemlji najozbiljnija upozorenja da može doći do nesagledivih posljedica za sve živo na Zemaljskoj plohi, ukoliko se takvom javašluku ne stane ukraj. Dakle, zahtijevali su izvjesnu disciplinu i samodisciplinu od svih ljudi.

I umjesto da se opamete, stadoše ljudski ološi napadati svakog boga kao psi medvjeda. Dotle su njihove starješine, osobe bez zvanja i pameti, preuzimale ulogu nebeskih bogova pa počeše oni, umjesto velikih bogova, odlučivati o ljudskim sudbinama. Svakoga, ko je njihova zlodjela nazivao nepoštenjem, proglašavali su izdajicom, bezbožnikom i neprijateljem, te su mu po svom nahođenju oduzimali i život i imanje, dok su ostale pretvarali u robove bez ikakvih ljudskih prava.

Opljačkanim bogatstvom nagrađivali su svoje krvoloke da budu još krvoločniji. I da jad bude gori, za tim obmanjivačima, koji su obećavali da će se svima sve želje uskoro ispuniti, srljalo je mnoštvo naroda otvorenih očiju u propast. Ljudska dobrota je naglo iščezavala, nestajala je kao da je nikad nije ni bilo. Na Zemaljskoj polohi o svemu su odlučivale samo one iskvarene starješine, osobe bez zvanja i pameti, oponašajući velike bogove.

Bogovi odlučuju da unište pokvaren svijet

Do velikih bogova dopirale su teške pritužbe na zlobno ponašanje nepoštenih ljudi, a pogotovo njihovih starješina. Iz tog razloga su uvrijeđeni i uznemireni veliki bogovi održali svoju vanrednu Skupštinu koja se zove Mametum. Dugo su raspravljali, pa su se i svađali. Onda su pozvali i ostale značajnije bogove da i oni iznesu svoje mišljenje.

Uglavnom su na tom proširenom Mametumu svi prisutni bogovi zaključili da se takav svijet, koji je odbacio sva dobra svojstva, više ne može ispraviti. Još kad im je postalo jasno da njihove, dakle božije odredbe nisu jače od ljudske volje, a pogotovo ne od kriminalnog nagona dotičnih starješina, proglasili su ljudsko ponašanje neoprostivom ratnom provokacijom, na koju je morao uslijediti strašan odgovor.

Dakle, rat je prihvaćen. Bogovi su na ovom svom skupu odlučili da unište nepopravljiv svijet, ali i da demonstriraju svoju neograničenu svemoć. Odlučili su da potpuno ukinu iskvaren svijet žrtvujući i ono malo preostalih poštenih ljudi. Prema tome, nijedno ljudsko uho nije trebalo preživjeti pa ni neko drugo živo biće.

Još jednu činjenicu su utvrdili bogovi na tom svom proširenom Mametumu: Božije naličje, koje je nekad dato ljudima, bila je velika greška jer je zloupotrijebljeno. A ako budu poslije stvarali drugi svijet, sigurno neće dati nikakvom živom biću svoje naličje.

Bio je ovo dodatni razlog što su bogovi složno ostali pri svojoj odluci da jednim smakom svijeta dokrajče užas na Zemaljskoj plohi i unište dvonogo čovječanstvo. Uz to bi bile zatrte i sve domaće i divlje životinje, kao i ptice u zraku pošto je sve to na neki način služilo dvonogim ljudima. Prema tome, ništa nije smjelo preživjeti tu najstrašniju kazno velikih bogova: ni ono što živi pod zemljom, ni ono što živi na zemlji niti ono što živi u zraku. A poslije toga, u božije dogledno vrijeme, oni će raspravljati o mogućem izgledu njihovog novog svijeta i drugih živih bića u njemu.

Naravno, na tom proširenom Mametumu dominirali su bog otac Anu, bog vjetra Enlil u svojstvu glavnog savjetnika sa svojim pomoćnikom bogom Enugijem, koji je inače bog kanala za navodnjavanje, onda bog oranica Ninurta, kao ratni ministar, pa ljuti i neuračunljivi bog oluje Adad, te bog Ea u svojstvu boga slatke vode.

Po Enlilovom ubjedljivom savjetu odlučeno je da se svijet uništi jednim velikim potopom. Na kraju krajeve, bio je to ogroman izazov za njih da dokažu svoju božiju svemoć. A pošto odavno nisu tražili granice svojih mogućnosti, prijedlog je prihvaćen s oduševljenjem, jedino bog Ea nije bio potpuno saglasan s tim. Akcija potop svijeta povjerena je neumoljivom bogu Enlilu, a uz njega su određeni ljuti Adad i temeljiti Ninurta.

I svi su u toj zakletoj družini obećali jedni drugima da ni riječi o tome ne kažu nikakvom ljudskom biću, a ni ostalim bogovima, pogotovo ne onim koji su silazili na Zemaljsku plohu među ljude jer su smatrani nepouzdanim.

Međutim, ja lično bio sam dobar prijatelj s dobrim bogom Eom, mojim gospodarom. Baš smo se pravo sprijateljili kao dobri susjedi. Čim bi se nagovijestila suša, ja bih sakupio svoje ratare pa bi mi onda otišli kod našeg gospodara i prijatelja Ee i zamolili ga da nešto poduzme. A pošto je dobrom bogu Ei stalo do toga da svi ljudi, a pogotovo oni koji se uzdaju u njega, budu bogati, odmah bi on poslao vlažne oblake iznad naših njiva da ih kišom natope.

Zato su naše oranice, a i parcele susjeda neposredno uz naše međe, iz godine u godinu donosile bogatu ljetinu pa smo svi bili imućni domaćini, ni u čemu nismo oskudijevali. Stvarno smo bili toliko bogati da bogatiji nismo ni morali biti. A ja sam bio najbogatiji među bogatim Šaripčanima.

Doduše, ni ja ni moji drugari nismo dozvoljavali ljudima da govore loše riječi protiv našeg dragog prijatelja i dobročinitelja, našeg gospodara boga Ee. Tako je on u toj opštoj mržnji ljudi prema svemu i svačemu, pa i prema nebeskim bogovima, bio prilično pošteđen ljudskih kleveta.

Bog Ea je posebno mudar bog, a i ja sam među ondašnjim ljudima bio najrazumniji čovjek. Što se tiče pameti, znanja, bistrine uma i razboritosti nije mi bilo ravnog od ušća Eufrata pa do njegovog izvora, a to je zbilja velika rijeka.

