Hamza Hamzabegovic: PROKOPIJE I SLAVENI I ANTI

general Narses

Bizantski general Narses/Narzes, mozaik: Bazilika San Vitale u Ravenni, slika je javno dobro,
en.wikipedia.org: Narses.

 

 

 

S a d r ž a j

Hamza Hamzabegovic PS  Hamza Hamzabegovic: PROKOPIJE I SLAVENI I ANTI Hamza Hamzabegovic PS

Hamza Hamzabegovic PS

Kratak osvrt na antibosanstvo
Lažni Chilbudius i Slaveni i Anti
Priča/humoreska
Neka pojašnjenja

 

Pieše: Hamza Hamzabegović

Kratak osvrt na antibosanstvo

Poslije vjerskih revolucija i konstitutivnih ratova 1992 – 1995. godine, nastala je antibosanska i antiljudska diktatura vjerskih korpusa sunitskog monoteizma, ortodoksnog monoteizma i katoličkog monoteizma.

Konstitutivci su, poslije pobjede nad pučanstvom, u petokolonaškom stilu prisvojili našu naslijeđenu narodnu imovinu i međusobno je raspodijelili. Sa svojim vještačkim opozicijama oni simuliraju demokratiju i bacaju narodu i Europi prašinu u oči. Njihov izopačeni monoteistički stav bio je i ostao: Bog je sve, Čovjek je niša, a pogotvo bezbožni Bosanac, kojeg treba proganjati na svakom koraku.

U razdoblju vladavine vjerskih budala baviti se naukom ili bilo kojim istraživačkim radom znači staviti svoju glavu u torbu. To je tako pošto je u konstitutivnom uređenju ispiranje mozga ljudima do besvjesti, neprikosnoveno tutorstvo svećenstva, širenje dezinforamcija kao istine (Fake News) i svaki oblik kriminala legalan instrument politike. Ovo potvrđuju i sudbine dvojice Bosanaca, uvaženih naučnika i prijatelja iz školskih dana: slučaj Sulejman Redžić i slučaj Dubravko Lovrenović.

Smrt, to jeste „smaoubistvo“ prof. dr. Sulejmana Redžića samo je jedna od bezbroj užasnih priča o brutalnosti naumoljivih čuvara vjere i sistema. Akademik Sulejman Redžić (1954 – 2013) deklarirao se kao Bosanac i proučavao je biljke koje izazivaju alergiju kod ljudi na ovom podneblju. Glasne izjave ovog bosanskog patriote da su paradržavne organizacije nesnošljiv teret za opljačkanu i devastiranu zemlju očito je bila njegova smrtna presuda.

A smrt i istrijebljenje porodice prof. dr. Dubravka Lovrenovića još je jedna hororpriča o divljanju čuvara vjere i sistema u našem društvu. Od njih je neko bačen kroz prozor, neko je otrovan pogrešnom terapijom, uglavnom su svi na prečac napustili ovaj svijet u kratkom rasponu vremena. Profesor Dubravko Lovrenović, junak bosanskog uma, (1956 – 2017), bio je uvaženi naučnik medievalist i veoma glasan Bosanac. Zastupajući realnu nauku i ljudski razum, hrabro se nadvikivao sa zastupnicima mračne ideologije i proizvođačima negativne energije nazivajući ih šalabajzeri (dakle, neodgovorni stručnjaci na položajima).

Prof. dr. Dubravko Lovrenović je s naučnog stanovišta dokazao da su u srednjovjekovnoj Bosni živjeli stari Bosanci. Glavni njegov dokaz za ovu tvrnju su stećci koji su nastajali u Banovini, kasnije u Kraljevini Bosna. Njegova je i naučna konstatacija da je stara ćirilica pismo kojim su pisani natpisi na stećcima.

Međutim, u ovoj antibosanskoj i antiljudskoj diktaturi monoteističkih korpusa tvrditi da su postojali stari Bosanci u nekakvoj Bosni znači igrati se sa svojim životom. I, eto, kontriranje konstitutivnim vlastodržcima koštalo je života prof. dr. Dubravka Lovrenovića, a zaplatila je i njegova porodica.

Realna povijest u potpunosti je prihvatila činjenice da su u srednjovjekovnoj Bosni živjeli (stari) Bosanci i da su stećci svjedočanstvo bosanstva te da je stara ćirilica pismo stećaka.

