Hamza Hamzabegović: STARA ĆIRILICA I NJENO MOGUĆE PORIJEKLO

Azbučna molitva, ćirilica 894. godine

Prvo djelo ćirilicom objavljeno je 894. godine. Slika prikazuje dio takozvane „Azbučne molitve“, prve po redu.

Zasad ima više predstava o staroj ćirilici, kao i različitih objašnjenja njenog porijekla i nastanka. Pošto se takva tumačenja uzajamno isključuju, nastaju zabune kod ljudi koje ta tema zanima. Naredni članak pokušat će nešto od toga pojasniti, te ukazati na dosad otkrivene dokaze kao svjedočanstva. Dakle, već postoji neka vrsta platforme sa koje se može djelovati u tom pravcu. Naravno, uvijek ostaje svakom na raspolaganju da li će on, ako se mijenjaju argumenti, mijenjati i svoje mišljenje.

(Druga nagrada PLAKETA S ATRIBUTOM Udruženja bosanskih umjetnika za objavljeni rad, dodijeljena 26.05.2017., Vila Hadžihalilovića, Dobrinja, Sarajevo.)

hamza hamzabegović CIMG1488  Hamza Hamzabegović: STARA ĆIRILICA I NJENO MOGUĆE PORIJEKLO hamza hamzabegovi   CIMG14882

Hamza Hamzabegović

Piše Hamza Hamzabegović

     S a d r ž a j

1 Razmatranja o pismu i jeziku

2 Glagoljica
2.1 Knez Rastislav
2.2 Ćirilo i Metodije u Velikoj Moravskoj

3 Ćirilica
3.1 Knjaz Boris I./Mihail
3.2 Črnorizac Hrabar začetnik srednjovjekovne hereze (?)
3.3 Knjaz Vladimir Rasate
3.4 Knjaz/car Simeon I. Veliki
3.5 Konstantin od Preslava i njegovi radovi

4 Najstarija materijalna svjedočanstva stare ćirilice
4.1 Poučno evanđelje
4.2 Ruski prepis prve „Azbučne molitve“

5 Najstariji kameni nadgrobnici pisani starom ćirilicom
5.1 Princeza Ana od Bugarske
5.2 Ičirguboil ili gradonačelnik Mostič

6 Svjedočanstva bugarske pismenosti prije Preslavske književne škole
6.1 Han/kan Omurtag
6.2 Slova rune
6.3 Preslavski natpis i prvo pominjanje titule župan

Razmatranja o pismu i jeziku

Šefik Bešlagić (1908 – 1990) u svojoj studiji Stećci – kultura i umjetnost, Sarajevo 1982., str. 423 – 424. ff. navodi:

„Prije svega, potrebno je reći da su natpisi stećaka pisani na narodnom jeziku starom bosanskom ćirilicom, odnosno bosančicom, kako to pismo još neki nazivaju. Ne postoji nijedan natpis na stećku koji je napisan glagoljicom, latinicom ili nekim drugim pismom, niti da je na latinskom, talijanskom ili nekom drugom jeziku… Natpisi stećaka su, dakle, pisani isključivo ćirilicom, što je veoma važna činjenica.
Nije nam poznato kako se u svoje vrijeme nazivalo pismo kojim su pisani srednjovjekovni bosanski knjiški i epigrafski spomenici… O nazivu pisma naših natpisa u užem smislu riječi mišljenja ne samo da nisu usaglašena nego se može reći da u tome pogledu faktično postoji velika raznolikost. Po nekima je to srpska ćirilica, koja se proširila i na Bosnu, neki je zovu hrvatskom, odnosno hrvatsko-bosanskom ćirilicom, zatim bosansko-dalmatinskom ili zapadnom ćirlicom, a naziva se i starobosanskom, odnosno bosanskom ćirlicom, a onda i bosančicom… Ćiro Truhelka je ovo pismo nazvao bosančicom.“

Ćiro Truhelka (1865 – 1942) bio je austrougarski službenik i kao priznati polihistor radio je u Zemljaskom muzeju u Sarajevu, gdje je kasnije postao direktor. Kao značajan naučnik bavio se proučavanjem svega i svačega, a posebno srednjovjekovne Bosne, pa i bosanskih stećaka i natpisa na njima. Kako uvaženi Šefik Bešlagić objašnjava, termin „bosančica“ nije naslijeđen, već ga je uveo Ćiro Truhelka za vrijeme svoje aktivnosti.

Kasniji naučnici, koji su se bavili proučavanjem stećaka i njihovih natpisa, kao što su Marko Vego (1907 – 1985), svakako najznačajniji i najproduktivniji u tom pravcu, te Šefik Bešlagić (1908 –1990), a i Dubravko Lovrenović , samo uvjetno prihvataju termin „bosančica“ dok češće koriste izraz „stara ćirilica“. A inforamcija da su natpisi na stećcima, pa i Povelja bana Kulina, pisani na narodnom jeziku, podrazumijeva da nisu pisani na tada uobičajenim službenim grčkim ili latinskim jezikom, već tadašnjim slavenskim govorom, kojeg mi sada skoro i ne razumijemo. Ovaj govor je dakle evoluirao, isto kao i ondašnji njemački ili neki drugi srednjovjekovni jezik.

Ta nesigurnost kako se nazivalo pismo kojim su se stari Bosanci služili, pa i ostali Slaveni, postoji i danas. Jedino je sigruno da je Povelja bana Kulina pisana istim pismom kojim su pisani i zapisi na stećcima, a koji su uglavnom mlađi od nje. Slova su bila jednaka, još nije bilo malih i velikih slova u upotrebi. Naravno, od 1189. godine (nastanak Povelje) pa do 1463. godine (pad kraljevine Bosne pod tursku vlast), u epohi od oko 274 godine pisanje slova se nijansiralo pa su poneka imala zaista svoju samostalnost. Donekle se to može uporediti i sa današnjom upotrebom latinice. Tako balkanski Slaveni imaju c s kvakicom i d s prekriženim stubićem (č, đ) i slično, dok Nijemci imaju o s dvije tačke ili poseban znak za oštor s (ö, ß) i slično. Međutim, i jedno i drugo je latinica, dakle nije nikakvo posebno pismo. Sličo tome treba posmatrati i staru ćirilicu, a razni lokalni iznimci bi mogli biti takozvani duktusi. Da budemo jasni, ćirilica nije izumrla, a „modernom ćirlicom“ se služi ogromna većina Slavena. Naravno,  bilo je vremena kad nije bilo nikakve ćirilice, a ni pismenih Slavena.

*

Bilo koji naučni sud zahtijeva ispunjenje više uslova: gdje je nastao predmet istraživanja – to jeste lokalitet, kad je nastao – to jeste vrijeme ili epoha, ko je to učinio – dakle autor ili potencijalna sila koja je uvjetovala nastanak obrađivanog predmeta (u ovom slučaju ćiriličnog pisma), zatim kome je namijenjen dotični predmet – dakle konzument ili korpus naroda, te način širenja tog predmeta – dakle idejni nosači tog predmeta, što bi bili profesionalni ili laički agitatori.