Tako moj svemudri bog Ea, moj dragi gospodar, donese jednu od najznamenitijih odluka u povijesti dvonogog čovječanstva. Naime, stavljajući svoj lični božiji ugled na kocku kod drugih bogova, odluči moj samilosni bog Ea da mene spasi od tog potpunog uništenja svijeta. On je mene smatrao najboljim čovjekom među onim ostatkom dobrih ljudi, a što sam ja uvijek nanovo to i dokazivao svojim dobrim djelima, pametnim radom i primjernim vladanjem.

Vjeruj mi, da se nije moj predobri bog Ea smilovao na mene pa me spasio, sad ne bi ni bilo ovog svijeta, bar ne ovakvog, mislim na ljude s dvije noge. Možda bi bogovi kasnije osnovali neki drugačiji svijet, ali ne vjerujem da bi im još jednom pošlo za rukom da stvore ovako savršene ljude s dvije noge, svejedno što je cijelo čovječanstvo tih godina iz nekog razloga skrenulo s pameti.

Da ne bi meni, kao ljudskom biću, odao tu veliku božiju tajnu i time pogazio svoju datu božiju riječ i izložio se opasnostima, Ea je to najprije saopštio mojoj kući od trske, mada je to bila palača, pa tek onda meni, ali ipak ne pominjući moje ime, da ne bi zvučalo kao izdaja:

„Kućo od trske, o, kućo od trske, zidu, o, zidu! Kućo od trske, slušaj što ti imam reći. O, zidu, urazumi se pa zapamti ono što ti kažem. Čuj čovječe iz Šaripaka, sine Ubar-Tutua: Sprema se strašan potop svijeta, kakvog dosad nikad nije bilo! Pod hitno obaraj kuću i pravi lađu! Pusti kraju bogatsvo, trči za životom! Odrekni se imanja, zato spašavaj svoje tijelo! Kad sagradiš lađu, u nju podigni raznog živog sjemena. Lađa, koju trebaš napraviti, mora biti srazmjerna, dužina jednaka širini! Krov joj treba biti čvrst kao u podzemnog jezera.“

Ein govor mene trže, te se ja hitro podigoh na noge. Tako nešto sam ja i naslućivao. Ma, to se već odavno vidjelo da ljudi svojim nedoličnim ponašanjem srljaju u svoju propast. Sve što se dotada kosilo s ljudskim razumom, najednom je bila korisna radnja. Tako je bogatstvo postalo najveći grijeh, dok je siromaštvo uvršteno u ljudsku vrlinu.

Prema tim izopačenim pravilima, raditi i izdržavati sebe i svoju porodicu od posla svojih ruku priličilo je samo onim slabićima i mekušcima. A po shvatanju starješina, tih novopečnih bogova na zemlji, otimanje tuđe ljetine, a i ostale imovine pa živjeti od toga dolikovalo je odvažnim i neustrašivim nosačima oružja.

Slugama zla nije bila potrebna nikakva pamet, već mržnja, nasrtljivost, potvaranje, optužbe na osnovu izmišljenih činjenica, drskost i sjajno oružje. Tako su oštrice mača određivale zakonske norme i način međuljudskog ponašanja, a ne naslijeđena pravila, mudre odluke ili ljudski dogovori. Kad potroše jednu pljačku, idu u narednu i stalno tako.

Onda ja iz svoje palače doviknuh bogu Ei, mome gospodaru, ali tako da se ne vidimo, da to slučajno ne ispadne kao tajni dogovor:

„Razumio sam tvoju zapovijed, gospodaru moj, koju si mi dao. Tačno ću se toga držati i besprijekorno slijediti tvoja naređenje, o, gospodaru moj. Ali, o, gospodaru, šta da kažem svojoj rodbini, ostalim ljudima, građanstvu, a šta da kežem onim silnim starješinama, koji se među ljudima ponašaju kao hijene među gazelama?“

Ea je spremno odgovorio:
„Ah, ti si mudar i snalažljiv čovjek, tebi će već nešto naumpasti. Kaži im jednostavno da si se zavadio s bogom Enlilom. Kaži im da je on ljut na tebe zbog uvreda koje mu narod nanosi i zato je odlučio da svoj bijes iskali na tebi. Enlil ti najozbiljnije prijeti pa se više ne usuđuješ hodati po Enlilovoj zemlji, čak ni stanovati u njihovom gradu. Pošto više ni vrhom stopala ne smiješ dodirnuti Enlilovu zemlju, odlučio si da se preseliš kod svoga gospodara Ee i da ubuduće živiš na njegovom podzemnom jezeru. Zato ti je potrebna velika i stabilna lađa.

Još ti njima kaži, da ih nadmudriš: ‘Vas će, o, ljudi, vaš silni Enlil nagraditi svojim božijim blagoslovom koji će vam padati s neba kao kiša. Bogatstvo će vam poklonit, čitavu ljetinu, koju čekate cijelu godinu, dobit ćete za nekoliko dana. Ujutro će vam s neba padati sitni medenjaci, a uveče zrnje ječma. Ko više nagrabi, bit će bogatiji.’

Ali, dobro pazi, dobri moj slugo, ovo s tvoje strane nije nikakva laž jer će to silni bog Enlil zarad svog nauma i učiniti, on je stvarno moćan da to uradi. Znaj, to je varka za ljude, ali se nemoj ti zanijeti tom obmanom. Ljudi će trčati da sakupljaju taj neočekivani božiji dar i neće ni vidjeti šta im se sprema. Tako će svi oni biti uništeni jer neće ni primijetiti da dolazi smak svijeta.“

Pošto sam izuzetno bistar i pametan, odmah sam shvatio kakav se užas sprema ljudima i da će smak svijeta doći u obliku strašne poplave, kako je bog Ea već naglasio.

Čuj, još dok sam živio kao čovjek, znao sam kako bogovi razmišljaju, šta im se sviđa, a šta ne dopada. Ama, sve sam ja znao da mi niko drugi ništa i ne kaže. Zbog čega bi meni moj dobri bog Ea, moj gospodar, naredio da pravim toliku lađu, kakve nikad prije nije bilo nit će je više ikad biti.

Utnapištimova lađa

Čim zora zarudi, poslah glasnike po zanatlije i majstore. Pošto je slabo ko šta radio zbog postojećeg meteža, čitava zemlja dođe. Kroz moju kapiju su prolazili odredi dokazanih tesara, koji su nosili tanke sjekire i debele grede, čete iskusnih brodograditelja nosile su teške sjekire i povijene grede, momci su vrijedno donosili ostalog materijala, stariji ljudi uglavnom užad, mlađi su pribavljali smolu, katran i bitumen. Tokom četiri dana nanese narod sve što je bilo potrebno. Sve je pored same rijeke poslagano, poredano i pripremljeno.

