Hamza Hamzabegović: MOJI ZNANSTVENI RADOVI IZ POVIJESTI

Hamza Hamzabegović

Hamza Hamzabegović u Kopošićima 2013. godine.

Piše: Hamza Hamzabegović

U svojim radovima obrađujem povijesne činjenice i događaje koji se meni čine zanimljivim, uglavnom predmet po predmet. Pošto pripadam smjernici realne povijesti, zato izvore svog analitičkog saznanja obavezno navodim tako da svako, koga dotična tema zanima, može to isto provjeriti, ako sebi uzme vremena.

Zasad postoje ozbiljna mimoilaženja između klasične, to jeste državne povijesti i realne ili naučne povijesti o zbivanjima u našoj zajedničkoj prošlosti. A naša zajednička prošlost je čak i faraonski Egipat, pa i strahovlada u Asiriji, i konzulski Imperium Romanum, i feudalizam srednjeg vijeka, i Kraljevstvo Franaka, Avarski Kaganat, Kraljevstvo Bosna, pa i Komunistička Jugoslavija i njeno uništenje.

Pošto klasična povijest jednom postavljene teze skoro nikad i ne revidira, zato se mnoga naučna saznanja realne povijesti ne podudaraju s njenim tumačenjima. Recimo, klasična povijest interpretira vjerske legende kao istinite događaja. To u realnoj povijesti nije prihvatljivo. Činjenica je da legende imaju svoju povijest, ali one nisu povijest.

Jedno od velikih mimoilaženja na južnoslavenskom govornom prostoru između realne nauke i klasične povijesti o prošlosti jeste iznošenje dokaza o postojanju avarske države (Avarski Kaganat) i slavenizacije istočne Europe u ranom srednjem vijeku na jednoj strani, te na drugoj strani uporno ignoriranje tih dokazanih i uvijek dokazivih činjenica.

Klasična povijest ostaje pri tvrdnji da je postojala seoba Slavena, mada za to ne iznosi naučno validne dokaze, koje bi mogao svako provjeriti, naprimjer gdje su boravile te ogromne mase ljudstva prije nego što su krenule u osvajanje istočne Europe.

U međuvremenu tog mimoilaženja ima toliko da klasična povijest manje ili više postaje paranauka od državnog značaja.

 

S a d r ž a j

  • O POČETKU KRALJEVSTVA JUDEJA

  • Kraljevstvo Izrael nije postojalo
  • Referentni datum Judeje
  • POČETAK VELESILE IMPERIUM ROMANUM

  • Kraljevstvo Rim (Roma) nije postojalo
  • Historičar Herodot
  • Velika Grčka ili Magna Graecia
  • Osvajanje grada Veji – referentni datum Rima
  • AVARSKI KAGANAT NA PROSTORU ISTOČNE EUROPE

  • Neka datiranja avarskoslavenske povijesti
  • Referntin datum Avarskog Kaganata
  • Seoba Langobarda 568.
  • Kraj Avarskog Kaganata
  • Sukobi sa Francima
  • Bugari zauzimaju i uništavaju avarski glavni „okrug“
  • Avari nestaju iz franačkih kronika
  • BUGARSKA DRŽAVA I STARA ĆIRILICA

  • Glagoljica
  • Politička previranja na Balkanu
  • Bugari se šire po Balkanu
  • Ćirilica, hereza i vjerska revolucija princa Simeona
  • Nastanak ćirilice i hereze
  • Heretično kod Črnorizca Hrabra
  • Knjaz Vladimir Rasate
  • Knjaz/car Simeon I. Veliki (893 – 927)
  • Početak sukoba s Bizantom
  • Konstantin od Preslava i njegovi radovi
  • Sukobi Simeona I. Velikog s Mađarima
  • Mađari se učvršćuju u zapadnoj Panoniji
  • Sukobi Simeona I. Velikog s Romejima
  • Bitka kod Anhiala
  • SLAVINSKA DALMACIJA (924 – 931)

  • Slavinska Dalmacija postaje crkvena provincija Svete Stolice
  • Prvi splitski crkveni sabor iz 925.
  • Rat Slavinske Dalmacije i Bugarske
  • MAĐARSKA DRŽAVA

  • Bitka na Lechfeldu 955.
  • Referentni datum Mađarske 955.
  • Mađarska postaje kraljevstvo/kraljevina (1001.)
  • Kralj Koloman i prodor Mađara na Jadran
  • „Trogirska diploma“ 1102.
  • Ratovanja Mađara i Romeja
  • Referentni datum Bosne (1135/1136.)
  • Razdoblje bizantskog cara Manuela I. Komnena (1143 – 1180)
  • Bizantski kroničar Ivan/Jovan Kinam spominje egzarha Boriča
  • Neka svjedočanstva o postojanju Avarskog Kaganata i Slavinske Dalmacije
  • BOSANCI SU PRIJAŠNJI DALMATI

  • Gužvanje na balkanskom prostoru
  • Bela III. postavlja bana Kulina na položaj
  • Takozvani Zavidin klan
  • Miroslavljevo Jevanđelje
  • „Život Svetog Simeona“
  • „Povelja bana Kulina“ ili „Privilegij Dubrovčanima“
  • Tekst povelje bana Kulina iz 1189.
  • Vukanovo pismo papi iz 1199.
  • Duklja i Mađarska okupiraju Rašku 1202.
  • Vjerska inspekcija u Bosni 1203.
  • Ban Kulin i početak bosanizacije Dalmata

 

O POČETKU KRALJEVSTVA JUDEJA

Kraljevstvo Izrael nije postojalo

Za interpretaciju povijesti u mnogome pomažu stavovi dvojice izraelskih arheoloških znanstvenika (Israel Finkelstein – Neil A. Silberman: David und Salomo. Archäologen entschlüsseln einen Mythos, C. H. Beck, München 2006.). Naime, oni su istraživali prošlost svoje države, nacije i vjere, pa su s naučnog stanovišta dokazali da Kraljevstvo Izrael, u kojem su navodno vladali legendarni kraljevi Šaul, David i Salomon, nikad nije postojalo.

Njihova metodika je: (A) Ako se neka država ili grad spominju u povijesnim zapisima kroz epohe i razdoblja, ti isti su postojali. (B) Ako se takav pojam ne pominje, on nije ni postojao, svejedno o čmu se radi. (C) Ako se neka država ili grad pominje u povijesnim zapisima pa se izgubi iz njih, onda je to isto nestalo u toj epohi ili u nekom ratnom vihoru. (D) Ako se neka država ili grad nisu pominjali u povijesnim zapisima pa se onda pojave u njima, to isto je nastalo u tim nekim previranjima iz te dotične epohe.

Specifičnom metodom skeniranja zemljišta ovi arheolozi su utvrdili da u pripisanom razdoblju 11, 10. i 9. stoljeće stare ere na podneblju današnjeg Izraela (nekada Kanaan) nije postojala nikakva država. Prema njihovoj interpretaciji tadašnja gustina naseljenosti nije dostizala kritičnu masu ljudstva za samostalno formiranje bilo kakve državnopolitičke strukture. Suprotno ovome, Kraljevstvo Judeja postojalo je, ali je nastalo dosta kasnije.

Referentni datum Judeje

Kralj tadašnje velesile Asirije Šalmanasar III. (cca. 859 – 824. stare ere) osnovao je na svom pograničnom prostoru vojni distrikt Judeja s glavnim upravnim i vojnim centrom u tvrđavi Jerusalem. Zapovjednik tog distrikta i asirski vazal je Jehu (cca. 841– 814. stare ere). Za dobru saradnju te iste godine (841. stare ere) unaprijeđen je Jehu (asirski Jaua) u kralja Judeje od strane asirskog vladara Šalmanasara III. Prema ovakvim objašnjenjima, to bi bio takozvani referentni datum Judeje (841. godina stare ere), kad je u stvarnosti započela povijest Kraljevstva Judeja i njegovih Jevreja. A Jerusalem, glavni grad Judeje, kao važan pogranični grad Asirije doživio je narednih decenija neslućeni privredni procvat. Dakle, tek od tada se ovi pojmovi (Judeja, Jevreji, jevrejski kraljevi, Jerusalem) spominju u autentičnim povijesnim zapisima, i to najprije u asirskim.

E sad, da li su ova dva znanstvenika, Israel Finkelstein i Neil A. Silberman, negirali postojanje prastarog Izraela i njegovih kraljeva ili su samo argumentirano dokazali da legende o Kraljevstvu Izrael nemaju svoju povijesnu osnovu, mada su kroz često ponavljanje stvorile privid istinitosti, ovisi od ugla posmatranja. Jasno je da legende nisu povijest, svejedno što i one imaju svoju historiju.

Moj znanstveni doprinos vezan za ove teme jeste argumentiran zaključak da su izuzetno kvalitetne stare jevrejske priče nastale u Babilonu.

Nastanak ovih zaista maštovitih i lijepo sastavljenih legendi vezan je za svrgnutog kralja Judeje Jojahina, koji je kao osamnaestogodišnjak vladao samo nekoliko mjeseci 597. godine stare ere u Jerusalemu. Babilonci su osvojili Judeju, zauzeli Jerusalem, zarobili kralja Jojahina i odveli ga u svoj glavni grad Babilon, gdje je proveo ostatak svog života u nekoj vrsti kućnog pritvora i doživio je duboku starost.

Za Jojahinovog života nastale su u Babilonu mnoge zbilja divne priče i fantastične legende o navodno nekadašnjoj slavnoj prošlosti Jevreja koji su se navodno zvali Izraeliti (Izraelci). Priče su se u mnogome oslanjale na skoro neiscrpnu mezopotamsku mitologiju, pa su često imale uzore u njihovim junacima. Da li je Jojahinova bujna mašta izvor svih ovih vrsnih priča, teško je reći, ali su one stvarane u njegovoj blizini u Babilonu u 6. stoljeću stare ere. (Hamza Hamzabegović: Razvoj kalendara u povijesti, Dobra knjiga, Sarajevo 2015., str. 155 ff)

 

 

POČETAK VELESILE IMPERIUM ROMANUM

Kraljevstvo Rim (Roma) nije postojalo

Kad sam za svoj rad „Razvoj kalendara u povijesti“ analizirao početak historije Rimske imperije (Imperium Romanum), zapazio sam neke nepodudarnosti između interpretacija koje nam nudi klasična povijest i realno mogućeg toka starorimske prošlosti.

Prema tim objašnjenjima prvo je postojalo Kraljevstvo Rim ili Roma pa se od toga razvila Rimska Republika. Klasična povijest nam prezentira legende kao istinu po kojima je grad Rim osnovao Božiji sin Romulus pošto je prethodno u svađi ubio svog brata blizanca Remusa, logično, isto Božiji sin. Poslije toga je Romulus neometano 21. aprila 753. godine stare ere zaorao svetu brazdu na slobodnoj livadi, kojom je označio prostor za veličinu budućeg grada. Grad je nazvao prema svom skraćenom imenu Roma, a sebe je proglasio kraljem.

Ovakve interpretacije govore da je Božiji sin Romulus u 8. stoljeću stare ere kao kralj vladao Kraljevstvom Rim uspješnih 37 godina, pa je i začetnik prve rimske dinastije kraljeva. Kralj Romulus navodno je značajno proširio svoje Kraljevstvo na štetu susjeda, te su njegovi potomci naslijedili veliku i moćnu imperuju na središnjem dijelu Apeninskog poluotoka. Za ovakve tvrdnje klasična povijest ne nudi nikakav validan dokaz.

Historičar Herodot

Stvar se ozbiljno zakomplicirala oko Božijeg sina Romulusa i njegovog Kraljevstva Rim time što poznati i od svih generacija uvažavani starogrčki historičar Herodot u svom čuvenom djelu „Historija“ ne zna ništa ni o kakvom Kraljevstvu Roma (Rim) ili gradu Rim niti navodi bilo kakvu (moćnu) državu na prostoru vječnog grada Rima. Herodot od Halikarnasa žvio je otprilike od 490/480. pa do 425/424. godine stare ere, to jeste u 5. stoljeću stare ere, dakle oko tri stoljeća poslije navodnog osnivanja Rima.

Prije nego što je neposredno poslije 440. stare ere objelodanio svoje Historije (naziv njegovog djela često se upotrebljava u množini), putovao je mnogo i sakupljao priče i legende o prošlosti ljudi i naroda po Sredozemlju. Već odavno se Herodot iz počasti naziva i otac historije (pater historiae) pošto je prvi prema naučnim metodama razdvajao realan tok povijesti od maštovitih legendi provjeravajući na licu mjesta istinitost, vjerodostojnost i logičnost ispričanih ili zapisanih podataka. Bio je među prvima koji se naučno bavio istraživanjem povijesne stvarnosti.

Velika Grčka ili Magna Graecia

Za razjašnjavanje kako je nastala grad-država Rim, to jeste Imperium Romanum, skoro da je obavezno poznavanje sistema grčkih polisa. Značenje polis objašnjava se kao samostalna grad-država, što u biti i jeste tako. Međutim, na početku tog sistema uglavnom su to bile primorske luke i veća brodska pristaništa sa gradskom skupštinom kao samostalnim zakonodavnim tijelom. U unutrašnjosti kopna polisi su se dosta kasnije razvili.

Što se tiče nastanka grada Rima, treba obratiti pažnju na više činjenica koje nam proizlaze prilikom studiranja Herodotove „Historije“. Ipak to nije dovoljno. Treba imati i drugu literaturu, ali koja nije tendenciozna.

– Dakle, Heordot u 5. stoljeću ne zna ništa o moćnom Rimu koji je navodno postojao od 8. stoljeća stare ere.

– Studirajući Herodotove „Historije“, naiđe se na epohu grčke kolonizacije Sredozemlja. Čuveni grčki polisi kolonizirali su primorje u Maloj Aziji, te podneblja oko Crnog, Jadranskog te Tirenskog mora, pa i još kojekuda po Sredozemlju.

– Svi ti novi kolonijalni polisi su manje ili više samostalna uporišta, jaki ili slabiji polis. Ti novi polisi po Sredozemlju neovisni su od matičnih, ali sarađuju s njima radi trgovine svim i svačim, te preprodaje ugrabljenog roblja, vojnog savezništva i slično.

– Onda se otkrije i takozvana „Velika Grčka“ (grčki Megalē Hellas, latinski  Magna Graecia), što je od posebne važnosti za nastanak Rima.

Da ne bi došlo do zabune, Grčka kao država postoji samo u modernom vremenu. A što mi nazivamo antička Grčka samo je grčki govorni prostor, ali ni u kom slučaju i država. Čuveni grčki polisi su prilikom osvajačkih kampanja ili odbrambenih aktivnosti stvarali različite saveze. Poslije toga bi se ti savezi obično razilazili, kad se svako vraćao svojim svakodnevnim obavezama. U ratobornim zanosima često su polisi vodili međusobne borbe, ponekad prilično dugo.

A takozvana „Magna Graecia“ ili „Megale Hellas“ ili „Velika Grčka“ je sistem polisa na južnoj polovini Apeninskog poluotoka, što je za nas takozvani italijanski prostor.

Dakle, ova Magna Graecia sastojala se od brojnih polisa, najprije na otoku Sicilija i na kopnu južne Italije. Poslije se duž italijanske obale postepeno širila od juga prema sjeveru osnivajući „svoje“ polise u blizini ušća rijeka u more ili pouzdanih izvora vode, pa čak i na rijekama u unutrašnjosti kopna. Ta neka nevidljiva sila, koju mi jedva naziremo, imala je svoj način i metodu ekspanzije. Bilo je to često i agresivno preotimanje tuđih teritorija i resursa.

*

Međutim, prilikom ekspanzije velesile Perzije u 6. i 5. stoljeću stare ere, gubili su grčki polisi u Maloj Aziji teritorije i pozicije pa su se žitelji na brodovima selili po Sredozemlju, a najčešće su nalazili utočište na Apeniniskom poluotoku ili na otočju Sredozemnog mora. Često su se sukobljavali sa mještanima, pa i pomorskim silama kao što su Kartagina ili Etrurija. Ta dešavanja pokušao nam je Herodot dočarati na sudbini Fokejaca. Oni su otprilike 540. stare ere iz Jonije u Maloj Aziji pobjegli ispred Perzijanaca u svoj kolonijalni polis Alalija na otoku Kirno (Korzika), kojeg su vjerovatno osnovali već oko 560. stare ere.

Zbog piratstva i pomorskog razbojništva Fokejci su se ubrzo zavadili sa svima. Tako je koalicija Kartaginaca, Etruraca i mještana, vjerovatno 535. godine stare ere, u teškim borbama otjerala sve Fokejce sa Korzike. Većina fokejskih (sad alalijskih) izgnanika našla je utočišta u „Velikoj Grčkoj“, prije svega u velikom i slobodnom polisu Regij (današnji grad Reggio di Calabria) na krajnjem jugu Italije.

*

Dodamo li analizama Herodotovih povijesti i arheološke tvrdnje da se rimsko prisustvo na teritoriji grada Rima može datirati tek poslije 400. godine stare ere, dakle na sam početak 4. stoljeća stare ere, onda sve legende o Kraljevstvu Roma (Rim) otpadaju kao izvor povijesti.

*

Usputno rečeno, u jeku grčke kolonizacije, proces od nekoliko stoljeća, na matičnoj teritoriji Grčke organizirani su narodni vašari u više mjesta. Na te vašare dolazilo je domaće stanovništvo, a poseban značaj pridavan je okupljanju delegacija iz brojnih kolonijalnih polisa sa svih strana svijeta, koji su pristizali organizirano ili samoinicijativno. Povijesnu slavu postigao je narodni sabor u Svetom Gaju kod naselja Olimpija na grčkom poluotoku Pelopnez, koji su se ovdje održavali svako četiri godine i gdje su za zabavu ljudi uvedena i sportska takmičenja. Tako je nastao i vremenski interval olimpijada – četiri godine. Ova olimpijada u Olimpiji uzor je nastanku modernih Olimpijskih igara.

Osvajanje grada Veji – referentni datum Rima

Etrurci (italijanski Etrusci) posjedovali su oblasti na sjevernom dijelu Apeninskog poluotoka, dakle Italije, koje su se protezale duž zapadne obale Italije, preko puta otoka Korzika, a na sjeveru su kontrolirali veći dio kotline rijeke Poa. Etrurija (grčki Tyrrhenia) sastojala se od 12 savezničkih grad-država. Taj savez se obično naziva Etrurska liga.

A grad Veji (lat. Veii), imućan i značajan član Etrurske lige, kontrolirao je kotlinu rijeke Tiber na jugu Etrurije. Posjedovali su bogate solane na ušću Tibera u Tirensko more, pored luke Ostia.

Međutim, sve su prilike da je savez grčkih polisa na prostoru današnjeg Napulja (Napoli) namjeravao preoteti te solane Etrurcima. Prema uobičajenim metodama „Velike Grčke“ vjerovatno je u ribarskom gradiću Romili na rijeci Tiber, oko 18 km nizvodno od grada Veji, osnovano vojno uporište s ciljem da presiječe rječni put Veji – Ostia. Može se zaključiti da je to osnutak novog polisa za proširenje „Velike Grčke“.

Novi vlasnici preimenovali su gradić Romili u Roma (Rim), te su žestoko, uporno i uspješno sprečavali gradu Veji da ponovo uspostavi rječni put do luke i solana. To se sve izopačilo u dugotrajni rat. A zbog teških gubitaka protiv Gala na sjeveru države, koji su upali u kotlinu rijeke Poa, Etrurska liga se nije mogla oporaviti. Na kraju su Romaji (ili Rimljani) počeli opsjedati grad i tvrđavu Veji. Rimski napadač i osvajač Veje bilježi se kao diktator Marcus Furius Camillus, koji iz tog razloga u povijesti Rima ima istaknuto mjesto.

Camillus je mnogo toga rizikovao i uspio je. On je naredio odredu vojnika da se u noći uvuku kroz tunel za vodu u tvrđavu. Ratna sreća je na njegovoj strani. Kad su odvažni diverzanti upali u tvrđavu, otvorili su kapije i time je sudbina grada bila zapečaćena. Otpočeo je pokolj koji je u brutalnosti nadmašivao i svirepost tadašnjeg vremena.

„Sukobi su trajali najmanje deset godina s naizmjeničnom ratnom srećom prije nego što je Veji 391. godine stare ere  (prema rimskom predanju 396.) savladan. Rim je pripojio konkurenta svojoj sopstvenoj oblasti i tako je primjetno prerastao u jednu teritorijalno zapaženu silu centralne Italije.“ (Friedemann Bedürftig: Das Römische Imperium, Komet Verlag, Bonn 2011., str. 32)

Preživjelo stanovništvo Veje pretvoreno je u roblje, grad je do zadnje duše ispražnjen, sva teritorija, a prije svega luka Ostia i solane postale su ager publicus opštinske zajednice Rim, što znači da je samo gradska skupština (Senat) mogla raspolagati s prisvojenom imovinom. Suprotno ovome je pojam ager privatus, privatna imovina. Marcusu Furiusu Camillusu priređen je trijumfalni doček u Rimu kad je on samouvjereno demonstrirao novu silu.

Poslije ove zaista obilne pljačke, Rim je buknuo u svom razvoju. Nastupilo je neslućeno razdoblje prosperiteta. Podižu se javne zgrade, utvrđuju se stari zidovi i podižu novi. A slijedile su i svađe sa saveznicima zbog navodno nekorektno raspodijeljenog ratnog plijena.

Rimskim zauzimanjem grada Veje udaren je temelj jednoj od najznačajnijih europskih i svjetskih civilizacija, što se sa ove vremenske distance teško može i zamisliti. Roma ili Rim je od tada (396. ili 391. godine stare ere) postao nezaobilazni dio svjetske povijesti. To bi bio referentni datum Rimske Republike, to jeste Imperium Romanum.

Kad je postao moćna država, kovao je Rim i svoj novac, sestercije s motivom školjke, ali tek od 289. godine stare ere. Dakle, oko sto godina poslije legendarnog osvajanja grada Veji. Jedan sestercij (Aes Grave Sextans) od bronze težio je 52.5 g.

Za arheologe je pronalazak ili nedostatak kovanog novca bitan pokazatelj u kom razdoblju je počela postojati neka država, te njeno trajanje ili nestanak.

 

 

AVARSKI KAGANAT NA PROSTORU ISTOČNE EUROPE

Jedno od većih mimoilaženja realne povijesti i klasične povijesti očituje se u prihvatanju i neprihvatanju postojanja avarske države, Avarskog Kaganata, u ranom srednjem vijeku.

Sadašnje generacije u Europi naslijedile su mišljenje da su se Slaveni odnekud doselili. Oni su, navodno uništavajući sve pred sobom, zaposjeli istočni dio Europe. Bilo kakva drugačija objašnjenja nevažna su jer ne mogu biti istinita. A sva dodatna pitanja, recimo šta je zaustavilo „silne“ Slavene da ne zauzmu i ostatak Europe u tom njihovom nezaustavivom naletu, tumače se kao bogohuljenje. A pošto nikakvim arheolozima nije pošlo za rukom da otkriju prostor gdje su prije pokretanja boravile tolike mase ljudstva, već se davno zaključilo da seobe Slavena nije ni bilo.

Tako je austrijski znanstvenik Walter Pohl (Beč 1953.) u svom djelu Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa 567-822 n. Chr., München 1988. (prvo izdanje) ponovno otkiro povijesni period avarske države, koju on naziva Khaganat (Kaganat). Ova ogromna avarskoslavenska imperija zauzimala je u drugoj polovini 6. i prvoj polovini 7. stoljeća cijelu istočnu Europu.

Prema tome, Avarski Kaganat se prostirao od rijeke Dnjepra u današnjoj Ukrajini na istoku pa na zapadu do tvrđave Aguntum na Dravi u austrijskim Alpama i rijeke Enns, koja teče otprilike po sredini današnje Austrije, te rijeke Saale u današnjoj Njemačkoj. A Egejsko more je činilo južnu granicu Avarskog Kaganata, praktično je i cijela teritorija današnje Grčke bila pod kontrolom avarskoslavenske imperije. Samo su, kao neka vrsta enklava, u bizantskom posjedu ostali Adrianopol (Edirne), bizantski glavni grad Konstantingrad, luka Saloniki (Solun) i još neke druge. Luka Patras na poluotoku Peloponez osvojena je 588. godine od strane Slavena uz pomoć Avara. Ako za orijentaciju uzmemo 600. godinu, onda je sve od luke Patrasa i Egejskog mora na jugu Europe pa do ponoćnog sunca na sjeveru pripadalo avarskom vladaru, koji se titulira kao kagan, dakle kan svih kanova, to jeste knez svih knezova. Mada se titula kagan obično ne prevodi, ipak bi njeno značenje moglo biti veliki knez, kralj ili car.

Avarski Kaganat poslije 588. godine  Hamza Hamzabegović: MOJI ZNANSTVENI RADOVI IZ POVIJESTI Avarski Kaganat poslije 588

Avarski Kaganat poslije 588. godine

Avarski Kaganat poslije osvajanja grčkog geografskog prostora 588. godine. Karta je američkog porijekla: Historical Atlas, New York: Henry Holt and Company, 1911. (de.wikipedia.org: Landnahme der Slawen auf dem Balkan; porijeklo slike: William R. Shepherd (1871 –1934)).

Linija razgraničenja avarskoslavenske imperije od ostalog dijela Europe protezala se od Jadranskog pa do Baltičkog mora. U ranom srednjem vijeku, osim Bizanta, tadašnje države nisu imale glavnog grada, nego je mobilni upravni centar bio tamo gdje se nalazio vladar. Ipak su Avari izgradili na rijeci Tisi, u blizini današnjeg grada Szolnok (Solnigrad) u Mađarskoj, neku vrstu glavnog grada od sistema okruglih utvrđenja kojeg su nazivali „okrug“ ili „kotar“. Uglavnom se avarska konjica poslije ratnih ekspedicija vraćala na Tisu u istočnom dijelu Panonije, u te svoje okruge ili kotare.

Obrađujući avarsku državu, prof. dr. Walter Pohl je zaključio (A) da zbog takozvane SIMBIOZE Avara i Slavena njihovu povijest nije moguće razdvojiti; Avari su konjanici i upravni sloj, Slaveni su ratni stalež pješadije i radnih brigada. Zatim (B), Slaveni su KOLONIZIRALI prostranstva koja je avarska nesalomiva konjica osvajala. Pri deportaciji bespravnog pokorenog stanovništva i dovedenog roblja po određenim geografskim prostorima to ljudstvo se miješalo sa Slavenima. Tako se (C) vršila takozvana SLAVENIZACIJA Kaganata i istočne Europe, a ne avarizacija, što Walter Pohl naziva fenomenom. Slavenizacija je forsirana i odozgor te se vremenom (D) na teritoriji cijelog Kaganata pričalo nekim jedinstvenim SLAVENSKIM GOVOROM, dok je avarski bio samo još službeni.

(O slavenizaciji avarske države i načinu kako je tekao taj proces, te povezivanje Anta i Slavena kao jedan narod vidi i u članku na internetu pod mojim imenom: „Avarska država i slavenizacija istočne Europe“.)

Neka datiranja avarskoslavenske povijesti

Referntin datum Avarskog Kaganata

Prema datiranjima kaja se dobiju iz radova Waltera Pohla Avarski Kaganat je postojao od 558/559. godine nove ere pa do otprilike 802. ili 803. Tokom svoje promjenljive historije od preko 240 godine posjedovali su Avari cijelu istočnu Europu, pa onda samo Panonsku niziju, ali ipak u većem obimu od današnje Mađarske.

Bizantski vladar Justinijan I. Veliki (527 – 565) sklopio je 558. uz određene nadoknade takozvani federatni ugovor s plemenom Avara iz azijskog prostora. Avari su se po uputama bizantskog dvora naselili na ušću rijeke Dnjepra u Crno more, otprilike gdje se nalazi današnji ukrajinski grad Herson (Cherson). Glavni zadatak im je, prema tom federatnom ugovoru, da sprečavaju prodore pljačkaških hordi na bizantsku teritoriju. Ovaj datum (558/559.) bi se mogao tretirati kao početak avarske države, to jeste referentni datum Avarskog Kaganata.

Avari su već 559. pokorili brojno veliki gentilni narod Anta, koji su živjeli sjeverno od avarske nove postojbine i posjedovali su ogromna geografska prostranstva bez državne strukture i državnih granica. Prema sadašnjim rekonstrukcijama povijesti Anti su Protoslaveni. Dakle, Anti će u narednom toku historije izgubiti svoje ime i dobiti naziv Slaveni.

*

Slaveni su zapravo dio Anta, koji su se specijalizirali da pljačkaju bizantski prostor na Balkanu, od čega su očito dobro poboljšavali svoj životni standard. Lukave i ratoborne čete Slavena su na svojim monoksilima, uskim i dugačkim čamcima, prodirale rječnim koritima duboko na teritoriju Bizanta (Balkan) uzrokujući strah i trepet među lokalnim stanovništvom. Ove opasne ratnopljačkaške horde su od bizantskih kroničara za vrijeme cara Justinijana I. Velikog dobile naziv SLAVENI. Taj naziv prije toga nije postojao. A zbog čega su bizantski kroničari dali takvo ime tim hordama, dosad nije na prihvatljiv način razjašnjeno.

*

Veliku nadmoć Avara i njihove konjice na bojnom polju davala je posebna konstrukcija sedla po uzoru na kinesko. Iz sedla su visile uzengije ili strimeni. Avarski konjanik se u napadu osloni stopalima na uzengije, podigne se od sedla i objema rukama odapinje strijele. U to vrijeme europske konjice nisu imale takvu konstrukciju sedla, te su bile veoma spore ili statične. Avarska konjica je mogla stići i uteći.

Osvajajući prostor oko svoje nove nastambe, Avari su stvarali sebi državu, te su ubrzo postali moćni politički faktor na tom podneblju. To nije bilo predviđeno federatnim ugovorom niti bilo kakvim drugim sporazumom. Zbog te uzurpacije osvojenog terena došlo je do teške svađe između Avara i bizantskog dvora. Bizant prestaje plaćanje bilo čega Avarima.

Iz tog razloga je novi avarski kagan, izuzetno lukav i prefrigan vladar Bajan I. (562 – 582/583) uz veliku halabuku krenuo na Bizant 563. U tom svom pohodu mobilizirao je Bajan I. svu vojnu silu pljačkaških Slavena kao pomoćne trupe pješadije. Tako je avarska konjica uz pratnju Slavena prešla preko teritorije Kraljevstva Gepida i izbila na Dunav.

Bizant se nije uplašio avarskih prijetnji pa i dalje ne plaća nikakve dažbine. Ni Avari ne napadaju Bizant, ali su se kroz ovaj lukav potez svog prefriganog stratega Bajana I. te 563. učvrstili na Dunavu, takoreći bez ijedne odapete strijele. Sve što je dotada avarska konjica pregazila, Bajan I. naziva svojim posjedom. Tako su Gepidi izgubili veliki dio teritorije, a ni Slaveni se više ne vraćaju na svoje prijašnje prebivalište, već ostaju kod Bajana I. u nekom dosad nedefiniranom savezništvu kao kontingenti pješadije, intendantskih odreda i radnih kolona. (Može se reći da je tada počelo to čudno savezništvo Avara i Slavena koje Walter Pohl naziva simbioza.)

Drugi napad Avara na Franke predvodi 566. kagan Bajan I. na čelu svoje nesalomive konjice i uz pratnju pomoćnih trupa pješadije koju čine Slaveni. Ta Bajanova bitka, koja je počela dijeliti europski kontinent, dogodila se najvjerovatnije u prašumi na rijeci Saale u današnjoj Njemačkoj. Prašume nisu poligon za djelovanje bilo kakve konjice. Očito su Slaveni odradili veliki dio posla. Oni su nekim uspješnim trikovima uplašili franačku konjicu da se raspršila, uglavnom je pobjegla s bojnog polja. A kad je i iznenađeni franački kralj Sigibert I. (561 – 575) htio bježati, zarobljen je i priveden pred kagana Bajana I. O nekim žrtvama autentični izvori ništa ne govore. Možda ih nije ni bilo.

Tako je te 566. na zaista neobičan način došlo do znamenitog susreta dvojice tadašnjih značajnih europskih državnika, negdje u europskoj prašumi na rijeci Saale. Inače Bajanu I. nije stalo ni do kakvog junačkog prolijevanja krvi, ni svojih ni tuđih vojnika, već do efikasne politike. Kagan Bajan I. izigrava dobrotvora i postavlja kralju Sigibertu I. uslove koji se mogu lako ispuniti. Kralj se otkupljuje od kagana tako što će mu „drage volje“ prepustiti rezervnu opskrbu svoje već razbježale vojske, a što je praktično već bilo zaplijenjeno. Onda se franački kralj obavezuje da će avarskom kaganu tokom narednih (šest) mjeseci platiti jednokratni tribut u naturalijama (grah, koža za odjeću, goveda i slično).

Zatim dolazi najvažnije: Franački kralj Sigibert I. priznaje DRŽAVU Kaganat i prihvata smjer sjever-jug kojeg daje rijeka Saale kao liniju razgraničenja interesnih sfera. To je tako i bilo. Svejedno što se u mnogome smatra da je kralj Sigibert I. pristao na sve samo da bi spasio živu glavu, ipak je moguće da su se ova dva državnika rastali u prijateljskoj atmosferi. Oni se više za vrijeme svog života nisu sukobili ni oko čega.

Poslije ovog neslućeno velikog političkog, imperijalističkog i materijalnog uspjeha Slaveni postaju miljenici kagana Bajana I. A nakon ovih događaja, kagan užurbano forsira kolonizaciju zadobijenog prostranstva. Prve kontigente deportiranog ljudstva na pogranične prostore prema Franicma, a i na sjeveru prema Saksoncima, sačinjavali su uglavnom brojni Anti.

Anti i Slaveni su pričali istim govorom jer su u biti jedan te isti narod. Avari su pak priznavali samo Slavene, dok je sve ostalo za njih bila bezvrijedna i bespravna masa ljudstva. Međutim, iz tog najnižeg staleža svako je mogao postati ratnik „Slaven“ pješadinac i tako preći iz nižeg u viši stalež. Time je i on „ravnopravno“ išao u rat i pljačku, kad se mogao brzo obogatiti, ali i poginuti. Tako su Anti postali Slaveni, a vremenom će to postati i ostali. Na taj način je započela slavenizacija avarskog prostora istočne Europe, koja se takoreći vršila sama od sebe.

Langobardi (Dugobradi) ulaze 567. u savez sa Avarima s neprijateljskom namjerom da unište Gepide. Kraljevstvo Langobarda ležalo je na zapadnom dijelu Panonske nizije. Ukoliko se uništi država Gepida na istočnom dijelu Panonije, prema tom dogovoru, Avari bi dobili cijelu gepidsku teritoriju. Bitka između Langobarda i Gepita te 567. spada među izuzetno teške i veoma krvave srednjovjekovne ratne sukobe. Langobardi su do nogu potukli Gepide. A tek kad je saznao da se naginje pobjeda Langobarda, lukavi Bajan I. prelazi granicu već bivše države Gepida. Takoreći bez ijedne odapete strijele dobio je i ostatak istočnog dijela Panonske nizije sve do toka Dunava od današnje Budimpešte pa do Beograda.

Mada nije zabilježen nikakav progon ili deportacija gapidskog življa, Gepidi su nestali, a tu su samo još Slaveni. Dakle, slavenizacija se vršila i odozgor.

Seoba Langobarda 568.

Ponekad se dogodi nešto što ni povjesničari nisu u stanju odgonetnuti. Naime, langobardski kralj Alboin (565 – 573) odlučio je 568. godine da napusti Panonsku niziju i da se sa svojim narodom preseli u sjevernu Italiju, u kotlinu rijeke Poa. Razlog njegove odluke nije nam poznat, ali o tome postoji zapis kojeg je sačinio langobardski svećenik i povjesničar Paul Warnefried (poznatiji kao Paulus Diaconus ili Pavle Đakon) (725 ili 730 –  797 ili 799)  u svom djelu: Histroria Gentis Langobardorum libri VI („Historija naroda Langobarda u 6 knjiga“) prva objava 796:

(2. knjiga:) 7. Nakon toga prepusti Alboin Panoniju svojim prijateljima Hunima pod uvjetom da svako pojedinačno smije opet doći na svoje imanje, ukloko bi Langobardi bili kadgod prinuđeni da se vrate. Oni su pak četrdeset i dvije godine nastanjivali Panoniju i, eto, napustili su je sa ženama i djecom i svim svojim imetkom u prvoj indikciji u mjesecu aprilu, drugog dana poslije Uskrsa. On je pak, računato prema uskršnjem ciklusu, slavljen prvog aprila. Od Utjelovljenja Gospoda pa do ovog dotičnog uskršnjeg dana izbrojano je 568 godina. (Paul Warnefried's: Geschichte der Langobarden, str. 41.)

Podaci iz ove šture informacije, napisane otprilike poslije 228 godina, višestruko su značaja. Naime, Langobardi su svojom voljom napustili Panoniju 2. aprila 568. godine i otišli u Italiju, gdje je već do kraja te iste godine nastalo snažno Kraljevstvo Langobarda. Dakle, oni su bez ikakve borbe prepustili zapadnu Panoniju i ostalu teritoriju svoje države Avarima, koji se često u srednjovjekovnim zapisima nazivaju Huni. (U povijesti kalendara bi navedeni datum 2.4.568. mogao važiti kao najstariji dokumentirani datum prema Kristovoj ili novoj eri, mada je retrospektivno proračunat. Ipak je i njegov proračun stariji od početka franačkog kronološkog bilježenja godina.)

*

Tako je lukavi strateg Bajan I. te znamenite 568. godine pomjerio granice svog „imanja“ do u Alpe, do tvrđave Aguntum na rijeci Dravi i kotline rijeke Ennsa u današnjoj Austriji, takoreći bez ijedne odapete strijele. Naravno, Bajanovi Slaveni su bili nosači kolonizacije i slavenizacije i tog podneblja. Tom prilikom nije bilo nikakvih borbenih aktivnosti.

A sukobi, koje bilježi Paulus Diakonus, između (Alpskih) Slavena i Bajuvara (Bavarci, sada dio Nijemaca) započeli su oko 25 godina kasnije, dakle, dosta vremena iza Bajanove ere. Ovim je širenje Avarskog Kaganata po istočnoj Europi za vrijeme Bajan I. nepobitno dokazano. To isto i arheološka istraživanja potvrđuju.

(Ferenc Majoros: Geschichte Ungarns: Nation unter der Stephanskrone, Casimir Katz Verlag, Gernsbach 2008, strana 16. i dalje, obrađuje u sažetoj verziji povijest avarske države od 568. pa do 803. kao moćne velesile u Europi. U tekstu Majoros navodi događaje i sukobe Avara sa svojim susjedima i prije 568. godine.)

(Osvajanje Balkana od strane Bajanovih nasljednika ovdje ćemo preskočiti, ali ćemo navesti neke detalje koji su doveli do uništenja Avarskog Kaganata.)

 

Kraj Avarskog Kaganata

Vremenom je Avarski Kaganat postao tromo i loše promišljeno feudalno uređenje. A u spletu povijesnih okolnosti stiže dio Protobugara (proizvoljna procjena 30 – 40.000 ljudstva) pod zapovjedništvom kanasa Asparuha ili Isperiha i zaposjeda slabo naseljenu Malu Skitiju u delti Dunava (današnja Dobrudža u Rumuniji). To je zapravo Donja Mezija (latinski Moesia Inferior) koja je zauzimala deltu Dunava i prostor između Dunava i Balkanplanine u današnjoj sjeverno Bugarskoj, i nominalono je pripadala Bizantu, kao i cijeli Balkan.

Kanas Asparuh odmah osniva 679. godine u sjevernom dijelu Male Skitije, u mjestu Ongal državu Bugara (za povijest je to Prvo Bugarsko Carstvo). Kanas (knjaz, knez) Asparuh (679 – 702) intenzivno forsira savezništvo sa Slavenima u Donjoj Meziji, to jeste s njihovim brojnim lokalnim moćnicima koji su imali ratne čete ili soldateske. Tako i u Donjoj Meziji nastaje to čudno savezništvo – simbioza, ali ovdje između bugarskih konjanika (boljari – otmeniji, bolji) i pješadijskih Slavena. Time se situacija pogoršala i za Romeje i za Avare.