Objasniti nastanak (stare) ćirilice veoma je delikatan i zahtjevan posao, ali nije nemoguć. Očito su mnogi faktori (ambicioznost, entuzijazam, egocentričnost, politički cilj, vjerski motiv, imperijalistička težnja) bili isprepletani u epohi kad je stvarana pismenost kod srednjovjekovnih Slavena. A šta je davalo energiju toj želji da i Slaveni dostignu navodno savršeni civilni i religiozni nivo tadašnjeg obrazovanog grčkog svijeta, ne može se jednom rečenicom definirati. Ponekad se nameće zaključak da je to više bila zavidnost plemićkog staleža, koja je možda više prerastala u izopačenu konkurentnost, nego što su to bili pragmatični motivi.

Glagoljica

Najprije je stvoreno slavensko pismo GLAGOLJICA. Uzima se kao zasigurno da je glagoljicu sastavio svećenik Konstantin iz Soluna, koji je sebi kasnije uzeo latinsko ime Cyrillus, što je na grčkom Kyrillos ili Kyrill, a kod Slavena obično Ćirilo (826/827 – 869). Konstantin/ Ćirilo je sin grčkog mornarskog oficira Leontiosa i Marie, Slavenke iz okoline Salonikia/Soluna. Ćirilo je očito odrastao u dvojezičnom okruženju, a kasnije je, kao i njegov stariji brat Metodije (815 – 885), postao svećenik grčke ortodoksne Crkve. Oni se sele u glavni grad Bizanta Konstantinopol. U želji da i „njegovi“ Slaveni imaju udjela u razvoju kulture, tako je zvanično objašnjenje, Ćrilo po uzoru na grčko pismo sastavlja novo pismo podesno tadašnjem slavenksom govoru i naziva ga glagoljica, što je izvedenica od tadašnje slavenske riječi glagolati u značenju govoriti. To su konstantinopolski zvaničnici prihvatili. Konstantin (Ćirilo) je kod njih važio kao izuzetno nadaren i uzorit znanstvenik.

Konstantin je poslat u misionarsku dužnost na Krim, ali se, kad su izbili neki ratni sukobi, vratio u Konstantinopol. Tu on sa bratom Metodijem prevodi značajnije dijelove Biblije i neke druge zapise na tadašnji slavenski govor, koji je u to vrijeme još bio ujednačen po cijelom dijelu slavenske istočne Europe. Jedan Slaven iz sjeverne Grčke mogao je u to vrijeme bez velikih teškoća razgovarti s onim u Bugarskoj, ili u Kijevskoj Rusiji, ili u Slavinskoj Dalmaciji, ili u Velikoj Moravskoj.

Knez Rastislav

U kneževini Velika Moravska (ili Velikomoravska kneževina), gdje je danas Češka republika, Slovačka, dio Poljske, veliki dio Mađarske (Blatno jezero) i Austrije, na vlast je došao knez Rastislav (846 – 870). Bila je Moravska vazalno obavezna Franačkom carstvu, a nadbiskupije iz Salzburga i Passaua, oba grada su tada pripadala Bavarskoj, aktivno su propagirale neprikosnoveni monoteizam preko svojih svećenika misionara po oblastima gdje je Rastislav vladao. Strogo franačko svećenstvo se ponašalo kao neukrotiva paradržavna organizacija. Pošto je na tom podneblju još uvijek postojala i neka narodna vjera, manje ili više vjerovanje u moć svemoćnih patrona prirodnih sila, njene pristalice su franački svećenici nemilosrdno proganjali uz pomoć svojih aktivnih čuvara striktnog monoteizma. Ti misionari su dakle na svoj uobražen način izigravali regulatorsku moć Svevišnjeg.

Najednom je Rastislav (u značenju: čija slava raste) samoinicijativno prestao ispunjavati vazalne obaveze prema Francima. Naravno, to je odmah dovelo do najozbiljnijih upozorenja, teških prijetnji, pa i ratnih intervencija od strane Franaka. Prljave propagande i antipropagande, koje su više mutile nego bistrile ljudima pamet, bile su na dnevnom redu. Tokom tih svađa i sukoba optužuje knez Rastislav bavarske svećnike misionare za doušništvo i špijunažu u korist Franaka, uz to im predbacuje da na pogrešan način tumače vjeru, da zlonamjeno germaniziraju njegovu teritoriju, još i da dušmanski potkopavaju njegov vladarski autoritet. U naletu bijesa on ih velikim dijelom izbacuje iz svoje zamlje, a ostalima ograničava rad i stavlja njihove aktivnosti pod državnu kontrolu. Onda se Rastislav obraća konstantinopolskoj diplomatiji s molbom da mu pošalju ljude koji će u poštenoj namjeri komunicirati s njegovim podanicima i objašnjavati im koji je smisao pobožnosti.

Ćirilo i Metodije u Velikoj Moravskoj

Uz sve dozvole za misinoraski rad iz Konstantinopola, a i iz Rima, našla su se braća Ćirilo i Metodije 863. ili 864. godine u kneževini Velika Moravska. Oni su otpočeli s veoma plodnim i uspješnim radom. Za opismenjavanje tog dijela Zapadnih Slavena uvode svoje pismo glagoljicu. Time je „franačko“ neprijateljsko pismo latinica potisnuto u drugi plan. Pošto je to bio velikomoravski projekat od državnog značaja, misionari iz Konstantinopola imaju velik broj učenika/ studenata iz svih krajeva tada zaista velike kneževine Velka Moravska. Pored prosvjetiteljskog rada, oni bez ustručavanja vrše i molitvene obrede na tom tadašnjem slavenskom govoru.

Iz tog razloga njihova konkurencija, franačko svećenstvo, pjeni od bijesa smatrajući takav način izražavanja pobožnosti čistim krivovjerjem. Naime, u svojoj svemudroj sveznalosti Franački svećenici su uozbiljeno objašnjavali i plemstvu i pučanstvu da Bog samo razumije hebrejski, latinski i grčki jezik, dakle jezike knjige. Sve ostale govore Svevišnji ne može razumjeti. Samopouzdano su tvrdili da jedan barbar, koji se obraća Bogu na nekom svom barbarskom govoru, vulgarno vrijeđa božije dostojanstvo, što bi trebalo pod hitno fizički i psihički spriječiti.

Dok su bili živi Ćirilo i Metodije, a i Rastislav, održavala se neka ravnoteža između katoličke i ortodoksne linije pobožnosti na prostoru Velike Moravske. Poslije njihove smrti, katoličko svećenstvo uz veliku halabuku vrši 886. godine vjersku revoluciju u Velkoj Moravskoj. Protjerani su ortodoksni „krivovjernici“, sljedbenici preminulog heretičnog poglavara Metodija. Ko je ostao, morao je prihvatiti katoličanstvo ili napustiti svećenstvo. Uz intervenciju franačke vojske razbijena je Velikomoravska kneževina na više manjih vazalnih kneževina. A svjedočanstva o aktivnosti „heretičnih“ misionara su uništena. Dakle, otprilike nakon 23 godine (863/864 – 886) završilo se misioniranje ortodksne Crkve kod Zapadnih Slavena i pokušaj njihovog opismenjavanja putem glagoljice.