Ipak, to klasična konstitutivna povijest ne prihvata. Poput nekadašnjih srednjovjekovnih dvorskih budala, koji su lupetali dosjetke da bi zabavljali dvorjane, slično tome konstruiraju i konstitutivni historičari povijesene činjenice da bi zabavljali svoje moćnike. Oni bez ikakvog ustručavanja tvrde da je povijest počela tek kad su njihovi preci, a vjerovatno i naši predci, prešli na monoteizam. A kako su se pak ti „bezbožni“ heretici zatekli na tom mjestu u tom dobu, to očito više nije ni važno. Prema konstatacijama konstitutivnih „stručnjaka“ bezbožni heretici nemaju historije, a i da je imaju, treba je stručo izbrisati, što bi bilo damnatio memoriae.

*

Svejedno, nauka ide dalje, bez obzira da li je konstitutivci prihvataju ili ne. Mada nisam naučnik, ipak se i ja bavim istraživanjem šireg spektra povijesti, pa i onoga što je vezano za Bosnu. Slaganjem znanja na znanje i moja malenkost je nepobitno dokazala da je stara ćirilica, kojom su pisani stećci, nastala u srednjovjekovnoj Bugarskoj. Odatle se proširila i razgranala po tadašnjem slavenskom svijetu, gdje se i danas upotrebljava, naravno lokalno reformirana.

Zvanično važi da je prvo djelo napisano starom ćirilicom dovršeno 894. godine pod naslovom „Poučno Evanđelje“ (bugarski: „Учително евангелие“ – Učitelno evangelie) u Preslavskoj književnoj školi, to jeste u Preslavskom sveučilištu. Kao autor ovog djela smatra se svećenik Konstantin od Preslava. Nameće se zaključak de je ipak koju godinu starije djelo „Legenda o slovima“ (bugarski: „Сказание за буквите“ – Skazanie za bukvite). Kao autor ovog djela važi Črnorizac Hrabr alias princ Simeno, kasnije bugarski knjaz/car Simeon I. Veliki (893 – 927).

Stara ćirilica se kod Južnih Slavena nazivala narodno pismo, a (južno)staroslavenski, kojim su se služili naši zajednički predci, nazivao se narodni jezik/govor. Iz konstitutivnh razloga sad Južni Slaveni imaju navodno četiri jezika (bosanski, crnogorski, hrvatski, srpski). Da je to u biti jedan govor pokazuje i ova činjenica:

Ako se 999 brojeva izgovara jednako, a samo naredni različito (hiljada ili tisuća), a i to svako zna, onda se ne radi o različitim govorima, već o manipulacijama vjersko-političkih vlastodržaca.

*

Predstojeća autentična priča ili bolje rečeno humoreska govori nam da su (prastari) Slaveni i Anti jedan narod. Priču/humoresku sastavio je bizantski historičar i mislilac Procopius Caesariensis, ili Prokopije iz Cezareje, često samo Prokopije ili još češće Prokop (500 – 565 ?) u svom djelu Bella (Ratovi).

U ratnim izvještajima s Balkanskog poluotoka/poluostrva za 533. pa eventualno do 545. godine Prokop u povijesti po prvi put upotrebljava izraz Slaveni. Kako on događaje interpretira, Slaveni su za njega već jedan samostalan narod sa snažnom vojskom, koja je veoma borbena. Ovaj naziv, Slaveni, preuzeli su ostali bizantski kroničari (najprije Jordanes) i od tada je ovaj izraz vezan za Slavene. Sam Prokop u svom pisanju naziva Slavene čas Slavonier (Slavonci) čas Slavenen (otprilike Slaveneni). Prokop je dovršio svoj književni opus prije pojave Avara u Europi. Dakle, on u svojim radovima nigdje ne pominje Avare (kao ni Jordanes).

Ovdje prenosima kompletnu najstariju i autentičnu priču (humoresku) u kojoj se po prvi put spominju Slaveni kao narod. Priča jasno sugeriše na zaključak da su Slaveni i Aniti jedan narod.

 

Lažni Chilbudius i Slaveni i Anti

Svakako da je i u to vrijeme bilo mnogo ratnih zgoda i nezgoda. Prokop svojim čitaocima/ čitateljima priča priču u stilu humoreske o lažnom Chilbudiusu (Hilbudius). Vrijeme nije dovoljno precizirano, čak ne možemo ni zaključiti koliko je u priči tražena istina, a koliko književni efekat.