Bizantski car Konstantin IV. Pogonatos (668 – 685) napada Bugare u ljeto 680. s namjerom da ih protjera sa svoje teritorije. U bitki kod Ongala savezništvo (simbioza) Bugara i Slavena se dokazuje sjajnom pobjedom nad Romejima. Mnoge su poubijali, a ostatak su rastjerali jer močvare u delti Dunava nisu bile povoljan poligon za djelovanje bizantske armije. Već u ljeto 681. primoran je Konstantingrad da ugovorno prizna bugarsku državu, još i da plaća tribut (neku vrstu poreza za poštedu). Poslije toga kanas Asparuh premješta (681.) glavni grad na jug Male Skitije u Plisku (oblast današnjeg grada Šumen).

Bugari su vođe slavenskih borbenih četa ili soldateski nazivali čupani od čega je proizašla slavenska titula župan. A forsiranje savezništva bugarske elite boljara sa slavenskim županima na teritoriji istočne Panonije uzrokovalo je stalno grickanje avarskih granica.

Sukobi sa Francima

Još veća opasnost nadvila se nad Avarski Kaganat od strane Franaka. Kraljevstvo Franaka je za vrijeme kralja/cara Karla Velikog (768 – 814) naglo ekspandiralo u agresivnoj politici preme susjedima. Tako je Karlo Veliki u kampanji 773/774. okupirao i anektirao Kraljevinu Langobarda. Slična sudbina je zadesila i Hercegovinu Bavarsku u kampanji 787/788. Sad Franci i Avari imaju zajedničku granicu u kotlini rijeke Enns (današnja Austrija). A kao rat živaca i upozorenje Avarima maršira ogromna franačka vojna sila (788.) do kotline rijeke Enns, nove zajedničke granice. Međutim, Avari su samo još sjena svoje prošlosti. Njihova seljačka vojska bila je nepouzdana i u slučaju ratne opasnosti sporo se okupljala. To je dobro znala Karlova obavještajna služba.

Avarske pljačkaške horde, a ne i vojska, upale su te iste godine 788. u pokrajinu Furlaniju (Friuli) u sjevernoj Italiji, odakle su otjerane. Ovdje se može otvoreno posumnjati da je to taktični potez Karla Velikog kako bi imao opravdanje za napad na Avarski Kaganat. Dakle, zauzvrat napadaju Karlovi pogranični vojni odredi avarsku pograničnu službu, kad ih bijede kod grada i rijeke Ybbs (Jivica na Dunavu, oko 100 km zapadnije od Beča) i tako za oko 60 km pomjeraju franačke granice preme Panoniji na štetu Avarskog Kaganata.

Prvi veliki napad Franačkog kraljevstva na Avarski Kaganat, praktično invaziju, predvodio je 791. Karlo Veliki lično. Glavni motiv Karla Velikog je, kao i protiv Saksonaca, borba protiv bezbožnika i nevjernika. Avari se ne upuštaju u borbu protiv zaista silne franačke vojske i povlače se. U toj kampanji granice Kraljevine Franaka pomjerene su do iza Bečke šume (Wienerwald). Istovremeno kralj Italije, Karlov sin Pippin, u žestokom udaru uništava avarsko utvrđenje Cividale kod Udina u današnjoj Italiji i tako odatle započinje uspješnu ofenzivu na Istru. Sve ratne aktivnosti se prekidaju u jesen (791.).

Od tada pa do propasti avarske države borbe na teritoriji Kaganata i na njegovim rubnim prostorima ne smiruju se, samo prelaze iz jedne faze rasplamsanosti u drugu. Sve više slavenskih župana naklonjeno je Bugarima. Isto tako, lokalni slavenski moćnici stvaraju sebi geografske prostore i na teritoriji Kaganata, a i na balkanskom prostoru koji je nominalno pripadao Bizantu, pa čak i na bugarskim interesnim sferama. Tako je otprilike započelo razdoblje slavenskih župana.

U avarskom glavnom „okrugu“ dolazi 795. do državnog udara i do sukoba sličnih građanskom ratu. Ubijen je vladajući kagan i njegov superministar jugur (iugurrus), a novi vladar nosi titulu tudun (knez ?). Po preuzimanju vlasti tudun šalje delegaciju kod Karla Velikog i obavještava ga da „njegovi“ Avari prelaze na kršćanstvo, te nudi pod određenim uvjetima priznavanje franačke vrhovne vlasti. Franački kralj nije odbio ponudu, ali on ne dozvoljava nikome da njemu postavlja bilo kakve uslove. Zapravo, on nije vjerovao Avarima.

A u jesen te iste godine (795.) otpremio je kralj Italije Pippin diverzantsku grupu pod zapovjedništvom Slavena Woynimira u avarski glavni „okrug“. Diverzantska grupa je uspješno opljačkala avarsku državnu blagajnu i vratila se sa basnoslovno bogatim plijenom bez ikakvih gubitaka.

Tudun dolazi 796. lično kod Karla Velikog, izjavljuje pokornost franačkom vladaru i moli ga za pomoć. Tom prilikom je tudun pokršten od Karlovog svećenika, ali Karlo Veliki ne pridaje neki značaj ovom tudunovom potezu.

Te iste godine (796.) sa vojnim kontigentima i svojim prijateljem Erichom, knezom od Furlanije, prodire kralj Italije Pippin u avarski glavni „okrug“, pljačka rezervno blago Avara i vraća se s tolikim plijenom da se izvještaji o tome čitaju kao da su iz bajke (kroničar Einhard).

Od 797. pa nadalje borbe protiv neuračunljivih slavenskih župana i njihovih opasnih četa intenziviraju se i praćene su velikim gubicima, ali daleko većim na franačkoj strani.

Datiranje nije sigurno, ali je Karlo Veliki između 797. i 799. osnovao Avarsku krajinu (Awarenmark) i njenu teritoriju anektirao. Vjerovatno je Avarska krajina obuhvatala prostor Bečke šume, sliv rijeke Rabe u današnjoj Mađarskoj, eventualno prostor do Dunava, te južno do Drave.

Slavenski župani se ne smiruju, problematični su, veoma su aktivni i već bezbroj njih posjeduje svoje samostalne županije. Te minidržave nastajale su na svačijoj teritoriji. Svojedobno je njihov broj možda nadilazio broj današnjih opština/općina. To je razdoblje samovoljnih i neuračunljivih župana i njihovih borbenih četa, što daje posebnu epohu slavenske povijesti. Župani su naglo postali zaseban sloj i značajan politički faktor, bore se za svoje interese protiv svakoga, ali su pak veoma prevrtljivi. Komotno im se može pripisati istinitost izreke: Ono što sam juče rekao, danas me ne zanima. Oni se mogu i unajmiti kao soldateske pa su se nalazili na svim ratištima tog vremena, svejedno na čijoj strani.

Pošto su Franci zahtijevali od stanovnika Avarske krajine da im plaćaju porez, to jeste tribut, Avari dižu takozvani treći ili veliki avarski ustanak 799 – 803. Na svim terenima unutar još Avarskog Kaganata i na njihovim izgubljenim oblastima bjesne ratovi. Opšti kaos. Bugarski boljari i slavenski župani su uspješni u istočnoj Panoniji na štetu Avara. Neprikosnoveni slavenski župani imaju svoje polusamostalne županije od Salonikija (Solun u Grčkoj) pa do Istre.

Franci započinju ofenzivu iz Istre na Liburniju, dio Dalmacije od Istre pa do rijeke Une. Vode se 799. teške borbe između Franaka i koalicije Slavena i Avara oko grada Tarsatika (luka Rijeka u današnjoj Hrvatskoj), gdje u jurišu na gradsku tvrđavu Trsat gine markgrof od Furlanij Erich, junak iz avarskog rata. Bila je to velika žalost kod Franaka.

Godine 800. krunisan je Karlo Veliki za cara u Rimu.

 

Bugari zauzimaju i uništavaju avarski glavni „okrug“

Zapovjednik bugarskog sjevernog fronta po imenu ili nadimku Krum, upao je 802/803. u avarski glavni „okrug“ na Tisi, blizu današnjeg Szolnoka (Solnigrad), opljačkao ga i uništio. To je praktično kraj Avarskog Kaganata.

Koji mjesec poslije toga ovaj Krum je 803. izvršio državni udar i uzeo sebi titulu kanas veliki od Boga (eventualno: veliki kanas ili veliki knez milošću Božijom), a povijest ga bilježi kao bugarski kan Krum (803 – 814).

Franci guše 803. avarski ustanak u Avarskoj krajini.

Bugarski kan Krum otpočeo je svoju veoma uspješnu vojnu kampanju (803 – 805) u istočnom dijelu Panonske nizije. Zauzeo je Beograd, Sirmium, Solnigrad, Pest i ostatak nekadašnje avarske teritorije u istočnoj Panoniji.

 

Avari nestaju iz franačkih kronika

Iz franačkih kronika nestaju Avari, ali se pojavljuju Slaveni i Bugari kao neprijatelji. Naprimjer, kronika Anali Franačkog carstva (latinski Annales regni Francorum, njemački Annalen des Fränkischen Reiches ili skraćeno Die Reichsannalen) bilježi u sadvremenu za 818., 819. i 821. sukobe sa Slavenima.

Mnogi župani ili knezovi ili vojvode spominju se imenom. Značajan dio prostora posvećen je borbama Franaka protiv Ljudevita, vojvode od Donje Panonije (latinski Liudewiti, ducis Pannoniae inferioris), to jeste kneza Savije (današnja Slavonija)  s glavnim gradom u Sisku. Tek kad su Franci unajmili soldatesku pod zapovjedništvom župana Borne, kojem daju titulu vojvoda Gačana i Timočana (latinski: Bornae, ducis Guduscanorum, et Timocianorum), uspjeli su u žestokim sukobima i podmuklim akcijama uništiti vojnu silu Ljudevita i osvojiti Saviju (ali je neće dugo zadržati).

Za povijest kalendara ovi Anali Franačkog carstvaAnnales regni Francorum važe kao prva kronika koja je od 812. do 829. godine bilježila događaje prema Kristovoj ili novoj eri, dakle, kad su se i zbivali. Doduše, značajni događaji su se sakupljali tokom godine, onda bi kraljeva državna komisija odredila šta će se ubilježiti u kroniku za proteklu godinu.

Ovdje se može pouzdano dodati da franačke kronike u 9. stoljeća, kao autentični i nezaobilazni izvori europske povijesti tog razdoblja, ne poznaju današnje nazive Slavena, ni Zapadnih, ni Južnih niti Istočnih.

 

 

 

BUGARSKA DRŽAVA I STARA ĆIRILICA

Glagoljica

Za ovaj pothvat treba malo proučiti bugarsku povijest, a i početak pismenosti Bugara i (balkanskih) Slavena. (O toj temi na internetu: „Stara ćirilica i njeno moguće porijeklo“.)

Prvo slavensko pismo GLAGOLJICA sastavio je grčki svećenik Konstantin iz Salonikija (poznat i pod imemenom Konstantin Filozof), koji je sebi kasnije uzeo latinsko ime Cyrillus, što je na grčkom Kyrillos ili Kyrill, a kod Slavena obično Ćirilo (826/827 – 869). Konstantin/ Ćirilo je sin grčkog mornarskog oficira Leontiosa i Marie, Slavenke iz okolice Salonikia/Soluna.

Ćirilo je odrastao u dvojezičnom okruženju. U želji da i „njegovi“ Slaveni imaju udjela u razvoju kulture, tako je zvanično objašnjenje, Ćirilo po uzoru na grčko pismo sastavlja novo pismo podesno tadašnjem slavenksom govoru i naziva ga glagoljica, što je izvedenica od tadašnje slavenske riječi glagolati u značenju govoriti. To su konstantinopolski zvaničnici prihvatili. Konstantin (Ćirilo) je kod njih važio kao izuzetno nadaren i uzorit znanstvenik.

Tako sporazumno i uz dozvole svih relevantnih vjerskopolitičkih sila tadašnje Europe odlaze Ćirilo i njegov brat Metodije (815 – 885) 863. ili 864. godine na misonarsku dužnost u slavensku državu, kneževinu Velika Moravska (danas Češka, Slovačka, dio Austrije i dio Mađarske) da vjerski, kulturno i pismeno prosvjećuju Slavene na tom podneblju. Očito, i šezdesetak godina poslije propasti Avarskog Kaganata na njegovoj nekadašnjoj teritoriji postojao je još uvijek kako-tako ujednačen slavenski govor.

(Samo radi pojašnjenja: Slavenske prvobitne države nosile su nazive manje ili više prema rijekama ili pokrajinama na kojima su nastajale. Tako ovo „Velika“ ne dolazi od atributa za naziv države već od imena rijeke Velika ili Stara Morava po latinskom nazivu Marus ili Margus.)

Pošto je to za kneževinu Velika Moravska pothvat od državnog značaja, osnavana je i škola (u stvari sveučilište) s velikim brojem učenika (studenata). Stvar se zakomplicirala time što su Ćirilo i Metodije prenosili svoje znanje tim učenicima na slavenskom govoru. Ti učenici/studenti pisali su svoju zadaću glagoljicom, a ne grčkim ili latinskim pismom.

Međutim, prema naslijeđenom ubjeđenju franačkih svećenika Bog razumije samo jezike knjige: hebrejski, grčki ili latinski. Iznošenje molitvi i drugog vjerskog znanja na nekom barbarskom govoru teška je hereza, bogohuljenje i vulgarno vrijeđanje božijeg dostojanstva, što treba pod hitno spriječiti svim raspoloživim sredstvima.

Otpočela su histerična tutorstva svećenika koji su pripadali franačkoj imperijalističkoj liniji. Tako i kralj Ludwig Njemački (Ludwig der Deutsche) (843 – 876) intervenira više puta između 869. i 871. što dovodi do velikih turbulencija u društvu, te i do izmjene političke strukture u Velikoj Moravskoj.

*

Metodije umire 885. Već naredne godine 886. radikalni moravski knez, revnosni katolik Svatopluk I. (869 – 894) po sugestiji pape Stephanusa VI. (885 – 891) i pod kontrolom papskih izaslanika protjeruje sve sljedbenike Metodijevog nauka. Njih preko 200 uglavnom školovanih stručnjaka otišlo je u Bizan ili u Bugarsku. U toj vjerskopolitičkoj čistki uništeno je manje ili više sve što je napisano „hereznom“ glagoljicom. Zauzvrat papa je unaprijedio Svatopluka I. za kralja Slavena (rex Sclavorum).

 

Politička previranja na Balkanu

(Vratit ćemo se zakratko unazad.)

Prof. dr. Nada Klaić (1920 – 1988.) povjesničarka Komunističke Jugoslavije piše:

„Pođemo li sa stajališta da je ‘slavenska bezimena masa’ ispunjavala pod vrhovnom avarskom vlašću vjerojatno postepeno i prostor ranosrednjovjekovne Bosne, onda dobivamo i odgovor na pitanje zašto na bosanskom području nema ni jednog plemenskog imena. Od Save do Jadrana! Ne preostaje nam drugo nego zaključiti da su se Slaveni na tom području počeli teritorijalno organizirati po većim ili manjim geografskim cjelinama…“ (Nada Klaić: Srednjovjekovna Bosna, Eminex, Zagreb 1994, str. 22.)

*

Na Balkanu su u to vrijeme brojne županije sa županom na čelu prerastale u značajne lokalne političke faktore s izvjesnom državnom strukturom slično kneževinama. Takve oblasti su obično nosile nazive preme rijekama ili nekom istaknutom topografskom mjestu. To je period uzajamnog preotimanja teritorijalnog prostora, stvaranja savezništva ili ujedinjenja.

Apsolutna većina župana ili arhonta ili knezova smatrala je sebe neovisnim vladarom. Već je napomenuto da nema svjedočanstava da je u 9. stoljeću neki geografski prostor ili neka županija nosila naziv neke današnje slavenske države na cijeloj teritoriji nekadašnjeg Avarskog Kaganata.

*

U to vrijeme primorske županije ili oblasti, a i one u primorskoj zaleđini, to jeste njihovi župani „samovladari“ poboljšavali su svoj životni standard piratstvom i pomorskim razbojništvom na Jadranskom moru, ili kao unajmljene vođe četa i soldateski pri nekim sukobima. Poneki župan uzima sebi latinsku zvučnu titulu dux ili bugarski moderan izraz knez.

Bizantinci (Romeji) smatraju sav Balkan nominalno svojim pa i dalje nazivaju slavenski dio Sclavinia. Ovaj naziv se odnosi na prostor gdje žive Slaveni, ali se ne misli ni na kakav oblik državne strukture. Na tom prostoru poluslobodni župani jednom su privrženiji Bizantu, drugi put pak Bugarskoj, te prema tim konstelacijama prave saveze i sa jednim i sa drugim. Često je to županski princip: danas prijatelj, sutra neprijatelj ili obrnuto.

Papinska Država u Rimu smatra Slavinsku Dalmaciju, geografski prostor od Istre pa do Drinusa (Drina), te od Jadrana pa do Savusa (Sava) svojom provincijom. Izraz Slavinska Dalmacija je tadašnji zvaničan naziv u Rimu za taj geopolitički prostor, a stanovnici su (dalmatinski) Slavini ili Dalmati. (Ovakvi termini se nalaze i u franačkim kronikama iz 9. stoljeća.)

Glavni grad provincije Slavinska Dalmacija bio je Spoleto/Spalatum (Split).

 

Bugari se šire po Balkanu

Bugarska država i dalje uspješno ekspandira. Kanas Presijan (836 – 852) značajno je proširio Bugarsku na štetu Bizanta, te Slavena i njihovih župana, a naročito u kampanji 839 – 842. Presijan prelazi Moravu i proširuje Bugarsku do rijeke Drine (839.), zatim desnom stranom uz Drinu, te zauzima sjevernu stranu rijeke Lim i veliki dio područja kasnije države Raške. To su prije svega značajni rudnici željezne rude, te rudarsko naselje Arsa i pripadajuća tvrđava Ras s okolicom. Kanas Presijan napreduje uz Lim i pri pokušaju da osvoji tvrđavu Dostinika, njen vlasnik, župan (arhont – vojvoda) Vlastimir (830 ? – 851) sa svojim saveznicima odbija bugarsku vojsku (sukobi 840. i 841.). Župan Vlastimir važi kao začetnik dinastije Vlastimirovići.

Dakle, gradić Arsa i tvrđava (Stari) Ras ostaju bugarska pogranična mjesta, a Dostinika ostaje neovisna od Bugarske. Kanas Presijan nastavlja osvajanje i zauzima (842.) sjevernu Makedoniju, zatim Skopje, oblast Ohridskog i Prespanskog jezera, te izbija na Jadransko more južnije od Drača (Durrës). Nešto kasnije, kanas Presijan lijevom stranom rijeke Strumice izbija i na Egejsko more (847.). Zaista impozantna osvajanja, a bilo ih je još i više.

*

Poslije kanasa Presijana vlast uredno prima njegov sin kanas Boris I. (852 – 889). Kanas/knjaz Boris I. se ne ubraja u osvajače. Tokom svoje vladavine od oko 37 godina pored ratovanja i svađe sa susjedima, sprovodio je Boris I. i razne reforme, ili je bar težio da postigne neke norme.

Kanas Boris I. sa svojim boljarima uvodi u Bugarskoj 860. godine slavenski govor kao službeni. Svojom jezičnom reformom on ustvari određuje da se na cijelom prostoru njegove vladavine ujednači slavenski govor (dakle, slavenizacija odozgor).

Boris I. je u zavadi sa svim susjedima. Da bi izbjegao prijeteću invaziju bizantske vojske na svoju zemlju, Boris I. prelazi 864. na grčko kršćanstvo (ortodoksiju) i uzima ime Mihailo ili Boris-Mihailo. Poslije toga u njegovu zemlju dolaze bizantski svećenici misionari. A bizantski svećenici se ponašaju kao svemudri tutori i petokolonaši. Oni govore da se teritorije, koje su Bugari preoteli Bizantu, trebaju opet vratiti Bizantskom Carstvu. Takvu propagandu smatrao je Boris-Mihailo potkopavanjem njegovog vladarskog autoriteta, a bizantske ortodoksne svećenike imperijalističkim špijunima.

Zatim Boris I. traži od konstantingradskog patrijarha neku vrstu vjerske samostalnosti, što se naziva autokefalnost. Bez daljnjeg, bila mu je namjera da imenuje svoje svećenike, koji će pak zauzvrat tvrditi da je lično Bog njemu, Borisu, dodijelio vladavinu u Bugarskoj.

U vezi s autokefalnošću nije bilo nikakve reakcije iz Konstantingrada. Zato Boris I. Mihail već 866. godine šalje delegate u Rim sa željom da njegova zemlja uđe u domen rimske (katoličke) Crkve i traži od pape Nicolausa I. (Nikola I.) (858 – 867) da mu u zemlju pošalje katoličke svećenike misionare, što je papa prilično brzo i učinio. Boris I. Mihail u Pliski prelazi (866.) na rimsko (katoličko) kršćanstvo.

Tako su te iste godine (866.) uz Borisovu „nevidljivu“ pomoć protjerani bizantski (ortodoksni) svećenici, te su nadalje rimski (katolički) svećenici vršili prosvjetiteljstvo u Bugarskoj. Ipak iz društva nisu potpuno ostranjene ni ortodoksija, a ni stara prirodna vjera.

I od rimskog pape tražio je Boris I. izvjesnu autonomiju svog crkvenog prostora. Ni s ove strane nije Boris I. dobio podršku u tom pravcu.

Svejedno, poslije toga nastupa kakvo-takvo trajnije primirje što je rezultiralo izvjesnim blagostanjem u tadašnjoj Bugarskoj. U tom periodu osniva Boris I. više škola (sveučilišta) u zemlji s namjerom da se i njegovi Bugari vjerski i kulturno prosvjećuju.

*

Ubijajući sve one koji su mu smetali i bili konkurenti, u Konstantingradu se doslovno analfabetski vojni konjušar vinuo na bizantski tron i povijest ga bilježi car Vasilije I. Makedonac ili Basilius I. Macedonius (867 – 886).

Kroz svoju brutalnost i odlučnost, te manipuliranjem ljudskih ličnosti postao je Vasilije I. značajan bizantski vladar. Na apele Dubrovnika, kojeg Arapi-gusari drže pod opsadom više od godinu dana, on, bizantski car kao zvanični dubrovački suveren, ispunjava u njega uložena očekivanja i šalje (867.) snažnu flotu, pominje se 100 brodova, od koje su arapski pirati pobjegli. To je imponiralo svima.

Poslije toga carev admiral Niketas Orifas krstari po bizantskom dijelu Jadrana. Tom prilikom on provjerava lojalnost pokrajinskih moćnika (župana, knezova, arhonta) u carevoj Sclaviniji na primorju i u morskoj zaleđini. Ortodoksno kršćanstvo je instrument politike i ko nije ortodoksni monoteist, ne može ostati na položaju.

Vezano za ovo, bizantski car i povijesni kroničar, šezdesetak godina kasnije, Konstantin VII. Porfirogenet (913 – 959) navodi više pokrajina, županija, kneževina ili oblasti koje je admiral nadzirao: Dubrovnik, Paganija (grad Makarska), Neretvani ili Neretljani (grad Duvno), Zahumlje (tvrđava Hum, grad Blagaj, a posebno Ston), Travunija (grad Trebinje), Konavle (grad Cavtat). Da li su samo to bile oblasti pod kontrolom Bizanta, teško je reći, u svakom slučaju nedostaje oblast Boke kotorske. Moguće je da je i cijeli ostatak zapadnog Balkana bio pod nečijom drugom kontrolom.

*

Ovdje bi trebalo napomenuti da ponegdje citirano djelo bizantskog cara  Konstantina VII. Porfirogeneta (Porphyrogennētos) (913 – 959) „O upravljanju Carstvom” (latinski De administrando imperio) nastalo između 948. i 952., (a) ne sadrži pouzdane podatke, (b) pri prepisivanju i prevođenju koje stoljeće kasnije sadržaj je očito podešavan „novim“ saznanjima. Uprkos toj mogućoj nekorektnoj intervenciji u već tada povijesni tekst, zbog nedostatka drugih izvora za to razdoblje ovo djelo Konstantina VII. Porfirogeneta je nezaobilazna literatura za analizu događaja na Balkanu u 9. i prvoj polovini 10. stoljeća.

Na slivu rijeke Neretve isticali su se svojom nedisciplinom Neretvani ili Neretljani (Narentanoi), koji su živjeli od piratstva. Oni djeluju kao da su samostalna oblast ili država. U jeku čišćenja Jadranskog mora od pirata bila je bizantska mornarica više puta aktivna i protiv Arapa i protiv Neretvana, a i ostalih.

Očito su Bizantinci tako pritisli „bezbožne“ Neretvane da su oni 871. godine prešli na ortodoksno kršćanstvo i obećali da više nikad neće činiti ni piratska razbojništva niti ostalu pljačku. Poslije toga je navodno cijeli (slavenski) Balkan van Bugarske odao lojalnost caru Vasiliju I. Makedoncu i Bizantskom Carstvu.

Navodno je dokumentiran dolazak delegacije Slavena pred cara Vasilija I. u Konstantingradu da mu odaju počast, izraze pokornost, te da ga uvjere u svoju ozbiljnu namjeru s kršćanstvom i poštenjem i da zamole cara da im pošalje prosvjetiteljske misionare u njihovu zemlju.

Mi ne znamo odakle je ta delegacija došla, ali kao da se nameće zaključak da bi to mogli biti Neretvani iz Delminiuma – Duvno. Ili su to pak proizvoljno sakupljeni ljudi iz više pokrajina, to jeste kneževina. Vrijeme bi moglo biti neposredno poslije 871, dakle iz doba dok je bizantski admiral Niketas Orifas neprikosnoveno jedrio po Jadranu.

*

Jovan Skilica (Ioannes Scylitzes; Johannes Skylitzes) je konstantingradski visoki sudijski službenik koji se bavio i pisanjem povijesti. Sastavio je kroniku o carevima za razdoblje od 811. dо 1057. godine pod naslovom: Kratka historija ili Synopsis Historion poznat i pod nazivom Madridski Skilica jer se čuva u Španskoj nacionalnoj biblioteki u Madridu.

Ovo djelo, ilustrirano sa 574 minijature, uradio je Jovan Skilica u doba vladavine cara Aleksija I. Komnena (1081 – 1118), dakle na prelazu 11. u 12. stoljeće, otprilike 230 godina poslije navedenih događaja, te očito koristi termine iz svog doba.

Dolazak Hrvata i Srba pred cara Vasilija I.  Hamza Hamzabegović: MOJI ZNANSTVENI RADOVI IZ POVIJESTI Delegacija Hrvata i Srba kod Vasilija i

Dolazak Hrvata i Srba pred cara Vasilija I.

Propratni tekst ove slike (ilustracije) objašnjava izlazak hrvatske i srpske delegacije pred cara Vasilija I. Makedonca:

„Već i prije navođena skitska plemena, dakle Chrobatoi (Hrvati), Serboi (Srbi) i druga spoznaše dobre namjere Romeja u Dalmaciji. Zato odaslaše delegate pred cara da mu iznesu svoju volju kojom se podvrgavaju jarmu romejske vladavine. Car sasluša njihove molbe i uljudno ih prihvati. Tako se svi vratiše pod romjesku vlast i primiše je kao povjerljive poglavice svojih nacionalnosti.“

(Synopsis Historion S. 146-147 übersetzt von Hans Thurn, in: Byzantinische Geschichtsschreiber 15, S. 83)

Izvor teksta i slike: de.wikipedia.org, Johannes Skylitzes; slika: en:Madrid Skylitzes, from the Middle Ages, unknown.

*

Ipak su Neretvani narednih godina nastavili sa gusarenjem i razbojništvom po Jadranu. Žrtve su obično bili brodovi Republike Venecije (ili Mletačka Republika). Venecijanci su intervenirali 876. i 879, pa i kasnije, ali nisu imali odlučujućeg uspjeha. Čak su doživljavali i teže poraze.

*

Boris I. sarađivao je i svađao se sa slavenskim županima u susjedstvu. Datum nije poznat, ali je on svog sina, princa Vladimira poslao s vojnim kontigentom da provjeri lojalnost župana ili knezova u tvrđavi Dostinika. Na vlasti je župan Mutimir (851—891) sa svoja dva brata.

Razvoj događaja nije razjašnjen, ali se princ Vladimir sa 12 boljara našao u zarobljeništvu župana/arhonta, gospodara Dostinike. Sve su prilike da je Boris I. poslao opunomoćene izaslanike koji su dogovorili vječni mir. Princ Vladimir i njegovi boljari su oslobođeni, te su uz pratnju prešli put od Dostinike do bugarske pogranične tvrđave Ras.

Župan Mutimir je kao poklon kanasu Borisu I. poslao dva roba, dva hrta, dva sokola i 80 krzna za opremu. O ovome postoje različite interpretacije. Za jedne je to uobičajen poklon plemićkih ljudi tog doba. Za druge je to plaćanje tributa i znak potčinjenosti Dostinike Bugarskoj.

Od tada je kod princa Vladimira dvostruko ime Vladimir Rasate. Ovo drugo je izvedenica od pograničnog grada Ras, dakle Rašanin.

Kad su poslije izvjesnog vremena braća pokušala u Dostiniki preoteti vlast, Mutimir ih hapsi i šalje u Bugarsku na sud.

(Mjesto tvrđave Dostinika nije na prihvatljiv način lokalizirano. Iako se favorizira brdo Klik kod sela Vrsenice desetak kilometara od Sjenice, to zvanično nije ni potvrđeno niti negirano. A česta tvrdnja da je Dostinika bila prijestolnica Raške države prije Rasa, ne bi se mogla prihvatiti pošto Ras ima svoj samostalni razvoj.)

Ćirilica, hereza i vjerska revolucija princa Simeona

Za nauku o ćirilici, a i historiju Europe, posebno je važna Preslavska književna škola (bugarski: Преславска книжовна школа), mada i Ohridska škola ima svoje mjesto u povijesti, pa i druge. Preslavska „škola“ smještena je u manastiru neposredno pored gradića Preslav, oko 30 km od Pliske.

Dotle je Boris I. poslao svog trećeg sina po starini Simeona na školovanje u Konstantinopol ili Konstantingrad. Princ Simeon je kao izuzetno nadaren i marljiv student završio studije teologije i filozofije, a stanovao je na bizantskom dvoru (?). Po uspješnom završetku školovanja princ Simeon se vraća 886. u Bugarsku. Mada su u Bugarskoj rimski (katolički) svećenici, princ Simeon postaje bizantski (ortodoksni) svećenik monah, te po očevom nalogu preuzima Preslavski manastir i Preslavsku književnu školu.

Pored izuzetne umne sposobnosti, kao čovjek princ Simeon je poprimio mnogo ondašnjeg grčkog karaktera. Bio je hujovit, ohol, osoran, eksplozivan, nestrpljiv, pa u nekom svom ponašanju i neuračunljiv, ali uvijek sračunat u svoju korist. On zna dobro grčku povijest i grčki jezik. Kao i grčki svećenici tako i on sve zna od postanka svijeta pa do trenutka u kojem je živio. Znao je tačno kad je Bog stvorio svijet i kako je poredao elemente, te kad je Svevišnji regulatorski intervenirao među ljudima, ili kad je pak prepuštao ljudima da sami „usklade“ svoja mišljenja.

Zbog postojeće vjersko-političke netrpeljivosti u društvu između ortodoksa, katolika i pristalica „prirodne“ vjera, pa i zbog svog intelekta, koji pak nije ujedanačen sa opštedruštvenim shvatanjem, uzima monah princ Simeon iz predostrožnosti za svoj književni rad pseudonim Črnorizac Hrabr (staroslavenski – starobugarski Чръноризьць Храбръ) (črno – crno, riza – odora, mantija, ruho), dakle Crnoodoraš Hrabr, to jeste Hrabri u crnoj odori ili u crnoj mantiji.

Uz monaha i princa Simeona je i njegov prijatelj svećenik Konstantin (kasnije Konstantin od Preslava). Ove dvije izvanredno sposobne ličnosti su se uzajamno podržavale i potpomagale. A svoje vizije o vjeri i društvu kao da se nisu usuđivali iznositi.

Onda u istoj godini (886.) stižu i izgnanici iz Velike Moravske koje je protjerao knez Svatopluk I. Mnoge od njih smješta Boris I. u Preslavski manastir kod princa Simeona. Među došljacima su i danas čuvena imena u bugarskoj i opšteslavenskoj, pa i europskoj povijesti: braća Kliment (840 – 916) i Naum (830 – 910), te još drugi od kojih se ističu Sava, Angelarije i tako dalje. U prvi mah su svi aktivni u Preslavskom manastiru.

A onda su izbile svađe u Preslavskoj „školi“ oko svega i svačega. Na jednoj strani su Simeon, Konstantin i Naum, a na drugoj su Kliment, Sava i skoro svi ostali došljaci. Boris I. premješta Klimenta i ostale u Ohridsku „školu“, gdje oni zaista postižu velika ostvarenja u književnosti, pedagogiji, te u vjerskom i civilnom prosvjetiteljstvu.

Za Preslavsku književnu školu tog vremena vezano je više ostvarenja, a dva su od posebnog značaja: ĆIRILICA i HEREZA.

 

Nastanak ćirilice i hereze

Monah princ Simeon svjesno ili nesvjesno započinje preusmjeravati tok historije. Kao da iz analiza njegovog djelovanja proizlazi snažna volja da se bugraski prostor u svemu mjeri s bizantskim, pa i da ga nadmaši. A pri poređenju kad se šta i gdje pojavljuje, može se relativno pouzdano prihvatiti tvrdnja da je ĆIRILICA nastala između 886. i 889. godine, u svakom slučaju prije 893. Lokalitet je Preslavska književna škola, dok se kao tvorci tog pisma zasad prihvataju Simeon, Konstantin i Naum.

Ćirilica je u biti preuređena Ćirilova glagoljica. Ovi znanstvenici su ostavili mnoga grčka slova kako su upotrijebljena u glagoljici, mada su poneko „iskrivili“ na drugačiji način, zatim su uzeli neke znake iz protobugarske rune, a nekoliko slova su sami iskonstruirali za specifične glasove u slavenskom govoru. Ovo novo pismo su u čast svog idola Ćirila nazvali ćirilica. Ovim pismom se očito lakše pisalo nego glagoljicom.

Trajanje sastavljanja i konstrukcije ove ćirilice mogao bi se vremenski fokusirati tako da se u 886. godini krenulo s radom, da je 887. obavljen glavni dio posla, te da je 888. dovršeno finiranje i započelo prvo pisanje ćiriličnim pismom.

Dosad se smatralo da kanas Boris I. Mihail nema ništa sa stvaranjem ćirilice i nastankom hereze u njegovoj državi. Analize ipak pokazuju da se bez njegovog znanja nije moglo ništa činiti, bar ne u njegovoj blizini. Čak se naginje tvrdnji da je kanas Boris I. forsirao i moralno podržavao svog sina Simeona u njegovom značajnom i relativno teškom radu.

Međutim, sve ukazuje na to da se Boris I. nije odricao svoje fiksne ideje o samostalnoj (Bugarskoj) Crkvi. Očito ga je fascinirala čarobna moć kojom je monoteizam kao psihodroga uticao na ljudske mase i modelirao njihove misli prema potrebama vlastodržaca. Zato je i on htio imati u svojim rukama tu silnu magiju monoteizma u obliku svoje nacionalne ortodoksije.

*

Zbog političkih, vjerskih i društvenih turbulencija zasad je teško sortirati sve događaje između 866. i 894. godine u ondašnjoj bugarskoj državi.

*

Črnorizac Hrabr (alias prin Simeon) obrađuje u svojoj studiji „Сказание о писменех“, „Skazanie o pismeneh“ (bugarski „Сказание за буквите“ – Skazanie za bukvite) u prevodu „Predanje o pismenim“ ili Legenda o slovima ili „Izlaganje o slovima“ iz čega proizlazi smisao: Izlaganje o pismenim ili Izlaganje o slovima koja daju pismenost, to jeste pismo, a obično se koristi skraćen naziv „O pismeneh“, to jeste „O slovima“.

U ovoj svojoj filološkoj raspravi „Legenda o slovima“ Črnorizac Hrabr u agitatorskom stilu ističe ravnopravnost slavenske azbuke (ime od Az i Buki, dakle prva dva slova glagoljice i ćirilice, a u latinici je to pak abeceda) sa ostalim pismima. Prema njegovom stavu: Svi Slaveni imaju pravo da se služe svojim pismom. A Slaveni su, kako taj autor ističe, imali nekad davno svoje pagansko pismo, kojim se doduše više moglo gatati nego osmišljeno pisati. (Ovdje se vjerovatno misli na protobugarsku runu.)

Dalje, slavenski govor je potpuno ravnopravan svim ostalim govorima, misli se prvenstveno na „govore knjige“, hebrejski, grčki i latinski. Dakle, Črnorizac Hrabr svjesno se suprotstavlja dogmi da Bog razumije samo „svoja“ tri govora. On ističe Ćirila i Metodija kao izuzetno značajne prosvjetitelje Slavena i ostalog ljudstva.

Nameće se zaključak da bi ovo djelo („Legenda o slovima“) moglo biti prvo koje je napisano ćirilicom.

 

Heretično kod Črnorizca Hrabra

(Najprije nekoliko stvarnih ili izvrnutuh konstatacija o herezi:)

Hereza je krivovjerje. Hereza je pogrešan način vjerovanja u Boga. Hereza je antivjera. Hereza je antivjera sve dok ne postane i sama vjera.

Pošto nema prihvatljive i nepobitne definicije šta je vjera, slično važi i za pojam hereza. Ako su se srednjovjekovni ortodoksi i srednjovjekovni katolici uzajamno ekskomunicirali iz navodno prave vjere, te proglašavali jedni druge krivovjercima, pripadnicima hereze i kriminalne organizacije, to pak ne znači i za nas da su OVI u pravu, a ONI u zabludi. Za nas su i jedni i drugi ili pripadnici vjere ili hereze ili, ako uključimo i ateizam, pripadnici apsurdnog sujevjerja, dok i jedni i drugi mogu biti i pošteni i nepošteni.

Slično tome, ako su Bugari zahtijevali da njihovo područje ima autokefalnu crkvu pošto se u mnogim vjerskopolitičkim stavovima nisu slagali ni s onim u Konstantingradu niti s onim u Rimu, to ne znači da su ti ljudi pogrešno vjerovali u Boga. Međutim, to pak ne znači ni da su oni u Preslavu eventualno pravilnije iskazivali pobožnost od onih u Konstantingradu ili onih u Rimu, ili od ostalog ljudstva na postojećem svijetu.

Dakle, prema ovakvom pojašnjenju, hereza ne postoji, već samo različito interpretiranje vjerovanja u natprirodna bića, nevezano za to da li ti pojmovi imaju fizičku veličinu ili samo apstraktnu predstavu. A i nevjerovanje je vjerovanje da su ljudi smislili ta predočenja kako bi stimulirali svoju psihu za stvaranje dodatne pozitivne ili negativne energija. Međutim, skoro kod svakog monoteizma, kao izopačenog duhovnog zla, ovakva razlaganja ne postoje, već pravo na lomljenje i rušenje svega onoga što stvara otpor njegovom globalnom širenju uključujući u borbu i najteže oblike kriminala kao instrumenta vjerske politike.

*

Črnorizac Hrabr (eventualno princ Simeon) na specifičan način parira i grčkoj i katoličkoj monoteističkoj ideologiji u „Legendi o slovima“ iznoseći svoje posebne teze.

Bog nije stvorio nikakav naj-narod (stare Izraelite). Dakle, on smatra da nije stvoreno samo jedno pleme od kojeg su nastali svi ostali narodi. Bog nije stvorio samo jedan naj-govor (hebrejski) kojim se navodno služio prvi živi čovjek Adam (i njegova supruga Eva). Bog nije ni Grcima stvorio njihovo grčko pismo, već su ga oni, Grci, kako povijest govori, morali sami sebi sastaviti po uzoru na feničansko. Bog razumije i druge govore, a ne samo govore knjige.

Dakle, mada smisao riječi evolucija u to doba još ni izdaleka nije bio poznat, ipak se raspravljalo o procesu civilnog i kulturnog razvoja kroz sazrijevanje ljudskog uma.