Mnogi od izgnanika iz bivše Velike Moravske našli su utočište u Bugarskoj , navodno njih dvije stotine, gdje ih je takoreći objeručke prihvatio bugarski vladar knjaz Boris I. (Mihail). Naime, knjaz Boris I. je sa svojim boljarima, bugarski upravni sloj, pripremao u svom društvu vjersku i kulturnu revoluciju odozgor, te su mu ti protjerani pismeni i školovani ljudi iz Velike Moravske bili dobrodošli. A lukavi Boris I. je imao i svoje planove.

U biti, s Ćirilom i Metodijem započela je kultura pismenosti kod svih Slavena. Od njihovog prosvjetiteljskog angažmana pismenost se kontinuirano nastavlja, svejedno kojim je ideološkim smjernicama išla.

Ćirilica

Knjaz Boris I./Mihail (852 – 889/893)

Bugarski vladar Boris I. obnašao je titulu knjaz (knez), a pošto je on u Bugarskoj legendarna ličnost, često mu se dodaje titula car. Za razvoj pismenosti svih Slavena knjaz Boris I. je važna stanica na njihovom putu prema književnoj kulturi. Vladao je između 852. i 889. godine, potom se povukao u manastir, ali iz posebnih političkih razloga on još jednom djeluje regulatorski u 893. godini.

Knjaz Boris I. je težio da i njegov narod dostigne grčki kulturni i civilizacioni nivo, mada se vojno sukobljavao i s Grcima, i Francima, i Velikomorvcima, i balkanskim Slavenima van njegovog prostora, pa i ostalim susjedima. Kako analize nameću zaključak, knjaz Boris I. je očito bio svađalica i kavgadžija, ali se na bojištima nije isticao uspjesima, te je primoravan da prihvata miroljubive kompromise, a to je često značilo i ustupanje spornih pograničnih oblasti.

Tokom svoje vladavine od oko 37 godina sprovodio je Boris I. i razne reforme, ili je bar težio da postigne neke norme. Tako on sa svojim boljarima uvodi neku vrstu jezičke reforme i 860. godine određuje da se na cijelom prostoru njegove vladavine ujednači slavenski govor. Naime, kad su se (proto ili pra)Bugari drugom polovinom sedmog stoljeća (679.) pod kanom/ knjazom Asparuhom doselili na Balkan, zauzeli su samo Dobrudžu, prostor ušća i delte Dunava pored Crnog mora. Ubrzo su se uklopili u more Slavena s kojima su bili u dobrim odnosima. Bugari su se slavenizirali i nakon dvije ili tri generacije upotrebljavali su tadašnji slavenski govor. Ovdje bi trebalo više potencirati na termin ujednačavanju govora, pošto je mnogo toga prešlo iz tadašnjeg protobugarskog u slavenski; pogotovo plemićke titule, kan, han, župan, knjaz, knez, car, kao i neke druge riječi: kon – konj, urva – urvina (duboka strmina), bugarski toaga – slavenski tojaga, turski – degenek i slično tome. Naravno, svu državnu upravu i vojnu komandu držali su Bugari u svojim rukama kao boljari ili bojli, to jeste bolji i elitniji plemićki stalež.

U jednom pograničnom konfliktu s bizantskom vojskom doživio je Boris I. 863. (ili 864.) poraz. Poslije toga tadašnji bizantski car Mihail III. Pijanica (842–867) (Ž. Fajfrić, str. 130.) okuplja veliku vojsku s namjerom da izvrši invaziju na bugarsku teritoriju. Najednom se Boris I. našao u lošoj poziciji, zemljotres je pogodio njegovu zemlju, uz to je zavladala teška glad, zato njegova delegacija u Konstantinopolu signalizira miroljubivost. U tu izoštrenu prepirku upliće se i konstantinopolski patrijarh Photios I. ili Fotije I. Veliki (858–867 i 878–886) sa jednim prijedlogom. Ukoliko bi vođa Bugara sa svojim ljudima prešao na kršćanstvo, te dozvolio grčkim (ortodoksnim) misionarima slobodno kretanje i djelovanje po bugarskoj teritoriji, ta invazija bi izostala. Zavađene strane su prihvatile ovaj prijedlog.

Tako se Boris I. susreo s misionarima iz Konstantinopola na graničnom prelazu Debelt (Debeltum) gdje je u obližnjoj kapeli primio sakramente pokrštenja 864. godine (D. Ziemann str. 361.). Tom prilikom je Boris I. uzeo sebi ime Mihail, prema imenu tadašnjeg bizantskog cara Mihaila III. Sve ukazuje na to da je Boris I. prihvatio kršćanstvo u istoj godini kad su Ćirilo i Metodije otputovali na misionarstvo u Veliku Moravsku.

Poslije toga su se ortodoksni misionari slobodno kretali po bugarskoj teritoriji propovjedajući svoj način vjerovanja u Boga. Stvar se zakomplicirala, pa i zaoštrila time što su ti misionari naglašavali da je to nekad bila grčka/bizantska teritorija, a barbarski Bugari su je bespravno preoteli, te bi bilo vrijeme da se ta oblast ponovo potčini Bizantu. Knjazu Borisu I. nije se dopadala doušnička i imperijalistička propaganda ortodoksnih svećenika.

(Jon Julius Norwich: Byzanz. Auf dem Höhepunkt der Macht…, str. 100). „I prije nego što je istekla godina dana poslije njegovog prelaska na kršćanstvo, javio se kan Boris na upozoravajuće opasan način, pošto je morao očima gledati kako prostor njegove vladavine preplavljaju brojni grčki i armenski svećenici… A njegovi neočekivano pokršteni podanici ne samo da su trebali slušati upute onih nepoželjnih stranaca nego su im čak morali i smještaj obezbjeđivati pa ih još i hraniti… Zato je on sad poslao pismo u Konstantinopol s molbom da se u Bugarskoj imenuje poseban patrijarh.“

Ovakav zahtjev se tumači kao Borisova želje da se njegova teritorija crkveno osamostali, što se u stručnoj literaturni naziva autokefalnost. Oni u Konstantinopolu nisu ni obraćali pažnju na ovakav zahtjev jednog skorojevića. Međutim, Boris I. Mihail već 866. godine šalje delegate u Rim sa željom da njegova zemlja uđe u domen katoličke Crkve i traži od pape Nicolausa I. (Nikola I.) (858–867) da mu u zemlju pošalje katoličke svećenike misionare, što je papa prilično brzo i učinio. Tako su uz „nevidljivu“ pomoć Borisa I./Mihaila katolički misionari protjerali ortodoksne. Sve su prilike da je Boris I./Mihail tada (866.) primio katoličko kršćanstvo. A zahtjev Borisa I. Miahila za crkvenu samostalnost njegovog geografskog prostora katolička strana je vješto prešutjela. Dakle nije dobio crkvenu samostalnost (autokefalnost) ni od ortodoksne ni od katoličke Crkve.