U pripovjedačkom stilu obuhvaćeno je otprilike razdoblje od 533. pa do 545. godine. Važan akter ove priče je eunuh Narses ili Narzes, nosač visokog čina bizantske vojske, prije nego što je počeo drugi gotski rat u kojem je on bio zapovjednik bizantske vojske s činom generala.

Ovoj priči/humorski Prokop je posvetio skoro cijelo 14. poglavlje svoje „Historije ratova“ – Bella. Datiranja dakle nisu baš najjasnija, čak se stiče utisak da je ponešto i pretumbano. Svejedno, ipak ovo zasad važi kao prvi autentični izvještaj o Slavenima i Antima pa je zato ova priča bitna za historiju svih Slavena.

U početku priče unajmio je visoki bizantski oficir, eunuh Narses/Narzes, po nalogu cara Justinijana I. Velikog (527 – 565) snažne soldateske germanskih Herula. Predviđeno je da soldateske dođu u Trakiji, tu prezime i odatle u rano proljeće krenu za Italiju da se kod vojskovođe Belizara uključe u rat protiv opasnih i sve borbenijih Gota.

 

Priča/humoreska

            Pukim slučajem se desilo da su oni na svom maršu do Trakije Rimljanima nepredviđeno učinili veliku uslugu. Naime, ogromno jato barbarskih Slavena nedavno je prešlo Dunav-rijeku, već su opljačkali tamošnja naselja i gonili su veliku masu rimskog roblja. S ovima se iznenada sukobiše Heruli, te ih neočekivano pobijediše, iako su oni bili daleko nadmoćniji, pomlatiše ih i pustiše sve zarobljene ljude da se vrate u svoje domove.

            Tada otkri Narses izvjesnog čovjeka, koji se drznuo pa je sebi uzeo ime Chilbudius, ime čuvenog muškarca koji je nekad bio rimski general, te će on njega ubrzo raskrinkati kao prevaranta. Šta to ima s ovim, odmah ću objasniti.

(Već je o generalu Chilbudiusu, povijesnoj ličnosti, bilo govora naprijed.)

            U narednom vremenu nisu se Anti i Slaveni ni oko čega slagali pa je došlo do borbe, kad je Ante zadesila sudbina da su ih pobijedili njihovi protivnici. U ovoj bitki zarobi jedan Slaven jednog neprijatelja, kojem je brada tek rasla, po imenu Chilbudius i odvede ga svojoj kući. Ovaj Chilbudius se tokom vremena pokaza odan svom vlasniku, a istakao se i svojom hrabrošću u poduhvatima protiv neprijatelja. Često se izlagao opasnostima za svoga gazdu postižući izvrsna junaštva pa je zato stekao veliku slavu.

            Otprilike tog vremena upadoše Anti u trakijska naselja i pljačkajući pretvoriše mnoge tamošnje Rimljane u robove. One, što su ih sa sobom otjerali, doveli su u prebivališta svojih očeva. Jedan od ovih zarobljenika nađe se pod sretnim okolnostima kod ljubaznog i blagog gospodara. Onaj muškarac bio je pak vrsni spletkar i sposoban da opčini ljude oko sebe raznim obmanama. Pošto je želio da se vrati u zemlju Rimljana, a nije iznašao nikakav podesan način, on se posluži narednom dosjetkom.

            Stupi on pred svoga gazdu i hvaleći njegovu čovjekoljubivost, uvjeravao ga je da će ga Bog za ovu njegovu dobrotu nagraditi velikim blagoslovom, a on lično nikad ne bi bio nezahvalan ovako ljubaznom gazdi, čak šta više, on bi, ukoliko bi bio saslušan, predložio jako vrijedan posao i ukazao mu na mogućnost kako bi za kratko vrijeme mogao raspolagati s velikim bogatstvom. Naime, među narodom Slavena nalazi se Chilbudius, bivši ratni zapovjednik Rimljana, kao zarobljenik, a niko od barbara i ne sluti ko je on. Kad bi se on sad usudio rizikovati i platiti cijenu za Chilbudiusa pa tog muškarca onda odveo prijeko u zemlju Rimljana, onda ni u kom slučaju ne bi bilo isključeno da bi on postigao veliku slavu i još od cara dobio silno blago.