Već ovo nekoliko navedenih primjera ističu da hereza sebe smatra mudrijom od bilo koje matične vjere, a Črnorizac Hrabr umišlja sebi da bolje zna vjeru i od patrijarha i od pape. Ipak, ni monoteisti ni heretici tog vremena ne iznose za realnu povijest naučno validne podatke. U jedno možemo biti sigurni: Ni jedni ni drugi nisu bili očevidci stvaranja svijeta i redanja elemenata. Prema tome, vjera se često svodi na svećenička nadvikivanja, a jačina odjeka u rezonantnom tijelu, dakle u vjerskom korpusu naroda, ispoljava se istinitost vjere, svejedno da li je ona matična, šizmatička ili herezna.

A revolucionarnost kod Črnorizca Hrabra bila je sama hrabrost da kontrira monoteističkom vjersko-političkom mišljenju i da javno tvrdi da prvosvećenik nije u pravu, i to je upravo ta čista hereza. Dakle, svećenik nije prosvjetitelj već zloduh. To bi bilo drsko i prkosno izazivanje agresivnih čuvara radikalnog monteizma, što ni u kom slučaju nije bilo za potcjenjivanje, ni za jedne ni za druge.

Črnorizac Hrabr iznio je u tom spisu spoznaje do kojih je došao slijedeći svoj intelekt, koji se oformio kroz čitanje izvjesne literature i kroz njegovo dotadašnje životno iskustvo, njega kao indivitue. Međutim, u to vrijeme sloboda govora i iznošenja mišljenja bila je uglavnom ograničena na ushićenu hvalu vjerskih predstava, i to samo onako kako ih je interpretiralo dotično svećenstvo.

Sa ove vremenske distance mi stavove Črnorizca Hrabra proglašavamo početkom srednjovjekovne hereze, koja će prouzrokovati akticije ili reakcije, gdje su na jednoj strani navodno čuvari monteizma, a na drugoj navodno revolucionarne snage ljudskog uma. Mnogi vjerskopolitički sukobi tvrdolinijaškog monoteizma i slobodoumne hereze odnijeli su narednih decenija i stoljeća nebrojeno života nedužnih ljudi.

(Često se nailazi na izraz bogumilstvo kao početak europske hereze u Bugarskoj. Međutim, u originalnim srednjovjekovnim spisima dosad nije pronađen takav izraz pa se zaključuje da nije ni postojao, vidi Šefik Bešlagić.)

*

Sad imamo na raspolaganju i sliku iz djela „Legenda o slovima“ Črnorizca Hrabra. Naime, prvi ruski štampar (knigopečatnik) i izdavač Ivan Fedorov (ili Fjodorov ili Fedorovič) (1510 – 1583) štampao je knjige pisane ćirilicom. Štampao je i posebnu seriju izvornih djela s                           početka slavenske pismenosti. Tako je „Legenda o slovima“ Črnorizca Hrabra našla mjesto u takozvanom „Ostrožskovom Bukvaru“ (1578) Ivana Fedorova. Naime, ukrajinski vojvoda od Kijeva čije ime se obično piše ruski Konstantin Konstantinovič Ostrožskij (1559 – 1608) bio je političar, mecen i pokrovitelj radova izdavača Ivana Fedorova. Zato neka izdanja nose naslov kao da su njegova djela. /Registracija je i pod: Іван ФЕДОРОВИЧ: АЗБУКА (ЧИТАНКА) (Острог, 1578), dakle, Ivan Fedorovič: Azbuka (Čitanka) (Ostrog, 1578./

Legenda o slovima  Hamza Hamzabegović: MOJI ZNANSTVENI RADOVI IZ POVIJESTI   rnorizac Hrabr Legenda o slovima

Legenda o slovima

Stranica iz „Ostrožskovog Bukvara“ (1578) početak studije „O pismeneh“, to jeste „O slovima“, običnije „Legenda o slovim“.

Porijeklo slike: ru.wikipedia.org, 09. oktobar 2012; slika je javno dobro, javno vlasništvo.

Kad se poveća slika, mogu se prepoznati neke riječi: prvi red prva riječ SKAZANIE (prikaz, skazanje, izlaganje), treći red prva riječ AZBbUKU (azbuku), četvrti red prva riječ SLOVENbSKU (slovensku, slavensku). U drugoj riječi se pojavljuju dva U i u trećoj jedno.

 

Isto ovako izuvijano slovo U nalazi se na mnogim nadgrobnicima, biljezima ili stećcima, te u dokumentima starih Bosanaca. Najstariji bosanski dokument pisan ćiriličnim pismom „Povelja bana Kulina“ (1189) sadrži takva U u riječima: KULIN; DUBROVNIK; I DOKOLE U MENE BUDU (dakle, i dok borave kod mene, to jeste, na prostoru pod mojom kontrolom) i slično.

 

Knjaz Vladimir Rasate

Nenadano se kanas Boris I. Mihail 889. odrekao vladarske službe. Njegov najstariji sin Vladimir Rasate ili Rašanin (889 – 893) uredno je preuzeo vlast i uzeo sebi titulu knjaz. Potom se kanas Boris I. Mihail povlači u manastir kod sina princa Simeona kako bi, bar se tako objašnjava, proučavao svete knjige. Mnogo toga ukazuje da je knjaz Vladimir Rasate dobio samo regentstvo, a da je Boris-Mihail ipak zadržao vrhovnu regulatorsku moć.

Knjaz Vladimir Rasate se susreće s velikim privrednim, političkim i vjerskim teškoćama. Sve to on pokušava na svoj način da riješi, te se udaljava i od Bizanta, i od monoteizma i od politike svog prethodnika. A za nastanak velike ekonomske krize, te vjerskih i političkih razdora u tadašnjem bugarskom društvu okrivljuje Vladimir Rasate svog oca i prethodnika Borisa-Mihaila. Prema njegovoj interpretaciji sve te nedaće pojavile su se zbog prevođenja ljudi na kršćanstvo.

Zato knjaz Vladimir Rasate sa svojom grupom boljara priprema povratak na ezičestvo, bugarski eзичество – termin za narodnu vjeru s tradicijom, u približnom značenju vjera u kumirstvo ili idolopoklonstvo. To bi bilo okretanje prirodnoj vjeri s vjerovanjem u bogove prirodnih sila i datosti (naprimjer bog Gromovnik – Perun, te Veles ili Volos, bog stoke i ostalog bogatstva itd.).

Saznavši ovo, Boris-Mihail izlazi iz manastira 893. i opet preuzima vlast u svoje ruke. Uhapšen je knjaz Valdimir Rasate i njegova grupu boljara. Boris-Mihail naređuje da se za kaznu knjaz Vladimir Rasate oslijepi, a 40 – 50 boljara „izdajica“ osuđuje na smrt zajedno sa njihovim porodicama. Kazna je prilično brzo izvršena, a knjaz Vladimir Rasate je podlegao ranama.

Poslije toga, ali u 893. saziva Boris-Mihail Crkveni sabor boljara, uglavnom službenih lica, kojima je saopštio svoje odluke.

On (a) vlast predaje sinu Simeonu (tada je mogao imati 27 ili 29 godina), (b) prijestolnica se premješta iz Pliske u Preslav, (c) slovenski/slavenski govor je ubuduće i službeni i crkveni, (d) u službenu upotrebu ulazi slavensko pismo (očito se misli na ćirilicu, a grčko pismo se više neće upotrebljavati), (e) bugarski biskup postaje Kliment (kasnije Kliment Ohridski), koji je tog vremena već službovao u oblasti Ohrida.

Bio bi to praktično početak autokefalnog monoteizma bugarske Crkve jer je već značilo samostalno djelovanje na vjerskocrkvenom i na vjerskopolitičkom polju. Nakon toga se Boris I. Mihail ponovo vraća u manastir.

 

Knjaz/car Simeon I. Veliki (893 – 927)

Početak sukoba s Bizantom

Već na početku svoje vladavine agira knjaz Simeon I. Veliki (893 – 927) kao državni i vjerski suveren. Po metodi apsolutističkog autokrate postavlja Simeon isključivo svoje ljude na državne, vojne i vjerske položaje, dok državom upravlja kao privatnim imanjem. Praktično on sprovodi vjersku, političku i kulturnu revoluciju odozgor u svojoj državi.

Načelnik Preslavskog manastira i Preslavske književne škole postaje njegov prijatelj Konstantin od Preslava. Uz „nevidljivu“ Simeonovu podršku potiskivani su svi svećenici nebugarske vjere ustranu, a njihov prostor su zauzimali svećenici bugarskog (autokefalnog) ortodoksnog monoteizma.

Pošto Bizantincima protesti u vezi s takvim navodno nehumanim ponašanjem nisu pomogli, oni u Konstantingradu uvode razne ekonomske sankcije protiv Bugara. Nameću visoke carine na njihovu robu i premještaju centralnu pijacu za bugarsku robu iz bližeg Konstantingrada u mnogo udaljeniji Tesaloniki/ Solun.

Pošto sad Simeonu I. Velikom protesti u vezi s navodno nekorektnim ponašanjem nisu ništa pomogli, u naletu bijesa sakuplja on svoju vojsku i 894. godine napada Bizant na makedonskoj granici, kad odnosi značajnu pobjedu. Time su otpočeli dugotrajni ratovi između Bugarske i Bizanta.

Simeon I. Veliki je cijele svoje vladavine prelazio samo iz jedne faze rata u drugu i ratovao je sa svim svojim susjedima.

 

Konstantin od Preslava i njegovi radovi

Svećenik Konstantin od Preslava ili Konstantin Preslavski, prijatelj Simeona I. Velikog, postao je poslije državnog kvaziprevrata (893.) biskup u Preslavu i načelnik Preslavske književne škole. On je izuzetno produktivan pa je (sa svojim timom ?) napisao više književnih djela. Ta djela su od posebnog povijesnog značaja jer su prva koja su pisana tim novim slavenskim/ bugarskim pismom ćirilicom, za koju mi sad kažemo da je stara ćirilica.

Najpoznatije djelo Konstantina od Preslava napisano je tom ćirilicom i nastalo je 893 – 894, a nosi naslov „Poučno Evanđelje“ (bugarski, Учително евангелие). Ovo Poučno Evanđelje (Evangelium) sastoji se od više takoreći zasebnih dijelova.

– Jedan od tih dijelova obuhvata „Azbučne molitve“ (bugarski: „Азбучна молитва“) gdje su stihovi u molitvama poredani prema azbučnom redu slova tadašnje ćirilice, a koja su pak obilježena crvenom bojom i veća su od ostalih.

– Naredni dio čine „Crkvene priče“ (bugarski: Църковно сказание) u kojima se prepričavaju litrurgijske upute i ostale svete priče.

– Isto tako, zasebno poglavlje čini 51 propovijed (bugarski беседa, grčki homilia), koje se većim dijelom baziraju na prevodima sa grčkog jezika.

– Od posebnog značaja je „Historijska kronika“ (bugarski: Историкии), gdje su, prema tadašnjem shvatanju povijesti, kronološki poredani izvjesni događaji od postanka svijeta pa do onih, koji su, kao zadnji, uneseni za 894. godinu. Iz tog razloga se zaključuje da je te godine „Poučno Evanđelje“ dovršeno. Datiranje u „Historijskoj kroniki“ vođeno je prema antiohijskoj ili grčkoj kronici od postanka svijeta.

„Poučno Evanđelje“ (Evangelium) važi kao prvo djelo napisano ćirilicom. (Doduše, iz konteksta se uviđa da je ćirilično djelo „Legenda o slovima“ Črnorizca Hrabra nastalo prije ostlaih pa bi mu se mogla dati prednost.) Svejedno, objavom Poučnog Evanđelja 894. godine otpočelo je takozvano zlatno doba bugarske, a i (opšte)slavenske književnosti.

Zbog unesenog datuma i dodatnih podataka zanimljivo je još jedno djelo, naime „Četiri govora protiv arijanstva“ (bugarski: Четири слова против арианите). Konstantin od Preslava je u tom svom radu naveo da je prevod uslijedio po izričitoj naredbi knjaza Simeona u 6414. godini od postanka svijeta, a preračunato u današnji kalendar, to bi bilo u 905/906. godini nove ere.

Oba ova rada imaju svoje provjerljive datume, lokalitet nastanka, ime autora pa se zato zvanično dokumentiraju kao prva ćirilična djela.

Sukobi Simeona I. Velikog s Mađarima

Pošto je bizantski dvor bio u defenzivi protiv Bugara, njihovi diplomati sklapaju ugovor s Mađarima. Zapovjednik ili gyula (đula – vođa) svih mađarskih plemena je Arpad (đula 890 – 907). U to vrijeme Mađari nastanjuju geografski prostor između rijeke Pruta, Crnog mora i rijeke Dnjestra (Dnister). Tu svoju oblast nazivaju Etelkez (mađarski Etelköz). Ovakva lokalizacija Etelkeza je samo jedna od više njih.

Tako Bizantinci 895. napadaju Bugare s juga, a Mađari pod zapovjedništvom Arpadovog sina Lijontika sa sjevera i nanose im prilične gubitke. Uvidjevši da se nalazi u makazama, Simeon I. Veliki skalpa primirje s Konstantingradom. Dok su Mađari bili u vojnom najmu kod Franaka i zaokupljeni borbama protiv Velike Moravske u Panonskoj niziji, odlučuje se Simeon I. Veliki 896. da napadne njihovu oblast Etelkez.

Simeon I. sklapa sporazum s Pečenezima, mađarskim neprijateljima. Ukoliko pobijede Mađare, Simeon I. prepušta Pečenezima cijeli Etelkez pod uvjetom da više nikad ne dozvole povratak Mađarima na taj prostor. Za organiziranje i pripreme ovog vojnog pohoda na Mađare izašao je i Boris I. iz manastira.

U izuzetno teškoj i dugotrajnoj bitki na rijeci Južni Bug (u današnjoj Ukrajini) u proljeće 896. s mnogo gubitaka i na jednoj i na drugoj strani ipak su nadjačali Bugari pod komadom Simeona I. i njegovog oca Borisa I., te uz pomoć Pečeneza.

Simeon I. Veliki se brzo vraća da bi nastavio rat protiv Bizanta (ljeto 896.), a Boris I. ponovo odlazi u manastir (gdje je u miru preminuo 907. godine).

Dotle Pečenezi napadaju sa svim raspoloživim snagama mađarski Etelkez. Poubijano je sve živo što je zatečeno, te razoreno i spaljeno sve što je ljudska ruka napravila. Mađarska zaštitnica i ostatak vojske uspijevaju spasiti skoro sva krda goveda i dosta ljudksog življa. Svi se povlače prema Karpatima.

Kad je stigla i glavnina vojske iz vojnog pohoda na Veliku Moravsku, odlučeno je da se presele na drugu stranu šumske planine, u takozvano „prekošumlje“, to jeste Erdelj. Preko srednjih Karpata, kroz Verecki klanac ušli su Mađari 896. u Erdelj (mađarski Erdély – Prekošumlje) (danas Transilvanija u Rumuniji) i zaposjeli gornji tok rijeke Tise.

Mada ova seoba Mađara ne pripada klasičnoj seobi naroda, ipak je seoba. Proizvoljne procjene tadašnjeg mađarskog življa različite su, a uglavnom se kreću između 200.000 do 400.000 duša, ili 400.000 – 500.000.

*

Simeon je stigao na jug. Novi težak sukob protiv Romeja dogodio se u junu 896. kod Bugarofigona blizu Edirna. Bugari su do nogu potukli Bizantince. Knjaz Simeon I. Veliki puca od samopouzdanja. Tom prlikom otima Bizantu značajan komad teritorije.

*

Župan Petar Gojniković (892 – 917) došao je na vlast državnim udarom u Dostiniki. On je vjerovatno kao dijete emigrirao u županiju/kneževinu Neretvu. U svakom slučju naglo je došao s vojnim odredom i preoteo vlast u svoje ruke.

Ostaje nejasno u čije ime je on preoteo Dostiniku (892.). Svakako u svoje ime. Ali, da li je on agirao u ime kneževine/županije Neretve iz koje je neposredno došao, ili u ime dostinikanske nasljednosti, nije nam jasno. Uglavnom se tretira kao regent obiju pokrajina i (veliki) župan Dostinike.

Bilo je mnogo emigranata ili taoca plemića i u Bugarskoj i u Bizantu, a i na dalmatskom prostoru. Ugroženi ljudi su išli iz jedne oblasti u drugu. Mnogi od njih su visoki plemići pa su pretendirali na prijestolje i titulu župana, kneza ili duxa. Jedan od rivala Petra Gojnikovića, Bran Mutimirović pojavio se 895. s vojnim odredom na prostoru Dostinke. Njega župan Petar Gojniković zarobljava i oslijepljuje.

A onda se u 897. pojavljuje bugarski favorit Klonimir Strojimirović. Okršaji su eskalirali u teže pogranične sukobe dvojice rivala, kad je bugarski favorit osvojio i Dostiniku. Ipak je Petar Gojniković nadjačao svog rivala.  U protivofenzivi otrgnuo je Petar Gojniković Bugarima tvrđavu Ras i rudarsko naselje Arsa zajedno s rudnicima i oslobodio/preoteo Dostiniku. Tom prilikom je poginuo bugarski favorit.

Prijetila je intervencija Simeona I. Velikog. Međutim, došlo je 897. do velikog prijateljstva i primirja, takozvanog kumstva između Simeona I. Velikog i Petra Gojnikovića. Šta je moglo uzrokovati ovaj nenadani zaokret postojećeg neprijateljsva u naglašeno prijateljstvo, kumstvo, koje će trajati narednih dvadesetak godina? Direktnog odgovora na ovo pitanje nema. Mogući retrospektivni zaključak bi eventualno mogao biti da je Petar Gojniković prihvatio kršćanstvo prema Simeonovoj interpretaciji i njegovo narodno, slavensko pismo ćirilicu.

Poslije tog znamenitog mira (897.) Simeon nastavlja svoju revoluciju i osvajanje bizantske teritorije.

Dotle župan Petar Gojniković neslućenom brzinom preuzima/preotima velike dijelove (Slavinske) Dalmacije, i Bizantu, i Svetoj Stolici i slavenskim županima. Tih godina je Petar Gojniković imao pod svojom kontrolom Travuniju, Zahumlje, svakako Neretvu, te i Paganiju. Važi kao pouzdano da je Petar Gojniković do 900. preuzeo cijelu kotlinu rijeke Bosne, možda je čak dospio i do rijeke Vrbasa.

Kako izgleda, Petar Gojniković je najviše boravio u županiji/kneževini Neretva (u tvrđavi Hum ?). U poznim godinama on započinje izgradnju vjerskih i civilnih objekata.

Mađari se učvršćuju u zapadnoj Panoniji

Tek iz Erdelja (Prekošumlja) započinju Mađari osvajati Panonsku niziju, a 899. zauzimaju prostranstva njenog zapadnog dijela, južno i zapadno od Blatnog jezera – Balatona. Oni tu formiraju neku vrstu enkalve s vojnim uporištima. Odatle oni započinju svoje pljačkaške pohode po europskom prostoru, najprije u sjevernoj Italiji. Dokumentirana je bogata pljačka Mađara u Bavarskoj 900. godine.

S konjičkim odredima Mađari haraju po europskom susjedstvu. Svoje pljačkaške pohode sami su nazivali „izlet u svijet“ ili „velika pustolovina/avantura“ (mađarski „kalandozások“).

Mađari su te iste godine (900.) preoteli od Nitranske kneževine cijelu oblast Blatnog jezera (Balaton). Onda su svoj upravni centar smjestili u mjestu Zalavár ili Blatnograd (danas Zalaegerszeg u Mađarskoj) južnije od Balatona.

A 901. oteli su Mađari Francima veliki dio Avaske krajine, koja je pod upravom Hercegovine Bavarske (Herzogtum Bayern). Franački namjesnici u Bavarskoj, krajinski grofovi i plemići grofovi pokušavaju odbiti navalu Mađara. Mada su borbe uglavnom čarke i taktičko nadmudrivanje, ipak su odnosile žrtve na obje strane.

Sukobi sa Velikomoravskom Kneževinom, čiji je vazal Kneževina Nitra, još su žešći. Tako 906.dolazi kod grada Nitre (u današnjoj Slovačkoj) do odlučujuće nitranske bitke između Velikomoravljana pod zapovjedništvom velikog kneza Mojmira II. (894 – 906) i Mađara pod zapovjedništvom Arpada. Mađari su do nogu potukli Velikomoravljane, kad je i Mojmir II. poginuo. Poslije toga se u Velikomoravskoj kneževini raspada državna struktura.

Dotle Mađari prelaze preko ostatka Velikomoravske teritorije, upadaju u franačku Tiringiju (Thüringen), pljačkaju je (906.) i onda se komotno vraćaju u svoj Zalavár na Balatonu. Iz nekog razloga Mađari nisu sebi pripojili velikomoravski prostor.

*

Krajinski grof (Markgraf) Luitpold od Bavarske odlučuje se na vojni pohod protiv Mađara kako bi oslobodio Avarsku krajinu (Awarenmark), otjerao invazore iz neposredne blizine i riješio se jednom zauvijek barbarskih pljačkaških upada na prostor svoje vladavine.

Tako je krajinski grof Luitpold od Bavarske krenuo 907. sa svojim invazionim ili oslobodilačkim trupama, sastavljenih od vojnih obveznika, iz grada i tvrđave Enns na Dunavu. Njemu su se priključile i pomoćne trupe prebjegle velikomoravske vojske. Išli su u tri udarne kolone na Mađare u Panoniji, lijevom i desnom stranom Dunava, dok je rječna mornarica transportirala opskrbu i opremu. (Tako se činilo i za vrijeme Karla Velikog.)

Situacija nije baš najjasnija. Da li je Luitpold od Bavarske zaista stigao do mađarskog uporišta Zalavár, to jeste Blatnograda, nije jasno, mada nije ni isključeno. Gdje je došlo do prvog sukoba, nema zvaničnog svjedočanstva. Mađari su odbili invazione trupe. Poslije ovoga gubi se svaki trag mađarskom đuli Arpadu i njegova četiri sina. Možda su i diverzanti bili u akciji.

Bavarci se vraćaju u dvije razdvojene kolone lijevom i desnom stranom Dunava. Oni očito nisu ispunili sebi postavljeni cilj. Mađari slijede Bavarce i napadaju njihovu tešku oklopnu konjicu sa lakom konjicom. Svojom izvrsnom taktikom „udari i nestani“, dakle iznenada se pojave, ospu kišu strijela na neprijatelja i pobjegnu, slabili su bavarske odrede nanoseći im gubitke, a da sami pri tome nisu gubili nijednog vojnika. Mađarskoj konjici je konstrukcija sedla sa uzengijama ili strimenima davala tu skoro natprirodnu prednost nad europskim konjicama.

Bitka kod Bratislave (Preßburg) dogodila se kod mjesta Brezalauspurc (možda je to ipak stari naziv za Bratislavu). Iscrpljenu bavarsku vojsku na lijevoj strani Dunava Mađari su opkolili 4. jula 907. kod Brezalauspura i uništili do zadnjeg vojnika. Poginuo je i zapovjednik vojske krajinski grof Luitpold od Bavarske zajedno sa svojim komandnim štabom. A 5. jula 907. Mađari opkoljavaju bavarsku vojsku na desnoj strani Dunava. I ovdje su opkoljeni poubijani do zadnjeg vojnika, mada su neki noć prije, obuzeti panikom, pobjegli glavom bez obzira.

Tek 9. augusta 907. pristižu/pronalaze Mađari velikomoravske trupe pa i njih uništavaju do zadnjeg vojnika.

*

Franački svećenik i povjesničar iz Triera Regino Prumiensis (Regino von Prüm) (840 – 915), još je doživio prvu fazu mađarskih pljačkaških upada, kao i franačke očajničke napore da osujete barbarsku navalu Mađara. Historiograf Regino von Prüm vidi Magyare ili Hungarne kao pojavu demonskih bestija:

Narod Mađara nadmašuje u svom stvarnom divljaštvu okrutnost svih zvijeri. Oni ne žive kao neki ljudski rod, već kao životinje. Naime, oni se hrane sirovim mesom, piju krv, a kao lijek gutaju dijelove raskomadanog srca svojih zarobljenika.“

(Ulrich Zwack: Die Schlacht auf dem Lechfeld, internet članak 17.05.2015.)

*

Poslije ovih događaja (906. i 907.) mađarska teritorija pomjerila se na zapadu Panonije do u Alpe, do rijeke Enns, nekadašnja granica Avarskog Kaganata.

Kod Mađara postaje veliki knez Arpadov peti sin  Zoltán (907 – 947). Sad kod Mađara nastaje razdoblje teške anarhije. Plemenske vođe i samoproglašeni knezovi agiraju samostalno i svaki pljačka za svoj račun „svoj“ dio svijeta. Kod susjeda se širi strah i trepet od Mađara: Ko se upusti u borbu s Mađarima, borbu neće preživjeti.

*

Tako se narednih pedesetak godina niko ne usuđuje da napada Mađare na njihovoj teritoriji u Panoniji, a ni da ih sprečava u njihovim pljačkaškim pohodima.

Poslije zauzimanja većeg dijela Panonske nizije od strane Mađara i užasnog poraza Bavaraca i Velikomoravljana pri pokušaju da ih otjeraju, presječen je prostor slavenske oblasti u istočnoj Europi. Od tada se može govoriti za balkanske Slavene da su Južni Slaveni. Iako su tada fizički odvojeni s Južnim Slavenima, ipak Alpski Slaveni (današnji Slovenci) pripadaju Zapadnim Slavenima.

Sukobi Simeona I. Velikog s Romejima

Bitka kod Anhiala

Zbog neplaćanja tributa opet je Simeon I. Veliki između 912 – 913. vojno aktivan protiv Romeja. Preoteo im je mnogo teritorije. U Konstantingradu na vlast je postavljen često citirani car pisac Konstantin VII. Porfirogenet (Porphyrogennētos) (913 – 959), koji je tada mogao imati šest ili sedam godina. Vlast je vodio regentski tim sastavljen o ekstremnih ličnosti, koje se ni u čemu nisu slagale.

Simeon I. Veliki je krajem jula i početkom augusta 913. pod zidinama Konstantingrada. Tadašnji suvladar svećenik Nikola I. Mistik (912 – 925) poziva Simeona I. Velikog na pregovore u Konstantingrad. Važniji rezultati tih pregovora su da je Simeon I. Veliki zvanično dobio titulu cara Bugara (grčki vasilevs ili basileus), te da je podigao opsadu Konstantingrada. Od tada (913.) Simeon I. Veliki je car, a Bugarska carstvo/carevine.

Opet je car Simeon I. Veliki 915. aktivan protiv Bizanta. Očito konstantingradska diplomatija želi da se jednom zauvijek oslobodi napasti Simeona I. Velikog. Oni pregovaraju sa mnogim susjedima, pa i sa velikim županom Petrom Gojnikovićem u županiji Neretva.

Tako je 20. augusta 917. došlo do jednog od najvećih oružanih sukoba tih vremena, do bitke kod Anhijala između Bugara pod zapovjedništvom cara Simeona I. Velikog, te Bizantinaca i Rašana/ Neretvana (Slavena) pod zapovjedništvom stratega Leona Foke. Borbi je prisustvovao i maloljetni bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet.

Simeon I. Veliki je svojom mudrom taktikom, te dobro postavljenom rezervnom kavaljerijom i još bolje odabranim trenutkom za njeno uključenje u borbu, nadjačao stratega Leona Foku pa je do nogu potukao Bizantince i Rašane/Neretvane. Bizantski štab bježi s bojnog polja zajedno sa carem, dok je kod ostatka vojske nastalo opšte rasulo. Simeon I. Veliki slijedi bizantsku vojsku i uskoro je na kapijama Konstantingrada (917.).

Otpočeli su pregovori. Simeon je ultimativno zahtijevao da njega s pratnjom upuste u grad, što je i učinjeno. Tako se Simeon I. Veliki okrunio za cara Bugara i Romeja. On nosi krunu, a ne Konstantin VII. Porfirogenet.

 

Konstantin VII. i Simeon I.  Hamza Hamzabegović: MOJI ZNANSTVENI RADOVI IZ POVIJESTI Konstantin VII

Konstantin VII. i Simeon I.

Za bogatom trpezom car Bugara i Romeja Simeon I. Veliki u zlatu i sa krunom na glavi i bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u običnom odijelu s bizantskom crvenom kapom na glavi. Neobičan susret dvojice znamenitih državnika.

Porijeklo slike: de.wikipedia.org: Simeon I. (Bulgarien), KonstantinosAndSymeon. Madridski Skilica, slika je javno dobro.

(Car Simeon I. Veliki važi kao tvorac (stare) ćirilice, zatim je nesvjesno utemeljio srednjovjekovnu herezu, te je osnivač autokefalne Bugarske Crkve.

Konstantin VII. Porfirogenet je povijesni kroničar, doduše nepouzdan, ali ipak nezaobilazan za to razdoblje.)

*

Zbog njihovog savezništva sa Bizantom car Simeon I. Veliki ljut je na (sve) Slavene pa započinje rat i protiv njih. Bugarski vojni odredi, kojima zapovijeda kavkan Teodor Sigrica, još 917. kreću na župana Petra Gojnikovića da ga svrgne s vlasti. U njihovoj pratnji je novi (veliki) župan Pavle Branović. Petar Gojniković nije dozvolio da bude iznenađen i uspješno je parirao bugarskoj vojski.

Međutim, uz velike zakletve i časne riječi, te ostale garanacije bugarski zapovjednici pozivaju župana Petra Gojnikovića na prijateljski razgovor kako bi se sukobi eventulano izgladili. Petar Gojniković pristaje. Kad je ušao u bugarski logor, bugarski vojnici ga hapse, vežu i odvode u ropstvo. Poslije izvjesnog vremen župan Petar Gojniković je umro.

*

Tako je u Rasu bugarskom milošću postao (veliki) župan Pavle Branović (917/918 – 921). Župan Pavle Branović stavio je bez teškoća sve pokrajine Petra Gojnikovića pod svoju kontrolu i vladao je nekoliko godina u miru.

Postavljanjem svog čovjeka, Pavla Branovića, za župana u svom Rasu smatrao je Simeon I. Veliki da se do daljenjeg riješio provokacija neugodnih slavenskih četa, koje u svojim pljačkaškim pohodima nikog nisu štedile.

*

A 918. godine car Simeon I. Veliki kao vrhovni vladar Bugara i Romeja (a i Slavena) zvanično proklamira autokefalnost, dakle samostalnost Bugarske Crkve. U biti, to je samo još jedan oblik neprikosnovenog monoteizma, koji ne trpi nikakavu drugu ideologiju ili tuđu nauku osim svoju. Pretpostavljamo da je tada deklarirana i ćirilica kao narodno pismo za sve podanika na prostoru vladavine Seimeon I. Velikog.

Naravno, imao je i Simeon I. Veliki misionara, agitatore i prosvjetitelje svoje vjere, svog pisma (ćirilice), svog monoteizma i svog shvatanja društvene zajednice. Svejedno da li mi to sa ove vremenske distance proglašavali podizanje ljudske svijesti na višu razinu ili smatrali običnim ispiranjem mozga ljudima.

Već se pojavljuju i horde pljačkaških Mađara, koji su sa svojom lakom konjicom i genijalnom konstsrukcijom sedla daleko opasniji od svih lutajućih bandi. Simeon nastavlja osvajanje grčkog prostora. On je koji kilometar od Tesalonikia.

*

Onda se 921. pojavljuje odred bizantske vojske sa Zaharijom Pribislavljevićem, novim kandidatom na titulu župana i dostojnim rivalom Pavlu Branoviću. Bizant želi ponovo preoteti/staviti sav prostor njegove vladavine pod svoju kontrolu. Međutim, Pavle zarobljava Zahariju i šalje ga u Bugarsku na sud.

Onda se iz nekog razloga, vjerovatno ekonomskog, sam Pavle Branović okreće prema Bizantu. To se nije sviđalo Simeonu I. Velikom, te on pušta Zaharija Pribislavljevića iz zatvora i šalje ga uz pratnju jakog kontigenta vojske na Pavla Branovića. Pavle bježi u nepoznatom pravcu.

Tako je Zaharija Pribislavljević (921/922 – 924 ?) preuzeo upravu najvjerovatnije u Rasu i uzeo je sebi zvaničnu titulu veliki župan (od Rasa ?).

*

Veliki značaj za slavenizaciju i širenje ćirilice doprinijelo je Simeonovo ponovno normiranje slavenskog govora i pisma ćirilice 923. godine (uglavnom između 922. i 924.). Na prostoru njegove vladavine govori se samo slovenskim/slavenskim govorom i piše samo ćirilicom. Govori manjina se više ne uvažavaju.

Svejedno kako mi na to gledali, Simeon I. se kao moćni autokrat i heretik ideološki ponovno suprotstavlja trojezičkoj dogmi (hebrejski, grčki, latinski). Kao heretik, Simeon I. Veliki uvodi političko, vjersko, moralno i službeno shvatanje da Bog razumije i ostale govore. Tako više svećenici nisu mogli biti aktivni protiv ljudi koji na svom (maternjem) govoru izražavaju pobožnost.

Da li je to kontradikcija ili nije, ali se oko toga mudrovalo: Kako je Bog dao da kiša svima pada, tako je On i svakome dao njegovo govorenje (glagolanje). Ipak, bilo je to u prvom redu konsolidiranje novog neprikosnovenog monoteizma i svećeničkog tutorstva, dakle učvršćivanje bugarske autokefalne Crkve.

*

Kao i poneki njegov župan prethodnik, tako je i Zaharija Pribislavljević ubrzo počeo sarađivati sa Bizantom. Naime, prostor njegove vladavine bio je ekonomski slabo razvijen, a i ono što je postojalo uglavnom je stagniralo zbog čestih intervencija i pljačkče od strane bizantske ili bugarske vojske.

Cara Simeona I. Velikog ljutilo je ponašanje velkog župana Zaharije Pribislavljevića. Zato car Simeon I. Veliki šalje kaznenu ekspediciju na Ras bez ikakvog budućeg župana u pratnji. Bugarske vojskovođe su kavkan Teodor Sigrica i komita (vojvoda) Marmais.

U sukobu 924. Zaharija je sa svojom vojskom potukao bugarski kontigent do zadnjeg. Poslije pobjede Zaharija Pribislavljević šalje u Konstantingrad oružje, vojne odrdene i odsječene glave bugarskih vojskovođa Teodora Sigrice i Marmaisa kao dokaz svoje solidarnosti sa Bizantom.

Odmah, još 924, upućeni su jaki odredi bugarske vojske na Ras. U pratnji je novi župan Časlav Klonimirović. Zaharija Pribislavljević se ne upušta u borbu i (s vojskom ?) bježi negdje u Slavinsku Dalmaciju. Bugarske vojskovođe su sazvale opštinske župane da dođu i polože zakletvu novom velikom županu Časlavu Klonimiroviću. Međutim, Časlav Klonimirović nije ni bio slobodan, već je i dalje tretiran kao talac. Kad su se okupili župani, bili su pohapšeni. Odmah potom su i župani i Časlav odvedeni u ropstvo u Bugarsku.

Bugarska vojska pustoši veliki dio te raške ili srpske ili slavenske teritorije. Nastaje kaotično stanje. Neke indicije govore da je stanovništvo listom napustilo to područje, te se privremeno sklanja u Zahumlje, Neretvu ili negdje drugdje u Slavinsku Dalmaciju. Sve te oblasti kojima su (veliki) župani vladali iz Rasa ili Dostinike ili Huma, nominalno su potpale pod bugarsku upravu. Bugarska je te oblasti anektirala.

Da li su Zahumlje i Neretva zbilja bile pod bugarskom upravom, teško je reći. Međutim, sve ukazuje na to da je čitav sliv Bosne bio pod direktnom upravom Bugara, posebno gradovi Soli (Tuzla) i Doboj. Time se Simeon I. Veliki već sukobio sa Slavinskom Dalmacijom, a pošto je ona na neki način bila provincija Svete Stolice, tako se bugarski car zamjerio i s papom u Rimu.

*

Nevezano za ovu pljačku od strane bugarskih vojnika, mada je i to jedan pokazatelj, u analizama se primjećuje da je bugarsko društvo zbog Simeonove imperijalističke ekspanzije bilo potpuno iscrpljeno. Upadljivo je da su vojnici pljačkom obezbjeđivali svoju egzistenciju, dok je Simeon I. Veliki ucjenom Bizanta finansirao svoju revoluciju.

Očito je Simeon I. Veliki postajao svjestan toga da mu je pljačka jednog velikog i bogatog grada bila prijeko potrebna kako bi popunio svoje prazne državne blagajne i modernizirao vojsku. Zato Simeon I. Veliki otpočinje opsežne priprema za osvajanje Konstantingrada, te on ovaj pothvat stavlja u prvi plan svih svojih aktivnosti.

 

 

SLAVINSKA DALMACIJA (924 – 931)

 

U nastalom kaosu tih godina povijesne rekonstrukcije Slavinske Dalmacije za razdoblje od 924. pa do 931. mogu se uvjetno vršiti. Mada je to relativno kratko razdoblje, ipak je ono pričilno značajno za razvoj država na Balkanu.

Događaji se manje ili više samo naziru i niko ne raspolaže pouzdanim podacima, već svi barataju istim pretpostavkama, koje se mogu prihvatiti ili odbaciti. Zato se često manipulira tim maglovitim podacima kako bi se postigao željeni efekat. Pošto se ipak radi o našoj zajedničko prošlosti, posesivno ponašanje različitih nacionalista ni u kom slučaju nije na svom mjestu.

Prof. dr. Nada Klaić (1920 – 1988.): „Zato mislim da će i pravnici i historičari morati izmisliti drugačije formulare za rađanje države, i to naravno tada kad nam jasno i posve određeno kažu što je uopće po njihovom mišljenju država u srednjem vijeku!“ (Nada Klajić: Srednjovjekovna Bosna, Eminex, Zagreb 1994, str. 7.)

Prema dosadašnjim interpretacijama povijesti može se konstatirati: Ni na početku 10. stoljeća nema nikakvih validnih svjedočanstava za neki geografski prostor s današnjim nazivom slavenskih država.

*

Bizantsko Carstvo bilo je pritisnuto s više strana, ne samo od Bugara. Imali su teških problema i sa Arapima. Ništa manje opasni nisu bili ni bizantski knezovi ili generali koji su se proglašavali (protiv)carevima. Poluovisni pokrajniski ili federatni moćnici na periferijama se osamostaljuju. Carstvo je opet u fazi raspadanja. U Konstantingradu je Konstantin VII. Porfirogenet sa svojim tutorima na vlasti. Osim žestokih svađa i uzajamnog nanošenja psihičkog i fizičkog bola, niko nije u stanju da iznađe neko rješenje. Dakle, opet je najuža vladarska elita postala najveći neprijatelj svoje države.

*

Slično tome, ustvari, još gora je situacija u Papinskoj Državi. Tog vremena je na vlasti Svete Stolice papa Joannes X. (Johannes, Giovanni, Ivan, Jovan) (914 – 928). Mnogi samostalni knezovi na italijanskom prostoru žele proširiti svoje teritorije na štetu Papinske Države. Arapi (Saraceni) često pustoše južnu Italiju. Međari u svojim pljačkaškim pohodima komotno krstare i po Apeninskom poluotoku, kao da je to njihova teritorija.

U Rimu je nekoliko vjersko-političkih mafijaških klanova u ogorčenom i krvavom klinču u borbi za prevlast, prestiž i nadležnost nad državnocrkvenom blagajnom. Ni njegovi prethodnici, pa ni on, Joannes X., nisu korektno birani na položaj, već su manje ili više imenovani od jednog od mafijaških klanova, kojima su i sami pripadali.

Kasniji italijanski kardinal i crkveni historičar Cesare Baronius (1538 – 1607) proglasio je vrijeme, počevši od ubistva pape Joannesa VIII. u 882. pa do svrgavanja trojice konkurirajućih papa 1046., razdoblje Saeculum obscurum, to jeste marčno doba Papinstva, period od oko 164 godine.

Kako izgleda, posebno razdoblje u tom rasponu vremena čini takozvana pornokratija (razdoblje kurvaluka) kad su ljubavnice (konkubine) nekog pape imale velikog, čak odlučujućeg utjecaja na političko i vjersko agiranje svojih ljubavnika. A papinske konkubine obično su bile dobro pozicionirane osobe u društvu (i u mafiji). Podrazdoblje tog nepoštenog doba, to jeste pornokratije, uglavnom se računa od 904., kad je izabran/imenovan papa  Sergius III., pa do 964., kad je umro papa Joannes XII.