Inače su tih godina, a naročito poslije 861., ortodoskni patrijarhat i katoličko papinstvo bili u nemilosrdnoj konkurentnoj borbi i zavadi (Ž. Fajfrić, str. 134. f; D. Ziemann, str. 373. ff). Ortodoksni svećenici se pak nisu pomirili s porazom i gubljenjem prestižnog poligona za svoje djelovanje, te pod direktivama patrijarha Photiosa I. započinju 867. godine opasnu kontraofenzivu. Doslovno se vodio rat između katoličkih i ortodoksnih svećenika za bugarski prostor, kad su ortodoksni svećenici nadjačali i protjerali katoličke. I crkveni i službeni jezik ponovo postaje grčki.

A te iste godine (867.) upućuje patrijarh Photius I. pismo papi Nicolausu I. u kojem ga zbog intervencije katoličkih svećenika u Bugarskoj, a i još nekih drugih stvari, proglašava heretikom i krivovjernikom pa ga zato ekskomunicira iz „vjere“. Pošto je papa Nicolaus I. umro, na njegovo mjesto je nastupio papa Hadrianus II. (Hadrijan II.) (867–872), koji pak sa svoje strane putem upućenog pisma proglašava patrijarha Photiusa I. heretikom i krivovjernikom pa ga kao takvog ekskomunicira iz „vjere“ (Ž. Fajfrić, str. 136. f; D. Ziemann, str. 390. ff).

Kao materijalni dokaz za pokrštenje Borisa I. obično se navodi ostatak zapisa iz sela Balši u južnoj Albaniji, nekad veći bugarski grad Glavenica, nedaleko od današnjeg grada Berat, koji je onda nosio bugarski naziv Beligrad (Бѣлиградъ). Ovaj zapis na latinskom jeziku je zagubljen, a nalazio se na čeonoj strani ruine crkve iz 12. stoljeća. Početak i kraj su bili odlomljeni, a ostatak informacije, tako se zaključuje, ukazuje na činjenicu da je Boris I. prešao na kršćanstvo.

Interpretacija ovog zapisa nije ujednačena, a ovdje navodimao D. Ziemann, str. 362:

„…Boris, zvani Mihail, sa njemu od Boga povjerenim narodom u godini 6374… Ova navedena godina poslije stvaranja svijeta odgovara 865/866. godini poslije Krista.“ (D. Ziemann, str. 362. f)

Ipak nije jasno da li je to godina Borisovog pokrštenja na ortodoksni ili na katolički način, a pošto je pisana latinicimo, vjerovatno je to bio prelazak na katoličanstvo. Poslije tih uzbuđenja, uglavnom je u Bugarskoj nastupio kakav – takav trajniji mir.

Borisov treći sin po starini princ Simeon (kasnije knjaz/car Simeon I. Veliki) školovao se u Konstntinopolu i bio je revnosni kršćanin. On je stanovao na dvoru bizantskih careva i studirao je teologiju i filozofiju. Princ Simeon je kao izuzetno nadaren i marljiv student završio studije, a kao čovjek dobio je dosta ondašnjeg grčkog karaktera, bio je hujovit, eksplozivan, nestrpljiv, pa u nekom svom ponašanju i neuračunljiv, ali uvijek sračunat u svoju korist. Po uspješnom završetku studija Simeon se 886. godine vraća u Bugarsku. On stupa kao monah u (državnu) crkvenu službu u manastir kod grada Preslav, oko 30 km od tadašnjeg glavnog grada Pliska. Sve ukazuje na to da je tu već postojala Preslavska književna škola (bugarski: Преславска книжовна школа), koju je osnovao knjaz Boris I. Mihail, a koja će svojim kasnijim znamenitim ostvarenjima postati institucija od epohalnog značaja u historiji Balkana, a naročito za svijet svih Slavena. Ova „škola“ je u biti sveučilište.

Te iste godine (886.) stižu i svećnici izgnanici iz Velike Moravske, a najznačajniji od njih su svakako braća Kliment (840 – 916) i Naum (830 – 910), te još drugi od kojih se ističu Sava, Angelarije, Goražd i još neki. Boris I. Mihail prihvatio je pristigle znanstvenike s dobrodošlicom i smješta ih u blizini Preslava, a u prvi mah su svi aktivni u manastiru kod princa Simeona.

Mada se zna da je princ Simeon bio energičan, odlučan i vrijedan monah, od njega skoro da i neme pismenih ostavština. Međutim, monah Črnorizac Hrabar (staroslavenski Чръноризьць Храбръ) (črn – crn, riza – odora), dakle Crnoodoraš Hrabri, to jeste Hrabri u crnoj odori pokazuje u svom malom broju radova dosta Simeonovog karaktera. On zna grčki jezik, poznaje grčku religiju i grčku prošlost, a dobro je ovladao i ostalim grčkim civilnim i prosvjetiteljskim znanjem, pa se zaključuje da bi Črnorizac Hrabar mogao biti pseudonim princa Simeona kao monah.

Črnorizac Hrabar začetnik srednjovjekovne hereze (?)

U svom djelu Črnorizac Hrabar (eventualno princ Simeon) na specifičan način parira grčkoj religioznoj ideologiji. On jasno naglašava da Bog nije stvorio nikakav naj-narod, nije stvorio ni samo jedan naj-govor (hebrejski) kojim se navodno služio prvi živi čovjek Adam, a nije ni Grcima stvorio njihovo grčko pismo, već su ga oni, Grci, kako povijest govori, morali sami sebi sastaviti po uzoru na feničansko.

Dakle, iako tog vremena riječ evolucija ni izdaleka nije bila poznata, ipak se raspravljalo o procesu civilnog i kulturnog razvoja kroz sazrijevanje ljudskog uma. Time bi Črnorizac Hrabar (princ Simeon ?) bio začetnik čuvene bugarske hereze u srednjem vijeku, a koja će mnogo kasnije dobiti pogrešan naziv bogumilstvo. Ta prvobitna srednjovjekovna hereza bazira se na grčkom ateizmu i za prosvjećivanje ljudi zahtijeva argumentiranu i logičnu istinu umjesto apstraktnih tvrdnji i pretvaranja legendi u istinu kroz njihovo stalno ponavljanje. Time je svjesno ili nesvjesno uzrokovan srednjovjekovni dualizam između vjere i hereze.