            Rimljanin, koji je ovo izrekao, obrlati svoga gazdu krasnorječivim brbljanjem te se on odluči na ovaj čin. Tako se oni ubrzo nađoše usred Slavena jer su ovi barbari međusobno izmijenjali izaslanike pa su sad bezbrižno uzajamno saobraćali. Pošto su onda položili veliku sumu novca vlasniku Chilbudiusa, otkupiše tog muškarca i odmah s njim odoše. Stigavši na svoje boravište, raspita se kupac kod tog čovjeka da li je on stvarno Chilbudius, rimski vojni zapovjednik? Ovaj je smatrao da to nije nikakva sramota ako kaže kako su se stvari odvijale, te iskrenim riječim ispriča sve po redu: „da je i on lično Ant po svom porijeklu, ali da su ga Slaveni, koji su onodobno bili neprijatelji i protiv kojih se borio u društvu svojih plemenskih drugova, te su ga ti protivnici zarobili. I, eto, pošto je srećom opet stigao u otadžbinsko prebivalište, od ovog trenutka, prema svim zakonima, nastupa i za njega potpuna sloboda.“

            Sad se onaj, što je uložio toliki novac, stade čuditi i ljutiti što su mu propale njegove nade. Jedino je Rimljanin, plašeći se da ne bude osujećen u namjeri da se vrati u svoju domovinu, djelovao smirujuće na njega zaobilazeći istinu, još ga je uvjeravao: „da je taj muškarac sigurno onaj Chilbudius, samo se on, pošto se nalazi usred barbara, mnogo plaši pa nije voljan da oda svoj cijeli životopis. Ali, kad on bude u rimskoj zemlji, neće se on više ničega ustručavati, nego će, kako se i očekuje, na osnovu ovog imena tražiti sebi neki dobitak.“

            Ova stvar je na početku skrivana od ostalih barbara. A kad se kružeća vijest svukud proširi, onda se u vezi ovoga okupiše skoro svi Anti. Zahtijevali su da se stvar pretvori u slučaj od zajedničkog interesa. Sebi su umišljali da su sad oni postali vlasnici rimskog generala Chilbudiusa i da će kroz tu prednost biti na velikom dobitku. Jer ovim narodnostima Slavena i Anta ne vlada jedan jedini čovjek, nego oni još od davnina žive u demokratskom uređenju. Iz tog razloga se kod njih uvijek na skupovima zajednički raspravljalo o svakom slučaju koliko on donosi koristi, a koliko štete. Oni su i u drugim stvarima slični, čak bi se moglo reći da su ova dva barbarska naroda u mnogo čemu jednaka i da odvajkada imaju iste običaje.

            Oni naime vjeruju da je samo jedan jedini Bog, Stvoritelj munje, Gospodar sveukupnosti i njemu kolju goveda i sve ostale žrtve. O nekoj djelujućoj sudbini neće ništa da znaju i uostalom slažu se u tome da ona nema nikakvog uticaja na ljude. Ali, ako vide smrt pred očima, ili kad ih obuzme kakva bolest ili krenu u rat, onda obećavaju da će Bogu za svoj život prinijeti žrtvu. A ako se izbave i sretno prođu, onda prinose žrtve kako su se zakleli i smatraju da su tom žrtvom otkupili svoj spas. Uz to oni obožavaju rijeke i vile i još druga božanska bića pa svima prinose žrtve i pri ovim žrtvovanjima uzvikuju svoje mudrolije.

            Žive po ubogim kolibama, koje su sklepane daleko jedna od druge, i veoma često mijenjaju mjesta svojih kućnih prebivališta. Kad idu u borbu, napadaju neprijatelja pješke u većoj gomili, u rukama nose male štitove i kratka koplja, ali nemaju oklope. Poneki od njih pak nemaju na sebi čak ni jakne ili kabanice, već napadaju samo u hlačama, koje su navučene do prepona, pa tako navaljuju na neprijatelja.