Kao da se naredna konstatacija puna cinizma pripisuje spomenutom kardinalu i crkvenom povjesničaru Cesaru Baroniusu: U tom razdoblju demoni su bježali iz pakla i uskakali u svećeničke uniforme, te su učili vjernike da rade sve ono što je protiv ljudskog razuma.

*

Naime, priča je započela nešto ranije. U mafijaškoj konkurenciji aristokratskih familija u Rimu grof Teofilakt I. od Tusculuma i njegova supruga grofica Teodora Starija od Tusculuma pomogli su papi Sergiusu III. (Sergije III.) (904 – 911) da svrgne vladajućeg papu, a i da oduzme svaka moć uobraženom protivpapi, te da se tako ponovo dočepa papinskog položaja. Sergius III. je naredio da se i svrgnuti papa i protivpapa ubiju, što je i učinjeno.

Bračni par od Tusculuma imao je kćerke Maroziju i Teodoru (Mlađu). Grofica Teodora Starija je posredovala u tome da njena kćerka Marozija postane ljubavnica pape Sergiusa III. Marozija i papa Sergius III. dobili su jednog sina.

Zauzvrat je Sergius III. imenovao grofa Teofilakta I. od Tusculuma za blagajnika Svete Stolice i vojnog zapovjednika. Ubrzo je bogata grofovska familija od Tusculuma postala basnoslovno bogata i time najmoćniji politički, vjerski i mafijaški faktor tadašnjeg Rima. Oni su vedrili i oblačili. Narednih decenija su pape i postavljane, i svrgavane i ubijane po njihovim sugestijama.

Prema komentarima srednjovjekovnih autora (Liutprand od Cremone ili Liutprand Kremonski) papa Joannes X. (914 – 928) došao je na položaj zahvaljujući naklonosti Teodore Starije. Papa Joannes X. predvodio je kako-tako ujedinjenu kršćansku vojsku u bitki kod Garigliana 915. kad su do nogu potukli Saracene. Poslije toga se savez raspao.

Posredništvom pape Joannesa X. udaje se Marozija za Alberica I. od Spoleta. Teodori Starijoj gubi se od 916. svaki trag. Marozija i njen (prvi) muž Alberic I. žele papsku titulu u svoj posjed.

Nekadašnje prijateljstvo pretvorilo se u teško neprijateljstvo i žestoke obračune dviju vjersko-političkih mafija. Na jednoj strani je pohlepna i neograničeno ambiciozna Marozija i njen muž Alberic I, a na drugoj je papa Joannes X. i njegov brat Petrus. Sve pomenute ličnosti su manje ili više tragično dovršile svoje živote. Recimo, Marozija se tri puta udavala i sva tri muža su joj stradala u tim mafijaškim obračunima. A i oni su one druge ubijali. Petrus, brat pape, linčovan je od razjarene gomile ljudi koju je huškala Marozija.

 

Slavinska Dalmacija postaje crkvena provincija Svete Stolice

Splitska nadbiskupija i Ninska nadbiskupija su tog vremena u konkurenciji iz više razloga. Split je (nezvanično) upravni centar tadašnje Slavinske Dalmacije, a Splitska nadbiskupija je pod interesnom sferom Svete Stolice.

Nin je (nezvanično) upravni centar tadašnje Liburnije, a Ninska nadbiskupija je prema naslijeđenoj tradiciji pod interesnom sferom Akvilejske patrijarhije (Akvilejska patrijaršija). Sama Liburnija je tokom povijesti nekad dio Dalmacije, a nekad samostalna primorska geografska oblast različito velikog prostranstva.

Sjeverozapadnu granicu ili razgraničenje između Liburnije i Istre činila je rijeka Raša (latinski Arsia flumen), koja se ulijeva u Jadransko  more čineći Raški zaliv. Značajniji gradovi u Libuniji bili su Tarsatica Romana (današjnja luka Rijeka), Tarsata Liburna (današnji Trsat, dio Rijeke), zatim Nin, dugo vremena upravni centar, pa Zadar, isto dugo vremena upravni centar, te Knin, u kasnijem dobu upravni centar. Dokle je zauzimala kopnenog zaleđa, nije jasno, možda do rijeke Save i grda Siska, a kao da je i prostor Bihaća pripadao Liburniji.

Akvileja (Aquileia) je u doba antike bila moćan grad, sada je malo naselje u Italiji desetak kilometara sjevernije od Gradoa. Još za vrijeme Bizanta, te kroz vladavinu Langobarda i Franaka, imala je Akvileja neku vrstu autonomije ortodoksnog vjerovanja.

U Akvileji je nekad davno, 381. godine, biskup iz Milana Ambrozije održao Akvilejski koncil zapadnorimskih biskupa, što se računa kao prvo cijepanje na latinsku i na grčku dominaciju tada još kako-tako jedinstvenog kršćanskog monoteizma. Milano je u tom razdoblju bio glavni grad Zapadnog rimskog carstva (a ne Rim). Iz tog razloga je u Milanu stolovao i prvosvećenik Latinske Crkve, odnosno Katoličke Crkve. Možda bi se milanski biskup Ambrozije mogao prihvatiti kao prvi papa. Uglavnom je dokumentirano da je milanski biskup Ambrozije svojedobno bio prvi svećenik koji je s vjersko-političke pozicije regulatorski utjecao na izbor/imenovanje kršćanskih vladara Istočnog i Zapadnog rimskog carstva.

Poslije provale Avara i Slavena na Balkan i Jadransko primorje, imala je Akvilejska patrijarhija pravo (i obavezu) da obnavlja i oživljava sve nekadašnje oblasne crkve po Jadranskom primorju Slavinske Dalmacije i da prevodi u vjeru pristigle barbare. Ninska episkopija se isticala u tom pothvatu. Sve te crkve su vremenom pod uticajem Papinske Države krajem 9. i početkom 10. stoljeća nosile nazive biskupija ili episkopija s biskupom ili episkopom na čelu. Ipak su biskupije i episkopije u Liburniji još uvijek privržene Akvilejskoj patrijarhiji iz Akvileje, pa i Ninska episkopija.

Bugari su 924. anektirali veliki dio unutrašnje Slavinske Dalmacije. Agitatori bugarske ortodoksije, narodnog govora i narodnog pisma ćirilice aktivni su manje ili više na cijelom Balkanu. Mnogi vlasnici posijeda na Balkanu osjećali su se ugroženi od Bugara, dok su ih pak mnogi smatrali nosačem nove pozitine energije.

Nezavisni župan ili knjaz Zahumlja Mihajlo Višević (910 – 930 ili 910 – 950) u savezu je sa bugarskim carom Simeonom I. Velikim, sarađuje i sa splitskim i sa ninskim nadbiskupom, a i sa Dubrovnikom, sa susjednom Neretvom, te posebno sa Bizantom. Sve u svemu, kako izgleda, ta njegova diplomatija donosila mu je mnoge prednosti. Što se tiče religije, bio je pristalica stare prirodne vjere, ako je ikako bio pobožan. U njegovoj županiji/kneževni za vrijeme njegove vladavine nije bilo ni ortodoksnih ni katoličkih svećenika.

Moguće je da je Tomislav Trpimirović bio arhont/vojvoda Neretve (910 – 928). Možda je on kao dijete doživio naslino ortodoksno pokrštavanje Neretvana od strane bizantskog admirala Niketasa Orifasa (871. godine) ili su mu prenesena živa sjećanja na taj događaj. A da li je on stvarno proglašen kraljem Slavina, to jeste Dalmata i kraljem Slavinske Dalmacije 925, zasad nema validnih izvora. Zapravo, o postojanju povijesne ličnosti Tomislava Trpimirovića nema nikakvih dokaza.

Nevezano za to da li je Tomislav Trpimirović stvarna povijesna ličnosti ili samo produkt bujne  mašte nacionalista, ipak su lokalni župani, svejedno kako se koji zvao, postojali kao politički faktor u Slavinskoj Dalmaciji, pa i u kneževini Neretvi.

*

Sve su prilike da se u Papinskoj Državi nekad odlučilo da Slavinska Dalmacija postane metropolija, dakle crkvena pokrajina s izvjesnom autonomijom i metropolitom na čelu. Očito je taj vjersko-politički potez trebao da ukine Liburniju kao vjersku i geografsku zasebnost. Više episkopija se nadmeću u kandidaturi za glavni upravni centar, pa i Splitska i Ninska.

U Splitu je episkop Ivan II. od Splita ili Ivan II. Splitski (914 – 928). On je pobornik neprikosnovenog monoteističkog katolicizma, latinskog pisma i izvođenja crkvene liturgije na latinskom jeziku. Ivan II. od Splita pristalica je dogme da Bog razumije samo tri govora (hebrejski, grčki, latinski). Splitska episkopija potčinjena je Svetoj Stolici i nameće shvatanje da je ona direktna nasljednica nekadašnje metropolije iz Salone (današnji Solin). To je njen važan argument u konkurenciji prema ostalim.

U Ninu je episkop Grgur od Nina ili Grgur Ninski (900 – 929). On je pripadao nekoj liniji ortodoksije i indirektno je potpadao pod Akvilejsku patrijarhiju, ali je njegov vrhovni vjerski poglavar ipak papa u Rimu. U dotadašnjem pokrštavanju barbara (Slavena) Ninska episkopija pripisuje sebi najvažnije zasluge.

Episkop Grgur od Nina ponaša se kao čovjek naroda, pristalica je narodnog govora i narodnog pisma ćirilice, te bogosluženja na slavenskom govoru (koji se danas obično naziva staroslavenski). Očito, on smatra da je uspjeh bugarskog cara Simeona I. Velikog na imperijalističkom, političkom i kulturnom polju baziran na upotrebi narodnog – slavenskog govora i narodnog pisma – ćirilice.

Episkop Grgur od Nina agira populistički i ima veliki broj pristalica kod slavenskih lokalnih moćnika, župana ili knezova. Njegove šanse su velike da Ninska episkopija postane sjedište metropolije, a on lično prvi metropolit Slavinske Dalmacije, to jeste primas, možda u značenju prvi među jednakim. Popularnost episkopa Grgura kod naroda i lokalnih moćnika važan je argument Ninske episkopije.

Međutim, kod pristalica latinske interpretacije kršćanstva episkop Grgur od Nina se sve više poistovjećuje sa nekadašnjim prosvjetiteljem i proglašenim heretikom Metodijem, a Grgurova privrženost narodnom govoru poredi se sa  zabranjenim metodijanstvom, dok je za njih ćirilica isto što i glagoljica, čija upotreba već odavno nije dozvoljena. Dakle, Grgur od Nina nije ni slutio šta mu se iza brda valja.

Prvi splitski crkveni sabor iz 925.

Sve je moguće i nemoguće. U svakom slučaju, razmatranja pokazuju mnoge nejasnoće, interpretacije su različite, pa se čak i isključuju. Prije svega, ne navode se mjesta gdje se čuvaju izvori, kako doći do njih i kako ih provjeriti. Mnogi izrazi zvuče kao agitatorski slogani iz današnjice.

Prvi splitski crkveni sabor iz 925. godine djeluje kao dobro pripremljen skup svećenika i episkopa uglavnom (čak isključivo) iz dalmatinskih i liburnijskih primorskih gradova. Od vladarskih moćnika spominju se knez Zahumlja Mihajlo Višević i Tomislav Trpimirović (vojvoda Neretve ili Nina ili je samo izmišljena ličnost).

Da li je to dobro insceniran taktički potez nadbiskupa Ivana II. od Splita ili je to zbilja zahtijevao papa Joannes X., zasad se ne može razjasniti. Dva pisma koja je navodno sastavio i u Split uputio papa Joannes X. liče na falsifikate. U jednom pismu su već deklarirane odluke koje su pak trebale tek da se na saboru donesu (925.). Moguće je da su pisma naknadno i samovoljno napisana u Splitu. U drugom pismu je Tomislav Trpimirović proglašen kraljem (rex) Slavina (ili Dalmata), a piše Hrvata. Dakle, nije isključeno ni krivotvorenje iz kasnijeg doba.

A proglašavanje nekog moćnika za kralja, pogotovo od strane pape, nikad se nije vršilo usputno. Odabrani moćnik imao je svoj vladarski prostor i svoj narod. Poslije toga je on trebao vojno i moralno da zastupa interese onoga ko ga je okrunio (recimo rimskog papu). Zato se krunidba bilo kojeg kralja shvatala ozbiljnim pothvatom, koji je imao svoj proces, svoj protokol i svoje pribilješke u rimskim arhivima, dok se ovdje ni iz čega ne uviđa da je tako nečeg bilo.

Polazimo od toga da je papska kancelarija bila obaviještena o održavanju svećeničkog skupa u Slitu 925.

*

Stvarna namjera odredaba Prvog splitskog crkvenog sabora 925., svejedno da li ih je napisao papa Joannes X. u Rimu ili ih je formulirao nadbiskup Ivan II. u Splitu, bila je uspostava čvrste vjersko-političke hijerarhije i crkvene discipline. To je narednih godina davalo zakonsku podlogu da metropolit (ili primas) Slavinske Dalmacije samoinicijativno djeluje protiv svakog oblika hereze, te da samostalno određuje šta je u okviru vjera, a šta nije. Od ostalih biskupa se očekivalo da se u svemu prilagođavaju metropolitovom mišljenju i ponašanju.

*

Neke odluke na Splitskom crkvenom saboru svećenika 925.:

– Splitska nadbiskupija uzdiže se u rang metropolije, dakle glavni upravni centar crkvene provincije Slavinska Dalmacija.
– Pod njenu jurisdikciju potpadaju sva ostala biskupska sjedišta provincije.
– U hijerahiju se vraća prijašnje stanje, dakle stanje dok je Salona bila metropolija, to jeste glavni vjerski i politički centar Dalmacije.
– Pošto je Ninska nadbiskupija nastala u kasnijem razdoblju, ona se time ukida.
– Splitski nadbiskup postaje metropolit, dakle starješina provincije, a svi ostali nadbikupi su njegovi sufragani, na izvjestan način njemu podređeni.
– Zabranjuje se svako bogosluženje (liturgija) na slavenskom govoru, kako svećeiku tako i monahu – redovniku.
– Niko se ne smije usuditi i (u potaji) unaprijediti svećenika koji služi liturgije na slavenskom govoru. (Drugačije rečeno, ko ne ovlada latinskim jezikom, ne može u svećeničku službu.)

Mnogo odredbi ili odluka odnose se na normiranje vjersko-političkog ponašanja, kao i određivanje disciplinarnih mjera i protiv svećenika i protiv civila, u slučaju da ih prekrše. Nema nikakvih dokaza da je uslijedila bilo kakva čistka.

*

A da li je to bilo i uzurpacija vlasti u crkvenoj provinciji Slavinska Dalmacije od strane metropolita Ivana II. od Splita, prije bi se moglo potvrditi nego negirati.

(Inače, Splitska metropolija raskrinkana je kao mjesto mnogih falsifikata iz kasnijeg perioda. Naročito su krivotvorene darovnice ili privilegiji po kojima su posjedi mnogih heretika, a još češće onih iz opozicije prema vladaru, navodno još od davnina bili u vlasništvu odanih vjernika. Tako su ljudi na pravdi Boga ostajali bez imanja.)

(O mogućim krivotvorinama darovnica, „diploma“, privliegija i ostalih dokumenata vidi Nada Klaić: Srednjovjekovna Bosna, str. 35. ff.)

*

(Možda bi se ovdje moglo napomenuti da će Ninska biskupija, kao iznijansirano ortodoksno vjerovanje, postojati više narednih stoljeća. A sveti Grgur se pojavljuje u zakletvama kraljeva starih Bosanaca pri pisanju darovnica ili povelja.)

 

Rat Slavinske Dalmacije i Bugarske

Slavinska Dalmacija, zapravo Splitska metropolija pod direktivom splitskog metropolita Ivana II., priprema oslobađanje svojih teritorija.

Simeon I. Veliki pregovara sa papom Joannom X. o njegovom priznavanju za cara Bugara, Romeja i Rimljana, kao i o priznavanju autokefalnosti Bugarske ortodoksne Crkve. Ovi pregovori su podgrijavali nade Simeona I. Velikog u uspjeh.

*

Ratnu i diplomatsku inicijativu na Blakanu preuzima i konstantingradski car suvladar Romanos I. Lakapin (920 – 944), koji je praktično vodio državnu politiku umjesto svoga zeta Konstantina VII. Porfirogeneta. Sve su prilike da je Romanos I. opremio kneza Zahumlja Mihajla Viševića u julu 926. godina na Siponto, samostalni grad na jugu Italije (u blizini današnjeg grada Manfredonia). Uglavnom je akcija uspjela i Mihailo Višević postaje antipat  (proconsul – namjesnik).

I splitski metropolit Ivan II. trudi se da protjera Bugare i ostale okupatore iz „svoje“ Dalmacije.

A mađarski konjički odredi haraju po susjedstvu, pa i po Balkanu.

*

(Naredni navodi o zbivanjima na prostoru Slavinske Dalmacije samo su manje ili više nagađanja i moguće pretpostavke.)

Da li je Ivan II. od Splita sarađivao s Mađarima, nije jasno, ali nije ni isključeno. Pretpostavlja se da je Konstantingrad potpomagao protjerane Rašane u Dalmaciji da se vrate na svoja ognjišta. Moguće je da je bizantska diplomatija sarađivala i sa Splitskom Metropolijom u namjeri da se protjeraju bugarski okupatori. Koalicija Bizanta, Rašana i Dalmata nije uspjela krajem 926. otjerati Bugare. Bugarski vojskovođa pod imenom Alogobotur (a možda je to samo počasna titula u značenju „velikojunak“) u potpunosti je osujetio namjere koalicione vojske, koja je dolazila iz Slavinske Dalmacije.

Dotle su Saraceni opasno pritisli Bizant. Apeli, čak očajničke molbe cara Romanosa I. da car Simeon I. Veliki pristane na mir nisu urodile plodom. Sve je jasnije da se Simeon I. pripremio za odlučujući napad na Konstantingrad. Bilo je samo pitanje dana kad će napadi započeti. Vjerovatno se iz tog razloga odlučuje Romanos I. na sveobuhvatnu saradnju sa slavinskim Dalmatima, te ih je i finansijski podržavao u njihovoj namjeri da napadnu i oslabe Bugara.

Kao da je knez ili kralj Neretve (ili Nina) Tomislav Trpimirović (ili neki drugi nama nepoznat  vojskovođa) okupljao vojsku na ravnici pored Duvna u kneževini Neretva u rano proljeće 927. Na čelu ove vojske mogao se nalaziti i neki raški ili dostinikanski prebjegli plemić ili vojni moćnik, koji je možda zadobio povjerenje bizantskih vojnih atašea. Sve su prilike da je finansijski teret snosio Romanos I., dakle Bizant.

Mi polazimo od toga da je već u martu 927. godine krenula kampanja za oslobađanje Slavinske Dalmacije od Bugara. Bugarska vojska je iscrpljena i bez odgovarajućeg broja kontigenata. Nije isključena ni pretpostavka da je metropolit Ivan II. od Splita uz određenu nadoknadu angažirao i kontigente mađarske konjice.

Bitka na bosanskim visoravnima, zvaničan naziv ovog sukoba između Bugara na jednoj strani, te Dalmata i eventualno Mađara na drugoj strani, dogodila se prema pretpostavkama u martu 927. godine negdje na području gornjeg toka rijeke Bosne. Bugari su navodno pretrpjeli težak poraz, kad im je poginuo i zapovjednik vojske Alogobotur. Činjenica je da su oslobođene sve oblasti Slavinske Dalmacije do rijeke Drine.

Kad je do Simeona I. Velikog došla vijest o teškom porazu njegove vojske i gubitku velikog dijela teritorije, on se navodno od muke razbolio. Svejedno da li su učestvovali i Mađari u toj bitki negdje na bosanskim visoravnima ili nisu, navodno su pljačkali po Podrinju. Nema nikakvih podataka o tome da li je tada došlo do sukoba između vojske slavinskih Dalmata i Međara, ali ta silna dalmatska vojska najednom je nestala bez ikakvog traga.

*

Svećenik, pop Dukljanin alias Grgur od Zadra napisao je između 1150. i 1180. u Baru, značajnom gradu Kraljevstva Duklja, danas dio Crne Gore, čuveno djelo „Kraljevstvo Slavena“, latinski Regnum Sclavorum. Djelo je dakle napisano oko 230 godina poslije ovih događaja. Verzija ovog djela je na raspolaganju pod dužim nazivom: Ljetopis popa Dukljanina, u prijepisu Presbyter Diocleatis Regnum Sclavorum hrvatskoga povjesnika Ivana Lučića iz 1666. godine. Ivan Lučić (1604 – 1679) je srednjovjekovni slavenski povjesničar iz Dalmacije, rođen je u Trogiru. Hrvati ga smatraju ocem hrvatske povijesti. Izvršio je prepise više srednjovjekovnih djela i tako ih spasio od propadanja.

(Za bosansku povijest značajno je što Ivan Lučić u svojim brojnim povijesnim radovima iz 17. stoljeća, koji su važan izvor naše zajedničke prošlosti, nigdje nije upotrijebio izraz bogumili za navodnu herezu u Bosni, bar se tako objašnjava.)

Djelo Kraljevstvo Slavena ili Regnum Sclavorum popa Dukljanina nije nikakvo pouzdano djelo. To je redanje i gomilanje bezbroj kraljeva bez jasne određenosti njihove vladavine u vremenu i prostoru. Djelo važi kao nepouzdan izvor bilo kakvih podataka. Međutim, pošto se često spominje, ovdje ćemo upotpunosti navesti 12. i 13. pasus:

 

XII

A umjesto njega zavladao je njegov brat Tomislav, koji je bio snažan čovjek, ali nije bio kao njegov brat. Za vlade Tomislava ugarski kralj po imenu Atila pokrenuo je vojsku da bi zaratio s njim. No, kralj Tomislav, hrabar mladić i snažan ratnik, vodio je sa njim mnoge ratove i uvijek ga je nagnao u bijeg. Kralj Tomislav rodio je sinove i kćeri i umro je trinaeste godine svoga kraljevanja.

XIII

Njegov sin Sebeslav naslijedio je u kraljevstvu svoga oca. U to vrijeme dođoše Grci i opsjednuše grad Skadar. To čuvši kralj Sebeslav sakupi mnoštvo naroda i dođe, i navali na njihov logor. I izginuše Grci; i mnogi su stradali od mača, a mnogi su zarobljeni, drugi su se dali u bijeg. Dok se ovo događalo kralj Ugara Atila uđe sa vojskom u Sebeslavljevu zemlju i oplijeni, razori i popali najveći dio njegove zemlje, i vrati se u svoje mjesto. Otuda ode ka Zapadu, pa ga je kralj Sebeslav, kada se vratio, nije zatekao, te poče da povraća svoju zemlju. Njemu se rodiše dva sina blizanca; i jednog nazove Razbivoj, što na latinskom znači “rušenje ljudi”, a drugog Vladimir. Vladao je dvadeset i četiri godine i, umro je.

(www.montenegrina.net: Ljetopis sveštenika Dukljanina)

*

Mi prema mnogim svjedočanstvima znamo: Ko je ratovao protiv ondašnjih Mađara, nije dugo živio. A kralj Mađara ili Ugara po imenu Atila nije poznat u povijesti.

*

(Opet smo u sferi kako-tako dokumentiranih događaja u prošlosti.)

Mnogim akterima tadašnje povijesti gubi se trag 927. i 928. Pouzdano se zna da je Simeon I. Veliki umro u Preslavu 27. maja 927. od srčanog udara otprilike dva mjeseca poslije teškog poraza i gubitka velikok dijela Slavinske Dalmacije.

Neposredno poslije njegove smrti iz Rima je stigla delegacija od pape Joannesa X. s krunom u prtljagu i pismom u ruci kojim ga je Rim priznao za cara. (Kruna i titula nisu se mogle dodijeliti drugoj ličnosti, recimo Simeonovom nasljedniku.)

Vojskovođi Dalmata, svejedno kako se zvao i kakvu je titulu nosio, nema više nikakvog traga ni njemu ni njegovoj vojski, možda su izginuli u sukobima s Mađarima.

U tom dobu već spominjana Marozija, šef jedne od ozloglašenih vjersko-političkih mafija u Rimu, uspjela je uhapsiti papu Joannesa X. i strpati ga u neki tajni zatvor. Papa odatle neće živ izaći. On će biti ubijen otprilike nakon godinu dana, to jeste tek kad Marozija postavi drugog papu iz svoje halke povjerljivih ljudi.

*

Car Petar I. (927 – 969) uredno je preuzeo vlast u Carevini Bugarska. Pošto je Carstvo bilo iscrpljeno imperijalističkim ratovima Simeona I. Velikog, njegov sin i nasljednik, car Petar I. suočio se s velikim privrednim, poljoprivrednim, vojnim i državnim teškoćama. Ljudstvo, kao vojni i radni materijal, bilo je potrošeno. Njive su ležale neobrađene.

Mada je car Peter I. pokušao demonstrirati silu protiv Bizanta, ipak se ubrzo predomislio. Kako car Petar I. nije vidio nikakve šanse da nekom velikom pljačkom u skoroj budućnosti napuni prazne državne blagajne, on se odlučuje da prihvati relativno dobre ponude Bizanta za trajniji mir. Pregovori su se vodili u tajnosti. Tako je između Bugarskog Carstva i Bizantskog Carstva, to jeste između cara Petra I. i cara regenta Romanosa I. potpisan paket mirovnih mjera u Mesembri (danas Nesebar) u Bugarskoj 8. novembra 927. godine. Poslije tog mira i Bugarska i Bizant su se kako-tako oporavljale od uzajamne izrabljenosti.

*

U Rimu je u junu 928. voljom Marozije postao vladar Papinske Države i poglavar katoličke Crkve papa Leo VI. ili Lav VI. (juni – decembar 928.). Papa Leo VI. ili Lav VI. poznat je što je navodno slao pisma Ivanu II. od Splita u vezi Drugog Splitskog crkvenog sabora.

A 928. gubi se i Ivan II. od Splita iz povijesnih izvora.

*

Novi pretedent na titulu velikog župana u Rasu Časlav Klonimirović rodio se i odrastao je u Bugarskoj pošto se njegov otac nalazio u Bugarskoj kao diplomatski talac, svejedno šta se pod tim pojmom podrazumijevalo. U mirovnom dogovoru od 927. između Bugarske i Bizanta bilo je i raznih amnestija. Časlav je profitirao od toga. On je kao nasljedni princ dobio indirektnu dozvolu da se smije vratiti u Rašku i preuzeti vlast.

Nije nam jasan tadašnji politički status ni raškog ni dalmat(in)skog prostora.

*

Konstantin VII. Porfirogenet pribilježio je za to vremensko razdoblje (glava trideset i druga):

Sedam godina kasnije Tzeesthlabos je pobjegao od Bugara sa još četvoricom i ušli su u Srbiju iz Preslava (Presthlabon) i našli su u zemlji ne više nego samo 50 ljudi, bez žena ili djece, koji su preživljavali lovom. S ovima on je zaposjeo zemlju i poslao poruku imperatoru Bizantinaca, tražeći njegovu pomoć i potporu i obećavajući da će mu služiti, i biti poslušan njegovim zapovijedima kao što su bili i kneževi prije njega. I otada unaprijed, imperator Bizantinaca neprekidno mu je činio dobročinstva, tako da su Srbi živeći u Hrvatskoj i Bugarskoj i drugim zemljama koje je Simeon rastjerao pridružili se njemu kad su čuli za sve ovo. Još više mnogi su pobjegli iz Bugarske i ušli u Konstantinopol i njih je imperator Bizantinaca obukao i opremio i poslao Tzeesthlabosu (Časlavu). I, od bogatih darova imperatora Bizantinaca on je sredio i naselio zemlju pa je, kao i prije, ostao podložan i poslušan imperatoru Bizantinaca, pa je suradnjom i mnogim dobročinstvima imperatora ujedinio tu zemlju, i u njoj učvrstio svoju vladavinu. Knez Srbije, već iz početka, a to znači iz vremena imperatora Heraklija, bio je podređen i podložan imperatoru Bizantinaca, a nikad nije bio podložan knezu Bugarske. U krštenoj Srbiji su naseljeni gradovi Destinikon, Tzernabouskei, Meguretous, Dresneik, Lesnek, Salenes, a u zemlji Bosona (Bosna?) Katera i Desnek.

(www.montenegrina.net:

(Sedam godina kasnije – nije baš jasno, ali se vjerovatno misli od Časlavovog odvođenja u ropstvo sa županima.)

Sa ovako oskudnim informacijama ne može se razjasniti povijest neke zemlje ili regiona, a bez njih, u ovom slučaju, ne bi išlo nikako.

*

Dakle, polazi se od toga da je Časlav Klonimirović s izvjesnim odobrenjima Bugara došao u oblast Raške i legalno preuzeo vlast 928. ili 930. ili 931. te je vladao do 950. ili 955. ili 960. godine. Povijest ga obično bilježi kao veliki župan od Raške.

Razlaganjem povijesti saznajemo da je Bizant prema svojim mogućnostima pomagao legalne vladare ili one koje su oni postavili. Tako je i veliki župan Časlav Klonimirović dobijao izvjesnu potporu od Bizanta. Tadašnji vladari nisu imali baš čvrsto određen glavni grad već mobilnu upravu. Gdje je vladar, tu je i upravni centar države.

Svojim autoritetom, nastalom euforijom, upornom voljom i značajnom karizmom stvorio je veliki župan Časlav Klonimirović sposoban vladarski tim oko sebe. Njegov uspjeh nameće takav zaključak. Donacije koje mu je bizantski car-regent Romanos I. slao upotrijebio je svrsishodno.

U tom političkom kaosu, kad niko nije znao da li je mir ili rat, kad se bijedno živjelo i kad više nikoga nije zanimalo kome pripada njegova nejasna oblast, veliki župan Časlav Klonimirović dobro se snalazio. Važi kao pouzdano da je sve nekadašnje pokrajine, koje je župan Petar Gojniković (892 – 917) imao, stavio veliki župan Časlav Klonimirović pod svoju kontrolu, pa i sliv rijeke Bosne, a možda još i više.

Ipak bi se tu teško moglo govoriti o nekoj centralnoj državnoj upravi, a ni u kom slučaju o direktnom vojnom okupiranju teritorija, već više o labavom savezništvu pokrajinskih moćnika, gdje se veliki župan od Raške Časlav Klonimirović svojim autoritetom i karizmom nametao kao prvi među jednakim.

*

Mada su „njegovi“ kraljevi k'o od šale bijedili sve i svakoga, ipak je pop Dukljanin „žrtvovao“ Časlava Klonimirovića Mađarima. Čak se naredne inforamcije i ne poriču, već se u grubim crtama prihvataju, ali u realnim okvirima.

Iz „Ljetopisa popa Dukljanina“ o kraju velikog župana od Raške Časlava Klonimirovića, u potpunosti pasusi 23. i 24:

XXIII
Dok je vladao kralj Časlav, Ugarski knez Kiš dođe sa svojom vojskom u Bosnu, pa pustošaše i pljačkaše ovu pokrajinu. Tada kralj, sakupivši vojsku, suprostavi mu se u županiji Drini, pored rijeke. Pošto se tu zače bitka, gorerečeni mladic Tihomil, posvuda ranjavajući neprijatelje, pohrli i ubije ugarskog kneza, pa mu odsiječe glavu i preda je kralju. Toga dana pade nebrojeno mnoštvo ugarskog naroda na mjestu koje se zove Cvilino (kao cviljenje stoke; tako su naime tada cviljeli Ugri, dok su ih ubijali kao svinje) na mjestu đe je bio ubijen knez Kiš nalazi se Kiskovo sve do današnjeg dana. Zatim kralj Časlav, dade Tihomilu županiju Drinu i oženi ga ćerkom bana Raške, zbog toga što je ubio kneza Kiša. Kad je pak kneževa žena saznala za smrt svoga muža, ode kod ugarskog kralja i zatraži od njega pomoć i vojsku da bi osvetila smrt svoga muža. Dobivši veoma veliku vojsku, pođe protiv kralja Časlava i nađe ga u Srijemu. Kralj nije o tome ništa znao, pa Ugri provale noću u njegov šator, i zarobljen je kralj Časlav i svi njegovi srodnici, koje zapovijedi Kišova žena da se vezanih ruku i nogu bače u rijeku Savu. I tako je učinjeno; preokrenuo se njegov grijeh u njegov jad, ono što je bio počinio svom ocu palo je na njegovu glavu, poginu on sam i sav njegov dom.

XXIV
Poslije toga zemlja je ostala bez kralja, pa su banovi počeli da vladaju na svojoj zemlji, svaki u svojim pokrajinama i oblastima, i podjarmiše sebi župane i od njih uzimahu danak, isto tako kao što je uzimao kralj. Ali se niko ne usuđivaše da prisvoji naziv kralja. Tako i Tihomil, po smrti tasta vladaše Raškom. Ali nije se usudio da se nazove ni kraljem, ni banom, već samo velikim županom, i to zbog toga što je bio na čelu ostalim županima Raške. I tako su vladali zemljom dugo vremena.

(www.montenegrina.net: Ljetopis sveštenika Dukljanina)

*

Dokumentirano je da su Mađari između 950. i 955. bili veoma aktivni u pljačkaškim „izletima“ u svoju okolinu.

Za vrijeme vladavine Časlava Klonimirovića nisu poznate neke spektakularne borbe. A poslije smrti velikog župana Časlava Klonimirovića prvobitna Država Raška raspala se. Tako nastaju brojne samostalne oblasti.

Ako prihvatimo indicije da je veliki župan Časlav Klonimirović zajedno s vojskom stradao do zadnjeg u borbi protiv Mađara na Savi eventualno 955. godine, onda je poslije toga vladao kakav-takav mir od oko 65 do 70 godina u bezdržavnom stanju. U tom razdoblju se ne ističe nikakva slavenska država na balkanskom podneblju. Nastalo zatišje išlo je u korist lokalnih moćnika pa su brojni za nas bezimeni župani ili knezovi učvrstili svoju vlast, zaokružili „posjede“, te su opet postali važan politički faktor na tim područjima.

 

 

MAĐARSKA DRŽAVA

 

Razdoblje mađarskih navala i pljačkaških „avantura“ ili „izleta u svijet“, kako su to oni cinički nazivali, otpočelo je nedugo poslije njihovog doseljenja u Erdelj – Prekošumlje 896. Pljačkaška epoha Mađara bi se mogla u grubim crtama vremenski uokviriti od 899., upad u Italiju, pa do 955., bezuspješna opsada Augsburga u Bavarskoj, što je poznato i kao bitka na Lechfeldu kod Augsburga (njemački Schlacht auf dem Lechfeld, mađarski Augsburgi csata). Lechfeld je poljana, zapravo više kilometara izdužena pustara pored rijeke Lech u blizini Augsburga. (Međutim, bojno polje nije arheološki lokalizirano.)

Svejedno da li se Bitka na Lechfeldu 10. augusta 955. stvarno dogodila, ali skidanje opsade grada Augsburaga ima velikog značaja za europsku povijest, a naročito za Balkan. Poslije ovog znamenitog okršaja tadašnjih europskih sila započinje još jedno značajno razdoblje u europskoj povijesti.

*

Kralj Otto (Oton) I. Veliki (936 – 973), herceg od Saksonije i kralj Istočnog Franačkog Carstva (Regnum francorum orientalium), od 951. kralj od Italije i od 962. rimsko-njemački car trudio se da stvori naciju „njemačkog jezika“, dakle njemačku naciju.

Lokalni moćnici, pokrajinski knezovi i vojvode, smatrali su da je to samo imperijalistička finta oholog sjevernjaka, što se i ne može negirati, pa su davali ozbiljan otpor, naročito južnjački knezovi. Uzajamno neprijateljstvo i nepovjerenje, kraljeve podmukle smicalice i iznošenje nekorektnih optužbi, pobune i reakcije knezova, pa i građanski ratovi pojava su tog vremena među kneževinama na prostoru njemačkog govornog prostora.

(A dok stvarno nastane njemačka država i njemačka nacije, proći će još mnogo stoljeća poslije kralja Otta I.)

Kralj Otto I. Veliki nastojao je restaurirati Farančko Carstvo pa mu je u njegovom političkom djelovanju i bio uzor nekadašnji car Karlo Veliki (768 – 814). Kralj Otto I., kao revnosni vjernik, sve više je tražio i nalazio uporište svoje politike u katoličkom svećenstvu. Sukobi slični građanskom ratu sve su izražajniji poslije 950. godine između pokrajniskih knezova, na jedno strani i pokrajniskih vjerskih guvernera, biskupa, koje je kralj nesebično podržavao, na drugoj strani.

Kralj Otto I. se često miješao u komplicirane lokalne dinastijske sukobe pa je svojevoljno i uz podršku interventnih vojnih odreda postavljao svoje religiozne favorite umjesto moguće legalnih nasljednika. Sudskih rasprava nije bilo. Takvo je kraljevo spletkarenje dovodilo do međufamilijarnih sukoba, a i do bunta protiv kralja. Kao izuzetno težak i opasan bilježi se ustanak hercega (i protivkralja) Liudolfa od Švapske, kojem su se priključili švapski i bavarski plemići i grofovi (953 – 955). U antikraljevoj koaliciji nalazio se i grof od Lothringena Konrad Crven (Konrad der Rote).

*

Posebno su Mađari 954. pod zapovjedništvom svog sudije i vođe Bulcsúa (grčki Botosudes) poduzeli trajniju i prostorno zbilja „veliku avanturu“. Krstarili su pričilno komotno po kraljevstvu Otta I. Velikog, čak su stigli i do njegove provincije Belgije. Tada su Mađari na izvjestan način kooperirali s buntovnicima, mada im nisu mnogo pomogli.

Mađari su se inače kretali u odredima koji su mogli činiti vojnu snagu od oko sedam do deset hiljada konjanika, uz to je skoro svaki vodio obično po jednog rezervnog jahaćeg i tri do četiri tovarna konja za opljačkani plijen. Kad bi izbila takva otegnuta kolona u dužini od oko desetak pa i više kilometara u neku pokrajinu, ta apokaliptična pojava značila je za ionako izmučeno stanovništvo veliku nesreću, bijedu i siromaštvo. Tadašnja politika ničim nije pravdala razlog svog postojanje jer ni izdaleka nije štitila svoj živalj od ovakve napasti.

 

Bitka na Lechfeldu 955.

Mađari će opet doći bili su svi ubijeđeni. Kralj Otto I. Veliki koristi priliku, te je krenuo po svom Carstvu da vrši agitatorsku politiku kako bi uvjerio lokalne moćnike da su zajedno jači i da se zbog toga trebaju svi podvrgnuti njegovoj komandi. Takav nastup kralja nije izazivao oduševljenje kod pokrajinskih knezova.

I došli su Mađari brže nego što je kralj Otto I. Veliki mislio, i u većem broju nego što su obično dolazili. Zapovjednici su Bulcsú, Lél i Súr i svaki je mogao imati desetak hiljada pripadnika lake konjice. Pristalice Otta I., bavarski svećenici izuzetno su agilni protiv njih. Za pljačkaše se stvar prilično zakomplicirala.

*

Jedan koji je doživio te događaje, Gerhard od Augsburga, kapelan biskupa u Augsburgu, opisao je Mađare iz svog ugla posmatranja:

Niski muškarci s crnom kosom i žilavim tijelom, disciplinirani i ratno školovani. Svoje mrtve spaljuju. Njihova oružja nisu lijepa, ali svrsishodna. Glavno oružje im je luk od roga kojim odapinju svoje duge strijele na čijem vrhu je željezni šiljak. Važno oružje im je koplje za bacanje sa željeznim bodežom. Ispod ovoga nalazila se mala zastavica, navodno da plaši neprijateljske konje. Samo je malo Mađara posjedovalo mač. Radije su se borili sa svojim fokošima, to su šiljati ili tupi borbeni čekići. Štitili su se kacigom od kože. Potiljke i tijelo štitio im je pancir u obliku krljušti. Njihovi knezovi nosili su oklop u obliku pločica. Čizme od kože štitile su im noge odozdo pa do koljena.