Svejedno iz kog razloga, uglavnom Črnorizac Hrabar odlučno brani slavensko pismo (glagoljicu), koje su sastavili Čirilo i njegov brat Metodije, kao ravnopravno pismo kojim se s punim pravom smiju služiti svi oni koji koriste slavenski govor. A i slavenski govor je potpuno ravnopravan svim ostalim jezicima, misli se prvenstveno na „govore knjige“, hebrejski, grčki i latinski. Slaveni su, kako taj autor napominje, imali neko svoje prijašnje pismo, ali se njime moglo više gatati nego povezano pisati. (Ova informacije, da su Slaveni imali neko pismo, veoma je važna. Mada dosad nisu otkriveni tragovi takvog pisma, ali zato iz povijesne magle sve više izranja prastaro takozvano protobugarsko pismo, o kojem se zasad sasvim malo zna.)

Onda su u Školi/Sveučilištu izbile teške svađe oko svega i svačega. Na jednoj strani su bili princ Simeon i njegov saradnik i prijatelj Konstantin (u povijsti poznat kao Konstantin od Preslava), a na drugoj strani bio je Kliment. Kako izgleda, te dvije strane su se najviše mimoilazile oko mogućeg reformiranja komplicirane glagoljice koja je navodno bila teška za pisanje. Naum, Klimentov brat, drži se postrani u tim očito žučnim raspravama, pa je moguće da je čak naginjao reformskim težnjama koje su zastupali princ Simeon i njegov prijatelj Konstantin. Knjaz Boris I. Mihail premješta Klimenta na oblast Ohridskog jezera, gdje će on kroz svoj bespoštedni i efikasni rad postići zasluženu slavu u oblasti vjerskog i civilnog prosvjetiteljstva kod Slavena.

Sve ukazuje na to da su princ Simeon kao monah, te Konstantin od Preslava i Naum (kasnije Naum Ohridski) radili na reformiranju pisma, ili kako se objašnjava, oni su sastavili potpuno novo pismo od grčkih slova po uzoru na glagoljicu prilagodivši slova slavenskom govoru. Nekoliko slova su sami sastavili za specifične slavenske glasove. U čast svog idola Ćirila oni su to pismo nazvali ĆIRILICA.

Knjaz Vladimir Rasate (889 – 893)

Nenadano se knjaz Boris I. Mihail odlučjuje 889. godine povući u manastir kako bi, bar se tako objašnjava, proučavao svete knjige. Njegov najstariji sin Vladimir Rasate (889 – 893) postaje knjaz, te je na taj način uredno primio u ruke vladavinu (ili samo regentstvo ?) bugarske države. Vladimir je njegovo ima (u značenju koji vlada mirom), a Rasate je neki nadimak. Boris I. Mihail se smjestio u isti manastir gdje je i Preslavska književna škola, dakle kod sina Simeona.

Država i društvo su u velikim problemima, privredna i poljoprivredna produkcija je niska, a glad se ne može iskorijeniti. Očito za tu teško rješivu krizu novi knjaz okrivljuje svog oca i prethodnika, prije svega njegov prelazak na kršćanstvo. Zato Vladimir Rasate propagira privrženost prirodnoj religiji, zalaže se za ponovno poštovanje patrona prirodnih datosti i elementarnih nepogoda, te oživljavanje njihovih kultova, kao i povratak starim bugarskim običajima (pa čak i ponovno uvođenje starog protobugarskog pisma ?).

Koliko je Simeon lično učestvovao u ogovaranju svog brata na prijsetolju, neda se utvrditi, ali se ne mogu ni negirati njegove ambicije na prijestolje. Zbog tih heretičnih tendencija Vladimira Rasatea neobuzdan bijes je ščepao Borisa I. Miahila (J. J. Norwich, str. 139), te je on 893. godine izjurio iz manastira. Bez vidnih teškoća opet je preuzeo vlast, svrgnuo svog sina Vladimira Rasatea s položaja, naredio da se strpa u zatvor i oslijepi, a 40 do 50 njegovih pristalica, boljara heretika osudio je na smrt zajedno s njihovim porodicama. Presude su prilično brzo izvršene. Vladimir Rasate je podlegao ranama. (Ovo bi bila jedna od dvije dokumentirane masovne likvidacije „izdajica“ heretika, koje je naredio Boris I. Mihail poslije prelaska na kršćanstvo.)

Knjaz/car Simeon I. Veliki (893 – 927)

Poslije toga je, ali još u 893. godini, sazvao knjaz Boris I. Mihail Narodni/Crkveni sabor. Ustvari, to nije bio ni crkveni ni narodni sabor, karakterističan za srednji vijek, već je Boris I. Mihail naredio da iz svih pokrajina na skup dođu državni službenici na ključnim položajima, naravno svi su oni bili plemići boljari. Pretpostavlja se da je taj skup brojčano bio mali. Knjaz Broris I. Mihail je manje ili više izdiktirao „delegatima“ svoje odluke, a koje su se morale bez pogovora prihvatiti: vlast on predaje sinu Simeonu (tada je mogao imati 27 ili 29 godina), prijestolnica se premješta iz Pliske u Preslav, ubuduće je i službeni i crkveni jezik samo slavenski (više se niko nije morao mučiti s teškim grčkim), u upotrebu ulazi slavensko pismo (očito se misli na ćirilicu, a grčko pismo se više neće upotrebljavati), biskup postaje Kliment (Ohridski), koji je tog vremena već službovao u Ohridu.

To bi uglavnom bile najvažnije odluke sa tog skupa državnih službenika, svejedno kako ga ko nazivao. Nije to još bila autokefalnost bugarske Crkve, ali je značilo samostalno agiranje na vjerskocrkvenom i na političkocivilnom polju. Nakon toga se Boris I. Mihail ponovo vraća u manastir, gdje je u miru 907. godine preminuo.

*

Ta ćirilica, koja je tih godina ušla u zvaničnu upotrebu kod Bugara, proširila se skoro po cijelom srednjovjekovnom slavenskom prostoru (pa i po Bosni, ali skoro 300 godina kasnije). To pismo se obično danas naziva stara ćirilica, dok će se taj tada zvanični slavenski govor mnogo kasnije proglasiti staroslavenski ili crkvenoslavenski jezik. A pošto će kroz dugu povijest u bugraskoj državi doći do bugarizacije naroda i kulture, sve će biti uzurpirano i proglašeno bugarskim. Zato termini staroslavenski (crkveni) i starobugarski (crkveni) jezik podrazumijevaju jedno te isto. Koliko se da utvrditi, staroslavenski govor je ujednačen do 11. stoljeća, kad se počinje razilaziti na (crkvene) varijacije govora Istočnih, Južnih i Zapadnih Slavena. Uprkos zajedničkog govora, Zapadni Slaveni su ostali više pod uticajem latinice. Danas je preuređena, dakle nova ćirilica u upotrebi kod Istočnih Slavena, a glavnim dijelom i kod Južnih Slavena, uključujući i Bugare.