Tako sam petog dana mogao odrediti vanjski kostur lađe i predočiti njen nacrt. Površina njenog tla iznosila je jedno jutro, a visina njenih zidova deset puta dvanaest lakata. Rubovi njenog ravnog krova iznosili su deset puta dvanaest lakata učetvrt. Za sedam spratova bilo mi je potrebno osam ploča. Svaki sprat sam podijelio na tri puta tri komore što daje devet komora za jedan sprat, a za sedam spratova šezdeset i tri komore.

Radi stabilnosti lađe, dok se bude sklapala, a i tokom plovidbe, kroz središnje zidove udario sam stubove. Vani sam oko lađe pozabijao dva reda kolja za koje su snažni momci užadima vezali lađu da čvrso stoji. U neposrednoj blizini bila je peć na kojoj se topila smola da se lijepi daska uz dasku, greda uz gredu, a katran i bitumen su služili da se zaliju sve pucije kako ne bi voda nikud prolazila.

Za radnike sam klao goveda i nebrojeno ovaca iz dana u dan. Svijetlog i tamnog piva, ulja i vina davao sam radnim kolonama da piju kao da je voda iz rijeke. Uživali su u slavlju kao da je svaki dan bila Nova godina.

Kad je sunce izlazilo, izvršio sam kontrolu nad svim i svačim. Ono što se još trebalo uraditi, radnici su dovršavali, naročito me brinulo klizište kojim se lađa trebala spustiti u rijeku.

Sedmog dana pri zalasku sunca lađa je bila gotova. Mučili smo se i namučili dok smo lađu spustili da njene dvije trećine plivaju u vodi. O, kako su samo vrijedni momci trčali i driješili užadi, gurali lađu polugama, udarali novo kolje i za njih ponovo vezali užadi. Najzad smo uspjeli da spustimo lađu u rijeku i oslobodimo je svih užadi. Stajala je moja ogromna lađa u svom pristaništu kao brdo u nekoj ravnici. Mogla se vidjeti iz svake udaljenosti.

Njaprije sam u lađu unio sve što sam imao blaga u srebru i zlatu. Onda sam utovario sve što sam imao od namirnica za hranu. Zatim sam u lađu smjestio cijelu svoju porodicu zajedno sa ostalom kućnom poslugom. Onda sam u ostatak lađe uveo bezbroj živog sjemena, mnogo parova domaćih životinja, isto tako veliki broj preživača iz stepe, više parova divljači iz šume, još i različitih zvijeri, te sitnih bića i još sitnijih životinjica. Zatim su ušli stočari sa svojim familijama, te sinovi i kćerke mojih zanatlija. Unijeli smo i mnogo zrnja za usjev, te zrelih plodova divljih i šumskih biljaka. Ama, za svaki slučaj sam ja unio svega i svačega.

Nisam ja džaba ovako pametan, naime, utovario sam ja i sve što je bilo potrebno za prinošenje žrtava bogovima. Svoj ti posao, mada su oni odlučili da nas do zadnjeg potamane, ipak su i njima ljudi bili potrebni: da im prinose žrtve. Ni bog se ne odriče tako lako svoje navike.

Meni je bog Ea odredio vrijeme. Zapravo, on me je samo obavijestio i objasnio mi kad će i kako će neumoljivi bog Enlil započeti s uništenjem svijeta. Tada trebam i ja ući u lađu i za sobom dobro zatvoriti svoja vrata.

Tog jutra su padali okrugli medenjaci, zaista ukusni, i ja sam dva-tri uhvatio i pojeo. To je bio nagovještaj. Već sam brodograditelju, koji je zalijevao smolom i bitumenom sve pucije na brodu, Puzur-Amurri po imenu, poklonio svoju palaču sa svom pripadajućom imovinom i cijelim imanjem.

Znao sam da mi je isteklo vrijeme. Te večeri je napadalo toliko ječmenog zrnja da je na zemlji ležao sloj od tri-četiri prsta debljine.

Zaneseni sakupljanjem božijih dobrota, ljudi nisu ni primijetili šta se oko njih dešava. Nit’ vidješe šta im se iznad glave sprema, nit’ čuše šta se iza brda valja. Životinje su se toliko najele zrnja da su mnoge bukvalno popucale od nabreknutosti kao dotrajali mijeh.

A kad sam u prvi sumrak ugledao strahote na nebu, jeza me obuze. Od straha sam sav pretrnuo. Uđoh u lađu i čvrsto zatvorih vrata za sobom.

Potop svijeta

U prvo praskozorje podiže se najužasnija oluja koja je ikad zadesila čovječanstvo na Zemaljskoj plohi. Time započe smak svijeta. Iz nebeskog fundamenta iskuljaše crni obalaci i zastriješe cijeli horizont. Strahote mračnih oblaka, strašne da strašnije ne mogu ni biti, krenuše paklenom brzinom prema mjestu gdje sam ja bio. Zanijemih od čuda.

Sav zapanjen, promrmljah sebi u bradu:
„O, veliki bogovi, nema kraja vašoj svemoći, niti vašoj samovolji.“

Već je ljutiti Adad, bog oluje, zagrmio. Gromovi zapucaše. Svjetlice su parale prostor između neba i zemlje. Kroz odsjaje munja ukazivala se prikaza srditog Adada s njegovim okrutnim licem. Ko to vidi, krv mu se ledi u žilama.

Kako koja munja udari u brdo, stijena se od žestine pali. I sami iznenađeni ovakvom grozotom, kakve nikad nije bilo ni prije ni poslije potopa svijeta, jurili su zaprepašteni Šulat i Haniš, nebeski glasnici, preko brda i dolina da bilo koga upozore na pristižuću katastrofu. Međutim, njih je ustopu pratio gnjevni Adad sa svojim smrtonosnim oblacima, tako da glasnici nisu imali vremena ni za što jer su na kraju gledali da spasu sami sebe.

Grupa podzemnih bogova, koje zovemo Anunaki, čak ni oni nisu ništa znali o velikom potopu, pokušaše svojim treperavim bakljama da osvijetle svijet. U svojoj zbunjenosti htjedoše sve oko sebe zapaliti. Njihovo sablasno svjetlo samo kratko zaplamsa. Dotle je grupa sitnih nebeskih bogova, koje zovemo Igigi, nejasnim cvrkutanjem upozoravala na pristižuću opasnost. Ništa od toga ne dospje do ljudi.