(Gerhard von Augsburg: “Vita sancti Oudalrici episcopi Augustani”)

*

Mađari opkoljavaju Augsburg i zahtjevaju od otaca grada da im plate poštedu. Ali ovog puta niko ne obraća veliku pažnju na njihove zahtijeve, već se pripremaju za dugotrajniju opsadu i žestoku borbu. Visoko s konja odbranom grada zapovijedao je biskup Ulrich od Augsburga, vjerni sljedbenik kralja Otta I. i vatreni pristalice ideje o naciji „njemačkog jezika“. Pošto se biskup Ulrich od Augsburga istakao u borbama protiv ustanika, važio je kao sposoban strateg i caru odan teokrat.

Mađare je iznenadila i razljutila ovakva reakcija, te oni žestoko napadaju grad. Međutim, zidovi su popravljeni, kapije učvršćene, branitelji horni za borbu, a napadači nemaju opsadnu opremu. Pošto nisu uspjeli zapaliti istočnu kapiju, Mađari se poslije izvjesnih gubitaka povlače i očito započinju klasičnu opsadu s namjerom da glađu iscrpe grad. To je odstupalo od mađarske uobičajene taktike „udari i nestani“. Tako se kod Mađara počinju sumirati greške i propusti. Dakle, oni su bez opsadnih naprava, a nemaju ni dovoljno opskrbe, te se snabdijevaju pljačkom okolnih sela.

Lokalni feudalci, podjareni svećenicima, požrtvovano se suprostavljaju mađarskim pljačkaškim grupama. Koji dan kasnije dovukli su Mađari i neke sklepane podeste kako bi s visine što dalje ubacivali zapaljive strijele u grad. Onda su se naglo povukli pošto se kod njih najednom proširila vijest da pristiže kraljeva vojska kojom zapovijeda lično kralj Otto.

Mađari ne bježe, već se navodno na poljani blizu rijeke Lech pripremaju za boj. Oni imaju tri vojskovođe i puni su samopouzdanja jer je svaki mogao imati oko desetak hiljada konjanika, za to doba zbilja silna vojska. Doduše, ima procjene i na 50 do 100 hiljada vojnike, što bi izlazilo iz svih parametara tadašnjeg vojnog potencijala.

Kralj Otto I. se ulogorio iza brežuljka preko kojeg se nalazilo Leško polje. On je takoreći nazor sakupio oko osam do deset hiljada oklopnih ritera. Kralj Otto I. bio je ubijeđen da njegov dolazak Mađari nisu primjetili. A noć uoči borbe navodno je padala kiša po Alpama i u Bavarskoj. Teren je raskvašen i kaljav. A nabujala planinska rijeka Lech izlila se iz svog korita u ravnici oko Augsburga.

I dalje u ubijeđen da ih Mađari nisu otkrili, Ottova vojska je u ranu zoru, 10. augusta 955., pred polazak u bitku sprovela uobičajenu ceremoniju zakletve na uzajamnu vjernost, junačku podršku, odanost i lojalnost. Time su se brisale sve privatne razmirice, zavade ili eventualne osvetničke težnje iz bilo kog razloga.

Krenuli su kralj Otto I. Veliki i njegovi. Da bi bili zaklonjeni od neprijateljskog pogleda i eventuanlno zaštićeni od neprijateljskih strijela, išli su kroz šumarak Rauhe Forst (Hrapav šumarak) zapadnije od Augsburga. Nisu svi ni zamakli u šumu, tako se objašnjava, već su mađarske jednice napale i čas posla rastjerale zaprepašteni intendantski vod, te su počele pljačkati rezervnu hranu kraljeve vojske.

Rehabilitirani grof Konrad Crveni (Konrad der Rote) zaokreće se sa svojim odredom i napada sad iznenađene Mađare. Nastala je teška borba oko logora. Izginulo je mnogo vojnika i na jednoj i na drugoj strani. Među poginulima je i Konrad Crveni. Taj dan je izgleda bio vreo, sparan i težak.

(Ovo bi bila jedna od više verzija. Međutim, različite interpretacije bitke na Lechfeldu se u mnogome mimoilaze, pa se, što se tiče lokaliteta, čak potpuno isključuju.)

Kako se iz njemačkih legendi zaključuje, Mađarima je kiša i poplava nanijela velike štete. Njihovi kompozitni lukovi, sastavljeni i izlijepljeni od više slojeva različitog materijala, raspadali su se pokvašeni. Zato su oni navodno u žurbi (ili čak u panici) bez borbe napustili bojno polje. U bijegu su oni uz velike teškoće prešli rijeku Lech prema istoku.

Već citirani Gerhard od Augsburga piše:

Tako su oni, koji su ih ugledali s odbrambenih bedema grada Augsburga, pomislili da oni opet dolaze i da nisu pretrpjeli nikakvih gubitaka u borbi, dok nisu vidjeli da oni žureći prolaze pored grada s namjerom da pređu na drugu stranu rijeke Lech.

(Gerhard von Augsburg: “Vita sancti Oudalrici episcopi Augustani”)

*

Ova tvrdnja da je mađarska vojska brzo prošla pored Augsburga, bez vidljivih posljedica borbe, naprimjer bez ranjenika, zbunjuje povjesničare. Odakle je došla i kud je išla? Nema jasnog odgovora na ovo pitanje, ali mnogo pretpostavki. Nevezano za bilo kakve komentare, Augsburg je 10.08.955. oslobođen mađarske opsade, svejedno kako su se događaji odvijali.

A pošto ni arheolozi ne potvrđuju ovu bitku na Lechfeldu, traže se drugi zaključci za interpretaciju tog važnog povijesnog događaja. Uglavnom se napušta gromoglasnost njemačkih srednjovjekovnih legendi: U žestokom sudaru prolomiše Ottovi oklopnjaci zid zla mađarskih sotona.

Najednom i priča o nepažljivim Mađarima, da su im se lukovi raspali na kiši pred samu borbu, djeluje kao religiozna bajka.

Jedan od prihvatljivijih zaključaka je taj da je kralj Otto I. Veliki došao sa sjevera i prešao Dunav kod ušća rijeke Lech i tu negdje, pedesetak kilometara sjevernije od Augsburga, oformio svoj glavni logor. U ubjeđenju da ih Mađari nisu otkrili, poslije okupljanja krenula je Ottova vojska uz rijeku Lech prema Augsburgu.

Odmah poslije toga mađarski odredi napadaju logor i rastjeruju iznenađeni intendantski vod. Kraljeva služba osmatranja i obavještavanja totalno je podbacila. Grof Konrad Crveni (Konrad der Rote) naglo se vraća nazad sa svojim kontingentom od oko tri hiljade vojnika da spasi što se spasiti može. Oni upadaju Mađarima u klopku kad ginu do zadnjeg.

*

Kao da oslabjeli kralj prelazi na takozvanu partizansku taktiku protiv moćnog okupatora. Uz agitatorsku podršku svećenstva lokalni feudalni moćnici sa svojim seljacima, naravno, uz podršku kraljevih odreda napadaju manje mađarske pljačkaške jedinice, kad ih do zadnjeg likvidiraju. Ovakva taktika ratovanja dugotrajnija je kad se rat ne rješava jednim žestokim sudarom.

Saksonski povjesničar Widukind von Corvey (925. ? – 973. ?) idelizirao je život i junačka djela kralja Otta I. Velikog. Uprkos tome, kao da se kod njega čita između redova da su seljaci bili važan faktor borbe protiv Mađara u Bavarskoj:

Oni hrabriji među neprijateljima davali su s početka mnogo otpora. A kad vidješe da im drugari okreću leđa i bježe, postadoše i sami kolebljivi pa dospijevši između naših, bivali su pokošeni. Od onih ostalih jedni se zbog umornih konja povukoše u obližnja sela. Ovdje su pak od naoružanih opkoljeni i pokošeni.

(Widukind von Corvey: Die Sachsengeschichte des Widukind von Corvey)

To je očito slabilo Mađare i demoraliziralo ih. Svejedno, mi još nismo proniknuli u lukavstvo kralja Otta I. Velikog.

*

Izgleda da mađarske vojskovođe nisu bile potpuno samoinicijativno u „velikoj avanturi“. Pošto nisu obezbjedili „veliku“ pljačku, dakle nisu zauzeli i ispraznili grad Augsburg, u Mađarskoj se stvorila neprijateljska opozicija protiv njih.

 

Referentni datum Mađarske 955.

A onda je u Mađarskoj došlo do revolucionarnog državnog udara 955. godine. Vlasti se domogao veliki knez Taksony (Takšonj, grčki Taxis) (955 –  970/973). Ovaj novopečeni ortodoksni kršćanin odmah ukida svima sve povlastice. Više nema nikakvih plemenskih vođa. On je jedan i jednini zapovjednik svim Mađara i sam je jači od svih njih. Samo su oni na nebu, koje on poštuje, jači od njega i svih ostalih. Ko se ne povinuje njegovim odredbama, poigrava se sa svojim životom.

Od ovog povijesnog trenutka (955.) historičari govore o formiranju mađarske države. To bi mogao biti referentni datum Mađarske. Mađari prelaze na takozvani sjedilački način života. Pored stočarstva započinje strukturna izgradnja poljoprivrede, pa i zanatske privrede. Uz sve to, direktivama odozgor, od vrhovnog Mađara Taksonya, svi su manje ili više primorani da prihvataju ortodoksno kršćanstvo. Tako će i velki knez Taksony iskusiti da ono što ljude ujedinjuje, to isto ih i razjedinjuje. Dakle, postoje i mnoge druge interpretacije vjere i monoteizma, a uvriježena plemićka tradicija nije se dala od danas do sutra ukinuti.

*

Šta se desilo u Bavarskoj krajem augusta 955., nije nam najjasnije. Najednom su se mađarske vojskovođe Bulcsu, Lel i Sur našle u rukam kralja Otta I. Velikog. Kralj ove zarobljenike prosljeđuje u Regensburg, glavni grad tadašnje Bavarske. Oni su ubrzo osuđeni na smrt vješanjem, a presuda je odmah i izvršena.

Tako su se Bavarci i zapadna Europa riješili mađarske napasti. Uz to je Otto I. Veliki dobio nazad skoro cijelu Avarsku krajinu.

*

U svojoj ekspanzionoj politici sad se Otto I. Veliki sukobljava sa Abodritima (Bodrići), narodom Slavena na sjeveru Europe, oblast današnjih gradova Kiel, Lübeck , Schwerin. I ovdje je Otto I. Veliki u bitki na rijeci Reknica (njemački Schlacht an der Raxa, poljski bitwa nad rzeką Reknicą) 16. oktobra 955. odnio značajnu pobjedu. Zarobljenike je nemilosrdno kaznio, vođe je na smrt izmrcvario, a ostalim zarobljenicima, njih oko 700, odrubljene su glave. Teritorija Abodrita pripojena je Istočnom Franačkom Kraljevstvu.

Ipak je u oblasti Abodrita nastala neka pat-situacija. Indicije govore da su oni koji su došli u njihovu oblast da naturaju vjeru i prezentiraju državu bili podmulo likvidirani.

*

Veliki knez Mađara Taksony (Takšonj) zbog autokratskog nametanja svoje vlasti i nove vjere, ortodoksnog kršćanstva, suočio se s velikim teškoćama u unutrašnjosti tadašnjeg mađarskog društva. Kao da ga je to primoralo da sklapa primirja sa susjedima. Taksony smješta upravu u Peštu (kasnije Budimpešta).

Poslije izvjesnog vremena sukobio se sa Bizantom pošto mu Konstantingrad prestaje plaćati tribut. Zato se Taksony priključuje antibizantskom savezu kojeg čine Kijevski Rus, Bugari, Pečenezi, te šalje kontingent vojske sa svojim sinom i prijestolonasljednikom Gézom na čelu. Koalicija je kod Arkadiopolisa 970. izgubila bitku. Poslije ovog poraza Mađari dugo vremena nisu poduzimali udaljene vojne ekspedicije.

*

Veliki knez Géza (Gejza) (971/972 – 997) preuzeo je uredno vlast od svog oca Taksonya. Veliki knez Geza odstupa od ortodoksnog kršćanstva i već 973. pregovara sa rimsko-njemačkim carom Ottom I. Velikim o kristijaniziranju  mađarske teritorije.

Veliki knez Geza prelazi na katoličko kršćanstvo, a njegovi podanici sad postaju katolici. Zbog prisilnog pokrštavanja stanovništva imat će veliki knez Géza većih političkih poteškoća.

Veliki knez Geza premješta upravni centar u Esztergom (Estergom, Ostrogon, njemački Gran) na Dunavu pedesetak kilometara uzvodno od Budimpešte.

*

Savez slavenskog naroda Ljutića (njemački Lutizenbund), koji su nastanjeni sjevernije od današnjeg Brandenburga i Berlina, podiže u ljeto  983. godine ustanak većih razmjera. Njima se pridružuju i Haveljani (njemački Heveller), slavenski narod koji je živio u slivu rijeke Havel. Rijeka Havel protječe kroz današnji Berlin i Potsdam.

Ovi Slaveni, savez Ljutićana i Haveljana, odbijali su da plaćaju tribut (porez) krajinskim grofovima i branili su se svim rasploživim stredstvima od pokrštavanja. Pokrštavanje je za njih značilo gubljenje slobode, svejedno šta su oni pod tim podrazumijevali.

Ljutići prodiru u pokrajinu Brandenburg i 29. juna 983. osvajaju/oslobađaju grad Havelberg, a 2. jula grad Brandenburg. To su takozvane gradine, tadašnji tip utvrđenja u ravnicama s naseljima u neposrednoj blizini utvrde. Sve što je simboliziralo vjeru i državu uništavano je i razarano. Ko od crkvenih i državnih službenika nije pobjegao, ubijen je. Ustanici prelaze Labu/ Elbe. Odredi franačke vojske, kojima zapovijeda nadbiskup Giselher von Magdeburg, uspijevaju tek u oblasti grofovije Balsamerland zaustaviti slavenske ustaničke čete i potisnuti ih nazad preko Elbe. Na tom geografskom području Elba je narednih godina ostala granica.

 

Mađarska postaje kraljevstvo/kraljevina (1001.)

Tako je slavenska opasnost zbližila Istočne Franke i Mađare. U glavnom gradu Estergomu osniva se prva biskupija u Mađarskoj.

Mađarski veliki knez Vajk, kasnije kralj Ištvan (Sjepan, Stephanus) (997 – 1038) uredno je preuzeo vlast poslije smrti svoga oca Geze. On nastavlja lomiti otpor pripadnika prirodne vjere i pobornika plemenske strukture u društvu, isto i proglašenih heretika i ostalih bezbožnika. Kao vrhovni autokrat on optužuje i presuđuje, neređuje i nagrađuje te nadgleda izvršenje svojih odluka.

Veliki knez Vajk šalje 1000. godine benediktinskog opata iz Břevnova kod Praga papi Silvestru II. (999 – 1003) s molbom da mu dodijeli kraljevsku titulu. Rimsko-njemački car Otto III. (983 – 1002) svesrdno je podržao ovaj zahtjev kao značajan vjersko-politički potez.

Papa Silvester II. poslao je mađarskom velikom knezu Vajku vladarske insignije, dakle simbole kraljevske vlasti: krunu, žezlo i kuglu s krstom. Kugla s krstom (latinski Globus Cruciger), često se naziva i „kraljevska jabuka“, simbolizira svijet u obliku zemaljskog globusa na kojem se nalazi krst kao simbol dominacije nad svijetom. Ovakav simbol, globus s krstom, predaje se u ruke samo dostojnom katoličkom kršćanskom vladaru.

Tako je mađarskog velikog kneza Vajku papin izaslanik okrunio 17. augusta 1000. godine u glavnom gradu Esztergomu (Estergom) i dodijelio mu titulu kralja pod imenom Stephanus – Ištvan (Stjepan). Drugi izvori govore da je ceremonija krunidbe obavljena na Božić, 25.12.1000, ili na Novu Godinu, 01.01.1001, dakle početak drugog milenijuma Kristove ere, što je najvjerovatniji datum krunidbe. Povijest ga bilježi kao kralj Stephanus I. (ili Ištvan I. ili Sjepan I.).

Ova kruna je u mađarskom društvu i povijesti dobila mitski značaj, dok se žezlo i kraljev globus rjeđe spominju. (U stvari, legendarna kruna je mnogo kasnije izrađena u Konstantingradu, oko 1075.)

A dogovor između vladara Papinske Države i vladara Mađarske interpretira se otprilike ovako: Bog i njegov sin Isus Krist vlasnici su svega postojćeg na ovom svijetu, pa i svih država. Papa je fizički zastupnik i duhovni posrednik božije (sve)moći na Zemlji i on u Božije Ime dodjeljuje parcele svijeta pobožnim vladarima na upravljanje. Potom taj pobožni vladar stavlja svoju zemlju papi na raspolaganje. Onda papa u ime Boga opet dodjeljuje tu parcelu svijeta kao papinski feud ili leno dotičnom vladaru na korištenje. Obaveza pobožnog vladara sastojala se u širenju katoličkog kršćanstva, te fizičkoj i psihičkoj borbi protiv svih oblika vjereskih devijacija, hereze, pogrešne pobožnosti ili bezbožnosti. Šta je vjera, a šta nevjera ubuduće određuje vrhovni svećenik u državi, u ovom slučaju u Mađarskoj.

Ova krunidba, poput nekog natprirodnog događaja, dala je neslućeni elan mađarskom društvu. Stephanus – Ištvan je kroz to dobio neslućenu političku moć i dominaciju, ali i okrutnost. U svom vjerskom i društvenom revolucionarnom zanosu reformira Ištvan I. mađarsko društvo iz temelja i prelazi na čisto teokratski sistem.

Po uzoru na Istočno Franačko Carsvo dijeli kralj Ištvan I. svoju teritoriju na 10 dijeceza (biskupije), glavna je ona u njegovom glavnom gradu poput metropolije. Po uzoru na slavensko upravljanje on dijeli teritoriju i na 40 županija (mađarski vármegye – varmeđe, komitate megyék), otprilike jedna dijeceza sastojala se od četiri županije.

Svaki župan (mađarski ispán – išpan, latinski comes) bio je regionalni vlastodržac i vojvoda pa je kao takav u ratnim pohodima predvodio regionalne jednice vojske. Na taj način je Ištvan I. potpuno isključio plemensku strukturu u društvu. Ištvan I. je od 1010. godine vojno aktivan. Njegov novi vjersko-politički sistem je efikasan. U svakom slučaju tih godina on ponovo priključuje Erdelj svom kraljevstvu, te od Bugara preotima glavninu istočnog dijela Panonske nizije.

Na jugu preuzima kralj Ištvan I. slavensku Saviju, taj geografski prostor Mađari nazivaju Slovinska zemlja, od čega je proizašao naziv Slavonija. Savija ili Slovinska/Slavenska zemlja ili Slavonija bila je tog vremena bezdržavni prostor sa brojnim županima kao lokalnim vladarima. A sve oblasti, koje je kralj Ištvan zauzeo u tim vojnim kampanjama, postaju integralna teritorija Mađarskog Kraljevstva.

U septembru 1031. godine u lovu je smrtno stradao sin jedinak Ištvana I. po imenu Emerik (Emmerich, Imre). Time je velika žalost pogodila Ištvanov dom i mađarski dvor. Prema nekoj mađarskoj tradiciji u takvim slučajevim pravo naslijeđa dobivaju sinovi vladarevog brata. A ovi se nisu baš potčinjavali kraljevoj vjersko-političkoj ideologiji. Oni se nisu pojavljivali ni na kakvim crkvenim obredima.

Vjerovatno iz tog razloga kralj u svojoj vjerskoj euforiji te osobe nije mogao smisliti. Zato je Ištvan I. odlučio da bezbožne bratiće osakati kako ne bi bili sposobni za vladavinu. Tako je jednog oslijepio, drugom je rastopljenim olovom zalio uši, ostali su se već razbježali i emigrirali u susujedne države, Poljsku i Kijevsku Rusiju.

Prijestolonasljednik Ištvana I. postao je Petar I. Orseolo, sin njegove sestre Marie i dužda Venecije Ota Orseola. Ištvan I. umro je u miru 1038. godine.

(Tek 45 godina kasnije, u augustu 1083. godine putem takozvane crkvene kanonizacije proglašen je Ištvan I. svecem, a također i njegov sin Emerik.)

*

Narednih četrdesetak godina nastaju uvijek nanovo velike zbrke oko preuzimanja ili preotimanja vlasti „zvaničnih“ od „nezvaničnih“ kraljeva i protivkraljeva u Kraljevini Mađarska. Državni udari, ustanci, inetervencije stranih vojski, ratovi, revolucije i kontrarevolucije stalno su na dnevnom redu i samo prelaze iz jedne faze u drugu.

Možda je katolički monoteizam u mađarskom društvu za vrijeme kralja Ištvana I. i bio sredstvo prosvjetiteljstva kojim se osvjetljavao ljudski um, ali je vremenom postao izopačno duhovno zlo i kao instrument politike služio je manje ili više za ispiranje mozga ljudima. Ko nije revnosni katolik, nema prava na bilo kakvu državnu službu, pa čak nije mogao ni smirom živjeti na svom ognjištu. Tako je i u Mađarskoj zavladao teror monoteizma.

*

Tri princa i ratoborna viteza, braća Géza, Ladislav i Lamper odrasli su u borbama oko vlasti, priznavanju dotičnog vladara ili otkazivanju poslušnosti narednom uzurpatoru. U to vrijeme su oni (1071.) kao vojskovođe preoteli Bizantu Singidunum (Beograd) i opljačkali ga. Oni su i plijen i grad htjeli zadržati za sebe, te su se sukobili sa zvaničnim vladarom Mađarske. Tako je Mađarska ubrzo opet izgubila Singidunum.

Onda je otpočela borba trojice braće za mađarski tron. U teškim i mukotrpnim sukobima, zapravo u građanskom ratu uz svesrdnu pomoć svećenstva izborio se Géza I. (1074 – 1077) da postane kralj Mađarske. Ali ni time borbe za vlast nisu prestale.

A kad je kralj Geza I. umro, naslijedio ga je njegov brat i pouzdani saborac kralj Ladislav I. (László I.) (1077 – 1095) revnosni katolik, koji se u svojoj politici oslanjao na svećenstvo. Mada su mu poljske trupe pomogle da se održi na prijestolju, ipak je on prvi mađarski vladar koji je poslije dugotrajnih unutardinastijskih sukoba i anarhije uspio konsolidirati unutrašnju politiku države.

Kralj Ladislav I. započinje samostalna osvajanja u svom susjedstvu, a prije svega preotimanja vlasti od lokalnih moćnika, koji su se tokom dinastijske krize poprilično osamostalili. Pored vojske, glavni oslonac njegove politike je svećenička organizacija i njena dobro funkcionirajuća mreža.

Pošto nije imao muškog potomstva, Ladislav I. se oslanja na svoje bratiće, Gezine sinove Kolomana i Álmoša. Njegov stariji bratić Koloman ponašao se u mladosti anarhistički, te kralj Ladislav više forsira mlađeg Almoša. Mada je na izvjestan način bio hendikepiran grbom na leđima, Koloman važi kao veoma načitan i za tadašnje prilike izuzetno obrazovan mladić.

Kralj Ladislav I. imenuje 1084. Almoša za vojvodu Slovinske zemlje (Savija, odnosno Slavonija), a Kolomana nešto kasnije za biskupa crkve Nagyvárad (latinski Magnovaradinum, njemački Großwardein), današnja Oradea ili Veliki Varadin u okrugu Bihor u Rumuniji.

Onda su 1085. Pečenezi okupirali istočnu Mađarsku. Kralj Ladislav I. reagira odmah i uspješno. On ne samo da je u toj kampanji otjerao invazore već je čak i proširio svoju teritoriju na štetu Bugara.

Kralj Ladislav I. osnovao je 1087. vojno uporište na prostoru današnjeg Zagreba, dakle u Slovinskoj zemlji. On čak nije ni krio svoje pretenzije da pravcem preko Liburnije i njenog grada Knina izađe na Jadransko more. Takve rabote Mađara nisu se sviđale mnogim Slavenima na tim prostorima. Imperijalističke težnje i kristijanizacija za njih su dva nerazdvojiva pojma jer su obično značili gubitak teritorijalne i umne slobode.

Na prostoru Liburnije, u Kninu i u (ortodoksnoj) biskupiji u Ninu, oformila se neka vrsta političke i vjerske stvarne ili umišljene samostalnosti prema Mađarima, i prema Rimu, i prema Veneciji, i prema Splitu i prema Bizantu.

Vjerovatno je na početku 1091. došlo do ustanka na područuju Siska i Liburnije kad su ugroženi Slaveni nastojali otjerati Mađare. Kralj Ladislav I. predvodio je vojsku u pohodu na savske i liburnijske Slavene pa je zauzeo Sisak (mađarski Sziszek, latinski Siscia). Dokle je prodro prema Jadranskom moru, nije baš jasno. U svakom slučaju tom prilikom je on svog bratića Almoša samovoljno progalasio za kralja Slovinske zemlje (Slavonija ?) i Dalmacije (Liburnija ?) (1091 – 1095).

Time je mađarski kralj isprovocirao susjede, a naročito papu Urbanusa II. (Urban II.) (1088 – 1099). Naime, papa je smatrao da je cijela Dalmacija provincija Svete Stolice. A prema nekadašnjim i još uvijek važećim dogovorima Mađarska je feud Svete Solice koji je predat mađarskom kralju kao leno na upravu. Prema tome papa je gazda Mađarske i šef mađarskom kralju. Svojom samovoljnom krunidbom u domenu katoličanstva mađarski kralj se umiješao u nadležnost pape u Rimu, što je jasno kršenje važećeg dogovora. Čak ni antipapa nije priznao ovu krunidbu.

Kad je okrunjen njegov brat za kralja, princ i biskup Koloman napušta 1091. Veliki Varadin i emigrira u Poljsku. Prodor Mađara u Liburniju i Dalmaciju izazvao je reakciju i kod Bizantinaca jer su smatrali da je Dalmacija ipak njihova. Konstantingrad nagovara i plaća nomadski narod Kumane da napadnu mađarske istočne teritorije, što oni te 1091. i čine.

Mađarski kralj Ladislav I. započinje uspješnu protivofenzivu. U bitki na rijeci Tamiš 1091. Mađari do nogu tuku Kumane i istjeruju ih iz svojih oblasti. U toj kampanji Mađari opet preotimaju Bizantu Singidunum i Temu Sirmijum, dakle Srijem otprilike od današnjeg Zemuna pa do Županije i Vinkovaca.

Zbog zavade sa (zvaničnim) papom Urbanusom II. sad kralj Ladislav I. sarađuje sa (anti)papom Clemensom III. (Klement III.) (1084 – 1100), koji mu sve njegove odluke povlađuje. Ipak se Mađari nisu miješali u dugotrajne i teške borbe oko prijestolja u Papinskoj Državi.

Na vojnom uporištu kojeg je oformio 1087. osnovao je mađarski kralj Ladislav I. 1093/1094. Zagrebačku Biskupiju i potčinio je onoj u Estergomu. Za ovaj vjerski i politički potez dobio je kralj podršku/dozvolu od (anti)pape Clemensa III. A  navodno 1094. započela je na tom mjestu izgradnja relativno velike katedrale. Kako se prenosi zbog smrti kralja izgradnja crkvenog objekta otegla se dugo i dovršena je tek 1217.

Svejedno, oko tog vjerskog objekta i vojnog uporišta nastalo je naselje Zagreb (mađarski Zágráb). Nema baš prihvatljivog objašnjenja za naziv ondašnjeg naselja i kasnijeg grada. Obično se nudi moguća igra riječi za-breg, a od toga izvrtanjem smisla nastaje riječ zagreb. Slično tome je i riječ graba (u značenju jama, prokop ili kanal), dakle iza grabe to jeste iza prokopa, a od toga za-graba pa zagreb. Takav naziv nije nigdje zabilježen prije 1093/1094, a ni taj datum nije siguran. Jedino je sigurno, to naselje se naglo širi, a pod povoljnim uvjetima narednih stoljeća prerasta u velegrad. To je danas milionski grad Zagreb i glavni grad Republike Hrvatske.

Pored značajnih doprinosa u kuluturi i prosvjetiteljstvu, Zagrebačka Biskupija poznata je i po brojnim krivotvorinama o povijesnim događajima, darovnicama, sporazumima, izmišljenim ugovorima i slično, koje je pak teško provjeriti.

*

O osnivanju Zagreba navodi se takozvana Felicijanova isprava ili Felicijanova povelja koja nosi datum 26. april 1134, koju je navodno sastavio biskup u  Estergomu o utemeljenju Zagrebačke Biskupije. To bi bio rodni list Zagreba. Oni koji sumnjaju u istinost ove povelje (dokumenta) govore da to nije osnovano tako, već da se mjesto Zagreb razvilo, a katedrala je mnogo kasnije nastala (možda onih godina kad je i dokumentiran njed dovršetak 1217.).

Ovdje donosimo dio te Felicijanove povelje:

 „Za kraljevanja vrlo plemenitog kralja Ladislava, …nadahnut Božjom milošću i po savjetu ovih i drugih velikaša, ustanovio (je) zagrebačku biskupiju, kako bi se brigom biskupa oni koje je zabluda idolopoklonstva otuđila od štovanja Boga vratili na put istine. Da, dakle, pouči neznanje toga puka, pronašao je prikladnoga Čeha, muža časna života koji se zvao Duh. Njega je po svojem kapelanu Fanciki postavio pastirom iste Crkve, a ovaj je izabrao za njezine djelatnike ljude iz Šomođke i Zaladske županije. Osim toga, dâ drugi dvorski kapelan imenom Kupan, po nalogu istoga kralja istoj crkvi puk dubravski sa zemljom i šumom koja njoj pripada.

(hr.wikipedia.org: Felicijanova isprava)

 

Kralj Koloman i prodor Mađara na Jadran

Braća Almoš i Koloman su u teškoj zavadi oko prava na naslijeđe. Njihova svađa prijeti da eskalira u građanski rat. Ostarjeli kralj Ladislav I. trudi se da izmiri svoje bratiće, te je uspio nagovoriti Kolomana da se vrati u Mađarsku. Dogovoreno je da Koloman ima pravo naslijeđa po principu seniorata, dakle najstariji član vladarskog klana naslijeđuje preminulog kralja. (Drugi princip bi bio primogenitura, kad najstariji sin naslijeđuje kralja, to jeste oca. Kralj Ladislav I. preminuo je 29. jula 1095.

Kralj Koloman (Kálmán) (1095 – 1116) preuzeo je vlast prema principu seniorata. Koloman odmah oduzima bratu Almošu sva nasljedna prava.

Onda je kralj Koloman (1096.) nanovo interpretirao odnos Mađarske i Svete Stolice. Prema objašnjenju kralja Kolomana svi ljudi i sve postojeće pripada višim silama i zato su Mađarska i Papinska Država samo partneri u poštovanju Božije volje. To nije nikakva dominacije jedne države nad drugom i tu ne treba postojati relacija senior i vazal. Dakle, Mađarska nije leno pape u Rimu, već vlasništvo onih gore (na nebu). To treba i jedna i druga strana da akceptira.

Prema ovakvom razlaganju shvatanja, tok vjerskog i političkog života ne ide prema papinskom tutorstvu već prema interpretacijama mađarskog kralja, što bi se moglo interpretirati kao čista hereza.

 

Mađarski kralj Koloman  Hamza Hamzabegović: MOJI ZNANSTVENI RADOVI IZ POVIJESTI Koloman

Mađarski kralj Koloman

Ova ilustracija prikazuje krunidbu kralja Kolomana gdje se primjećuje grba.

Izvor slike: Kálti Márk: Mađarska ilustrovana hronika ili Képes Krónika ili Chronica de Gestis Hungarorum nastala je prije 1360. Nalazi se u nacionalnoj biblioteki u Budimpešti. Slika je javno dobro.

en.wikipedia.org: Coloman.

 

A tih godina bila je Papinska Država zaokupljena drugim problemima, paralelna vladavina i sukobi dvojice papa oko Svete Stolice, te nije imala ni snage ni potencijala da bi kralju Kolomanu nasilno ispravljale njegove heretične misli, ili ga čak svrgla s vlasti. Uprkos ovome, papa Urbanus II. traži i nalazi saradnju sa mađarskim kraljem, čak mu je posredovao u skoroj ženidbi sa kćerkom grofa Rogera I. (Rogerije I.) od Sicilije po imenu Felicija.

Svejedno, u tom razdoblju Mađarska je svim susjedima ili partner s kojima sarađuje ili im je neprijatelj i preotima im teritorije.

Ovo PARTNER u filozofiji kralja Kolomana imat će ubuduće značajno mjesto u konstelaciji mađarske politike, svejedno što je to u biti značilo dominaciju Mađara.

*

Papa Urbanus II. izdejstvovao je i dogovorio da grofova pratnja dovede mladu do grada Alba Maris (Biograd na Moru), a odatle je treba preuzeti pratnja kralja Kolomana. Termin je određen na početak maja 1097. godine. Tako je (zvanični) papa Urbanus II. sakupio odlučujuće poene kod važnog europskog kralja u borbi protiv svog rivala, (nezvaničnog) pape Clemensa III. Ova buduća mađarska kraljica, Felicija od Sicilije, prozvana je Buzila.

Za zapovjednika mađarke vojne pratnje od oko 5.000 vojnika imenovan je župan Vinkurije. Očito su vojne aktivnosti u uporištu Zagreb izazvale podozrivost onih u Liburniji. Krajem aprila krenula je mađarska eskorta putem koji vodi preko Siska i Knina na Jadransko more i do luke Biograd na Moru.

Kako se prepričavaju legende, zapovjednik grada Knina i istoimene županije ili kneževine, župan, knez ili kralj Petar Svačić (1093 – 1097) prepriječio je ovom vojnom kontigentu put na granici svoje teritorije kod planine Gvozd (danas oblast pripada Karlovcu). Prema pričama ili legendama, u tom okršaju poginuo je Petar Svačić, svejedno koju je titulu nosio, a župan Vinkurije nastavio je svojim putem i stigao je u Biograd na Moru bez dodatnih smetnji.

O ovom događaju napisao je povjesničar Rudolf Horvat (1873 – 1947) u djelu „Povijest Hrvata I.“:

„Buzila se mjeseca svibnja g. 1097. dovezla iz Sicilije u hrvatski Biograd na Moru (kod Zadra), odakle će se odvesti u Ugarsku do svoga supruga Kolomana. U Biogradu je Buzilu dočekao ugarski velikaš Vinkurije, župan iz erdeljskog Biograda, sa 5000 oboružanih vojnika. Ovo nam najbolje dokazuje, da u svibnju g. 1097. nije više u Hrvatskoj vladao kralj Petar. Ne da se naime ni pomisliti, da bi on svomu takmacu dozvolio da kroz čitavu hrvatsku državu od Drave do Jadranskoga mora vodi toliku vojsku, kakvu je vodio Vinkurije; za počasnu i sigurnosnu stražu kraljice Buzile dovoljna bi bila mala četa.“

(hr.wikipedia.org: Bitka na Gvozdu)

(Erdeljski Biograd – Alba Iulia u centralnoj Rumuniji; četa – vojna formacija koja može imati od 80 do 200 vojnika.)

Pošto ni bitka na Gvozdu (navodno u aprilu 1097.) ni ličnost kralja Petra Svačića nisu potkrijepljeni validnim dokazima, sad se i jedno i drugo pripisuje fantazmama hrvatskih nacionalista.

*

Vjerovatno je kralj Koloman stolovao u Budimu, mada nije sigurno. Bizant se sporazumijeva s Republikom Venecijom i uz određenu nadoknadu prepušta joj 1098. neke dalmatinske primorske gradove na upravu, ili čak čitavo sjeverno dalmatinsko primorje.

Na južnoj teritoriji takozvane Kijevske Rusije bjesne teške i krvave borbe između Kijevskih Rusa, Pečeneza i Kumana. Kumani su nadjačavali sve oko sebe. Veliki knez od Kijeva Svjatopolk II. Izjaslavič (1093 – 1113) poziva mađarskog kralja Kolomana u pomoć. Kralj je prihvatio poziv pošto su i Pečenezi i Kumani ugrožavali teritoriju Mađarske. Kumani (Polovci, Kipčaki) kod grada Prezmysla 1099. do nogu tuku Mađare, a kralj Koloman se jedva živ spasio.

A 1101. godine prošla je i jedna krstaška vojska preko Mađarske. Kralj je pazio da mu ne nanesu štetu. Naime, pljačkaške bande su se vukle iza tih kolona oponašajući krstaše, a ustvari su pljačkale stanovništvo.

Te iste godine (1101.) pogodila je Kolomana velika žalost. Umrla je kraljica Felicija, popularna Buzila, sa dvadeset i četiri godine života i poslije pet godina braka rodivši četvero djece.

„Trogirska diploma“ 1102.

Sve ukazuje na to da je Koloman 1102. godine proveo više mjeseci u Biogradu na Moru. On želi da putem taktike i diplomatije preuzme dio dalmatinskog primorja od Republike Venecije, a i od Bizanta. Jednostavno rečeno: Mađarski karlj Koloman želi obezbijediti Mađarskoj izlaz na Jadransko more. Petpostavlja se da je on u Bigoradu na Moru izgradio vojno uporište za vojne aktivnosti.

Inače postoje velike nejasnoće oko događaja na tom podneblju u narednih desetak godina zbog umetanja krivotvorina iz kasnijih epoha u to razdoblje.

U svakom slučaju pozvani su predstavnici mnogih komuna, takozvani priori (latinski prior – načelnik gradske skupštine, to jeste komune ili odabrani starješina nekog samostana). Koliko ih je došlo, nije jasno.

Prihvatljivo svjedočanstvo o tom događaju mogla bi biti takozvana „Trogirska diploma“. Ovo diploma teško bi se moglo prevesti sa povelja pošto se tu više radi o konkretnom zapisu dogovora postignutog navodno na ravnopravnim osnovama zastupnika Trogirske komune s mađarskim kraljem Kolomanom 1102. godine. Konkretno, Komuna Trogir dobija velike trgovinske povlastice i relativnu političku autonomiju, a za uzvrat priznaje mađarskog kralj Kolomana za svog seniora, ali se ne potencira vazalstvo nego partnerstvo. U kasnijem periodu sličan dogovor će se nazivati privilegij.

Iz „Trogirske diplome“ proizlazi da Trogirani imaju prioritet/pravo:

(a) na čvrsti mir, dok se Mađarska obavezuje da će vojnom silom štititi grad Trogir od bilo kakvih napada, (b) Trogir je oslobođen plaćanja tributa Mađarskoj ili nekom drugom, dok je ubiranje „uobičajenih“ društvenih poreza i dalje ostalo, (c) Trogirani zadržavaju pravo da biraju svog gradskog priora i gradskog biskupa, (d) Trogir zadržava i dalje svoju autonomiju, (e) doseljavanje u grad nije slobodno, već pod strogom kontrolom gradskih otaca, ali ako bi neko htio napustiti Trogirsku komunu, to je mogao učiniti i ići kud god je naumio.

Daljnje odredbe odnose se na raspodjelu poreza, trgovinskog profita i dažbine za korištenje luke tako da su od toga imali koristi gradska komuna, svećensto, pa i Mađarska. Od carine na robu, koja preko luke Trogir ulazi u Mađarsku, mađarskom kralju pripadaju ⅔, a gradskoj skupštini ⅓.

(hr.wikipedia.org: Trogirska diploma)

*

Dakle, nije jasno koliko je komuna na sjevernom dalmatinskom primorju priznalo i pristupilo nekoj vrsti saveza sa Mađarskom. U svakom slučaju bili su to Trogir i Biograd na Moru.

Kralj Mađarske Koloman proglašava sebe 1102. godine kraljem Slavinske zemlje i Slavinske Dalmacije. Postoji i interpretacija da se Koloman proglasio kraljem Hrvatske i Dalmacije. Međutum, nema dokaza da je tih godina postojao termin Hrvatska vezan za određeni geografski pojam.

Nudi se za tu godinu (1102.)  i takozvana Pacta conventa – dogovoreni sporazum između kralja Kolomana i 12 hrvatskih plemena, te je time navodno Hrvatska ušla u „personalnu uniju“ s Mađarskom. Oba ova pojma, Pacta conventa i „personalna unija“, plod su mašte hrvatskih nacionalista iz 17. stoljeća i podmetnuti su kao krivotvorine u to razdoblje.