*

Knjaz/car Simeno I. Veliki (893 – 927) agirao je kao državni i vjerski suveren. Grčki (ortodoksni) svećenici su bili primorani da napuste bugarsku teritoriju jer su ih uz Simeonovu „nevidljivu“ pomoć potiskivali bugarski. Takvo ponašanje je pak isprovociralo one u Konstantinopolu, te oni ukidaju Bugarima trgovinski monopol i ostale povlastice, uvode visoke carine na njihovu robu, te premještaju centralnu pijacu za bugrasku robu  iz bližeg Konstantinopola u mnogo udaljeniji Tesaloniki/ Solun (J. J. Norwich, str. 140 f).

Pošto mu protesti u vezi toga nisu ništa pomogli, u naletu bijesa sakuplja Simeon I. Velik svoju vojsku i 894. godine napada Bizant na makedonskoj granici, kad odnosi značajnu pobjedu. Od tada pa do svoje smrti (927.) bit će Simeon I. Veliki takoreći stalno u nekom ratu. Bio je Simeon I. Veliki nemilosrdan vojni zapovjednik, nije on ni najmanje štedio svoje vojnike, dok je neprijateljske nemilice ubijao.

Tokom svoje vladavine uzeo je Simeon I. Veliki sebi i titulu car, tako su onda postojala navodno samo tri vrhunska vladara, tri svemoćna cara na ovom svijetu, grčki, franački i bugarski. Još je prinudio Bizant da mu dodijeli autokefalnost za bugarsku Crkvu. On će zauzeti veliki prostor Balkana. Na jugu je došao do na 20 km pred Tesaloniki/Solun. Na zapadu je osvojio teritoriju do Neretve i Bosne, a možda i do Vrbasa u tadašnjoj Slavinskoj Dalmaciji, tada provincija Svete Stolice u Rimu s glavnim upravnim i vojnim centrom u Splitu. Ondašnji splitski biskup uspješno je agirao kao vojni, politički i vjerski strateg i nepokolebljivi pristalica latinskog pisma protiv imperijalističkih nastojanja Simeona I. Velikog.

Na sjeveru je Simeon I. vjerovatno imao cijeli sliv rijeke Tise. Agitatori njegove autokefalne vjere, njegovog dostojanstva i njegovog pisma veoma su aktivni. Na prostoru njegove vladavine pisalo se isključivo ćirilicom, tako će glagoljica za vrijeme njegove vladavine izaći iz upotrebe, a latinica neće ni imati nikakve šanse.

Međutim, malo je onda bilo ljudi koji su bili sposobni da čitaju i pišu pa to u prvi mah nije ni imalo velikog značaja. Ali će zato u kasnijim kulturnim revolucijama, tihim i burnim, kod Slavena, naročito Istočnih i balkanskih, ćirilica imati prenaglašenu ulogu u iznalaženju sopstvene samostalnosti.

Konstantin od Preslava i njegovi radovi

Svećenik Konstantin od Preslava ili Konstantin Preslavski, prijatelj Simeona I. Velikog, postao je prilikom tog državnog kvaziprevrata (893.) biskup u Preslavu i načelnik Preslavske književne škole. On je izuzetno produktivan pa je (sa svojim timom ?) napisao više književnih djela. Ta djela su od posebnog epohalnog značaja jer su prva koja su pisana tim novim slavenskim/bugarskim pismom ćirilica, za koju mi sad kažemo da je stara ćirilica.

Prvo djelo koje je napisano tom ćirilicom, nastalo je 893 – 894., i nosi naslov „Poučno Evanđelje“ (bugarski, Учително евангелие). Ovo Poučno Evanđelje obuhvata 51 propovijed, koje se većim dijelom baziraju na prevodima sa gračkog jezika, ali je to Konstantin od Preslava prisvojio kao svoj lični rad, dakle, neka vrsta indirektnog plagijata.

Svejedno, objavom Poučnog Evanđelja 894. godine otpočelo je takozvano zlatno doba bugarske književnosti, a i tadašnje slavenske. Djelo se sastoji od više poglavlja, ali se obično ističu tri:

Prvi dio čine „Azbučne molitve“ (bugarski: „Азбучна молитва“) gdje su stihovi u molitvama poredani prema azbučnom redu slova tadašnje ćirilice, a koja su pak obilježena crvenom bojom i veća su od ostalih. Kad se poveća slika, koja nam je na raspolaganju, ko zna čitati ćirilicu, može raspoznati mnoge riječi staroslavenskog govora, koje su i danas u upotrebi, mada su donekle iznijansirane. Dakle, na prelazu 9. u 10. stoljeće Bugari i Slaveni su upotrebljavali ujednačen govor. Već je napomenuto da je taj govor evoluirao.

Drugi dio čine „Crkvene priče“ (bugarski: Църковно сказание) u kojima se prepričavaju litrurgijske upute i ostale svete priče.

Treći dio čini „Historijska kronika“ (bugarski: Историкии) gdje su, prema tadašnjem shvatanju povijesti, kronološki poredani događaji od nastanka svijeta pa do onih koji su, kao zadnji u kronici, uneseni za 894. godinu. Iz tog razloga se zaključuje da je te godine „Poučno Evanđelje“ dovršeno.

Zbog unesenog datuma zanimljivo je još jedno djelo, naime „Četiri govora protiv arijanstva“ (bugarski: Четири слова против арианите). Konstantin od Preslava je u tom svom radu naveo da je prevod uslijedio po izričitoj naredbi knjaza Simeona u 6414. godini od stvaranja svijeta, a preračunato u današnji kalendar, to bi bilo u 905/906. godini nove ere.

Godine su dakle računate prema takozvanoj antiohijskoj ili grčkoj eri svijeta, to jeste od postanka/ stvarnja svijeta. Prema tadašnjim zvanično prihvaćenim legendama, Bog je 01.09.5509. godine stare ere razdvojio svjetlo od tame i tako stvorio prvi dan svijeta, te od tog trenutka pa nadalje traje svijet (H. Hamzabegović: str. 304).

Najstarija materijalna svjedočanstva stare ćirilice

Poučno Evanđelje

Kao najstarije materijalno svjedočanstvo stare ćirilice smatra se već pominjano „Poučno Evanđelje“ koje je sastavio Konstantin od Preslava i zasigurno je dovršeno 894. godine. Slika, koja nam je na raspolaganju, prikazuje dio prve azbučne molitve čiji je autor Konstantin od Preslava, a možda je i to djelo samo njegova prilagodba. U toj molitvi svaki stih započinje azbučnim slovom, da bi se slova eventualno lakše pamtila. Kad početna slova, slogovi ili riječi daju istaknut smisao pjesmi (ili molitvi), takva književna vrsta se naziva akrostih.

Na slici je ruski prepis „Poučnog Evanđelja“ iz 12. stoljeća. „Državni historijski muzej“ u Moskvi čuva ovo djelo od neprocjenjive vrijednosti. Slika: Wikipedia.org: Konstantin von Preslaw, nastala 2008.; izvor: Didactic Gospel. Slika je javno dobro.