A onda strahote razjarenog Adada ščepaše cijelo nebo. Tama potisnu svako svjetlo. Već je Eragal, Adadov pomoćnik, povadio nebeske čepove te se oblaci prolomiše pod teretom nebeskog jezera. Potoci vode pljuštali su po zemlji. A bog Ninurta, nekad bog oranica, a sad odjednom ratni ministar, bijesno je razbijao kopnene obale kao da su lonci od pečene gline. Voda se razli po svim ravnicama.

Odmah potom poduhvatiše Enlilovi vjetrovi okean i njime zapljusnuše nezaštićenu zemlju. Pred sobom su gurali nezamislive količine vode. Neprekidno su je tjerali preko Zemaljske plohe dok ne prisiliše rijeke da obrnuto teku.

Pristižući valovi su zaglušujuće huktali uz riječna korita i divlje pjenušali kroz brdske kotline. Pobješnjeli vjetrovi su jezivo urlali i fijukali. Uskovitlane vodene mase gutale su sve pred sobom. Svojom težinom i razornom silinom rušile su, kidale i raznosile sve što je ljudskom rukom napravljeno.

Moju ogromnu lađu, najveću koja je ikad sagrađena, nabujala voda podiže kao da je orahova ljuska i ponese je nekud. Nije se moglo veslati, a izgledalo je kao da će se svakog trenutka prevrnuti ili razbiti. Kormilar i njegovi pomoćnici su muke mučili da samo održe lađu na površini vode. Ljude i životinje uhvati panika pa htjedoše u slijepom strahu da skaču napolje, u sigurnu smrt. Mojim autoritetom sam ih na jedvite jade smirivao.

U tom ratnom pohodu bogova protiv čovječanstva južni vjetar je cijeli dan bjesnio. Već su uspjenušani talasi vode prevršivali vrhove brda, planina i njihovih kupa. Kako su se divovski valovi kotrljali preko Zemaljske plohe, tako su mrtva ljudska i životinjska tijela vitlana kroz vodeni vrtlog. Brat ili nebrat, šta vrijedi, niko nikome više nije mogao ništa pomoći!

Uplašeni Anunaki, grupa podzemnih bogova, pobacaše svoje ugašene baklje i pobjegoše Anuu na nebesa. Za njima šmugnuše sitni Igigi, pa i ostali bogovi, koji o potopu nisu bili obaviješteni. Okupljeni oko Anuovog dvorca na nebu, šćućureno su drhtali od straha kao zgureni psi na mrazu u po zime.

Kad shvati kakve se grozote dešavaju, očajnim glasom zavapi predivna boginja Belet-Ili, koju zovemo i Mama, kao žena na porođaju:

„Kom sreće da nije nikad ni bilo onog dana, kad sam se i ja na Božijoj skupštini priključila klevetama protiv ljudi. Kako sam se samo mogla naći među onim bogovima koji su smišljali ljudima najgore zlo. Zar sam ja rađala i odgajala ljude samo za to da ih vi, neuračunljivi bogovi, potamanite jednim smakom svijeta, da bi samo dokazali svoju neprikosnovenu svemoć?

O, veliki bogovi, velika je to greška. Ama, nisam ja nikad pristala na to da bogovi vode rat protiv čovječanstva do njegovog potpunog uništenja. Zar sam samo zato rađala ljude, mukotrpno ih odgajala, uzdizala na noge i stalno se brinula o njima, da bi ih vi na kraju pogušili jednim potopom svijeta, sve do zadnjeg? Joj, meni jadnoj, sad oni mrtvi plutaju u vodenim dubinama kao jata riba. To nije bio smisao ovog svijeta! Ajme meni, ko će sad nama, bogovima, prinositi dragocjene žrtve?“

I ostali bogovi, a naročito oni što su se spasili na nebo, pa i sitni Igigi, udariše u očajnički plač s Belet-Iliom. Jezivo je ječalo ožalošćeno nebo od njihovog plača. Već su im se usne sušile zbog nedostatka prinesenih žrtava, koje su im inače živi ljudi prinosili.

A i ja sam proživljavao najgore čase u mom životu. Od straha mi je lice poblijedilo kao lanena krpa. Gledao sam u jednu tačku i čekao. Nadao sam se da će jednog dana ovaj užas prestati, a moja lađa dotle izdržati da se ne raspadne, te da sačuva ovo malo života u svojoj unutrašnjosti.

Šest dana i sedam noći bjesnila je oluja. Vjetrovi su uzdizali  plimu sve dok voda ne poravna brda i doline. Nezapamćena poplava potopi čitavu Zemaljsku plohu da se više ni jedan vrh planine nije vidio. Kao da je sedmog dana vjetar ispuhao svoju snagu pa čujno i s olakšanjem odahnu.

Najednom se sve stiša. Zlokobna oluja prestade. Potop svijeta je na svom vrhuncu stao. More postade mirno i tiho, glatko i ravno, od kraja do kraja suprotnih pogleda. Vodena površina je prekrivala cijelu zemlju. Osluškivao sam čitav dan. Apsolutna tišina, da čovjeka uši zabole od te tišine.

Svijet je nestao. Ništa živo van moje lađe nije postojalo. Jednio ova šačica bića zajedno sa mnom u mojoj lađi bila je živa, još smo disali. A dokle, niko nije znao.

Tek narednog dana usudio sam se otvoriti jedno okno da provirim napolje. I kako me sunčano svjetlo bolno zablješti, tako me i obori na koljena. Kako sam pao, suze mi navriješe na oči da sam plakao kao malo dijete. Nisam sebi mogao objasniti zbog čega.

Poslije sam okom tražio u nepreglednom moru da li ima igdje ikakve obale. Najzad sam otkrio vrh brda Nisir, koji je kao otok samo dvanaest puta dvanaest lakata virio iz monotone morske pustinje.

Na potpuno mirnoj vodi kao da je lađa lagano plovila brdu, ali ga htjede promašiti. Mi navalismo veslati. Jedan cijeli dan smo samo veslali. Niti brdo Nisir promašismo, niti mu se primakosmo. Drugi  dan isto tako. Treći dan dotakosmo brdo Nisir. Brdo Nisir niti prihvati lađu, niti je prevrnu. Četvrti dan nasukasmo se na brdo Nisir. Peti dan brdo Nisir prihvati lađu, nit’ je uzdrma niti je prevrnu. Šesti dan stajala je lađa na suhom. Ili se brdo Nisir dizalo iz vode kao začaran otok ili se voda pod uticajem neke čarobne moći počela smanjivati. U prvom buncu to se nije moglo odgonetnuti.