*

Poslije diplomatskih aktivnosti i različitih dogovora sa susjednim velesilama, kralj Koloman je s jakom vojskom ponovo na dalmatinskom primorju 1105. godine. On namjerava osvojiti Zadar. I dok se pripremala opsada, Zadar se predao. Potom je kralj Koloman trijumfalno ušao u grad.

Isto tako je i komuna Zadar zadržala – dobila trgovinske povlastice ili privilegije ali su očito ujednačene sa „Trogirskom diplomom“. Od carine na robu, koja uđe u Mađarsku preko luke Zadar, išle su dvije trećine mađarskom kralju, dok je ostalo išlo gradskoj skupštini.

Naredni primorski grad je Šibenik. Čim je mađarska vojska stigla pod zidine, gradski oci su priznali vrhovnu vlast Mađara i dobili su iste povlastice i obaveze kao i Zadar. Trogir je pozdravio dolazak Mađara, a kod njihove „Diplome“ ništa se nije mijenjalo. Splitski oci su se dvoumili, ali kad su uvidjeli da se mađarska vojska priprma za opsadu, priznali su Kolomana za vrhovnog kralja, te su i oni dobili mađarsku „Diplomu“ kao i ostali primorski gradovi koji su ušli u „savez“ s Mađarskom.

Poslije osvajanje Splita vraća se kralj Koloman u Zadar. Odatle kralj šalje (zadarsku) mornaricu da u njegovo ime osvoji obližnje otoke. Ubrzo su, bez značajnog vojnog otpora postali mađarski otoci: Rab, Cres, Krk i još neki manji.

Krajem 1105. sazvao je kralj Koloman sve gradove i otoke, dakle vjerske i svjetovne priore (načelnike), koji su priznali njega kao kralja da dođu na takozvani omaž (latinski  Homagium, njemački Huldigung). To je srednjovjekovni akt polaganja zakletve kad vazal izjavljuje fidelitas, vjernost i odanost svom senioru. Ova ceremonija polaganja zakletve dogodila se najvjerovatnije u Biogradu na Moru.

Kako se objašnjava, ipak ovo nije ličilo tadašnjem klasičnom odnosu vazal i senior, već težnji Kolomanovog shvatanja partnerstva. Mađarski kralj – senior nastupio je kao garant mira, što je imponiralo prisutnima. Zatim je obećao zaštitu od pretenzije stranih sila, poštovanje autonomije i ostalih privilegija, te pravni poredak i sigurnost svih stanovnika. Gradovi, to jeste luke smjele su po svom dotadašnjem običaju birati consilium (gradsku skupštinu).

Skoro da su to bila demokratska dostignuća koja su nudila nadu u trajniji mir.

*

Kraljev brat Almoš ponovo je podigao bunu 1113. kako bi preoteo vlast u svoje ruke. Kralj Koloman mu ovog puta nije oprostio, već je i njega i njegovog sina Belu poslije zarobljavanja oslijepio i strpao u zatvor. (Nije isključeno da se ovo dogodilu u 1115. godini.)

Almoš i Bela bježe iz zatvora i emigriraju (1113.) u Konstantingrad. (Nije isključeno da je Almoš pobjegao tek poslije smrti kralja Kolomana.)

Kralj Koloman je sve češće vezan za postelju. To koristi venecijanski doge (dužd) Ordelaf Faledro (1102 – 1117) i započinje 1115. rat protiv Mađarske da bi preoteo mađarske posjede na Jadranskom moru. On vojnom silom zauzima Zadar i Biograd na Moru, zatim Split i Trogir. Mađarska otočja su do kraja godine pod duždovom kontrolom, dakle cijela mađarska primorska Dalmacija. Republika Venecija će još ekspandirati na štetu susjeda.

*

Kralj Koloman preminuo je u februaru 1116. godnine. Pošto je uveo primogenituru naslijedio ga je sin kralj Ištvan II. (Stephanus II., Stjepan II.) (1116 – 1131), koji je tada mogao imati 15 godina.

Maloljetni kralj Ištvan II. suočio se s mnogim problemima. Zbog oslijepljenja Almoša i Bele po naređenju kralja Kolomana, a koji su kao emigranti živjeli u Konstantingradu, u Bizantu je postojao teško premostiv antimađarski lobi. Nije sigurno da li je i Alomošev sin Bela bio u Konstantingradu jer se to čuvalo kao velika tajna.

Zapadni Slaveni na teritoriji današnje Češke, Slovačke i Slovenije, stalno su u nekom nemiru i nezadovoljstvu. Slaveni u Slavinskoj zemlji traže neku autonomiju. Liburnija je takoreći samostalna. Na Jadranu Venecijanci vrše pomorsku blokadu protiv Mađarske.

Kralj Ištvan II. nije baš bio sretne ruke pri vladavini. Osim toga, kao osoba imao je neugodan karakter, hujovit i eksplozivan tip, nije bio za timski rad. Ipak je uz svoje saradnike kako-tako smirio Slavene. Kraljeva vojska 1117. naglo stiže na Jadransko primorje s namjerom da razbije Venecijansku blokadu. Preotet je Biograd na Moru. Zadar je opkoljen. Venecijanski dužd stiže s mornaricom te u borbi oko Zadra gine.

Novi doge Dominik Michieli (1117.-1130.) sklapa primirje s Mađarima tako da je svako zadržao dio primorja kojeg je upravo držao u posjedu. Zadar je ostao venecijanski, a Biograd na Moru u mađarskim rukama.

Kako je vrijeme odmicalo kralj se sve više odavao pijanstvu, mada alkohol nije podnosio. Kralj Ištvan II. koristi zauzetost venecijanskog dužda Dominika, te je 1124. prekršio dogovoreni mir i iz vojnog uporišta Biograd na Moru zauzima Šibenik, Trogir i Split.

Nije uspio osvojiti Zadar i otoke. U Trogiru i Splitu kralj lično obnavlja s gradskim priorima Kolomanove povlastice. Kralj se vraća u Budim. A 1125. godine dužd Dominik upada na spornu oblast primorja i tuče mađarsku vojsku do zadnjeg, nije bilo nikakvih zarobljenika.

Kako izgleda, kralj Ištvan II. digao je ruke od liburnijskog primorja jer mu je s druge strane prijetila opasnost.

Ratovanja Mađara i Romeja

Diplomatske svađe između bizantskog dvora i mađarskog dvora sve su opasnije i prijete da eskaliraju u rat širokih razmjera.

Na vlasti u Konstantingradu je car Ivan/Jovan II. Komnen (grčki Ioannes Komnenos) (1118 – 1143) i bio je oženjen mađarskom princezom Piroškom od Mađarske, koja je potom prešla na ortodoksno kršćanstvo i uzela ime Irena. Car Ivan II. Komnen i carica Irene (Piroška) smatrali su da je mađarski krlja Ištvan II. bespravno na vlasti, te da bi na prijestolju trebao biti oslijepljeni Almoš ili njegov isto oslijepljeni sin Bela. Car Ivan II. Komnen obećao je Almošu da će mu svim raspoloživim sredstvima pomoći da se domongne vlasti u Mađarskoj.

Takve glasine isprovocirale su mađarskog kralja Ištvana II. i on ultimativno traži da se Almoš protjera sa bizantskog dvora. To nije učinjeno. Kralj traži saveznike protiv Bizanta, te sklapa sporazum s Normanima na Siciliji i Rašanima, Slavenima na centralnom dijelu Balkana.

Kralj Ištvan II. prelazi Dunav 1127. i zauzima Singidunum (Beograd), Viminacijum (Braničevo) i prodire duboko na bivšu bugarsku teritoriju. Obogaćen velikim plijenom, on se vraća nazad. Pošto ga taj uspjeh nije smirio, kralj Ištvan II. ruši singidunumske zidove i desetak kilometara uz Dunav podiže novu tvrđavu pod nazivom Zimony (Zemun, danas dio Beograda).

O tome piše Bizantinac Jovan/Ivan Kinam (Ioannes Cinnamus):

Kako pak nije uspeo da ubedi (cara), pređe reku Istar i opsevši grad Beograd, koji leži na reci, zauze ga i sravnivši ga sa zemljom, dade prevesti odatle lađama kamenje kojim podiže grad Zemun u Sirmijumu. Ovaj se grad posle toga dugo vremena održa, sve dok ne bi za vlasti cara Manojla iz temelje razoren i kao po nekom kolu sreće ceo posluži za podizanje zidina grada Beograda. Ali o tome ću kasnije govoriti kada izlaganje razvijajući se dođe do tih vremena.

(Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Tom IV, Beograd 1971., Jovan Kinam: Epitome, str. 7-8)

(Istar – donji tok Dunava od ušća Save pa do Crnog mora.)

Mada je pretendent Almoš umro 1127. godine, ipak car Ivan II. Komnen napada Mađarsku 1128. i preotima Singidunum i okolicu. On zauzima i Zemun i čitav Srijem. Na Dunavu kod Bačke Palanke (mađarski Bácspalánka, njemački Plankenburg) sukobile su se dvije vojske. Bizantinci su taktičkim manevrima nadmudrili Mađare i uz pomoć grčke vatre potukli su ih do nogu. Ostatak Mađara pobjegao je, a Bizantinci su se vratili nazad.

Mađarski kralj Ištvan II. sklapa nove saveze i opet 1129. poduzima kampanju u kojoj sporije napreduje, ali ipak zauzima Srijem, te „svoj“ Zimony i Braničevo (tada Singidunum nije bio naseljen).

Bizantski vazal, raški veliki župan Uroš I. Vukanović (1112 – 1145) podigao je (1129.) ustanak protiv Bizanta, te je zauzeo i spalio bizantsko uporište i adminstrativnu ispostavu Ras. Bizantski kapetan tvrđave Kritopl pobjegao je u Konstantingrad i bio je izvrgnut vojnom maltretiranju. Ova buna velikog župana pomogla je Mađarima.

O zauzimanju Rasa od strane Srba ili Dalmata piše bizantski povjesničar Jovan/Ivan Kinam (Ioannes Cinnamus):

U to vreme i Srbi, dalmatski narod, pripremajući odmetništvo srušiše tvrđavu Ras. Kažnjavajući zbog toga Kritopla, koji je bio na čelu posade ovog utvrđenja, car naredi da se obučen u žensku haljinu provede trgom na magarcu… (р. 12.9—13.9)

(Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Tom IV, Beograd 1971., Jovan Kinam: Epitome, str. 14. f.)

 

Sve ukazuje na to da je veliki župan Uroš I. Vukanović poslije preotimanja Rasa ipak sarađivao sa bizantskim carem jer su se raški odredi nalazili u bizantskoj vojski.

Kralj Ištvan II. je vezan sve češće za postelju. Vjerovatno se radilo o teškim prehladama. Ponudu za primirje krajem 1129. prihvatio je brzo. Linija razdvajanja Bizanta i Mađarske opet je postao pravac kojeg daju Sava i Dunav, dakle granica prije izbijanja sukoba.

*

Poslije povratka iz rata protiv Bizanta kralj Ištvan II. (Stephan, Stjepan) pao je na postelju. Pošto ni poslije druge ženidbe nije imao potomstva, kralj Ištvan II. se odlučio da pozove svog oslijepljenog stričevića Belu na mađarski dvor i da ga proglasi nasljednikom. I bilo je tako, najvjerovatnije na početku 1130.

Kralj Ištvan II. posredovao je u toma da se njegov stričević Bela oženi raškom princezom, kćerkom velikog župana Uroša I. Vukanovića, po imenu Jelena (grčki Helena, mađarski Ilona). Možemo pretpostaviti da se svadba dogodila 1130. godine. Princ Bela od Mađarske mogao je imati oko 20 godina, a princeza Jelena/Ilona Vukanović od Raške mogla je imati oko 21 godinu.

Za svadbeni dar/miraz mladenci su dobili s mađarske strane veliki grofovski posjed u okrugu Tolna (njemačiki  Tolnau), gdje su s početka i živjeli, a od raške strane županiju Rama, dakle sliv rijeke Rame, gdje se danas nalazi grad Prozor. Rijeka Rama je desna pritoka Neretve.

Kralj Ištvan II. umro je 3. aprila 1131. godine.

*

Kralj Bela II. Slijepi (1131 – 1141.) (mađarski Vak Béla) okrunjen je 28. aprila 1131.

Kralj Bela II. Slijepi upravljao je zajedno sa svojom suprugom kraljicom Ilonom i sa kraljevskim Savjetodavnim odborom. Timski rad u upravljanju državom učvrstio je mađarsko društvo. Kako je vrijeme odmicalo, kralj Bela II. se u vođenju politike sve više oslanjao na svoju suprugu, koja se ispostavila kao sposobna „kancelarka“ i od svih uvažavana.

Vladarskom paru, Beli II. i (kancelarki) Iloni, bit će od velike koristi njihova privrženost svećenstvu i dobra saradnja sa mađarskom Crkvom. Poslije vladavine (polu)heretika Kolomana i njegovog sina Ištvana II., kojeg vjera nije zanimala, svećnici su se radovali pobožnom vladarskom paru.

Dotle se u plemstvu oformila jaka opozicija koja je smatrala da je nepriznati sin kralja Kolomana i ruske princeze, izvjesni Boris Kolomanović, trebao naslijediti kralja Ištvana II. Bela II. Slijepi, kraljica Ilona i Savjetodavni odbor sazvali su 1131. veliki državni sabor mađarskog plemstva, svećenstva i aristokratije u gradu Aradu (u današnjoj Rumuniji). Pripremljena je i krvava čistka.

Uhapšeno je 68 aristokrata koji su proglašeni državnim neprijateljima i osuđeni na smrt odsijecanjem glave. Kraljica Ilona je potencirala na tome da se egzekucija odmah izvrši, a kralj i kraljica su prisustvovali tom stravičnom činu.

Jelena-Ilona i Bele II.  Hamza Hamzabegović: MOJI ZNANSTVENI RADOVI IZ POVIJESTI Jelena Ilona i Bela II

Jelena-Ilona i Bele II.

Sječa glava, tako ova ilustracija prikazuje krvavu čistku u gradu Arad 1131. i pogubljenje aristokrata iz neugodne opozicije, a kojoj su prisustvovali kralj Bele II. Slijepi i kraljica Ilona.Izvor slike: Kálti Márk: Mađarska ilustrovana kronika ili Képes Krónika ili Chronica de Gestis Hungarorum nastala/završena je prije 1360. Sada se nalazi u nacionalnoj biblioteki u Budimpešti. Slika je javno dobro.

en.wikipedia.org: Helena of Serbia.

 

Bela II. Slijepi, kraljica Ilona i Savjetodavni odbor pripremili su 1133. i uspješno izvršili preotimanje dijela dalmatinskog primorja od Republike Venecije. Gradovi Šibenik, Trogir i Split postali su opet mađarski „saveznici“ prema nekadašnjem Kolomanovom principu.

A kralj Bela II. Slijepi sve češće provodi vrijeme u veselim pijankama i poprilično zanemaruje tekuću državnu politiku.Teret upravljanja državom manje ili više pao je na „kancelarku“ Ilonu. Kraljica Ilona angažira svog brata Beloša, te mu kralj Bela II. dodjeljuje titulu paladin, što bi moglo značiti namjesnik i savjetnik mađarskog dvora.

Raški princ i mađarski palatin Beloš Vukanović pokazao se kao vrsni političar pa je dobio i titulu herceg Slavenske zemlje. Ubrzo se Beloš uzdigao u neku vrstu „superministra“.

Sve su prilike da je za vrijeme vladavine Bele II. Slijepog otpočelo pismeno protokoliranje mnogih događaja na dvoru i oko dvora.

 

Referentni datum Bosne (1135/1136.)

Kome su pripadale unutrašnje teritorije Balkana, to jeste Dalmacija do Drine, nije jasno. Nominalno Papinskoj Državi ili lokalnim županima.

Međutim, vladajući papa umro je 14. februara 1130. godine. Tog istog dana (14.02.1130.) izabrani su i (zvanični) papa Innocentius II. (1130 – 1143) i (anti)papa Anacletus II. (1130 – 1138). Tako su otpočeli dugotrajni sukobi između dvije vjersko-političke frakcije u Rimu i Papinskoj Državi kad su se protivnici uzajamno proglašavali hereticima i krivovjercima. Samo je prijestolje Svete Stolice privlačilo i jednu i drugu stranu, a ne upravljanje državom ili vjersko prosvjećivanje pučanstva.

Mađarska crkva se već odavno ponašala samostalno, mada zvanično nije imala autokefalnost, te se nije ni miješla u te unutarpapske sukobe.

*

Tada je Bela II. Slijepi sa svojom vladarskom elitom jednostavno okupirao 1135. (ili 1136.)  godine veliki dio sjeveroistočne Dalmacije. To bi bio geografski prostor južnije od Save, te istočno od Drine i sa cijelim slivom rijeke Bosne i vjerovatno na zapadu do rijeke Vrbasa pa na jugu do Rame i gornjeg toka Neretve.

To područje mađarski kralj Bela II. Slijepi proglašava svojim posjedom i daje mu naziv Bosna po rijeci Bosni. (Mi ne znamo koliko je Bela II. Slijepi sebi prisvojio Slavinske Dalmacije, ali navedena oblast važi kao jezgro kasnije polusamostalne banovine Bosne.) U svakom slučaju Bosna se tih godina pojavljuje kao vojni distrikt Kraljevine Mađarske, a glavno uporište bi možda moglo biti u gradu Doboj na rijeci Bosni.

Kralj Bela II. Slijepi sazvao je sa svojim vladarskim timom u Estergomu 1137. (ili 1138.) godine sabor biskupa, aristokrata i ostalih plemića. Na tom saboru (1137. ili 1138.) kralj je sebi dodao titulu rex Ramae (kralj Rame), njegov najstariji sin princ Géza (Gejza) potvrđen je kao prijestolonasljednik, drugi sin po starini princ László (Ladislav, Ladislaus) postaje vojvoda od Bosne, treći sin po starini princ István (Ištvan, Stjepan, Stephanus) postaje vojvoda Slavenske zemlje – Slavonije. (Ponegdje se tvrdi da je Ištvan postao vojvoda od Hrvatske, mada pojam srednjovjekovne Hrvatske prema normama realne povijesti nije na prihvatljiv način razjašnjen.)

Osnivanjem vojnog distrikta Bosna (1135. godine) od strane Mađara i imenovanjem princa Ladislava za vojvodu od Bosne (1137. godine), praktično je Bosna postala vojvodina. Tako započinje jasno dokumentirana i geografski lokalizirana povijest Bosne.

Dakle, prije toga je ta oblast postojala samo kao bezimeni prostor i bila je integralni dio Slavinske Dalmacije, svejedno kad je kome Dalmacija pripadala.

Ovo bi bio takozvani referentni datum ili referentna tačka u vremenu i prostoru za Bosnu. Jednostavnije rečeno: 1135. i 1137. započinje povijest geopolitičkog prostora (stare) Bosne.

*

Kralj Bela II. Slijepi umro je u postelji februara 1141. godine.

Princ Géza II. (Gejza II.) (1141 – 1162) imao je jedanaest godina kad je okrunjen za kralja Mađarske, Hrvatske (?), Dalmacije i Rame u gradu Stolni Biograd (mađarski Székesfehérvár, njemački Stuhlweißenburg). U ime malodobnog kralja Geze II. regentstvo su preuzeli mati kraljica Ilona i ujak Beloš, koji je unaprijeđen za bana Slavenske zemlje.

Pošto su mnogi mađarski emigranti u Kijevskoj Rusiji i u Poljskoj smatrali da je njihov pretendent Boris Kolomanović trebao preuzeti vlast u Mađarskoj, došlo je do diplomatske svađe, pa i do pograničnih sukoba u kojima se ban Beloš istakao sačuvavši sve granice.

Uprkos čestih pograničnih sukoba, mađarska diplomatija se trudila da uspostavi neka primirja sa susjedima. Mirovni sporazumi su sastavljani i prekršavani. U toj mađarskoj diplomatiji posredstvom palatina i bana Beloša oženjen je kralj Geza II. sa princezom Eufrozinom od Kijeva 1142. godine, što je naglo unaprijedilo diplomatsku saradnju s Kijevskom Rusijom na štetu konkurencije.

Ekspanzija Mađarske preko Save i Dunava, te osvajanje velikog dijela Dalmacije, a ni pripajanje dalmatinskih gradova na moru (Split, Trogir, Šibenik) nije se sviđalo onima u Konstantingradu, a ni onima u Veneciji.

 

Razdoblje bizantskog cara Manuela I. Komnena (1143 – 1180)

Novi bizantski car Manuel/Manojlo I. Komnen (Manouēl I. Komnēnos) (1143 – 1180) ispostavit će se u svojim neograničenim imperijalističkim pretenzijama kao težak i ozbiljan neprijatelj Mađarske. On je sebi zacrtao da oslobađanje/zauzimanje Balkana ima prioritet u njegovoj budućoj politiki.

Dakle, Geza II., to jeste njegov regentski tim, neprekidno sklapa razne ugovore, pa i sa grofovima u Italiji, Normanima na Siciliji, te sa raškim novim velikim županom Urošem II. Primislavom (1145 –1162), koji je brat kraljice Ilone/Jelene i Beloša, mađarskog palatina i bana.

Za vrijeme Geze II. otpočelo je doseljavanje Nijemaca i Francuza koji su poznavali zanate tako da se Mađarska počela na neki način industrijalizirati. Proizvodnja oružja u tim nemirnim godinama bila je značajna grana privrede.

Kroz Mađarsku prolaze 1147. kolone krstaške vojske. Ovog puta je njihov prolazak protekao urednije.

Bizantski car Manuel I. Komnen (1143 – 1180) sklopio je savez sa Republikom Venecijom protiv Mađara.

Dok je car Manuel I. Komnen ratovao s Normanima, Rašani su podigli ustanak uz pomoć mađarskog dvora. Njihov cilj je potpuna neovisnost i preotimanje bizantske teritorije. Kad se car Manuel I. Komnen ponovo pojavio na Balkanu, zategnuti odnosi između Bizanta i Raške eskalirali su u rat. Rašku su podržavali Normani, dok su je Mađari pomagali politički i vojno.

*

Citirani bizantski povjesničar Ivan/Jovan Kinam (Ioannes Cinnamus) (1143 – 1203) postao je u ranoj mladosti vojno lice. On je u vojnom štabu bizantskog cara Manuela I. Komnena bio bilježnik, a kasnije sekretar. Ivan Kinam je sastavio djelo o povijesti Epitome koje obuhvata razdoblje od 1118. do 1176. godine, kad su vladali car Ivan II. Komnen (1118–1143) i većim dijelo njegov sin, car Manuel I. Komnen (1143 – 1180). Na ovom djelu je intenzivno radio najvjerovatnije između 1180. i 1183.

Djelo „Epitome“ – Kratka povijest važan je izvor za događaje iz tog doba, pa i za zbivanja na Balkanskom poluotoku.

*

Nameće se zaključak da je i Ivan Kinam učestvovao u kampanji po Balkanu cara Manuela I. Komnena iz 1149/1150. Car je iznenada izbio na raški prostor (1149.) dolazeći sa teritorije današnjeg Kosova. O tadašnjim sukobima Bizantinaca s Dalmatima (Rašanima) i Mađarima piše Jovan/Ivan Kinam (Ioannes Cinnamus):

Međutim, saznavši da su Alamani, Dalmati i Peonci, obavešteni o njegovim (carevim) pripremama za rat na Siciliji, došli do međusobne saglasnosti da sami napadnu Romeje sa Zapada i da je Jagupasan, persijski filarh, rešio da zajedno sa sultanom pustoši Aziju, onda on (car) krenu na Dalmate živo nastojeći da njihovog arhižupana koji je već bio otpočeo da se bori, još sad kazni. (р. 101. 18—102. 1)

Prodrevši u Dalmaciju car razori tvrđavu Ras i sve usput opustoši. Nebrojeno mnoštvo koje je načinio robljem, ostavi tamo sa vojskom sevastoipertatu Konstantinu, koga nazivahu Anđelom, a sam produži dalje i stigavši u oblast Nikavu koja je takođe pripadala arhižupanu, sva tamo podignuta utvrđenja potčini bez ikakve muke.

Došavši u Galič, pošto ustanovi da tamošnji varvari neće da mu predaju to pribežište uzdajući se u svoje mnoštvo i nepristupačnost položaja, postavi logor i naredi da se ne časeći ni časa gađaju oni na bedemu strelama i kamenjem iz praćki i tako kroz tri dana na juriš osvoji tu tvrđavu. Zatekavši tamo monoštvo varvara, koji su delom bili ratnici, a delom stočari, odatle ih podiže i odvede.

I njih, kada, ponovo se vrativši, stiže u Ras, posla u Sardiku i u druge romejske krajeve da se nastane; a sam, saznavši od Anđela da je župan sačekavši pogodan trenutak, posle njegovog odlaska odatle počeo da napada na Romeje i da je već došlo do borbe, krenu što je brže mogao odande sa namerom da ga zarobi. Ali ovaj, čuvši da Romeji nailaze, bežeći preko planinskih prevoja, pešice izbeže opasnost. Car se uputi kroz zemlju pošto uopšte nije bilo nikoga da ga u tome spreči, opustoši je i spalivši tamošnje zgrade namenjene arhižupanu za vladarsko sedište, ode. (р. 102. 18—103. 19)

(Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Tom IV, Beograd 1971., Jovan Kinam: Epitome, str. 22. ff.)

(Alamani – njemački narod, Dalmati – dalmatinski Slavini, Peonci – Panonci – Ugri – Huni – Mađari, arhižupan – veliki župan, oblast Nikava – vjerovatno sliv rijeke Ibar, Galič – utvrda na desnoj strani Ibra, Sardika – Sofija.)

O kampanji i borbama cara Manuela I. Komnena iz 1150. po Balkanu piše Ivan Kinam:

A iduće godine, već pred kraj leta, kada putevi za Srbiju postaju najpogodniji za vojsku koja napada, jer tada drveće već počinje da gubi lišće, skupi vojsku kod Niša. Saznavši tu da se iz Peonije šalju snage Dalmatima u pomoć, postara se da vojska pređe preko zemlje nazvane Longomir da bi se Peonci, koji su napredovali s desne strane, sukobili s romejskom vojskom. Kad stiže blizu Save odatle zaokrenu prema drugoj reci po imenu Drina, koja izvire negde odozgo i odvaja Bosnu od ostale Srbije. Bosna nije potčinjena arhižupanu Srba nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja.

A otkud je došlo da su se Huni sukobili sa Romejima, odmah ću objasniti. Beše u narodu Dalmata neki čovek, ne znam kako mu ono bi ime, brat mu beše Beloš, a obojica behu viđene ličnosti kod Dalmata…

Stoga Geza, čim je čuo za prodor Romeja u Dalmaciju, posla snage Dalmatima u pomoć. Ovo beše uzrok neprijateljstva Romeja prema Hunima.

Dok je romejska vojska dalje išla, oni koji su izašli da nabave stočne hrane, susretoše Hune koji su putem prolazili i sukobiše se s njima. Čim je car o tome obavešten, posla protosevasta Jovana sa vojskom da pritekne u pomoć. I kad dođe do bitke, Huni se poraženi od Romeja bežeći stuštiše do samog toka reke Strimona…

Sve dok Romeji ne dođoše do reke Tare ni od kuda se neprijatelj ne pojavi. A kad tamo stigoše, pre no što je sunce zašlo za zapadni horizont, pojavi se bezbrojno mnoštvo dobro naoružanih Dalmata. Romeji koji ovo ugledaše, dođoše da to jave obuzeti užasom i strahom. Car, pak, sasvim tačno pogodi da je ugledana vojska upravo ona pomoć koju Dalmati očekuju da će stići od Peonaca…

(Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Tom IV, Beograd 1971., Jovan Kinam: Epitome, str. 26. ff.)

Prema Kinamovom opisu bitke na Tari u borbi su učestvovali Bizantinci (Romeji) pod zapovjedništvom cara Manuela I. Komnena na jednoj strani. Na drugoj strani bila je koalicija Rašana (to jest Dalmati) pod zapovjedništvom velikog župana (ili arhižupana) Uroša II. Primislava i Mađara pod zapovjedništvom Vakhina, kojeg Jovan/Ivan Kinam opisuje kao snažnog gorostasa i daje mu slavensku visoku titulu arhižupan, što bi moglo značiti da nije bio Mađar. Kinam spominje i nanose snijega. Stječemo utisak da je narednog dana bitka tekla u kaotičnom stanju, kad više ni jedni ni drugi nisu znali koje im je desna, a koje lijeva strana. Onda se car Manuele I. Komnen lično sa svojim štabom uključio u borbe, te time povukao i ostale u protivnapad. A onda je car opkoljen.

Jovan/Ivan Kinam dalje glorificira hrabrost, junaštvo i velikodušnost svoga cara (kao viteza bez straha i mane:)

Naime, približivši se neprijatelju što je brže mogao, Jovan stade da udara arhižupana Vakhina po plećkama želeći da ga probode kopljem. Međutim, ne bi kadar da to učini jer se suprotstavljao oklop. I ovaj (Vakhin) se okrenu, i spazi da su mu za petama dva čoveka. Bili su to car i onaj drugi Jovan (Duka), koga već spomenuh…

A sam Vakhin i oni oko njega spazivši to, napustiše Jovana tamo i ustremiše se na cara. Prizor beše pun strave. Ali car baci koplje i isukavši mač koji mu je visio sa strane žestoko je na njih nasrtao neprestano zadajući i primajući udarce, dok se čitava bitka, pošto se ostali rasturiše, ne svede na njega i Vakhina – čoveka izuzetno hrabrog i telom preterano golemog.

Posle dužeg okršaja Vakhin zamhnu mačem i udari po licu cara, ali nije mogao da probije zaklon na kacigi pričvršćen iznad očiju. Toliko je bio jak udarac da su kolutovi čvrsto se utisnuvši u meso, dugo ostavili traga. Međutim, car odseče mačem varvarinu ruku i predade ga nećaku živo želeći da ponovo krene na neprijatelja…

Car vodeći oko četrdeset neprijateljskih zarobljenika, stiže u logor…

Uskoro dođoše u logor poslanici arhižupana tražeći da mu se nedela zaborave. Po carevoj naredbi ubrzo stiže i sam čovek (arhižupan) držeći se smerno i ponizno. Primivši molitelja, car mu oprosti krivicu. A ovaj se malo pridiže sa zemlje gde je, ničice se bacivši, pred carevim nogama ležao i zakletvama zajamčio ono što je bilo ugovoreno uveravajućji da će za sva vremena biti potčinjen Romejima. On je pristao da će, ako bi car ratovao na zapadu, učestvovati sa dve hiljade vojnika, a ako se vodi vojna u Aziji, da će pored tri stotine, koje je ranije slao, poslati još dve stotine.

Završivši uspešno s tim, car se vrati u Carigrad. (р. 103. 23—113. 7)

(Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Tom IV, Beograd 1971., Jovan Kinam: Epitome, str. 35. ff.)

(Peonija – Panonija – Mađarska; Longomir – Lugomir, županija i rijeka, lijeva pritoka Morave; Huni – Mađari; Romeji – Bizantinci; Strimon – rijeka nije zvanično lokalizirana, ali ako su Bizantinci išli uz Drinu nekim trgovačkim putem, onda su morali preći i rijeku Lim, desnu i značajnu pritoku Drine.)

*

Poslije objave rata Mađarskoj stigao je car Manuel I. bez vidnih teškoća pod Zemunske zidine i opkolio grad. Pošto je uz njega bio Boris Kolomanović, pretendent na mađarsko prijestolje, mađarska vojska u Srijemu prešla je caru Manuelu I. Komnenu. Car sa svojom vojskom pljačka i pustoši Srijem, te redom odvodi stanovništvo kao roblje.

Ubzo se Zemun predao, stanovništvo je priključeno ostalom roblju, grad je ispražnjen, to jeste opljačkan.

Kako se kralj nije pojavljivao nego su javili da se približuje Beloš koji je kod njega zauzimao jedan od prvih položaja (Huni tog dostajanstvenika nazivaju banom), on (car) krenu užurbano prema njemu… (р. 113. 17—118. 19)

Narednog dana, saznavši da car prisitže, Beloš se povuče sa svom svojom vojskom izmislivši neki neubedljiv razlog.

(Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Tom IV, Beograd 1971., Jovan Kinam: Epitome, str. 42-43.)

Na kraju je kralj ponudio primirje, što je pred kraj godine (1151.) i prihvaćeno. Kako Kinam objašnjava, Romeji su zadržali 10.000 zarobljenika, a ostalo je vraćeno (u Srijem ?).

*

Kralj Geza II. je 1152. po načelu primogeniture proglasio svog najstarijeg sina Ištvana (kasnije Ištvan III.) za nasljednika i suvladara. Međutim, po principu seniorata taj položaj bi trebao pripasti Ladislavu, hercegu Bosne ili Ištvanu, hercegu Slavenske zemlje (Hrvatske) (?), koji su braća zvaničnog kralja. A što se tiče neke političke aktivnosti, kako povjesničari objašnjavaju, niti se Ladislav čime istakao za Bosnu, a ni Ištvan za Slavoniju.

Time se kralj Geza II. upustio u ideološki sukob sa svojom okolinom i ostao je pri svojoj odluci. Polako, ali sigurno iz tog razloga je dolazilo do veoma ozbiljnog cijepanja mađarskog društva na pristalice i na protivnike kraljeve odluke, a naročito kod moćne mađarske Crkve, čije se moćno svećenstvo ponašalo kao paradržavna organizacija.

Iz straha da ne budu oslijepljeni i Ladislav i Ištvan su emigrirali. Nije baš jasno kud su lutali, ali su se poslije izvjesnog vremena našli na bizantskom dvoru kod rođaka cara Manuela I. Komnena.

*

Za godinu 1153. kroničar Ivan Kinam posvećuje više prostora Androniku Komnenu (Andronikos Komnenos), stričeviću cara Manuela I. Komnena. A prema opisima današnjih historičara imao je Andronik Komnen opasan karakter jednog kriminalno nastrojenog psihopate.

I kako će vrijeme odmicati, Andronik će postajati sve neugodnija ličnost na visokom državničkom položaju. Tako Andronik Komnen, kad je postavljen za pograničnog namjesnika u Nišu, nudi mađarskom kralju brda i doline da mu pomogne da se dočepa bizantskog prijestolja.

A kad mu je bila poverena, kao što je rečeno, uprava nad Nišom i Braničevom obećao je preko pisma kralju Peonije da će mu, ako mu pomogne u pokušaju da zadobije vlast, ustupiti Braničevo i grad Niš čim mu se želje ispune. (р. 126.1—127.4)

(Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Tom IV, Beograd 1971., Jovan Kinam: Epitome, str. 48.)

Kad je car saznao o ovom tajnom dogovoru, to jeste o veleizdaji, uhapšen je Andronik Komnen 1153. (i u zatvoru će provesti narednih 12 godina, do 1165.). Međutim, o Andronikovom hapšenju mađarski kralj u prvi mah nije ništa znao.

 

Bizantski kroničar Ivan/Jovan Kinam spominje egzarha Boriča

Kroničar Ivan/Jovan Kinam izvještava dalje:

A kralj Peonije, pošto još nije saznao ništa od onog što se Androniku dogodilo, sakupivši vojsku od Čeha, Saksonaca i mnogih drugih naroda, pristupi opsadi Braničeva ohrabren, mislim, onim o čemu se Andronik s njim bio dogovorio. Saznavši za ovo, car se zaprepastio zbog te vesti i čudio se nevernosti Huna što bez ikakvog razloga prenebregnuše svoje skorašnje zakletve.

Zaključivši, pak, da ovaj slučaj zahteva brzinu, odmah krenu na Istar…

Da bi Braničevci i dalje čuvali kao i do tad za njega grad, napisa pismo u kome je javaljao da će odmah stići i dade ga nekom vojniku neredivši mu da ga zakači za strelu i ubaci u grad. Ovaj, dakle, postupi prema naređenju.

Međutim, odletevši dalje nego što je trebalo, strela pade u ruke Hunima. Odmah ih obuze pometnja pa opsadne mašine i ono što su pripremili za borbu na zidinama vatrom spališe i krenuše prema skeli na Istru. Ali, kad videše da se reka izlila (jer su kiše pljuštale s neba), krenuše prema gradu Beogradu.

Kad car vide ovo i dozna da se Borič, egzarh dalmatske zemlje Bosne, našavši se među saveznicima peonskog vladara, vraća u svoju zemlju, on odabra najhrabriji deo svoje vojske i posla ga da ide da se bori protiv Boriča; ovom vojskom komandovaše Vasilije, o kojem je već bilo pomena, potekavši iz neznatne kuće, postao je carev hartularije. A car je iza njega sporije napredovao sa ostalom vojskom Romeja.

Ali Vasilije, zaboravivši, kao što mi se čini, zbog čega i protiv koga ga car posla da se bori, ubrzavši hod, stiže vrlo blizu hunske vojske i susrevši neke iz prethodnice natera ih u bekstvo, a zatim upade usred hunskog odreda misleći da će veliki podvig učiniti ako ih tako preplašene napadne i razbije im redove. I nije on to činio sasvim nepromišljeno. Jer Huni, misleći prvo da ovom borbom zapoveda sam car, stadoše da beže bez ikakvog reda, a mnogi od njih, pretrpavši čamce, udaviše se u reci.

Međutim, kad saznadoše da car ide pozadi, a da vojsku predvodi Vasilije, ohrabriše se i okrenuše se, suprostavivši se Romejima. Iako su Romeji po broju daleko zaostajali za neprijateljima, ipak su im se oduprli. Na obadve strane nastade veliki pokolj, sve dok ne počeše Huni oko Stefana, sina Gezina, koji su se borili uz Rmeje, prvi da beže. A kad posle gonioci navališe sa suprotne strane, Huni oko Stefana gotovo svi izginuše, a od Romeja mnogi, dok se ostali odatle spasiše bekstvom, među njima i strateg Vasilije.

Ova vest, a još i to da se stanovnici grada Beograda nameravaju da se odmetnu od Romeja, cara strahovito zabrinu. Jovana Kantakuzina posla prvo da smiri grad uznemiren, kao što je već rečeno, pripremanjem odmetništva, a zatim da sahrani leševe Romeja i da sakupi begunce, bilo gde da su se tamo u okolini sakrili. A sam je, veoma ogorčen onim što se desilo, goreo od nestrpljenja i želje da krene u poteru za Hunima, a kako Romeji to nisu odobravali, on reče: „Sramota me je, ljudi, da se iz brbe za sreću Romeja vratim bez rana“.

A kad ču da su Huni daleko odmakli, odusta od namere. U međuvremenu se i Kantakuzin, izvršviši ono zbog čega je bio poslan, vrati vodeći vezane one koji su, kao što je rečeno, podstakli pobunu Beograđana. (р. 130. 23—134. 10)

(Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Tom IV, Beograd 1971., Jovan Kinam: Epitome, str. 49. ff.)

(Egzarh je grčka titula za vojnog namjesnika neke oblasti u približnom značenju vojvoda. A egzarh ili vojvoda Borič piše se sa tvrdim č.)

Prema nekim analitičarima, ovi događaji nisu najjasniji, a posebno uloga i značaj mađarskih emigranata u tim odredima. U svakom slučaju, strateg Vasilije uletio je Mađarima u klasičnu klopku negdje u visini Beograda i izgubio vojsku, a sam se bijegom spasio s malim brojem vojnika. U ovom okršaju nedostaje zapovjednik mađarske vojske.

*

Kralj Geza II. sve više je u konfliktu sa svojom okolinom zbog odluke da njegov sin Ištvan bude nasljednik, a ne jedan od njegove braće Ladislav ili Ištvan. Među nezadovoljnim je i palatin i ban Beloš. Beloš se upušta u političke spletke, te je 1157. aktivno učestvovao u Ladislavovom i Ištvanovom pokušaju da izvrše državni udar. Kako grčki izvori govore, Ištvan je u svojim neograničenim ambicijama bio pogonska snaga tog pothvata.

Poslije neuspjelog pokušaja političkog prevrata i Beloš emigrira 1157. godine. Mada nema nikakvog spominjanja, ali kao da je i egzarh/vojvoda Bosne Borič te iste godine pao u nemilost kod mađarskog kralja pa je izgubio svoj položaj.