Konstantin od Preslava, Azbučna molitva  Hamza Hamzabegović: STARA ĆIRILICA I NJENO MOGUĆE PORIJEKLO Konstantin od Preslava Azbu  na molitva2

Stara ćirilica, Konstantin od Preslava, Azbučna molitva

 

FARAONA MA ZLOBI ZBAVI (izbavi) – spasi me faranove zlobe
MILOSTI TVOJE ….

OTE S(i)NE I PRE(svet)TI D(u)ŠE – oče, sine i presveti duše
PROSAŠOU … POMOŠ OT TEBE – molim pomoć od tebe

 

 

 

 

 

 

 

Ruski prepis prve „Azbučne molitve“

Zbog starenja papira, sve što se nalazilo u ondašnjim bibliotekama moralo se svakih stotinjak godina prepisivati. Ovaj prepis „Azbučne molitve“, koji je slikan, potječe iz 17. stoljeća. Mi polazimo od toga da su prepisi savjesno urađeni i da su riječi, koje čitamo, tako napisane u prvom rukopisu iz 894. godine. Mi prpoznajem uglavnom (staro)slavenske izraze, a ne neke za nas nepoznate riječi. Mnoge od njih se i danas uptrebljavajo, ali u dosta izmijenjenom smislu.

Da bi se uvidjelo da je tadašnji govor bio slavenski, a pismo (stara) ćirilica, navodi se jedna od tih molitvi:

(Početak koji se ne vidi na slici: Az slovom sim moljosa Bogu
Аз сло́вом сим молю́ся Богу:                                                ja sam se riječju (slovom, govorom) molio Bogu
Бо́же, всея́ твари́ Зижди́телю,
Ви́димым и неви́димым,
Го́спода Ду́ха посли́ Живу́щаго,
Да вдохне́т в сердце́ ми сло́во,    Da vdohnet v serdce mi slovo – da mi u srce udahne riječ / znanje(?)
Еже бу́дет на успе́х всем,
Живу́щим в за́поведех Ти.                                        Živušćim v zapovedeh Ti – živima zapovijedaš Ti (t.j. Bog)
Ѕело́ бо есть свети́льник жи́зни
Зако́н Твой, свет стезя́м,
Иже и́щет ева́нгельска сло́ва
І про́сит да́ры Твоя́ прия́ти.
Ко креще́нию обрати́шася вси́,
Лю́дие Твои́ нарещи́ся хотя́ще,
Ми́лости Твоя́, Бо́же, про́сят зело́.                    Milosti Tvoa … milosti tvoje
Но мне ны́не простра́нно сло́во даждь,
О́тче, Сы́не и Пресвяты́й Ду́ше,
Прося́щему по́мощи от Тебе́.
Ру́ци бо свои́ выспрь возде́ю при́сно,
Си́лу прия́ти и му́дрость у Тебе́.
Ты бо дае́ши досто́йным си́лу, ипоста́сь же вся́кую цели́ши.
Упова́ние всех конце́в земли́.
Фарао́на мя зло́бы изба́ви,
Херуви́мску ми мысль и ум даждь.
Ѡ, Честна́я Пресвята́я Тро́ице, печа́ль мою́ на ра́дость переложи́.
Целому́дренно да начну́ писа́ти
Чудеса́ Твои́ преди́вные зело́,
Шестокрыла́тых си́лу восприиму́.
Ще́ствую ны́не по сле́ду учи́телю, и́мени его́ и де́лу после́дуя,
Ѣ́вным сотворю́ ева́нгельское сло́во, хвалу́ воздая́ Тро́ице в Божестве́,
Ю́же пое́т вся́кий во́зраст, юн и стар свои́м ра́зумом,
Ѧзы́к нов, хвалу́ воздая́ при́сно Отцу́, Сы́ну и Пресвято́му Ду́ху,
Ему́ же честь и держа́ва и сла́ва
от всея́ тва́ри и дыхания
от вся ве́ки и наве́ки. Аминь

(Izvor ove azbučne molitve:
ru.wikipedia.org: Азбучная молитва)

 

Najstariji kameni nadgrobnici pisani starom ćirilicom

Princeza Ana od Bugarske

Princeza Ana od Bugarske (bugarski: Ана Българска – Ana Bugarska), kćerka knjaza Borisa I. Mihaila, mlađa sestra cara Simeona I. Velikog (893 – 927), bila je u manastiru. Njen kameni nadgrobnik važi kao najstariji kameni spomenik na kojem je uklesan natpis ćirilicom, dakle pouzdano u 10. stoljeću. Nadgrobnik je napisan dvojezično na bugarskom i grčkom. To je vjerovatno moralo biti više godina poslije smrti Simeona I. Velikog.

 

ćirilica, nadgrobni spomenik, Ana od Bugarske  Hamza Hamzabegović: STARA ĆIRILICA I NJENO MOGUĆE PORIJEKLO   irilica Ana od Bugarske kameni nadgrobnik1

Stara ćirilica, nadgrobni spomenik, Ana od Bugarske

(Slika: Vassia Atanassova – Spiritia; Wikipedia.org: Kyrillische Schrift. Ovo je kopija koja se nalazi: Nacionalni historijski muzej u Sofiji, dok je original u Velikom Preslavu.)

 

 

 

 

 

Mada sa svim kopijama/ replikama iz srednjeg vijeka treba biti oprezan, pa i bugarskim, ovdje će se prenijeti sadražaj ovog natpisa.

Sadržaj natpisa:
„Почина раба Божиа Ана † През месец октомври в деветия ден почина раба Божия Ана.“
Izvor: bg.wikipedia.org: Анна Българска

Prevod po uzoru na njemčki (de.wikipedia.org: Archäologisches Museum Weliki Preslaw):

Počiva robinja Božija Ana. (Krstić znači: umrla) Umrla u mjesecu oktobru u devetom danu preminu robinja Božija Ana.“

Na poleđini ovog nadgrobnika, kako se objašnjava, ugraviran je lik žene u punom stasu.

*

Radi poređenja: kad se zagledamo u tekst na slici ovog najstarijeg ćiriličnog spomenika, prepoznaje se prva riječ RABA (robinja) pisana ćirilicom, a i na desnoj starani pri vrhu, ispred krstića je riječ ANA. Sva četiri A liče tadašnjem grčkom slovu A, a identična su i sa slovom A na stećcima u Bosni, isto tako i ćirilična slova R i B iz prve riječi. I još mnoštvo drugih slova sa tih rijetkih bugarskih zapisa iz 10. i 11. stoljeća identično je ili jako slično slovima iz pisma kojim su pisani bosanski stećci i ostala pisana svjedočanstva srednjovjekovne banovine i kraljevine Bosna.