Kad je najzad nastupio sedmi dan, ispustio sam goluba da traži kopno. Golub je odletio, ali se ubrzo vrati. Nije imao gdje sletjeti da se odmori. Zatim sam pustio lastavicu. Lastavica je odletjela i vratila se. Nije našla mjesto gdje bi se spustila. Onda sam pustio gavrana. Gavran je odletio i nije se vratio. Vidio je da se voda smanjuje. Zadovoljno grakćući, spustio se na zemlju i podigavši rep, poče grebati tražeći išta jestivo.

Onda je nastupila oseka. Okom se vidjelo da se voda smanjuje. More se naglo povlačilo. Ukazaše se brda i doline. Tamo daleko pukla nepregledna ravnica.

Odjednom se moja nasukana lađa nađe na vrhu planine Nisir. Stajala je na jednoj zaravni na najvisočijoj planini na svijetu. Zbilja je strahota pogledati ogromnu lađu na toj visini pod samim nebom, na mjestu koje nije predviđeno za pristanište brodova, ni u ljudskim mislima niti u božijim odredbama.

Kako sam izotvarao brojna vrata, okna i otvore na lađi,  tako se sve živo i raziđe na sve vjetrene strane. Ma, ode i rodbina i sluge, i žensko i muško, niko se i ne obazrije na lađu. Životinje se u bijegu rastrčaše.

Pošto su dugo boravili u toj skučenosti, sad se više nisu mogli zaustaviti u neograničenom prostoru i predivnoj slobodi. Ljudi su tako žurili kao da je svako htio na neki način sebi ugrabiti i prisvojiti dio Zemaljske plohe, koja je poslije potopa bila svačija i ničija.

Mene niko i ne upita da li mi treba kakva pomoć. Ali nema veze, ja sam bio i ostao velikodušnog duha. Kome mogu pomoći, pomognem mu, a kome ne mogu, nek se za pomoć obraća velikim bogovima.

Enlilov blagoslov

I, eto, od onoga što sam ja onda izbavio na svojoj lađi, nastao je taj svijet u kojem vi sad živite. Dakle, uz pomoć mog dobrog boga, samilosnog Ee spasio sam dvonogo ljudstvo od potpunog uništenja, a i ono što mu je potrebno za normalan život.

Međutim, u trenutku dok sam boravio pored svoje nasukane lađe na vrhu  planine Nisir, pod samim nebeskim spratom, još je nedostajao blagoslov velikih bogova. U svojoj svemoći mogli su oni nas opet čas posla pohvatati i potamaniti. Ipak me obuze čudno lijep osjećaj. Bio sam radostan što sam još živ, što još dišem. Već mi se pričinjavalo da sam sve strahote prebrodio.

Dolazio je trenutak kad će se meni moja pamet, mudrost, oštroumnost i upornost dobro isplatiti, a kroz to i cijelom sadašnjem dvonogom čovječanstvu. Naime, ja sam ponio sav pribor potreban za proceduru prinošenja žrtava bogovima. Znaš, onaj ko umije, može određenim aktivnostima i posebnom materijom pridobiti bogove na svoju stranu. Jedno je sigurno, miris prinesenih žrtava je opijum za bogove. Kad se oni toga naudišu i namirišu, onda su veoma popustljivi pa su kroz to još milostiviji.

Žrtve bogovima treba prinositi po ustaljenom obredu. Korisno je upotrebljavati čarobne molitve na starom govoru naglašavajući pokornost božijoj svemoći i nikad ne upotrijebiti lošu riječ ni protiv kojeg od njih.

Zato sam s velikim zadovoljstvom i neograničenom nadom prešao na ceremoniju prinošenja svih potrebnih žrtava svim bogovima. Sve što sam radio, propratio sam glasnim molitvama na starom govoru, kojeg su i bogovi uptrebljavali dok su još hodali po zemlji, a kojim ja dobro baratam. Dokazalo se da je ipak čarobna djelotvornost, koja proizilazi iz molitvi na pragovoru, mnogo efikasnija od one iz današnjeg jezika.

Najprije sam izlio čitav mijeh najboljeg vina na vrh brda kao žrtvenu ljevanicu svim bogovima. Onda sam postavio sedam posuda, sedam kadionica. U svaku sam naložio vatru. Potom sam na žar u kadionicama rasporedio različite mirisave materije. Skupocjenog tamjana nisam žalio, zatim sam dodao cedrovine, mirte, slatke trske, te čarobnog praha.

Toliko sam zakadio krajolik dimom kâda da se vrh brda Nisir nije ni vidio, kao da ga je obavila gusta magla. Već se predivni miomiris, koji omamljuje bogove, širio preko neba pa je došao i do mjesta gdje je Anuov nebeski dvorac. Pošto sam se nalazio pod samim nebom, ta razdaljina do Anuove palače i nije bila tako velika.

Već sam prinio i prvog žrtvenog jarca, te sam po komad odrezanog mesa stavio na svaku kadionicu da gori na vatri kao žrtva paljenica. Miris kâda i nagorjelog mesa odmah je uzbudio velike i male bogove pored Anuovog dvora. Uznemireno su se trzali i obzirali. Naime, pošto ljudi više nije bilo, niko nije ni prinosio žrtve, te su se jadni bogovi zaželjeli tog svog opojnog miomirisa.

Sad, kad osjetiše intezivne mirise prinesenih žrtava iz neposredne blizine, nisu se više mogli suzdržati. Mnogi od njih krenuše tragom odakle je miris dolalzio. Moj genijalni potez je potpuno uspio: Primamio sam bogove i oni se ubrzo počeše okupljati na brdu Nisir, gdje sam ja bio.

O, kako su samo halapljivo udisali ugodan miomiris kâda, a meni je srce bilo prepuno sreće što sam uspio obradovati velike i male bogove. U prvi mah nisam vjerovao svojim očima. Bogovi su se žurno okupljali oko kadionica, žrtvenog jarca, ljevanice, paljenice i mjesta gdje sam ja stajao.

Već ih je miomiris prinesenih žrtava omamio da su se počeli ponašati kao ljudi u pripitom stanju. Dotle su Igigi, grupa sitnih nebeskih bogova, krekećući i veseleći se kao djeca preskakivali jedni druge, pa i mene i čitav prostor. Njih miris prinesenih žrtava nije zanimao. Krila su im čujno zujala dok su se unaokolo jurili stvarajući veselu graju.