(Iz kasnijih događaja znamo da su Beloš i Borič bili u istom društvu, dakle drugari, saborci i prijatelji.)

*

Kralj Geza II. umro je krajem maja 1162. godine.

Prijestolonasljednik Ištvan III. (Stjepan III. ili Stephanus III.) imao je 15 godina kad je okrunjen za kralja Mađarske (1162 – 1172).

Odmah su se rasplamsali unutardinastijski sukobi oko mađarskog trona. U tim razmiricama aktivno učestvuju i susjedne sile u žarkoj želji da proguraju svog pretendenta na prijestolje. U tome je naročito prednjačio bizantski car Manuel I. Komnen. On želi mađarsku državu kao svog vazala.

Manuel I. Komnen, car tadašnje europske velesile Bizant, u Nišu je u 1162. s velikom vojskom. S njim su mađarski pretendenti na tron Ladislav i Ištvan. On šalje pod zapovjedništvom Ištvana veći kontingent vojske u Estergom da preotme vlast od kralja Ištvana III. S pretendentom Ištvanom je dakle i njegov stariji brat Ladislav.

Dotle će se car Manuel I. Komnen pozabaviti problemima oko Raške i njenim velikim županima i njihovim nasljedstvima. Car će narednih godina više puta svrgavati i postavljati velike župane na prijestolje Raške Države, kad će na kraju isključiti sve one iz vladajuće dinastije i instalirati drugu dinastiju.

*

Kako su stizali Ištvan i Ladislav s vojskom, zvanični kralj Ištvan III. se povukao u Bratislavu, ali ni u kom slučaju nije imao namjeru da se odrekne kraljevske titule i prava na prijestolje. Braća su ušla u Estergom s bizantskim odredom vojske. Po uputama cara Manuela I. Komnena Ištvan je imao namjeru da se proglasi kraljem, ali to nije prihvatila plemićka gospoda.

Kako je došlo do izbora, nije nam jasno, ali su mađarski aristokrati navodno odbili i jednog i drugog Ištvana i odlučili su se za Ladislava kao najstarijeg člana iz vladarske obitelji, dakle išlo je po principu seniorata.

Po mađarskoj tradiciji ceremoniju krunidbe vršio je estrogomski nadbiskup. Međutim, tadašnji nadbiskup Luka (Lukács ili Lukač) to odbija jer je smatrao da Mađarska ima zvaničnog kralja, koji je još živ i kojeg je on lično okrunio, a državi nisu potrebni nikakvi uzurpatori.

Ceremoniju krunidbe onda je obavio krajem jula 1162. kaločko-bački nadbiskup po imenu Mika, a novog kralja povijest pamti kao Ladislav II. (László II. ili Ladislaus II.) (1162.-1163.). Kraljev brat Ištvan postaje prijestolonasljednik.

Ladislav II. krade Svetu krunu  Hamza Hamzabegović: MOJI ZNANSTVENI RADOVI IZ POVIJESTI Ladislav II

Ladislav II. krade Svetu krunu

Obično se ponavlja propratni tekst ove ilustracije: Kralj Ladislav II. na konju krade mađarsku Svetu krunu.

Izvor slike: Kálti Márk: Mađarska ilustrovana hronika ili Képes Krónika ili Chronica de Gestis Hungarorum nastala je prije 1360. Slika je javno dobro.

en.wikipedia.org: Ladislaus II of Hungary.

 

Poslije toga razljućeni estrogomski nadbiskup Luka (Lukač), po principu da vrhovni svećenik ima pravo na ultimativno tutorstvo u politiki, nabacuje takozvani interdikt na kralja Ladislava II. i kaločkog nadbiskupa Miku. Ta kletva ili kazna znači da im je zabranjen pristup i ulazak u crkvu na zajedničke molitve sve dok ne izvrše pokajanje.

Sad je to pak razljutilo kralja Ladislav II. pa naređuje hapšenje nadbiskupa. Na intervenciju pape pušten je estrogomski nadbiskup iz zatvora. Nadbiskup Lukač opet ide pravo u crkvu gdje su bili i kralj Ladislava II. i kaločki nadbiskup Mika i ponovo na njih nabacuje interdikt. Kralj opet naređuje da se nadbiskup Lukač uhapsi, ali ovog puta mu nikakve intervencije nisu pomogle.

*

Na prilično zagonetan način umro je kralj Ladislav II. u januaru 1163. godine.

Nada Klaić: „Već je Šišić ustvrdio da je samo Ladislavova smrt oslobodila nadbiskupa Luku od daljnjih poniženja i neprilika (Ladislav je umro 14. siječnja 1163. g.). Ali, već 27. siječnja evo novog Mikinog grijeha, jer sad kruni drugoga brata, naime Stjepana! I Stjepan (…) ne priznaje krunidbu svoga nećaka Stjepana. Samo on kao Belin sin ima pravo nositi svetu krunu i zato je on, a ne njegov nećak – Stephanus tertius.“ (Nada Klaić: Srednjovjekovna Bosna, str. 61.)

Uprkos njegovoj ličnoj želji da bude proglašen Sephanus Treći, ipak povijest bilježi ovog mađarskog kralja kao Ištvan IV. (Stjepan IV. ili Stephanus IV.) (kralj nekoliko mjeseci 1163.). U međuvremenu je kralj Ištvan III. došao u kontakt sa drugom velesilom u tadašnjoj Europi. Naima, Friedrich I., s nadimkom Barbarossa, rimsko-njemački car Svetog Rimskog Carstva od 1155. do 1190. zaključio je da je Stephanus III. regularni kralj Mađarske, a ostali su nekorektni uzurpatori.

Tako je katolik rimsko-njemački car Barbarossa obećao da će pomoći iskrenom katoliku Stephanusu III. u borbi protiv heretika i bezbožnika, te da će ga vratiti na prijestolje. Odlučno obećanje njegovom protivniku propraćeno težim uvredama upozorilo je Ištvana IV. (Stephanus IV.). Zato mađarski kralj traži podršku od svojih podanika i oslanja se na slavensku elitu u mađarskom društvu i na probizantske svećenike.

*

Stručnjak za srednji vijek (medievelist) u Komunističkoj Jugoslaviji, drugarica/gospođa Nada Klaić (1920 – 1988.) posvetila je posebnu pažnju ovom kratkom razdoblju mađarske historije u svom djelu „Srednjovjekovna Bosna“, Eminex, Zagreb 1994.

Iznoseći izuzetno rijetke dokumente u kojima se pojavljuje legendarni bosanski egzarh/ban Borič (Boricio bano), dobro je demistificirala značaj ovog aktera povijesti. Iz njenih analiza proizlazi da su ban Beloš (Belo) i njegov prijatelj ban Borič uvažene i visokopozicionirane ličnosti u mađarskom društvu, ali su i jedan i dugi banovi bez banovine.

Inače, u srednjovjekovnim vjersko-političkim previranjima i preotimanja vlasti i imanja česti su slučajevi kralja bez kraljevine, hercega bez hercegovine, župana bez županije ili upravo bana bez banovine.

Prvi podatak o egzarhu Boriču je od Kinama, a drugi o plemiću Boriču na mađarskom dvoru uz argumentaciju navodi Nada Klaić: „Srednjovjekovna Bosna“, str. 58. ff:

„Drugi, vrlo jasan podatak o banu Boriću zabilježen je još za njegova života, a sačuvan je u dignitariju jedne isprave izdane u korist zagrebačkog biskupa za šumu i posjed Dubravu (…).

Naime, ispravu izdaje kralj Stjepan (…), koji je odlučio vratiti zagrebačkoj crkvi ono što su joj dali već njegovi ‘sveti preci’.

(…) župan Nikola i neki jobagioni (kmetovi, o.a.) šomođskoga kastruma (tvrđava, uporište, o.a.) otimaju biskupu Dubravu i nasilno je drže (…).

Budući da ih je tužio biskup Bernald, spor je došao pred bana Beloša, koji je odredio da spomenuti crkveni neprijatelji dokažu da je Dubrava njihova, ali to oni nisu mogli, našto je Beloš ponovno šumu i posjed dodijelio biskupu.

Zatim se u zapisu nastavlja: Tunc Stephanies rex piissitnus (Onda Stephanus najpobožniji car, o.a.), saznavši istinu o sporu, dao je zapovijed da se izda privilegij zagrebačkom biskupu i zapečati njegovim pečatom.

To je Stjepan odredio

coram principibus regni: Michone bachiensi archiepiscopo, Machario, quinqueecclesiensi episcopo, Nicolao Garadiensi episcopo, Stephano sunadiensi electo, Belo bano eiusdem cause iudice, Thoma pallatino comite, Brocca curiali comite, Boricio bano, Adriano comite, Hendrico bodreguiensi comite, Esau sunadiensi comite.

Na kraju je upisan ovaj datum:

Anno dominice incarnacionis MCLXIII, indiceione XI, epacta XIV, a tercio Stephano piissimo rege Ungarie, secundi Bele regis filio, primo anno regni sui. Hugone notario, Thoma magistro cappelle, Strigonii hoc Privilegium factum est.

Nakon datacije upisana je i kratka tipična crkvena sankcija.“ (Nada Klaić: Srednjovjekovna Bosna, strana 58 – 59.)

(Nikolao – Nikola je župan Šomođske županije, Bernald – nadbiskup Zagrebačke episkopije, Stephano – kralj Ištvan IV. (?), Belo bano – ban Beloš, Thoma pallatino comite – palatin i župan Toma, Brocca curiali comite – Brocca pripadnik župana, Boricio bano – ban Borič, Adriano, Hendrico, Esau – imena župana; navedeni datum latinskim brojevim je: 14.11.1163., notario – notar Thoma je sastavio ovaj privilegij – povlasticu.)

(Opaska autora: Navedenog datuma nije Ištvan IV., već Ištvan III. punopravni kralj Mađarske.)

„Pred nama je zapis iz ‘Knjige privilegija zagrebačke crkve’ (Liber privilegiorum ecclesie zagrabiensis). Naime, sankciju određuje sam izdavač isprave, pa bi sadržajno i trebala odgovarati kaznama koje predviđa ugarsko zakonodavstvo, ali ona sadrži sasvim drugačiju odredbu. U zapisu piše: ako bi se našao neki neprijatelj božje crkve koji bi se usudio protiviti ovoj kraljevskoj odredbi (huic decreto regis!), izgubit će kraljevsku milost i zaraditi vječnu kaznu!

Prema tome, vjerojatno smo na dobrom putu i ne griješimo ako ovu Stjepanovu povlasticu proglasimo kasnijim sastavom nastalim, po svoj prilici, u prvoj polovici XIII. st. Međutim, izuzetna vrijednost ovoga zapisa jest upravo u tome što se njegov sastavljač služi vjerodostojnim izvornim materijalom.

Stoga smijemo, uvjerena sam, bez oklijevanja prihvatiti podatke o samom Stjepanovom dvoru i o ljudima koji ga tada okružuju. A upravo ti ‘principes regni’ koji se uz njega nalaze, prema sastavljačevoj tvrdnji, u Ostrogonu kad je tobože izdana povlastica, nama su najzanimljiviji.“ (Nada Klaić: Srednjovjekovna Bosna, strana 60 – 61.)

*

Prema ovakvim intepretacijama događaja, kao da se ban Beloš bavio zakonskim manipulacijama pri otimanju tuđe imovine u korist crkvenih moćnika. Žrtve su očito oni iz kraljeve opozicije. A među svjedocima naveden je i ban Borič. Njihove titule nisu vezane ni za kakav geografski prostor.

*

Dakle, u mađarske dinastijske razmirice umiješao se Friedrich I. Barbarossa, rimsko-njemački car Svetog Rimskog Carstva. Car Barbarossa šalje vojsku sa kraljem Ištvanom III. koji u bitki kod Stolnog Biograda (Székesfehérvár) 19. juna 1163. bijedi i zarobljava svog rivala Ištvana IV. Tako se Ištvan III. ponovo domogao mađarskog trona.

Poslije diplomatskih pregovora i intervencija pušten je zarobljeni kralj Ištvan IV., ali su mu oduzete sve titule. U saglasnosti sa Bizantom postavljen je bivši kralj Ištvan IV. za namjesnika Srijema u Zemunu.

Kako izgleda, preuzevši ponovo prijestolje, Ištvan III. je svrgnuo opozicionare s državničkih položaja ili ih je potisnuo u drugi plan. Zasad nema svjedočanstava o nekim progonima, preotimanja imovine ili pogubljenjima.

Kralj Ištvan/Stjepan III. imao je uza se druge značajne ličnosti. Tako se spominje i njemački riter Gottfried iz Meissena.

„Prema tome, Kezin tekst je vrlo jasan: u doba Stjepana III došao je iz Njemačke vitez Gottfried iz Meissena, praotac velikaške ugarske porodice Keled ili Kelad koji je morao napustiti Njemačku jer je ubio tirinškoga kneza (…). On je naime po zanatu bio – vitez (miles). Budući da ima kod sebe tako odličnog ratnika, Stjepan III odluči upotrijebiti njegovu vojničku vještinu i zato ga šalje u Bosnu.

Keza izričito naglašava da ga šalje ‘contra ducem de Bozna’, pa kad i ne bismo znali da je Borić tada na Stjepanovu dvoru, ne bismo taj odlomak Kezine kronike smjeli protumačiti kao rat ugarskog kralja protiv bosanskoga bana, kao što to čini i činila je dosad čitava historiografija. Dux de Bozna može biti, prema našem uvjerenju, samo Manojlov činovnik koga je on postavio ondje tada kad je Borića istjerao iz njegove banovine…“ (Nada Klaić: Srednjovjekovna Bosna, str. 65.)

Dakle, kad je sredio stanje u Bosni, svejedno na koji način, vitez Gottfried iz Meissena se vraća na mađarski dvor. On se nastanjuje u Mađarskoj.

*

Što se tiče bana Boriča i bana Beloša, oni su izgubili političke pozicije i povlače se u privatan život na svoja lična imanja u Slavoniji, međarska teritorija.

Ban Borič se lokalizira u (Slavonskoj) Požegi (danas Požeško-slavonska županija), a prema Nadi Klaić tu su Boriči posjedovali velika zamljišna prostranstva, bili su imućni pa su svojedobno postavljali i župane.

*

Nada Klaić:  „U literaturi je odavno poznato da je ban Borić između ostalih dobio i posjed Zdelju u Podravini i da je uz kraljevsko dopuštenje darovani posjed dao – templarima. O tome svjedoči jedna templarska potvrdnica iz 1209. g (…). Taj dio potvrdnice glasi ovako:

‘Villam quoque que Esdel vocatur, quam banus Boricius de Bozna pro remedio'…“ (Nada Klaić: Srednjovjekovna Bosna, str. 65.)

*

Umišljajući sebi da je dovoljno ojačao, mađarski kralj Ištvan III. smatrao je da više ne treba pitati bizantskog cara Manuela I. Komnena za svoje političke poteze. Tako je Ištvan III. otišao 1163. godine u mađarski dio dalmatinskog primorja i potvrdio gradovima Šibeniku, Trogiru i Splitu prijašnje privilegije.

To je zasmetalo bizantskom caru jer je nekim mirovnim dogovorom taj dio primorja predviđen bizantskom favoritu. Zato bizantski car ohrabruje Ištvan IV. u Zemunu da počne proširivati svoju teritoriju na račun Mađarske.

Onda kralj Ištvan III. napada bivšeg kralja Ištvana IV. u Zemunu 1164. (ili 1165.) i opkovljava grad. Na zagonetan način je Ištvan IV. umro, a kralj Ištvan III. zauzeo je Zemun i usputno opet pripojio Srijem Mađarskoj.

*

Neposredno poslije ovih događaja 1164. (ili 1165.) Bizant sa ogromnom vojskom napada Mađarsku. Započeo je klasični rat između dvije srednjovjekovne države. Napad na Zemun predvodi sam car Manuel I. Komnen i grad je na juriš zauzet. U bizantskim kontigentima su i (vazalnim) ugovorima predviđeni kontigenti Rašana. Srijem je opustošen i pripojen Bizantskom Carstvu. Car se poslije primljenih zakletvi od uvaženih ljudi u Zemunu vraća u Konstantingrad.

Ivan/Jovan Kinam nema datuma, ali se naredni događaji u njegovom tekstu pripisuju u godinu 1165:

U međuvremenu je Jovan Duka savladao Dalmaciju i predao je Nićiforu Halufi, kako je od cara bilo naređeno.

Naime, on je još ranije bio poslan tamo sa vojskom da bi bilo milom bilo silom osvojio zemlju s obzirom da su Huni i nju dodelili Beli u Naslijeđe. A kad ovaj, prošavši kroz zemlju Srba, uđe u nju (tj. Dalmaciju), sva vlast ubrzo u najvećem delu pripade caru. Tada dođoše pod romejsku vlast i Trogir i Šibenik, pored toga i Split i narod Kačića i čuveni grad Diokleja, koji je bio podigao car Dioklecijan, Skradin i Ostrovica i Solin i ostali koji se nalaze u dalmatskoj zemlji – sve zajedno pedeset i sedam. Tako svršiše događaji u Dalmaciji.

Vrativši se, kao što rekosmo, u Vizant, car je prošao u trijumfu od Akropolja pa sve do velikog hrama Sofije. Priredivši tada službu blagodarnosti i obdarivši arhijereje zlatom koje Romeji pokupiše u Sirmijumu, povuče se u palatu na počinak.

Nije prošlo mnogo vremena, kad car saznade da Srbi i panonski narod ponovo počinju da se bune, pa se požuri da preduhitri njihov poduhvat. Ali čim saznadoše da ovaj (tj. car) dolazi, oni prekinuše pokret i nastaviše da čuvaju ugovor bez povrede. (р. 248. 19—249. 22)

(Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Tom IV, Beograd 1971., Jovan Kinam: Epitome, str. 87 -89.

Mada su se sukobi različitog intenziteta obnavljali, ipak se u grubim crtama može reći da su osvojene teritorije ostala pod bizantskom vlašću sve dok je živio car Manuel I. Komnen. Jadransko primorje od Šibenika pa do Bara pripadalo je Bizantu. Sve osvojene teritorije su integrirane u Bizantsko Carstvo. Mi zasad ne znamo tačno kud se protezala nova granica između Bizantskog Carstva i Mađarskog Kraljevstva.

Integrirane teritorije su tako raspodijeljene da su nastale tri upravne oblasti: Srijem s pripojenim područjima Beograda i Braničeva, te Sjeverna i Južna Dalmacija. Zasad nam nije poznata ni linija razdvajanja Sjeverne i Južne Dalmacije.

Namjesnik sjeverne Dalmacije je Nićifor Halufa, namjesnik južne Dalmacije je Izanacije. Valjda zbog izuzetne važnosti u Zemunu su za Srijem smještena dva namjesnika, Konstantin Anđel i Vasilije Tripsih i njima se pripisuje da su popravili i ponovo učvrstili zaštitne bedeme Beograda i Braničeva.

*

Nada Klaić  Hamza Hamzabegović: MOJI ZNANSTVENI RADOVI IZ POVIJESTI Nada Klai

Nada Klaić

Prof. dr. Nada Klaić (1920 – 1988.) znanstvena radnica komunističke Jugoslavije, a kao uvaženi medievalist posvetila je u svojim radovima dosta prostora srednjovjekovnoj Bosni.

hr.wikipedia.org: Nada Klaić; slika je javno vlasništvo nastala 1980.

Mada nije priznavala postojanje Avarskog Kaganata, ipak se najiskrenije zalagala za korektno iznošenje povijesnih činjenica, bez obzira da li se nama tok historije sviđao ili ne.

Dakle, ne postoji „naša“ i „njihova“ nauka, već argumentirano i neargumentirano znanje. A stajalište Nade Klaić da su „Slaveni bezimena masa“ dobilo je na težini i ima svoj dalekosežni značaj.

 

 

 

 

Koga zanima početak Banovine Bosne pod upravom legendarnog bana Kulina, može više saznati u radovima:

– Nada Klaić: Srednjovjekovna Bosna, Eminex, Zagreb 1994., u poglavlju „Banus Culinus dominus Bosne“ ili
– tekst na internetu pod mojim imenom naslovljen: „Povelja bana Kulina uz neka razmatranja“ ili
– negdje u drugoj literaturi.

 

Neka svjedočanstva o postojanju Avarskog Kaganata i Slavinske Dalmacije

Već se odavno zna da teoretičari seobe Slavena nemaju nikakvih validnih argumenata koji ispunjavaju naučne norme. Recimo, ako se kao dokaz za seobu Slavena iznose kvalitetno urađene likovne slike iz 18. ili 19. stoljeća, koje pak prikazuju „doseljenje“ ovog ili onog slavenskog plemena u 5., 6. ili 7. stoljeću, to u biti nije nikakva relevantna činjenica, nego instrument za ispiranje mozga ljudima.

Nije samo seoba Slavena i stara Bosna sa svojim starim Bosancima sporna između pristalica klasične povijesti i pristalica realne povijesti, već se tu radi i o namjerno pogrešnom interpretiranju kako bi se uzurpirala naša zajednička prošlost.

Ovdje ćemo sad napomenuti dva mimoilaženja između klasista i realista:

– postojanje Avarskog Kaganata i
– postojanje Slavinske Dalmacije.

 

A od ovoga proizlazi čitav niz mimoilaženja. Glavni i najpouzdaniji naučni rad o Avarskom Kaganatu uradio je austrijski medievelist, stručnjak za srednji vijek Walter Pohl: Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa 567-822 n. Chr., München 1988. (prvo izdanje).

Kako Walter Pohl interpretira povijest, Avarski Kaganat nastao je 558. godine kad je bizantska diplomatija angažirala pleme Avara da sprečava upade pljačkaških četa pored zapadne obale Crnog mora. Oni su to i činili, ali su osvojene teritorije proglašavali svojim posjedom. Avarski Kaganat srušen je 803. godine kad je bugarski zapovjednik sjevernog fronta po imenu Krum zauzeo i razorio avarski glavni „okrug“ na Tisi sjeverno od današnjeg grada Szolnok. Prema tome, avarska država postojala je preko 240 godina.

*

O invaziji balkanskog dijela Bizanta govore autentični tekstovi autorā koji su u to vrijeme taj užas doživjeli. Zapovjednik Avara i gospodar Avarskog Kaganata naredio je 586. godine da se zauzme Balkan, kao i grad Tesaloniki (Solun), a taj grad i luka leži na obali Egesjkog mora na jugu Grčke i Europe.

Kao iz neke ratne reportaže saznajemo o dolasku invazionih trupa:

Sazva on onda čitavo neukroćeno pleme Sklavena (tada je ovaj cjelokupni narod bio njemu podložan), priključi mu barbare ostalih plemena, te im svima naredi da krenu na Thessalonike. Bila je to najveća armija koja se ikad mogla vidjeti u našem vremenu, prema procjenama više od 100.000 vojnika (…). A neprijatelj, brojniji od pijeska na moru, na svom maršu pretvarao je zemlju u pustinju (…). To uzrokova u gradu neizreciv strah, a grad prvi put ugleda neprijateljske borbene redove (Miracula Sancti Demetrii).“ (Walter Pohl: Die Awaren, str. 102 -103.)

A ti događaji, kako piše dr Željko Fajfrić (Vizantijski carevi), deslili su se kad je vladao bizantski car Maurikios – Mavrikije – Mauricije 582. do 602.:

„Ipak, još uvek nije bilo sve gotovo, ponovo Sloveni, ovog puta udruženi s Avarima ponavljaju napad (586. godine):

On (hagan) pozove sebi svu neveru iz Sklavinije, divlji soj – njemu se, naime pokoravaše ceo taj narod – i zajedno pođu u pohod protiv bogom štićenog Soluna (Čuda Svetog Dimitrija) – i opet ne uspevaju.

No, tu sad postoji jedna druga posledica. Sloveni se počinju trajno naseljavati na Balkan što je bilo kvalitativno nešto sasvim novo za Vizantiju. Dotada svi varvari su prolazili kroz Vizantiju, niko se nije i naseljavao, ovo su bili prvi koji su to uradili na vizantijskoj teritoriji. Zbog toga, od tada pa nadalje, Sloveni postaju sastavni deo vizantijske istorije.“ (Dr Željko Fajfrić: Vizantijski carevi, Tabernakl, Sremska Mitrovica 2008.,  strana 69.)

 

Kako uviđamo, ne radi se o tome da invazija Balkana (586.) vojnom silom od strane Avara i Slavena nije poznata, već se ove povijesne činjenice svjesno ignoriraju od klasične povijesti. A seobu naroda i vojnu okupaciju treba jasno razlikovati jer su to itekako dva različita pojma.

A na prelazu iz 6. u 7. stoljeće zauzimao je Avarski Kagana tadašnju cijelu istočnu Europu, pa skoro i cijeli Balkan. Koga zanima razvoj Avarskog Kaganata u ranom srednjem vijeku, pored navedene literature može pročitati i moj rad na internetu pod naslovom: „Avarska država i slavenizacija istočne Europe“.

*

Ko se koliko-toliko bavi srednjovjekovnom poviješću, pojavljuju mu se izrazi Dalmati, Dalmacija, Slavinska Dalmacija i Dalmat(in)ski Slavini.

Dok sam proučavao franačke srednjovjekovne kronike za svoj rad „Razvoj kalendara u povijesti“, pošto su Franci prvi počeli upotrebljavati ovakvu kronologiju godina kojom se mi danas služimo, palo mi je u oči da franačke kronike iz 7. 8. i 9. stoljeća ne poznaju nazive današnjih Slavena, ni Zapadnih, ni Južnih niti Istočnih. To znači da u tom dobu ti nazivi nisu ni postojali, svejedno kako se danas to razdoblje povijesti interpretiralo. Inače su franačke kronike prevedene na savremeni njemački govor i koga zanima, može ih pretraživati.

Kad je Franačko Carstvo zauzelo sjevernu Italiju, Istru i Liburniju pojavljuje se izraz Slavenski Dalmati, za razliku od ostalih Dalmata.

Recimo, prilikom franačkog preotimanja Savije (oblast između Save i Drave) od slavenskog kneza/župana Ljudevita, franačka kronika za godine 818. i 819. titulira ga na latinskom: Liudewiti, ducis Pannoniae inferioris, dakle Ljudevit, vojvoda od Donje Panonije.

A Ljudevitovog protivnika župana Bornu, kojeg su Franci unajmili sa soldateskom i naselili u Liburniji na pograničnom prostoru prema Ljudevitovom stolnom gradu Sisku, tituliraju 818. na latinskom: Bornae, ducis Guduscanorum, et Timocianorum, dakle Borna, vojvoda Gačana i Timočana, dok mu je titula u 819. Borna, herceg od Dalmacije.

 

Isto tako, kako iznose znanstvenici Walter Pohl i Željko Fajfrić, i u bizantskim kronikama i ostalim spisima iz 6. i 7. stoljeća prisutni su samo nazivi Slaveni i Avari, ali današnji nazivi Južnih, Istočnih ili Zapadnih Slavena ne pojavljuju se. Dakle, takvi nazivi nisu postojali u to vrijeme ni na tim prostorima.

A i u kasnijim kronikama, recimo Ivan/Jovan Kinam (Ioannes Cinnamus) (1143 – 1203) u 12. stoljeću upotrebljava često izraz Dalmati i Dalmacija. Ivan Kinam lokalizira Bosnu u Dalmaciji gdje „narod u njoj ima poseban način života i upravljanja“.

Na drugom mjestu Ivan Kinam izvještava: „Jovan Duka savladao (je) Dalmaciju i predao je Nićiforu Halufi“.

Kako se interpretira, svi oni iz Italije, Venecija i Papinska Država, upotrebljavali su za dalmatinski prostor izraz Slavinska Dalmacija, a za stanovnike Dalmatinski Slavini.

Za realiste ovo su nepobitni dokazi da u ranom srednjem vijeku nisu postojali današnji nazivi ni Južnih, ni Zapadnih ni Istočnih Slavena.

 

 

 

BOSANCI SU PRIJAŠNJI DALMATI

 

Prema dosadašnjim svjedočanstvima može se tvrditi da je Slavinska Dalmacija postojala kao geopolitički prostor u ranom i u srednjem srednjem vijeku. Pripadala je najprije Bizantskom Carstvu kao integralna teritorija sa mnogo lokalnih administrativnih centara, koji su obično bili smješteni u nekoj od bizantskih tvrđava. Onda je potpala pod upravu Svete Stolice kao autonomna provincija, ili čak neko vrijeme kao polusamostalna provincija u doba nadbiskupa Ivana II. od Splita.

Geografski prostor Dalmacije se iz različitih epoha različito objašnjava. Uglavnom bi to u srednjem vijeku bio prostor od Istre pa do Drine pa dio današnjeg Kosova i dio Albanije, te od Jadranskog mora pa do rijeke Save.

Sve u svemu, Slavinska Dalmacija i njeni Dalmati su postojali i imaju svoju lokalnu povijest koju bi trebalo priznati, prihvatiti i prostudirati prema normama realne povijesti. Mada nije dovoljno proučena, ipak je to važan dio naše zajedničke prošlosti svih Južnih Slavena. Poznato je da su Dalmati, to jeste Dalmatinci, imali ikavsko narječje južnoslavenskog govora, ali mnogo kasnije.

Gužvanje na balkanskom prostoru

Poslije smrti vojno, politički, diplomatski i karizmatično snažnog i autoritativnog cara Manuela I. Komnena (1180.) u Bizantu je skoro neograničenu moć dobio njegov rođak general Andronik Komnen (Andronikos Komnenos). On se ubrzo izopačio u najgoreg dušmana prema nasljednicima cara Manuela I. Komnena.

Pripremajući se za državni udar, general Andronik Komnen ispostavio se, sam on, opasniji neprijatelj svoje države od stotine hiljada naoružanih „barbara“ unaokolo, koji su zbilja samo čekali na povoljan trenutak pa da navale na omrznuti Bizant.

A Andronik Komnen ne samo da se nije brinuo o zaštiti granica već je svojim smušenim odlukama onemogućavao i druge da to čine. Suluda politika Andronika Komnena otisnula je kola nizbrdo, što će uzrokovati pad Bizantskog Carstva.

(U Četvrtom krstaškom ratu, 13. aprila 1204. godine krstaši su zauzeli Konstantingrad i srušili Bizantsko Carstvo. Potom je na ruševinama Bizanta proglašeno Latinsko Carstvo.)

 

Bela III. postavlja bana Kulina na položaj

Zbrku koja se već nagovještavala koristi mađarski kralj Béla III. (1172 – 1196), brat prethodnog kralja Ištvana III., pa 1180. prelazi svoje južne granice prema Bizantu na Balkanu i prodire u Dalmaciju, te najprije zauzima/oslobađa prijašnji mađarski vojni distrikt Bosnu.

Po ulasku u Bosnu (1180.) mađarski kralj Bela III. postavlja za namjesnika Bosne danas legendarnog bana Kulina (1180 – 1204), pretpostavljamo u onim granicama koje je nekad njegov djeda Bela II. Slijepi (1135/1136.) preoteo Svetoj Stolici, od Drine do Vrbasa i od Save do gornjeg toka Neretve. Nije bilo nikakve sile koja bi spriječila Belu III. u njegovoj kampanji po Dalmaciji 1180/1181. godine.

Samo nekoliko ljudi slavenske elite u mađarskom društvu moglo je imati nasljednu bansku čast, a među njima su i Beloševi i Boričevi potomci. Prema zasad nedefiniranim indicijama smatra se da je plemić ban Kulin sin bana Boriča i nalazio se u mađarskoj vojski kao oficir s najvisočijim vojnim činovima. Kralj Bela III. i ban Kulin izvrsno su sarađivali, bar se tako zaključuje.

Bela III. s vladarskim insignijama - minijatura  Hamza Hamzabegović: MOJI ZNANSTVENI RADOVI IZ POVIJESTI Bela III

Bela III. s vladarskim insignijama – minijatura

Kralj Bela III. s vladarskim insignijama, krunom na glav i u jednoj ruci drži zastavu Mađarske a u drugoj Globus Cruciger – „kraljevska jabuka“. Izvor slike: Kálti Márk: Mađarska ilustrovana kronika ili Képes Krónika ili Chronica de Gestis Hungarorum nastala je prije 1360. Slika je javno dobro.

en.wikipedia.org: Béla III of Hungary.

 

 

 

 

 

Mađarski kralj Bela III. - litografija  Hamza Hamzabegović: MOJI ZNANSTVENI RADOVI IZ POVIJESTI Bela III

Mađarski kralj Bela III. – litografija

Kralj Bela III. u raskošnoj nošnji s krunom na glavi i vladarskim žezlom u ruci. Mađarski kralj Bela III. bio je finansijski genije i svojedobno je važio kao najbogatiji monarh u Europi.

Litografski otisak Josef Kriehuber prema umjetničkom crtežu Moritz von Schwind, vjerovatno oko 1828., kasna romantika. Slika je javno vlasništvo.

de.wikipedia.org: Bela III. – Lithographisches Institut Wien.

 

I Rašani su brzo iskoristili priliku pa kad je Bela III. upao u Bosnu, oni se najzad oslobađaju Bizanta i u tom razdoblju započinje njihova stvarna samostalnost. Veliki župan od Raške Nemanja (1168 – 1196) sklapa savez s Mađarima protiv Bizanta, što će i za jedne i za druge uroditi značajnim plodom.

Kaos u Bizantu iskoristili su i Bugari pa su podigli ustanak, te se oslobađaju Bizanta i uspješno osnivaju takozvano Drugo Bugarsko Carstvo. U početku sarađuju sa Rašanima, ali će se oni ubrzo zavaditi.

*

U jednom pismu iz 1181. godine zahtijeva Bela III. da se svi dogovori zapisuju uz navode svjedoka, što se smatra nekom vrstom dekreta:

Pošto se ljudima zbog njihovih slabosti zaborav kroz protok vremena često potkrade, što se tiče pamćenja prethodnih sporazuma, potrebno je da ugovorni partneri pismeno pribilježe sve ono o čemu su se međusobno dogovorili, kako bi ugovor zahvaljujući pismenoj potkrijepljenosti i zahvaljujući svjedočenjima časnih ljudi ostao neokrnjen i nepobitan (…). Razmatrajući ovo, smatram ja, Bela, slavni kralj Mađarske, da je potrebno da svako u mom vremenu dogovorenu stvar potvrdi uz pomoć pismenog dokaza.“

(Ferenc Majoros: Geschichte Ungarns: Nation unter der Stephanskrone, Casimir Katz Verlag, Gernsbach 2008., str. 116.)

*

Bela III. je u imperijalističkom smislu dobro profitirao u ovim vojnim kampanjama od 1180. do 1183. godine jer je znatno proširio južne granice Mađarskog Kraljevstva. Ono što je car Manuel I. Komnen sa svojim generalima oduzeo Mađarskoj, opet je Bela III. sve preoteo, prije svega Bosnu, zatim Srijem, Beograd i Braničevo, te dalmatinske primorske gradove, koji su nekad bili mađarski, Split i Šibenik.

Tada je Bela III. prisilio i Zadar da prizna njegovu vlast. Pošto je Zadar tih godina pripadao Venecijancima, Republika Venecija 1181. objavljuje rat Mađarskoj, koji će prilično dugo trajati. (Tek će krstaši u četvrtom krstaškom ratu preoteti Mađarima Zadar.)

*

Kad su na sjeveru Mađarske izbili pogranični sukobi s Poljacima i Kijevskim Rusima, Bela III. napušta 1183. Balkan.

Sve su prilike da je kralj Bela III. tada (1183.), neposredno pred odlazak dodijelio Kulinu Bosnu na upravljanje i titulu ban od Bosne. Tako je ban Kulin dobio Banovinu Bosnu kao geopolitički prostor s upravnom strukturom. Bosna postaje mađarska tamponzona prema ostalim slavenskim državama, recimo prema Raškoj.

Ova mađarska visoka vojno-politička titula ban (od Bosne) daje pravo i obavezu (Kulinu) da prilikom odsutnosti mađarskog kralja (Bele III.) upravlja tom geopolitičkom oblasti umjesto mađarskog kralja za dobrobit svih žitelja tog podneblja.

Mada bi se to moglo interpretirati kao poluatonomija ili autonomija, ipak je to manje ili više od mađarskog dvora posmatrano kao vojni distrikt s lokalnom civilnom i vojnom upravom. Sličnih vojnih distrikata oko svojih matičnih oblasti kao tamponzone imali su Mađari u znatnom broju. Ukoliko su banovi ili vojvode izmirivali svoje porezne i tributne obaveze prema mađarskom dvoru, nisu imali nekih trzavica. Mađari su u tom pogledu bili veoma liberalni.

A da će ban od Bosne uskoro biti primoran da agira kao prilično samostalan vladar, to niko u tom trenutku povijesti nije mogao ni slutiti. Međutim, uz političku sposobnost, diplomatske vještine i populističkim nastupima kod naroda svladao je ban Kulin sve te teškoće na zadovoljstvo svih, a naročito tadašnjeg bosanskog življa, pa i njegovog prijatelja, mađarskog kralja Bele III.

Naime, Bela III. se u odbrani državnih granica i u imperijalističkim prohtjevima mađarske vldarske elite prilično opteretio. Borbe oko spašavanja Zadra na Jadranskom moru (u današnjoj Hrvatskoj) od nasrtaja Republike Venecije i preotimanja grada Galič i oblasti Galicije (u današnjoj Ukrajini) od Kijevske Rusije oduzimale su mu mnogo vremena i truda.

Takozvani Zavidin klan

Da bi se razvoj političke situacija lakše razumio, zakratko ćemo se vratiti unazad. Takozvani Zavidin klan ima u historiji Balkanskih ili Južnih Slavena posebno mjesto jer se mnogi politički, vjerski, ekonomski, kulturni, pa čak i državotvorni zaokreti pripisuju tim ličnostima. Nastaju književna djela s ilustracijama i dokumenti od neprocjenjive vrijednosti na takozvanom narodnom govoru pisani narodnim pismom, što je u biti južnoslavenski govor i (stara) ćirilica.

Ljudi iz Zavidinog klana agiraju u prelomnom razdoblju povijesti Južnih Slavena. Kako se prenosi, Zavida je raški diplomata koji je boravio u Mađraskoj gdje je i umro (jedna od teza). Mi pretpostavljamo da se poznavao sa banom Belošom i banom Boričem. Zavida je imao četiri sina (Tihomir, Stracimir, Miroslav i Nemanja) i dvije kćerke (kćerka nepoznatog imena i Vojslava).

A mi pretpostavljamo da je Beloš, kao mešetar u posredovanju ženidbene politike tadašnjeg plemstva, imao udjela i kod Zavidinog potomstva.

*

Iz nekog razloga je bizantski car Manuel I. Komnen svojedobno, kad je svrgavao prethodnu rašku dinastiju, instalirao u vlast Zavidine sinove dodjeljujući im visoke položaje, značajna imanja u posjed i relativno velike oblasti na upravu.

Tihomir je Zavidin najstariji sin i njega je Manuel I. Komnen postavio za velikog župana od Raške u tvrđavi Ras kao svog vazala i vladao je od 1163/1166. do 1168.

Stracimir je kao župan i bizantski namjesnik upravljao u slivu Zapadne Morave (1166. ? – 1189. ?).

Miroslav je kao župan i bizantski namjesnik dobio na upravu Zahumlje s upravnim centrom u tvrđavi na Humu (kod današnjeg Mostara) (1166. ? – 1196./ 1199. ?). A kad je svoju upravu premjestio u Ston, otprilike tada je on uzeo sebi titulu veliki knez od Huma.

Nemanja je kao župan i bizantski namjesnik dobio (1166.) samo sliv rijeke Ibar i još neke dodatne oblasti na upravu.

Nemanja vrši državni udar 1168. i preotima vlast u Rasu pa sam sebe proglašava velikim županom od Raške (1168 – 1196). U internim borbama oko prijestolja Tihomir je naredne godine (1169.) poginuo u sukobu protiv brata Nemanje.

(Nemanja je umro 1200. kao monah Simeon u manastiru Hilandar, na poluotoku Atos – Sveta Gora u današnjoj Grčkoj.)

*

Župan, kasnije veliki knez od Huma Miroslav (Zavidović), sin Zavide, bio je oženjen sestrom bosanskog bana Kulina (moguće kćerkom bana Boriča).