            Oba naroda imaju jednoličan govor, koji je posve barbarski. Ni po vanjskom izgledu se ne razlikuju ni u čemu. Svi su izrasli visoko i vrlo su jaki ljudi. Njihova tijela i kose nemaju mnogo od svijetle ili plave boje, ne ide pak ni u sasvim crno, već kod svih prelazi u crvenkasto. Način života im je težak i primitivan kao i kod Masageta, kao i oni tako su i ovi stalno okorjeli u svojoj prljavštini. Ipak, nisu oni ni hrđavi ni zlobni, već u svom prostom ponašanju imaju hunsku narav.

            Osim toga, imali su Slaveni i Anti samo jedno ime. U stara vremena oba plemena su se nazivala Spori jer su, kako ja mislim, živjeli po raštrkanim i udaljenim kolibama. Iz ovog razloga su u posjedu velikih prostranstava, oni čak naseljavaju najveći dio prečanske obale Dunava.

            A Anti, koji su onda, kako je pomenuto, bili na skupu, primoraše ovog muškarca da im prizna da je on lično Chilbudius, ratni zapovjednik Rimljana, uz to su mu prijetili da će ga kazniti ako bude to poricao. I dok je sve ovo ovako trajalo, posla car Justinijanus nekoliko izaslanika kod ovih barbara zahtijevajući od njih da se svi skupa nasele u stari grad Turris, koji je sasvim blizu Dunav-rijeke, a kojeg je rimski car Trajanus izgradio u prijašnjim vremenima, i već izvjesno vrijeme leži pust pošto su ga tamošnji barbari opljačkali. Ovaj grad i cijeli kraj oko njega, što je od samog početka pripadao Rimljanima, poklanja on njima, uz to im velikodušno nudi svoju snažnu pomoć susjeda, a još i veliku sumu novca će im platiti pod uvjetom da oni ubuduće budu u savezu s njim i da stalno sprječavaju Hune u njihovim namjerama da se ušuljaju u Carstvo Rimljana.

            I kad tako nešto barbari čuše, odmah udariše pljesak odobravanja signalizirajući svoj pristanak i obećaše da će sve učiniti ako on Chilbudiusa opet postavi za rimskog vojskovođu i nastani kod njih. Pri tome su, kako je to već bila njihova želja, uvjeravali sve da je onaj muškarac stvarni Chilbudius. Potkrijepljen ovakvim nadama, poče i sam ovaj čovjek tvrditi da je on Chilbudius, rimski ratni zapovjednik.

            Kad je on sad zbog toga poslat u Byzantium, susrete ga Narses na tom putu. Čim je s njim porazgovarao, odmah je zaključio da je ovaj čovjek prevarant, mada je upravo govorio latinskim jezikom i pričao o stvarima po kojima bi se Chilbudius mogao prepoznati. To je naučio napamet i prilično je mnogo stvari poznavao. Narses ga ipak strpa u zatvor i prisili ga da mu ispriča sve te dogodovštine, pa ga tek onda povede sa sobom u Byzantium. Ja se pak vraćam nazad da nastavim tamo gdje sam prekinuo.

(Prokop: Historija ratova / Bella; Des Prokopius von Cäsarea Geschichte seiner Zeit. Viertes Buch. Uebersetzt und mit Erläuterungen versehen von Dr. Peter Friedrich Kanngießer, Greifswald 1831.)

Neka pojašnjenja

Ovjde ćemo dodati neka pojašnjenja. Vrijeme u ovoj priči vjerovatno obuhvata razdoblje od 530/533. pa do 545. godine, kad je dokumentirano da su Anti postali foederati Bizanta. Navedeni grad Turris zasad nije lokaliziran, ali se nudi grad Turres, koji danas nosi naziv Pirot i leži na rijeci Nišava u Srbiji, ipak, to nije baš sasvim blizu Dunav-rijeke. Masageti su pradavni skitski narod. Priješnje zajedničko ime Slavena i Anta izneseno kao Spori, što znači da nisu brzi, uvjetno se može prihvatiti. Da su Slaveni i Anti manje ili više jedan narod, susrećemo i kod Jordanesa, Prokopovog istovremenika, također značajnog historičara iz epohe cara Justinijana I. Velikog, čak on Slavenima na izvjestan nači određuje lokalitet, takozvani „Jordanesov okvir“.

Današnja nauka uglavnom prihvata činjenicu da su Slaveni i Anti jedan narod, to jeste: Anti su izgubili svoje ime i postali su Slaveni. (Vidi i članke na internetu: Avarska država ili Avarski Kaganat.)

Podijelite sa prijateljima