Sjati se podosta bogova na brdu Nisir, kao da sam sazvao mobu. Tako se ja nenadano nađoh među bogovima. Dođe i onih koje nisam ni poznavao. A niko od njih se ništa nije ustezao niti se čudio mome prisustvu, kao da sam bio jedan od njih. Ubijeđen sam da se nikad ničijoj prinesenoj žrtvi, bilo od kralja, ili svećenika ili od običnog čovjeka, nisu više obradovali kao mojoj tadašnjoj.

Dođe i prelijepa Ištar. Caklila se kao predimenzionirana libela, kao da je imala i njena krila. Graciozno se kretala, kako po zemlji, tako i po zraku. Bila je zaista prelijepa i u božanstvenoj opremi i u žensko-ljudskom obliku. Pristigao je i moj bog-otac Ea. Imao je svijetle oči kao plavo nebo i sijedu i dugu bradu. Ja klekoh pred njega, ali on ležerno odmahnu rukom i dade mi znak da ustanem. Već se iskupilo na brdu Nisir dovljono velikih bogova da su bez teškoća mogli održati svoj skup, svoj Mametum.

Onda stiže i krupna boginja Belet-Ili, koju mi nazivamo Mama. Žestoko i s velikim zadovoljstvom udisala je miomirise koji su dolazili od svih prinesenih žrtava svim bogovima. Žustro je hodala unaokolo od jedne do druge kadionice ljutito podignutih leptirskih krila. I mada joj se fine crte lica otkraviše, vidjelo se da je još hujovita. Ogrlica od čistih dijamanata, koju joj je darovao nabeski Anu da je obraduje, zveckala je pri njenim naglim zaokretima.

Kad se naudisala mirisne tvari, sva zajapurena osu Belet-Ili galamu na odgovorne bogove kakvu nisam očekivao:

„Čujte dragi bogovi: Tako mi ovog mog amuleta od dragulja na mom vratu, ovu gozbu nikad neću zaboraviti. Ovaj predivni dan ću vječno pamtiti, nikad ga neću zaboraviti. Neka svi bogovi izvole doći do žrtvenog oltara, ali Enlil neka ne dolazi na mjesto prinesene žrtve! On je nepromišljeno učinio potop svijeta i moje ljude izvrgnuo propasti! Ni bijesni Adad ne treba dolaziti.“

To Belet-Ili nije ni izgovorila kako treba, već se pomoli bog Enlil, snažna pojava među bogovima. Na brdu Nisir tada se bog Adad nije ni pojavio. Očito je bog Enlil bio zle volje. Sve utihnu, jedino se mali Igigi ne smiriše. Oštro je koračao na svojim snažnim nogama, dok je zemlja pri njegovim koracima tupo odjekivala, a crna i pletena brada mu se tresla. Kad je vidio moju lađu, stušteno lice mu se nije razvedrilo. Usputno se zgoropadi na nemirne Igigi bogove.

Usmejrivši prema lađi, Enlil je srdito vikao, što se odnosilo na sve prisutne i odsutne bogove:

„Niko od smrtnika nije smio ostati! Ništa živo nije trebalo preživjeti smak svijeta. Kako se moglo dogoditi da se ovaj ovdje izmakne potopu svijeta?“

Ja sam bio i prošao. Sitni bogovi se smiriše ili se nekud izgubiše.

Ninurta, ratni ministar, priđe silnom Enlilu i reče mu s prizvukom nezadovoljstva u glasu:

„O, silni junače Enlile, niko drugi osim Ee nije u stanju tako nešto učiniti! On je taj koji posjeduje velike sposobnosti pretvaranja i prilagođavanja. On je umjetnik u tome. Siguran sam da je on upozorio ovog čovjeka na dolazeći smak svijeta i tako odao božije tajne, izdao našu zakletvu i prokazao naše namjere!“

To Ei ne bi po volji, te on poče žešče pričati:

„O, junače Enlile, silni bože među nama bogovima, smatram da je potop svijeta bio nepromišljen čin. Čuj, neka grešnik snosi posljedice svojih grijehova! Neka zlikovac snosi posljedice svojih zlodjela!

Znaš, mora se malo popustiti da se ne prekine, nešto skloniti da se ne razbije!

Umjesto potopa svijeta mogao si podići lava da smanji broj ljudi! Mogao si pustiti čopor hijena da prorijedi narod! Umjesto potopa svijeta mogla se izazvati glad i oskudicu da zamlja poklekne. Mogla je iz Podzemlja ustati Era, boginja kuge i bolesti, pa da potamani mnoge ljude.

A što se tiče mene, nisam ja otkrio veliku tajnu bogova! Ja sam samo dao mudrom i pametanom da vidi jedan san. Kroz to je on sam dokučio tajnu bogova! Eto, sad donesite odluku u vezi njegove budućnosti!“

Zbilja, moja sudbina i sudbina budućeg čovječanstva visila je o tankoj niti. Samo pola riječi moglo je odlučiti o opstanku ili nestanku one šačice preživjelih bića.

Zlovoljni Enlil odgovori oštrozvučnim riječima Ei i skupu bogova, što je moglo biti i saopštenje Mametumu:

„Ea, sam znaš da je to bilo dokazivanje naše, božije sile. Nije se tu radilo ni o kakvom smanjivanju broja živih, već o potpunom uništenju pogrešno uređenog svijeta. Mogli smo mi poslije stvoriti sebi druge ljude. Možda ljude sa četiri noge i dvije ruke da lakše hodaju po zemlji, ali i da više ne liče na nas, ni fizički ni umno. Eto, dogodio nam se propust pošto ni mi nismo uvijek savršeni, a ni složni. Neka sad ostane ovako. Nadajmo se da će ovi budući smrtnici imati bolju pamet. Trebaju se više uzajamno cijeniti, trebaju se razumnije ponašati prema svojoj okolini u kojoj žive, a trebaju i nas, bogove, više poštovati.“

Enlil je koristio mnoge riječi iz starog pragovora. To sam ja razumio bez teškoća, ali mi ipak njegovo ponašanje nije bilo jasno. Tako pričajući dođe ogromni Enlil do mene. Umirao sam od straha. Svojom jednom rukom uze on mene za ruku, drugom uze moju ženu za ruku i uvede nas u lađu.