Ban od Bosne Kulin bio je oženjen Vojslavom, kćerkom Zavide, dakle sestrom Miroslava, i Stracimira, i Nemanje, a i pokojnog Tihomira.

U imperijalističkom smislu veliki župan Nemanja uz podršku svoje braće, a i svećenstva, proširio je Državu Rašku u neslućenim razmjerama. Nemanja uzima sebi ime i Stefan, te ga povijest zvanično bilježi – veliki župan od Raške Stefan Nemanja.

Miroslavljevo Jevanđelje

A veliki knez od Huma Miroslav Zavidović dao je prevesti sa grčkog Evangelium, dakle sva četiri Jevanđelja/Evanđelja o životu Isusa Krista, na tadašnji narodni govor, te da se napiše narodnim pismom, još i da se knjiga ukrasi lijepim slikama. Mada nije sigurno, ali se polazi od toga da je djelo najvjerovatnije dovršeno oko 1185/1186. godine (u Konstantingradu ? ili Kotoru ? ili Bijelom Polju ?).

To bi bilo najstarije (navodno samostalno) djelo Južnih Slavena na staroslavenskom govoru. Međutim,  pretpostavlja se da je to ipak prepis neke bugarske obrade (ili makedonske, što je vjerovatnije).

Svejedno, djelo je napisano izuzetano lijepim rukopisom, dok je zaista divne ilumincije (ukrasne slike i likovno šarenilo) uradio dijak – pisar Gligorije. Djelo nudi posmatraču znalački izuvijana kaliografska slova, te raskošnim bojama izvedene minijature i vinjete.

Ovo djelo, Miroslavljevo Jevanđelje je ekstra luksuzna obrada na bijelom pergamentu, pisano lijepim pisanjem na obje strane, a dimenzije su megalomanske za jednu knjigu 415 x 285 milimetara i ima 362 stranice sa 296 iluminacija.

Na kraju djela zapisano je:

Ja grešni Gligorije dijak nedostojan da se nazove dijakom zastavih ovo Jevanđelje zlatom knezu velikoslavnomu Miroslavu sinu Zavidinom a mene gospodine ne zaboravi grešnoga no me sačuvaj sebi.

(Ovo je savremeni prevod bez umetanja interpunkcija.)

(zastavih – islikah, ukrasih)

(sr.wikipedia.org: Miroslavljevo Jevanđelje)

Uprkos kvalitetno urađenom poslu, zbog pesimističnog prizvuka u prevedenoj izjavi, kao da se naslućuje da je dijak Gligorije pao u nemilost kod velikog kneza Miroslava. Možda je posao dugo trajao ili bio preskup, a najvjerovatnije i jedno i drugo. Luksuz i raskoš imaju svoju cijenu, a to djelo je danas od neprocjenjive vrijednosti.

Nažalost ne saznajemo gdje je (jadni) dijak Gligorije ispekao svoje genijalno zanatstvo. Dakle, ovo Miroslavljevo Jevanđelje ili Evangeliar važi kao najstarije djelo napisano na tadašnjem južnoslavenskom ili narodnom govoru, a pisano je narodnim pismom, to jeste starom ćirilicom. Djelo je dobilo ovakav naslov/naziv tek u modernom dobu.

Miroslavljevo Jevanđelje  Hamza Hamzabegović: MOJI ZNANSTVENI RADOVI IZ POVIJESTI Miroslavljevo Jevan  elje„Miroslavljevo jevanđelje“ važi kao najstariji spomenik narodnog govora i narodnog pisma Južnih Slavena, dakle stari južnoslavenski govor i stara ćirilica.

Miroslavljevo jevanđelje uvršteno je od 2005. u biblioteku UNESCO-a „Pamćenje svijeta“.

de.wikipedia.org: Miroslav-Evangeliar. Slika je javno dobro.

Miroslavljevo jevanđelje čuva se u Narodnom muzeju u Beogradu pod inventarskim brojem 1536.

 

„Život Svetog Simeona“

Kao rigorozni i neumoljivi monoteist ortodoksne linije kršćanstva sazvao je veliki župan Stefan Nemanja 1186. godine u Rasu sveopšti crkveni sabor. Na tom skupu osuđeno je krivovjerje, takozvana hereza. A da bi se spasila „vjera“, odlučeno je da se fizički i psihički uništi hereza (jeres). Time je u Raškoj započeo zloglasni progon hereze u srednjem vijeku, što će se u mnogome proširiti i po ostaloj Europi (i opet se vratiti na Balkan).

Djelo pod naslovom „Život Svetog Simeona“ na neki način „dokumentira“ vjersku revoluciju Stefana Nemanje i njegovo krvavo prečišćavanje pobožnog korpusa naroda od bezbožne primjese, a istovremeno svjedoči i o tome da je monoteizam izopačeno duhovno zlo. Često su se u srednjem vijeku, a i kasnije, pobožni ljudi i neustrašivi borci za striktni monoteizam pretvarali u vjerske demone. Onda su oni sebi nametali prava i obaveze da ispravljaju Božije greške i da ubijaju sve one kojima je Svevišnji dozvolio da žive i po putu hodaju bez njihove saglasnosti.

Ovo djelo, jedno od najvrijednijih autentičnih svjedočanstava europske književnosti iz doba progona hereze, ne štedi nokoga. Čitaocu/čitatelju predočavaju se montirani procesi. Oni koji su optuženi i okrivljeni da na pogrešan način ispoljavaju svoju pobožnost, tretiraju se kao teški kriminalci. A u Sveto Trojstvo smije se vjerovati samo onako kako to čini Njegovo Veličanstvo veliki župan od Raške Stefan Nemanja. Već vjerovanje u Boga kao samostalnu natprirodnu jedinku bila bi hereza.

Pošto je smatrao da se čovječanstvo nalazi pred smakom svijeta, vidio je veliki župan Stefan Nemanja spas svog naroda iz te navodno očajne situacije samo u masovnom progonu i likvidaciji bezbožnika i u prisvajanju njihove imovine. Zato ih on sve osuđuje na smrt. A njegovi vojnici su opunomoćeni da razlučuju ko je vjernik, a ko nevjernik, te da „pravilno“ raspoređuju konfisciranu imovinu.

Iz djela „Život Svetog Simeona“:

Dođe jedan od pravovernih vojnikâ njegovih, pa, pav na kolena, s uzbuđenjem i uniženjem mnogim govoraše mu:

„Gospodine, ja sam među najhuđim slugama tvojim najmanji, …usudih se javiti tvojoj moći da se mrska ti i trikleta jeres već ukorenjuje u državi tvojoj.“

(…) i on izobliči bezboštvo njihovo, i jedne popali, druge raznim kaznama kazni, treće progna iz države svoje (…).

Učitelju i načelniku njihovu jezik ureza u grlu njegovu, što ne ispoveda Hrista, sina božjeg.

Knjige njegove nečastive spali, i izagna ga, zapretiv da se nikako ne ispoveda niti pominje trikleto ime.

I sasvim iskoreni tu prokletu veru, da se i ne pominje nikako u državi njegovoj, nego da se slavi jednobitna i nerazdeljiva i životvorna Trojica: Otac i Sin i sveti Duh, svagda i sad i uvek na veke vekova. Amin.

(Stefan Prvovenčani/Pvookrunjeni: Život Svetog Simeona, poglavlje VI – Sabrani spisi)

(Projekat Rastko, Stefan Prvovenčani: Žitije Svetog Simeona)

Stefan Prvovenčani/Prvookrunjeni, sin i nasljednik Stefana Nemanje, unuk Zavide, dovršio je ovo izuzetno značajno djelo 1216. pod naslovom „Žitije Svetog Simeona“ (dakle Život Svetog Simeona ili Život i podvizi Svetog Simeona), a ovaj sačuvani prepis uradio je Nikon Jerusalimac 1441/42. godine (sredina 15. stoljeća).

 

Dakle, pred nama je obrada djela Život Svetog Simeona iz sredine 15. stoljeća i zato možemo to čitati i razumjeti, što nam u originalu vjerovatno ne bi bilo moguće.

I pored tolike halabuke protiv onih drugih i drugačijih, to jeste hereze kao vjerske i političke opozicije, čitalac u tekstu ovog djela (Život Svetog Simeona) ne saznaje kojoj vjersko-političkoj ideologiji pripada učitelj i načelnik njihov. U djelu nije imenovana „bezbožna“ opozicija ili „pogrešna“ vjera – hereza protiv koje se digao čitav narod „vjere“.

Međutim, kasniji analitičari tog vrsnog djela tvrde da se tu radi o bogumilima, koji se obično lokaliziraju u Bosni. A upravo u ovom djelu, koje važi kao jedno od najznačajnijih autentičnih djela iz doba srednjovjekovne hereze, a koje pak vrvi raznim uvredama i pogrdama protiv onih drugih i drugačijih, nigdje nije upotrijebljen izraz bogumili, pa čak ni izvedenicu od toga.

To jasno potvrđuje već postojeću pretpostavku da pojam bogumilstvo nije ni postojao u srednjem vijeku.

(Ovdje se može dodati da prema Šefiku Bešlagiću, uvaženom naučniku iz komunističkog doba, ni u brojnim pisanim svjedočanstvima starih Bosanaca nigdje nije pronađen izraz bogumili ili slično, a ni izraz stećak. Dakle, to su termini iz modernog doba.)

„Povelja bana Kulina“ ili „Privilegij Dubrovčanima“

Zbog monoteističkog terora u Raškoj državi veliki dio naroda razbježao se po susjednim oblastima i državama, pa i u Zahumlje kod Miroslava, a najviše izbjeglog življa našlo je utočište u Bosni kod Kulina (pod vrhovnom zaštitom Mađarske).

Suočene s ekspanzionim težnjama Raške, nepovoljnim razvojem događaja i neujednačenom interpretacijom pojma kriminal, Republika Dubrovnik i Banovina Bosna zbližavaju se u saradnji na ekonomskom i političkom planu, pa i u odbrambenom. Naime, i Dubrovnik i Bosna su se osjećali i bili su ugroženi od strane Raške, a još i sa drugih strana.

Ova saradnja učvršćena je jednim međudržavnim dokumentom kojeg mi nazivamo „Povelja bana Kulina“, a koji važi kao najstariji pisani dokument dvije južnoslavenske države na narodnom govoru i narodnim pismom. (Ipak je Banovina Bosna ovisila od Mađarske.)

Kad se ovaj „dokument“ raščlani i podrobnije preispita, ispostavi se kao „obično“ garantno pismo dubrovačkim trgovcima. Prema ovom „garantnom pismu“ dubrovački trgovci imaju pravo da trguju svim i svačim po prostoru banove vladavine. Njihovi trgovački putnici smiju se slobodno kretati kud god ko naumio, a u slučaju nužde mogu se bez ikakvog ustezanja obratiti banovim časnicima – ondašnjim naoružanim čuvarima reda i mira. Isto tako, tim „pismom“ dubrovački trgovci su oslobođeni svih poreza, tributa ili putarina kad se kreću i borave na teritoriji Kulinove Banovine.

Doduše, zasad nemamo teksta nekog mađarskog „privilegija“ primorskim gradovima ili pokrajinama za poređenje, ali bi se ovo „garantno pismo“ bana Kulina moglo klasificirati kao privilegij ili neograničena povlastica Republiki Dubrovnik na trgovinu u Banovini Bosni.

Mi ne znamo gdje je sastavljena Povelja bana Kulina ili „Privilegij Dubrovčanima“, ali su najvjerovatnije dubrovački delegati bili kod bana Kulina u njegovim prostorijama (možda u Doboju ?). Zbog traženja lijepih definicija, a i tehničkih teškoća u samom pisanju na pergamentu, pretpostavljamo da je sastavljanje „pisma“ trajalo više dana uz prisustvo pristiglih Dubrovčana, te bana Kulina, banovog pisara, a vjerovatno i mnogih ljudi od povjerenja. Taj projekat je za bana Kulina bio od izuzetnog političkoj značaja. Tadašnji trgovački ugovori, a i ostali dokumenti, obično su pisani na pergamentu u četiri primjerka, dva za naručioca, a dva (ili samo jedan) za ponuđača.

Čitajući Kulinovu povelju ili privilegij dobijemo osjećaj da se ban direktno obraća prisutnim Dubrovčanima. Pošto je Povelja sastavljena tadašnjim savremenim narodnim govorom, zato su i u ovoj prilagodbi uzeti moderni pojmovi. Možda bi se i u ovom dobu tako nešto slično napisalo.

Kako se iz samog „pisma“ saznaje, „Povelja bana Kulina“ ili „Privilegij Dubrovčanima“ nastao/la je 29. augusta 1189. godine. Navodimo cijeli tekst Povelje prilagođen savremenom bosanskom govoru.

 

Tekst povelje bana Kulina iz 1189.

Cijeli tekst povelje bana Kulina iz 1189:

            U ime Oca i Sina i Svetog Duha.
            Ja, bosanski ban Kulin, kunem se Tebi, kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovnika da ću Vam biti odan prijatelj odsad pa dovijeka i da ću se držati date riječi i s Vama čuvati mir dok sam živ.
            Svi Dubrovčani koji putuju prostorom moje vladavine trgujući gdje god ko hoće, krećući se kud god ko naumio s poštenom namjerom i iskrenim srcem, boravit će bez ikakvih pristojbi, ali razdvojiti ono što mi ko pokloni svojom voljom.
            A od mojih čuvara reda i mira neće im biti smetnji. I dok se nalaze kod mene, davat ćemo im upute i pomoć kao i sami sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.
            Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.
            Ja, Radoje, banov pisar, napisah ovu knjigu Banove Povelje od rođenja Hristova tisuću sto i osamdeset devete godine, mjeseca augusta u dvadeset i deveti dan, posijecanje glave Jovana Krstitelja.

(knez Krvaš – knez Gervasius)

 

Povelja bana Kulina sarajevski prepis  Hamza Hamzabegović: MOJI ZNANSTVENI RADOVI IZ POVIJESTI Povelja bana Kulina sarajevski prepisPovelja bana Kulina s uvodom na latinskom, sarajevski prepis dubrovačke verzije. Istorijski muzej Sarajevo. Slika je iz lične arhive i slobodna je za svrsishodnu upotrebu.

Postoje tri originala Povelje, A, B i C. Dvije (A i B) nalaze se u Dubrovačkom muzeju za arhive u Dubrovniku, dok se treća (C) nalazi u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu (nekada Lenjingrad) u Rusiji.

*

Već imamo sasvim dovoljno indicija pa možemo zaključiti da su tadašnji ljudi svoje glasovno artikuliranje nazivali narodni govor, a sistem grafičkih znakova narodno pismo. To se obično danas naziva južnoslavenski govor ili staroslavenski, to jeste starobugarski, a pismo stara ćirilica.

Pismo (staru) ćirilicu izmislili su Bugari u Preslavskoj književnoj školi (prvo djelo ćirilicom napisano je 894. godine, oko 300 godina prije Miroslavljevog Jevanđelja).

Dakle, ljudi iz takozvanog Zavidinog klana ostavili su značajna pisana, a i druga svjedočanstva od neprocjenjive vrijednosti za Južne Slavene.

*

A upravo prvo svjedočanstvo geopolitički vezano za pojam Bosna i bosanstvo imamo kod bana Kulina iz 1189. i glasi na tadašnjem narodnom govoru:

Ja BAN’ BOS'N'SKI KULIN’ PRISEZAJu TEBJi KNEŽE KR'VAŠU.

Geopolitičku Bosnu iz tog razdoblja potvrđuje i takozvano Vukanovo pismo papi iz 1199. na latinskom. Dotično pismo je od enormnog značaja za našu zajedničku prošlost jer je autentičan izvor podataka iz tog doba. Svaka sitnica je važna, pa i samohvala. Kako je povijesno zanimljivo ono šta je navedeno, bitno je i ono šta nije navedeno.

Vukanovo pismo papi iz 1199.

Kad je veliki župan Stefan Nemanja prikrajčio osvajanje Kraljevine Duklje (1186.), postavio je u Kotoru svog najstarijeg sina Vukana za namjesnika. Vukan se nadao da će postati veliki župan Raške i nasljednik svoga oca. Međutim, pošto se nije priključio ortodoksiji za vrijeme vjerske revolucije svoga oca Stefana Nemanje, nego je ostao revnosni katolik, izgubio je pravo nasljedsva u Raškoj. Čak je Vukan aktivno sprečavao širenje (raškog) ortodoksnog kršćanstva na svojoj teritoriji.

A kad je veliki župan Stefan Nemanja abdicirao (25.3.1196.), na vlast je došao njegov srednji sin po starini veliki župan Stefan Nemanja II. Nemanjić ili Stefan Nemanjić ili Stefan Prvovenčani/ Prvookrunjeni (1196—1227), pristalica ortodoksnog kršćanstva, tvorac čuvenog djela iz doba srednjovjekovne hereze „Život Svetog Simeona“. Raška je i dalje ostala teokratska država stroge ortodoksije. Od Raške će se kasnije razviti Srbija.

Onda se u to vrijeme namjesnik Duklje Vukan (Nemanjić) odvaja od Županije Raške i proglašava Duklju samostalnom kraljevinom, a sebe neovisnim kraljem (1195/1196 – 1207). Od Duklje će se kasnije razviti Crna Gora. Tako je otpočelo opasno suparništvo između dva brata u doba srednjovjekovne hereze, katolika i kralja Duklje Vukana (Nemanjića) i ortodoksa i velikog župana Stefana Nemanje II. Nemanjića.

Naravno, širene su razne klevete i uzajamne optužbe za krivovjerje i herezu. Kao da je kralj Duklje Vukan bio mnogo agilniji u tom okrivljivanju. U tim prepirkama svako protiv svakoga nastaje i čuveno Vukanovo pismo. Dukljanski kralj Vukan indirektno traži papinsku saglasnost za invaziju bezbožnog susjedstva, dakle Bosne i Raške, ali samo spominje Bosnu.

Ovdje ćemo navesti početak, koji spominje istragu inkvizicije, i kraj, koji govori o bezbožnoj Bosni:

Preblaženome i presvetome ocu i gospodinu Inoćenciju, božjom milošću svete rimske crkve vrhovnome svešteniku i opštem papi – Vukan, istom milošću kralj Duklje i Dalmacije, pozdrav i čvrsta odanost.
Dolaskom k nama gospodina Ivana kapelana i gospodina Šimuna, savjesnih i pouzdanih legata svete katoličke i apostolske stolice, doista smo se obradovali, jer kao što svjetlost sunca, u svom svojstvu sijajući, rasvjetljuje naš svijet, tako njihovim svetim i spasonosnim pripovijedanjem, vjeruje se, da je rasvijetljeno cijelo naše kraljevstvo (…).
Napokon nećemo tajiti Vašem očinstvu, da jeres, ne mala, u zemlji kralja Ugarske, to jest Bosni, preuzima maha toliko da je pod pritiskom događaja sam ban Kulin sa svojom ženom i sa svojom sestrom, koja je udovica pokojnog Miroslava, humskog kneza, i sa više srodnika zaveden; više od deset hiljada hrišćana naveo na istu jeres. Radi toga kralj Ugarske, ogorčen, nagnao ih je da dođu pred Vas, da budu ispitani od Vas, a oni su se, pak, povratili sa krivotvorenim pismima, govoreći da im je s Vaše strane dozvoljeno učenje. Stoga molimo da savjetujete kralja Ugarske da ih iz svoga kraljevstva istrijebi kao kukolj iz pšenice.
Prijevod: A. Milošević

(Original u Vatikanu. Objavili su ga: A. Theiner, Vetera monumenta. 1:6; Kukuljević, Codex. 11:215 – 216. Prijevod u “Istorijskim zapisima”, 5,1949)
(www.montenegrina.net: Pismo Vukana Nemanjića rimskom papi, iz 1199. g.)

Dakle, poslije uljudnog pozdrava odmah saznajemo da je u Vukanovoj Kraljevini Duklji sprovedena istraga od strane vjerske inspekcije, takozvane inkvizicije, protiv eventualnog postojanja nevjernika – heretika. Stječemo utisak da su legati „svete katoličke i apostolske stolice“ Ivan i Šimun prokrstarili Dukljom i da nisu ništa sumnjivog otkrili. Ovo je veoma značajna informacija koja potvrđuje da je vjerska inkvizicija odmah počela kad je papa Innocentius III. (1198 – 1216) došao na kormilo Papinske Države u Rimu.

Ni kralj Vukan ne navodi u svom pismu nikakav naziv hereze (jeres), osim da se radi o onim drugim i drugačijim koje treba istrijebiti. A da li je ban Kulin imao u zemlji zaista deset hiljada izbjeglica koje je trebao na neki način zbrinuti, zasad se ne može ni potvrditi niti negirati. Ta brojka bi na tom podneblju za to vrijem zbilja bila ogromna.

*

U Mađarskoj je poslije smrti kralja Bele III. nastupio na tron njegov sin kralj Imre (Emerik) (1196 – 1204), revnosni katolik. Kralja Imrea itekako je zanimalo i privatno i službeno da li njegovi podanici na ispravan način ispoljavaju svoju pobožnost i da li je uopšte prakticiraju.

Dakle, kad mu je umro veliki zaštitnik i prijatelj kralj Bela III., za bosanskog bana Kulina nastala su teška vremena. Sa ove vremenske distance moglo bi se reći da bosanskog bana Kulina nije zanimala nikakva vjera, pa ni „ispravno“ ili „iskrivljeno“ vjersko ispovijedanje. Čak bi se moglo tvrditi da je naginjao ateizmu. U svakom slučaju, nema nikakvih svjedočanstava da je Kulin forsirao bilo kakvu vjeru ili antivjeru.

Obično se objašnjava narav bana Kulina da je sposoban političar i da je populist, ali nema svjedočanstava da je nešto gradio. (Njegov sin i nasljednik, ban i grof Stjepan Kulinić, revnosni katolik, bio je vrijedan graditelj. Grof Stjepan je neke objekte, koje je sam podigao, proglasio građevinama svoga oca Kulina, a on ih je navodno samo dovršio.)

Mađarski kralj Imre težio je kao pristalica striktnog monoteizma radikalnim metodama prečišćavanja vjerskog korpusa naroda od bezbožne primjese i hereze. Tako je on i bana Kulina stavio pod lupu pa ga je strpao u koš s pogrešnovjernicima, mada Kulin nije bio nikakav vjernik.

 

Duklja i Mađarska okupiraju Rašku 1202.

Rivalstvo dva brata, katolika i kralja Duklje Vukana i ortodoksa i velikog župana Stefana Nemanje II. Nemanjića eskaliralo je u sukobe. Onda su katolička Kraljevina Mađarska i katolička Kraljevina Duklja sklopile savezništvo protiv ortodoksne Županije Raške i njenog nepopravivog „heretika“ velikog župana Stefana Nemanje II. Nemanjića.

Tako su Mađarska i Duklja 1202. okupirale Rašku. Stefan Nemanja II. Nemanjić emigrirao je u Bugarsku koja se nalazila u sukobu s Mađarskom. Vukan je uzeo sebi titulu veliki župan od Raške i kralj od Duklje (1202 – 1204).

Za Vukanovo ime veže se takozvano „Vukanovo Jevanđelje“, koje je dovršeno 1202. Kako se objašnjava, ovo Jevanđelje naručio je i finansirao veliki župan Stefan Nemanja II. Nemanjić, ali je njegovo ime izbrisano i upisano Vukanovo. I ovaj rad je svjedočanstvo tadašnje vrhunske likovne spretnosti. A što se tiče zanatske vještine i umjetničkog prikaza, kako se objašnjava, takozvano „Vukanovo Jevanđelje“ ostavlja ljepši utisak od Miroslavljevog, ali je „Miroslavljevo Jevanđelje“ od većeg povijesnog značaja.

(Inače, Stefan Nemanja II. Nemanjić proveo je oko dvije godine 1202 – 1204. u emigraciji i tek kad je prešao na katoličko kršćanstvo, onda se vratio u Rašku na položaj velikog župana po regulatorskoj odredbi pape. To se pak kralju Vukanu nije sviđalo.)

 

Vjerska inspekcija u Bosni 1203.

Poslije okupacije Županije Raške (1202.) našao se ban Bosne Kulin u nezavidnoj situaciji jer je optuživan za herezu, to jeste za pogrešan način vjerovanja u Boga.

U toku je i četvrti krstaški rat. Katolički krstaši su u vojnom pohodu na „herezni“ Konstantingrad. Namjera im je da unište Bizantsko Carstvo zajedno s njegovom ortodoksijom, navodno najgorom „herezom“, kako bi spasili čovječanstvo od propasti. Katolički krstaši su smatrali da ortodoksni pogrešnovjernici svojim „izopačenim“ molitvama u „bezbožnom“ Bizantu vrijeđaju Božije dostojanstvo, što se mora svim raspoloživim sredstvima spriječiti. Usputno su krstaši zauzeli mađarski „bezbožni“ Zadar (23. novembra 1202.). Već se naslućivalo da će oni srušiti imperiju Bizant, što su ubrzo i učinili. I „pobožna“ Republika Dubrovnik je bez borbe priznala vrhovnu vlast „pobožne“ Republike Venecije, koja je glavni nosač ovog pothvata.

Bosanski ban Kulin osjećao se ugrožen, te je na sve strane odašiljao pomirljive „dimne“ signale zahtijevajući da mu se stručno objasni šta je to „pogrešno“ vjerovanje u vjeri. Prijateljski Dubrovnik je takoreći priskočio u pomoć svom prijatelju dovijeka banu Kulinu. Naime, posredstvom Dubrovnika došli su umjereni vjerski kontrolori, dakle inspektori inkvizicije, da preispitaju da li Kulinovi Bosanci vjeruju u Boga po vjerskim, to jeste katoličkim propisima.

Dubrovački arhiđakon Marin i papin izaslanik kapelan Ivan de Kazamaris stigli su početkom aprila 1203. godine u Bosnu. A već 8. aprila 1203. godine održan je veliki sabor bosanskog življa sa starješinama, seoskim i plemićkim prvacima, banom Kulinom, njegovim sinom Stjepanom i ostalim dostojanstvenicima na Bilinom polju pored rijeke (vjerovatno današnja Zenica).

Inspektori inkvizicije slobodno su komunicirali s prisutnim ljudima i očito su došli do spoznaje da narod nije dovoljno prosvijećen u pogledu vjere. Dakle, nije se radilo ni o kakvoj pogrešnoj vjeri ili antivjeri, već o neznanju i zaostalosti. Vjerski kontrolori su zakljlučili da nije potrebna nikakva vojna intervencija protiv krivovjerja, ali se svi moraju potruditi da narod bude vjerski prosvijećen i umno osvijetljen.

Navodno se pristupilo potpisivanju pristanka za odbacivanje svakog krivovjerja, to jeste hereze i prihvatanju pravog vjerskog učenja. Ovu „Bilinopoljsku izjavu“ ili „Bilinopoljsku deklaraciju“ potpisao je (ili usmeno prihvatio) i ostarjeli ban Kulin. (Ponegdje se nudi i tekst ove „Izjave“ ili „Deklaracije“, ali se mjesto čuvanja i ostali potrebni validni podaci ne navode. Moguća je i podvala, što se tiče teksta.)

Izgleda da je za nastanak ljubazne atmosfere na Bilinom polju značajnu ulogu odigrao Kulinov sin i (prijestolo)nasljednik Stjepan, koji je pak školovan u Mađarskoj i inače revnosni katolik. Tako se Ivan de Kazamaris očito poslije dobro obavljenog posla u Bosni uputio u Mađarsku kod kralja Imrea. U njegovoj pratnji je Kulinov sin i nasljednik Stjepan, te svjedoci Ljubin  i Brageta (ili Dražeta).

Oni su pred kraljem Imreom, te mađarskim prvosvećenikom od kraljevog povjerenja i još nekim dostojanstvenicima, 30.04.1203., ponovili bilinopoljsku zakletvu ispred svoje braće u Bosni da će se svi skupa dosljedno pridržavati svih potrebnih i obećanih obaveza. Stjepan (Kulinić) se kasnije toga i pridržavao. (Kapelan  Ivan de Kazamaris podnio je 10.06.1203. papi Innocentiusu III. izvještaj o uspješno obavljenom poslu u Bosni.)

A da je bosanska delegacija dobro prošla, bez dodatnih obaveza, kontrola i kazni, mogu se zahvaliti i tome što su kralj i papa bili u teškom sporu oko luke Zadar i još mnogo drugih vjerskih i političkih stvari. Naime, Mađarska Crkva već odavno agira kao paradržavna organizacija, te je zahtijevala od svog kralja ropsku poslušnost vladaru svijeta papi Innocentiusu III. Zato se između Mađarske Crkve i Mađarskog Dvora vodio hladni rat u pozadini. Po svojoj naravi hujovit, eksplozivan, pa dijelom i neobuzdan, smatrao je kralj Imre da Mađarska Crkva postoji kako bi vršila prosvjetiteljski rad, to jeste političku propagandu u korist Mađarskog Dvora, a ne u interesu ili u korist onih drugih tamo.

Upravo u to vrijeme, neposredno pred dolazak bosanske delegacije ili ubrzo poslije odlaska, u svakom slučaju 1203. godine u mađarskom društvu kulminra sukob između Crkve i Dvora. Tako (1203.) hujoviti kralj Imra upada u crkvu jednog prema njemu neprijateljski raspoloženog biskupa. U burnoj svađi tvrdokorni teokrat uporno ostaje pri svom mišljenju da mađarski kralj mora biti ponizno poslušan volji vladara svijeta, to jeste papi Innocentiusu u Rimu. U naletu bijesa kralj gubi kontrolu nad sobom, te fizički napada svećenika kad ga je i pretukao.

(O sukobima Mađarske Crkve, kao paradržavne organizacije, i Mađarskog Dvora vidi između ostalog i: Ferenc Majoros: Geschichte Ungarns, str. 122. f.)

Otprilike, to su bili razlozi što se kralj Imre distancirao prema diplomatiji Svete Stolice. Očito, postala mu je važnija sloga i saradnja sa lokalnim vladarskim plemstvom  od poslušnosti papinskom sveopštem tutorstvu. Pogotovo što su bosanski nasljednik Stjepan (Kulinić) i mađarski kralj Imre bili približne starosti.

Poslije ovih događaja mađarski kralj Imre nije dugo živio. Umro je 30.11.1204. godine u 30. godini života.

*

Papa InnozenzIII.  Hamza Hamzabegović: MOJI ZNANSTVENI RADOVI IZ POVIJESTI Innozenz III 1

Papa InnozenzIII.

Papa Innocentius III. (1198 – 1216), freska je nastala oko 1219., manastir San Benedetto, Latium.

de.wikipedia.org: Innozenz III. Slika je javno dobro.

Kao ljuti protivnik svake hereze i slobodnog razvoja ljudskog uma isto i papa Innocentius III. pripada radikalnoj liniji monoteističkih ekstrema koji sebi nature obavezu da ispravljaju Božije greške i ubijaju sve one kojima je Svevišnji dozvolio da žive bez njihove saglasnosti.

Prema sadašnjim interpretacijama u vladavini pape Innocentiusa III. ima dosta demonskih crta i kriminalnih elemenata klasične mafije spojenih u pojmu inkvizicija:

Samo je (rimo)katolički monoteizam kod Boga priznata vjera; u borbi za vjeru terorizam je legalan instrument politike monoteizma; borba za vjeru ne smije se tretirati kao kriminal; „pobožni“ imaju pravo i obavezu da psihički i fizički uništavaju „bezbožne“; koga ne možeš prevesti u vjeru, možeš ga ubiti; robovska poslušnost nižeg ranga prema višem u svećeničkoj hijerarhiji; svećenici su obavezni da tutorskim instrukcijama utječu na način života kod ljudi; svećanstvo je dužno da regulatorski utječe na politiku, pa i još mngo toga.

(Dakle, ova hororfilozofija u srednjem vijeku nema ništa s ljudskim razboritim načelom: Pravo jednog čovjeka ograničeno je pravom drugog čovjeka. Ipak je to bila samo uvertira za monoteističko načelo iza polovine 13. stoljeća: „Ad Extirpanda“ – Za istrebljenje.)

A o demonstvu u monoteizmu već je pisao bizantski povjesničar Prokopije od Cezareje (500. ? – 565. ?) u 6. stoljeću u svom djelu „Tajna historija“, dok njegov takoreći istovremenik, povjesničar Jovan od Efesa (507 – 588) smatra da su ljudska bezdušnost i najteži oblici kriminala spojeni u neprikosnovenosti monoteizma.

(Inače, zahvaljujući pribilješkama koje je sačinio Prokopije od Cezareje o barbarskim susjedima, nauka je došla do zaključka da su Slaveni i Anti jedan te isti narod. To je dalo potpuno novi zaokret u nauku o prošlosti Slavena.)

 

Ban Kulin i početak bosanizacije Dalmata

U to doba, od 12. i 13. stoljeća, nastupilo je još jedno prelomno razdoblje u povijesti južnoslavenskih naroda. Pojavljuju se geopolitički obrisi koji na neki način odražavaju sliku današnjeg Balkana, doduše još prilično nejasnu.

Pošto se i klasična povijest ipak postepeno distancira od maštovitih vjersko-političkih konstrukcija naše zajedničke prošlosti, već se sve više susrećemo s radovima o avarskoj državi. Avari više nisu tabutema. U pomirljivom tonu se jasno kaže da je u ranom srednjem vijeku postojao Avarski Kaganat kao država u istočnom dijelu Europe.

Dakle, došlo se do spoznaje da deportacija stanovništva ili neko drugo slično premještanje življa iz jedne oblasti u drugu za vrijeme Avara u ogromnom Avarskom Kaganatu ne spada u seobu plemena. Naprimjer, pod klasičnom seobom smatra se kad neko pleme ili narod pređe iz mjesta A u mjesto B, poput Langobarda 568. iz zapadne Panonije u sjevernu Italiju.

O egzistenciji Avara, Avarskog Kaganata i slavenizacije istočne Europe imamo dovoljno autentičnih tekstova iz franačkih, bizantskih, langobardskih i drugih kronika, gdje su događaji bilježeni dok je Avarski Kaganat još egzistirao, svejedno da li je to bilo radi difamiranja neprijatelja, ili iz očaja zbog gubljena teritorije ili pak da bi se pretjerano slavile pobjede. Upadljivo je da se u tim izvještajima iz ranog srednjeg vijeka ne pojavljuju imena današnjih slavenskih naroda, što je jasna potvrda već postojećih zaključaka da tada nisu ni postojala.

Naravno, današnja imena i Zapadnih i Južnih i Istočnih Slavena nastajala su poslije propasti Avarskog Kaganata (803/804.). Međutim, to sigurno nije išlo od danas do sutra, a glavni razlog su imperijalističke težnje susjeda, pa i uzajamna netrpeljivost župana, „svemoćnih“ lokalnih moćnika.

Logično, ako nije bilo seobe Slavena, odmah se nameće pitanje kad je i kako nastalo ime ovog ili onog slavenskog naroda? Pošto je to ipak relativno nova spoznaja, pripremljenih odgovora na ovakvo pitanje nema. Vjerovatno svako na svoj način traži odgovor.

*

Svojevremeno je slavenska bezimena masa (Nada Klaić), koja je popunjavala istočnu Europu, pa tako i veći dio Balkana, dobijala od latinske ili grčke strane imena po prijašnjim nazivima geografskih cjelina ili po nazivima rijeka. Kao crvena nit kroz obilje autentičnih tekstova iz ranog i srednjeg srednjeg vijeka o povijesnim zbivanjima provlače se pojmovi Slavinska Dalmacija i njeni stanovnici Dalmati ili Dalmatinski Slavini.

Već je napomenuto da Slavinska Dalmacija sa svojim Dalmatima ima povijest koju bi trebalo proučiti. Dalmati su imali ikavsko narječje južnoslavenskog govora.

Danas zvanično Dalmata nema niti njihovog ikavskog govora jer su se tokom druge polovine srednjeg vijeka uklopili u bosanstvo.

*

Da bi se lakše shvatili neki zaključci, još jednom ćemo kratko rezimirati.

Mađarski kralj Bela II. Slijepi (1131 – 1141.) svojedobno je okupirao 1135/1136. godine oblast sjeveroistočne Dalmacije i preoteo je od Svete Stolice. On je taj dio proglasio vojnim distrktom Bosna, a naziv je odredio prema rijeci Bosni. Dakle, ovo je referentni datum Bosne u vremenu i prostoru (1135/1136.), kojim započinje povijest Bosne, Bosanaca i bosanstva.

Tokom povijesti bizantski car Manuel I. Komnen (1143 – 1180), ustvari njegov general Jovan Duka zauzeo je 1165. veliki dio Dalmacije, pa i cijeli prostor tadašnje Bosne. Mađarski kralj Bela III. (1172 – 1196) iskoristio je zbrku u Bizantu poslije smrti bizantskog cara Manuela I. Komnena pa je ponovo preoteo veliki dio bizantske teritorije, a i cijelu oblast prijašnjeg mađarskog vojnog distrikta Bosna (1180/1181.).

Potom kralj Bela III. postavlja u prvi mah bana Kulina (1180 – 1204) kao namjesnika vojnog distrikta Bosna. Zbog pograničnih sukoba na sjeveru mađarske države, kralj Bela III. primoran je da napusti južni dio svoje zemlje. Očito, tada Bela III. unapređuje Kulina za bana od Bosne (1183.). Kralj se vjerovatno odlučio na to jer je Kulinova ličnost nudila mnoge prednosti. Kulin je, naime, bio visoki oficir mađarske vojske, te visoki plemić s naslijeđenom titulom ban; svakako je značajnu ulogu imalo i porijeklo Kulinove supruge Vojslave kao sestre susjednih državnika.

*

Prema svjedočanstvima, koja su nam na raspolaganju, u narednom razdoblju ban Kulin agira kao zastupnik Bosne, Bosanaca i bosanstva, dakle on nije ni Dalmat, ni Slaven niti Mađar. A njegovi podanici su oni isti prijašnji stanovnici, to jeste Dalmati, koji su tu živjeli i prije njegovog imenovanja za bana od Bosne. Nema nikakvih svjedočanstava o bilo kakvoj deportaciji, etničkom čišćenju ili progonu tadašnjeg življa na tim podnebljima. A migracije iz vjersko-političkih ili ekonomskih razloga, mada pod utjecajem više sile, ne spadaju u nasilno premještanje ljudstva i procentualno su male.

Na dva mjesta je Kulin, dok je još živio, jasno deklariran kao Bosanac. Jednom to čini sam u svojoj Povelji (1189.): Ja, bosanski ban Kulin, a deset godina kasnije (1199.) to čini Vukan, kralj od Duklje, u svom Pismu: (…) jeres, ne mala, u zemlji kralja Ugarske, to jest Bosni, (…) ban Kulin (…) naveo (je kršćane) na istu jeres.

Grčki kroničari (na primjer Jovan Kinam) nazivali su te ljude Dalmati, koji su živjeli preko Drine u Bosni. Za vrijeme bana Kulina Dalmati u Bosni se više ne spominju, već su tu samo još Bosanci. Dakle, prijašnji stanovnici Dalmati preimenovani su u Bosance. Ovako je otprilike započela bosanizacija Dalmata.

Ni jedni ni drugi niti su šta time dobijali niti su gubili jer su govorili istim narodnim govorom, službeno je korišteno isto narodno pismo – stara ćirilica, a bili su i slične naravi. Tom procesu pogodovalo je i to što na tom dijelu ondašnjeg Balkana nije bilo ni političke ni vjerske elite koja bi za svaku sitnicu kroz histeričnu paniku najavljivala smak svijeta. Doduše, stanovništvo nije bilo bogato, ali socijalni standard se uglavnom kretao iznad egzistencijskog minimuma.

Bosanizacija  Dalmata/Dalmatinaca nastavit će se u srednjovjekovnoj Bosni kroz naredna stoljeća. Kraljevstvo Bosna ekspandiralo je uglavnom na prostoru Dalmacije, nekadašnje provincije Svete Stolice.

U jeku svoje moći i najviše rasprostranjenosti zauzimala je Kraljevina/Kraljevstvo Bosna skoro cijelu Dalmaciju s mnogim primorskim gradovima, te veliki dio Liburnije. U staroj Bosni svi su bili Bosanci. Za srednjovjekovno bosansto, Bosnu i stare Bosance karakteristični su njihovi biljezi ili nadgrobnici, koje mi obično nazivamo stećci.

 

Podijelite sa prijateljima