Dok sam klečao, a i moja žena pored mene, Enlil je stajao između nas i položivši svoje ruke na naša čela, blagosilja nas riječima:

„Ljudsko dijete bio je Utnapištim dosad, nama bogovima jednak je odsad Utnapištim i njegova žena! Stanovat će Utnapištim i njegova žena tamo daleko na ušću rijeke!“

Tako je nas, mene i moju suprugu, bog Enlil blagosiljao i nagradio vječnim životom na tom božijem skupu, kojem sam i ja na taj neobičan način prisustvovao. A taj Skup bogova sam zapravo ja prouzrokovao, pošto sam preživio i prebrodio sve grozote potopa svijeta. Da je još ko bio uza me, možda bi i on dobio vječni život. Od ostalih pristutnh bogova niko nije imao ni najmanjeg prigovora, a većina ih je odavala znake saglasnosti s Enlilovom odlukom. Klimajući potvrdno galvom, Belet-Ili se sva tresla.

Očito, moje stručno prinošenje žrtava bogovima bilo je izuzetno efikasno. Došlo je u pravom trenutku i na pravom mjestu do izražaja, kad su se bogovi bili zaželjeli svog božijeg miomirisa.

Poslije toga su me pokupili zajedno s mojom suprugom i premjestili da stanujemo na ovom dalekom, skrovitom, mirnom i nedostupnom otoku blizu ušća.

Eto, tako je to bilo, moj Gilgameše. Meni je moj dragi bog Enlil svojim blagoslovom dodijelio vječni život pred brojnim boginjama i bogovima kao svjedocima. Mada se čuje i od ljudi i od bogova da je Enlil prestrog bog, ipak je on mene nadario vječnim životom sa svim životnim sokovima.

A što je još važnije, sve živo, što se razišlo iz moje lađe, nastavilo je živjeti svojim normalnim životom. Doduše, i moj bog Ea, moj dokazani i potvrđeni bog prijatelj, svojim nesebičnim zalaganjem mnogo je doprinijeo tom pozitivnom razvoju događaja.

E, sad, Gilgameše, kako bi se i pod kojim uvjetima iskupili bogovi oko tebe da ti dodijele vječni život kakav ti tražiš, ne bih ti mogao objasniti. A da li će se dobri bog Ea i tebi smilovati pa te odvesti pred tvog snažnog Šamaša da ti on dodijeli besmrtnost, ne znam ti ni to reći.

Dakle, Gilgamešova misija traženja besmrtnosti nije uspjela. Doduše, imat će Gilgameš još mnogo peripetija. Naprimjer, on će pasti na najobičnijem ispitu za božiji stalež, naime da ne spava šest dana i sedam noći. Ipak se on po savjetu Utnapištima vraća u vječni grad Uruk i prepušta se svojoj sudbini kao i svaki drugi smrtnik. Dakle, čovjek nije vječan, samo njegova djela mogu biti vječna.

 

Nauka i legenda o Potopu svijeta

Pošto se radi o jednoj od najčuvenijih priča u literaturi čovječanstva, (realnu) nauku mnogo toge zanima u vezi s tom legendom. Ona je sa svih strana promatrana i analizirana, tako da su doneseni mnogi zaključci.

Naredni tekst ima naučni karakter pa se podaci u njemu mogu uzimati kao najnovije dostignuće nauke na tu temu.

Utvrđeno je da je nastanak ove priče zapravo refleksija na erupciju, bolje rečeno eksploziju otoka Thera (danas Santorini u Egejskom moru, Grčka) u 17. stoljeću stare ere. Prema tome, ova Legenda o Potopu svijeta mogla je nastati samo poslije te najstrašnije prirodne katastrofe, koja je ikad zadesila europski dio svijeta, odnosno Sredozemlje.

Zvanično se ova prirodna katastrofa bilježi kao Minojska erupcija There.

Datiranje Minojske erupcije There

Prvi koji je obrađivao ovu temu s naučnog stanovišta bio je grčki arheolog i istraživač antike Spyridon Marinatos (1901 – 1974). Prema otkrivenim podacima i svojim zaključcima iznio je 1939. godine između ostalo i naredne tvrdnje:

  1. a) Sadašnji otok Santorini samo je ostatak otoka Thera kojeg je doslovno vulkanska eksplozija raznijela.
  2. b) Marinatos je u grubim crtama ovu katastrofu datirao oko 1500. godine stare ere.
  3. c) Vulkanska erupicija There bila je toliko snažna da je uništila minojsku kulturu.

Iznošenjem ovih ovakvih tvrdnji u biti su otpočela ozbiljna naučna istraživanja tog događaja. Tvrdnja pod (a) u nauci je prihvaćena bez daljnjeg. Ali tvrdnje pod (b) i (c) samo su uvjetno prihvaćene jer nisu dovoljno precizirane niti se daju naučno provjeriti. (Naime, erupcija se desila najmanje 120 godina ranije.)

I kako je nauka napredovala, sve više se ispostavljalo da je ta erupcija svojedbno izmijenila tok povijesti. Posljedice tih izmjena nije samo pad minojske kulture već su one u mnogome uzrokovale i potpunu izmjenu strukture stanovništva na Bliskom Istoku i u delti Nila. Recimo, u Egiptu je došlo do zbrkanosti dinastija 13., 14., 15. i 16. Mada ih egiptolozi još uvijek svrstavaju u dinastije cijelog Egipta, one su samo dinastije lokalnih moćnika. Minojska kultura nije odmah propala, ali se izgubila u narednom vremenu kroz mnoge izmjene, stanovništvo se preselilo na opustjelu zemlju.

Prilikom istraživanja vulkanskog prostora na otoku Santorini između 2002. i 2004. pronašao je vulkanolog Tom Pfeiffer (Tom Pfajfer) nagorjeli deblji stup maslinovog drveta, kojeg je vulkanski pepeo zatrpao i tako sačuvao od potpunog sagorijevanja. Proučavanjem godova, to jeste godišnjih prstenova prirasta drveta, putem nekih izotopa i ugljika-14 došlo se do zaključka:

„Prema tome, ovaj stup maslinovog drveta je 1624. godine prije Krista zatrpan u vulkanskim naslagama. Za vremensku tolerancija ovog mjerenja uzima se 40 godina.“

(www.vulkane.net: Santorin: Die Minoische Eruption in der Bronzezeit)

*

Datiranje vulkanske erupcije Thera zadaje izvjesne teškoće pošto svaki stručnjak ima neki svoj „pouzdan“ datum. I Naučni institut u Heidelbergu istaživao je kraj luke Akrotiri na otoku Thera uzimajući podatke na osnovu ovog stupa maslinovog drveta.

„Sad možemo s vjerovatnoćom od 95 procenata ograničiti kraj naselja Akrotiri na godine 1627. do 1600. stare ere.“

www.haw.uni-heidelberg.de: Neu datiert – In der Zeitrechnung der Antike fehlen 100 Jahre / Dr. Bernd Kromer, Forschungsstelle Radiometrie der Heidelberger Akademie der Wissenschaften, 28. april 2006.)

 

Stup masline iz vulkanskog pepela  Hamza Hamzabegovic: GILGAMEŠ I POTOP SVIJETA Stup masline Santorini Thera

Stup masline iz vulkanskog pepela

Ostatak maslinovog stupa, pronađen na otoku Santorini, koji nije potpuno izgorio u vulkanskoj erupciji otoka Thera/Santorini, datira se između 1628. i 1600. godine stare ere, dužina je jedan metar.

(www.haw.uni-heidelberg.de: Foto: Walter Friedrich/ frei verwendbar – slika je slobodna za svrsishodnu upotrebu.)

 

Pod pretpostavkom da je tako snažna vulkanska erupcija morala izazvati i takozvanu „vulkansku zimu“, potvrdila su istraživanja leda na Grenlandu sa tragovima sumpora iz dotičnog razdoblja. Isto tako su kod četinara/četinjača u Kaliforniji i hrastova u Irskoj utvrđeni neobično tanki prstenovi godišnji priraštaji stabala, godovi, koji počinju 1628. ili 1626. godine stare ere i bilo im je potrebno skoro 20 narednih godina da se opet noramliziraju.

Na osnovu ovih podataka, po sadašnjem računanju vremena krajem jula ili početkom augusta 1628. godine stare ere došlo je do eksplozije sredozemnog otoka Thera (Santorini). U biti, ovaj otok je brdo u moru i samo vrh tog vulkana (brda) viri van vode.

Ovdje se možemo prilično pouzdano izjasniti: Minojska erupcija otoka/ostrva There/Santorini dogodila se između 1630. i 1620. godine stare ere.

Prema rekonstrukcijama stručnjaka vulkanologa ovaj proces se odvijao u više vremenskih intervala i mogao je trajati nekoliko dana, pa i sedmica. Najprije su se pojavili teži zemljotresi i manje erupcije. Uplašeno stanovništvo je napustilo otok. U drugoj fazi je otok popucao od zemljotresa i erupcija. Čvrst materijal se rastresao, a kroz pukotine je ušla velika količina morske vode i mulja u užareni krater vulkana i rashladila ga. Rastresit materijal se potom urušio sam u sebe i zajedno s muljem zapušio krater. Nejasno je koliko dugo je mogao vulkan „mirovati“.

A onda je doslovno došlo do eksplozije otoka Thera, kad ga je skoro više od pola nestalo. Strašna erupcija je izbacivala dan – dva, a možda i duže, nezamislivo velike količine piroklastične mase i užarenog kamenja u atmosferu, što se moglo vidjeti i sa dalekog kopna. Danima je tuf, prefinjeni vulkanski pepeo, kuljao u stratosferu, širio se zajedno s dimom i vodenom parom te zamračivao nebo. Naravno da je tekla i lava iz vulkana.

Eksplozija vulkana Thera prouzrokovala je strašan cunami. Ciklični talasi šrili su se munjevitom brzinom na sve strane po Sredozemnom moru i sa njim povezanim vodama. Morski talasi visine od oko 12 metara udarali su na obale.

Svo stanovništvo u lukama i priobalnim gradovima istočnijeg sredozemnog prostora najednom je nestalo. Ipak je dio grčkog i maloazijskog prostora, onaj uzvišeniji, bio pošteđen ovih cunami udara. Međutim, svi ravničarski prostori oko Sedozemno mora stradali su, pa i oni oko Crnog mora dobro su osjetilo nemile posljedice, makar talasi tamo bili „samo“ pet-šest metara visoki.

Suprotno ovome, mega talasi cunamija punom su žestinom zapljusnuli obalu Kanaana (Palestina, Izrael) i deltu Nila u Egiptu. Očito je svo stanovništvo priobalnog dijela Kanaana odmah nestalo sa lica zemlje. U delti Nila je doslovno voda obrnuto tekla, a u ovom slučaju, uzvodno daleko brže. Vjerovatno je za izvjestan broj dana delta Nila bila nepregledno more. Svo zatečeno stanovništvo u delti pogušilo se u tom moru zajedno sa stokom. Da li se ko spasio na nekim nilskim čamcima i brodićima, o tome nema nikakvog svjedočanstva.

Stanovništvo u zaleđini tih obala Sredozemnog mora s užasom napušta svoja prebivališta. Očito su smatrali da se radi o strašnim kaznama zlih bogova.

U starom Egiptu se poslije ovakvog „potopa svijeta“ raspada upravna struktura države. Nastaje razdoblje takozvanog Drugog međuvremena ili Drugi prelazni period.

Nakon tog događaja, ipak poslije izvjesnog vremena, u praznu deltu Nila doseljavaju se narodi iz Azije, a i sa takozvanog grčkog prostora pod skupnim nazivom Hiksosi ili Hiksi. Oni su u delti Nila osnovali uspješnu državu, dok im je glavni grad bio Auaris kod današnjeg mjesta Tell el-Dab'a.

Analizirajući jedanaestu ploču ili jedanaesto pjevanje s unutrašnje strane ove legende, stručnjaci (asirolozi) su zaključili da je u priči manje ili više sve babilonsko i asirsko. Skoro da i nema ničeg sumerskog ili akadskog. A ako nešto i podsjeća na to, ono je najvjerovatnije „frizirano“ kako bi dalo utisak da je legenda nastala u doba dok su bogovi još hodali po zemlji.

Još jedna od bitnih činjenica ukazuje na to da je Legenda o Potopu svijeta nastala u svakom slučaju poslije sumersko-akadskog razdoblja. Naime: Skoro sve brojne sumerske i akadske legende dobile su na neki način mjesto na sumerskim ili akadskim (cilindričnim) pečatima, ali legendarnog Utnapištima i njegove predimenzionirane lađe nema nigdje. Obično se ukazuje na zbirku slika prednjoazijskih cilindričnih pečata: Anton Moorgat (1897 – 1977): Vorderasiatische Rollsiegel, Berlin 1940.

Legenda o Potopu svijeta mogla je nastati samo poslije erupcije vulkana Thera. Svejedno, Sin-leke-unini prihvatio je ovu uzbudljivu priču, možda je nešto i sam preuredio, i tek oko 400 godina poslije te vulkanske erupcije ugradio je u svoje remek djelo „Ep o Gilgamešu“.

Podijelite sa prijateljima