Ičirguboil ili gradonačelnik Mostič

Transliteracija nadgropnog zapisa ičirguboila Mostiča koji je pornađen u Preslavu:

ćirilica, ičirguboil Mostič  Hamza Hamzabegović: STARA ĆIRILICA I NJENO MOGUĆE PORIJEKLO   irilica i  irguboil Mosti  1

Stara ćirilica, ičirguboil Mostič

Сьдє лєжитъ Мостичь чрьгоѵбъɪля бъɪвъɪи при Сѵмеонѣ цр҃и и при Пєтрѣ цр҃и ос(м)иѫ жє дєсѧть лѣтъ съɪ оставивъ чрьгоѵбъɪльство ї вьсе їмѣниѥ бъɪстъ чрьноризьць ї въ томь сьврьши жизнь своиѫ.“
Izvor: Wikipedia.org: Kyrillisches Alphabet

Prevod po uzoru na njemački:

Ovdje leži Mostič, (i)čirguboil(a) (gradonačelnik boljar) kod Simeon cara i kod Petra cara. A kod Petra cara sa osamdeset godina ostavi on (i)čirguboilstvo (službu gradonačelnika) i cijelo imanje, te posta črnorizac (svećenik u crnoj odori) i tako (on) završi život svoj.

Korektno pisanje titule je – ičirguboil(a), gdje boil znači boljar – plemić. Ičirguboil je titula vojnog i civilnog zapovjednika ili upravnika nekog većeg grada, dakle neka vrsta gradonačelnika u ratnim prilikama i nije bila nasljedna. Od posebne važnosti je što se kod Mostiča po prvi put pominje pojam car kao slavenska/ bugarska riječ za najvišu vladarsku titulu koja je mogla tada postojati u europskom prostoru.

 

Dakle, Mostič je obnašao titulu ičirguboil kod cara Simeona i kod cara Petra (pri Simeone cri i pri Petre cri). Knjaz/car Simeon je vladao 893. do 927., a njegov nasljednik car Petar od 927. do 969. Dakle i Mostičev nadgrobnik potiče iz 10. stoljeća, mogući vremenski prostro bi mogao biti između 950. i 960. godine.

Svjedočanstva bugarske pismenosti prije Preslavske književne škole

Han/kan Omurtag

ime i titula: kan Omurtag  Hamza Hamzabegović: STARA ĆIRILICA I NJENO MOGUĆE PORIJEKLO Natpis ime Omurtag

Ime i titula: kan Omurtag

Da je postojala i prije neka pismena forma, svjedoče spomenici s natipisima iz doba hana/ kana Omurtage (bugarski: хан Омуртаг) (814 – 831), koji je posebno aktivan u podizanju malih pisanih spomenika. Kako se objašnjava, spomenici su pisani grčkim pismom ili pak simbolima gotske rune.

Ovaj natpis na spomeniku sadrži titulu i ime:

Početak prvog reda: KANAC – kanas – knaz – knez;
drugi red: OVRTAΓ – ovrtag – Omurtag.

Slika: wikipedia.org: Omurtag / Omurtag10 svik. Slika je javno dobro.

 

 

 

Slova rune

Više slovnih znakova rune pronađeno je u sjevernoj Dobrudži, mada se ne navodi doba nastanka. Slični znakovi nalaze se i u staroj ćirilici, pa i u natpisima na bosanskim stećcima.

Slova pisma rune  Hamza Hamzabegović: STARA ĆIRILICA I NJENO MOGUĆE PORIJEKLO Pismo runa

Slova pisma rune

Izvor slike pisma rune: promacedonia.org: В. Бешевлиев Прабългарски епиграфски паметници 5.

Preslavski natpis i prvo pominjanje titule župan

Ovaj natpis na (proto)bugarskom jeziku, ali napisan (prilagođenim) grčkim slovima, govori o naoružanju i opremi jedne vojne jedinice u nekom logoru ili tvrđavi.
ZITKOI ITZIRG-
OU BOILE HOUM-
SHI KJUPE: 455: TO-

Preslavski natpis sa grčkim pismom na protobugarskom jeziku  Hamza Hamzabegović: STARA ĆIRILICA I NJENO MOGUĆE PORIJEKLO Preslavski natpis sa gr  kim slovima

Preslavski natpis sa grčkim pismom na protobugarskom jeziku

 

ULSHI: 540: ESTRO-
GIN KJUPE: 427: TO-
ULSHI: 854: TOURT-
OUNA PILE ZOPAN
ESTRJUGIN KJUPE: 20:
TOULSHI: 40: ALHASI
KJUPE: 1; HLOUBRIN: 1:

Slika: promacedonia.org: (promacedonia.org: В. Бешевлиев Прабългарски епиграфски паметници 24). Slika se nalazi u muzeju u Preslavu.
Transkripcija: obib.de Proto-Bulgarian Inscription from Preslav

 

 

U ovom protobugarskom Preslavskom natpisu, a koji je nastao prije Preslavske književne škole, za nas skoro ništa nije prepoznatljivo.

Prevod Preslavskog natpisa na bugarski

BOIL КРЕПОСТИ(или УКРЕПЛЕННОГО ЛАГЕРЯ)
ИМЕЕТ 455 ЛИТЫХ ДОСПЕХОВ
И 540 ШЛЕМОВ,
427 КОЛЬЧУГ
И 854 ШЛЕМОВ.
ГЛАВНЫЙ ЖУПАН ПЛЕМЕНИ ИМЕЕТ            glavni župan plemena ima
20 КОЛЬЧУГ,                                                         20 veržača (pletena pancir oprema)
40 ШЛЕМОВ,                                                         40 šljemova (kaciga)
ОДНУ ОСАДНУЮ БАШНЮ.
ОДИН БОЛЬШОЙ ОСАДНЫЙ ЩИТ.

Izvor: (odnapl1yazyk.narod.ru/pblang01.htm П.Добрев Надписи и алфавит протобулгар)

*

Iznesena svjedočanstva o staroj ćirlici mogu se komotno uzeti kao pouzdani dokazi o njenom nastanku u Preslavskoj književnoj školi (ili sveučilištu) između 886. i 894. godine. Već se u nauci manje ili više polazi od toga da su Črnorizac Hrabar (eventualno Simeon I. Veliki kao monah), Konstantin od Preslava i Naum (Ohridski) sastavili to pismo. Konstantin od Preslava je napisao prvo djelo tim pismom („Poučno Evanđelje“) i objavio ga 894. godine.

A dosadašnja predstava da je (stara) ćirilica nastala isključivo po uzoru na grčko pismo, više nije toliko pouzdana. Naime, u Bugarskoj postoji dosta pisanih svjedočanstava iz vremena prije Preslavske književne škole. Ta svjedočanstva su pisana ili starom protobugarskom runom, a koja je možda nastala od gotske rune, ili grčkim pismom na ondašnjem protobugarskom jeziku.

Lako je moguće da su preslavski stručnjaci uzeli protobugarsku runu kao uzor za svoje novo pismo, ali je ipak većina slova iz grčkog pisma, bar se tako nameće zaključak. Očito su nekoliko slova sami iskonstruirali. Naravno, vremenom će se postojeće nesigurnosti iz ove oblasti još bolje razjasniti.

 

L i t e r a t u r a

Šefik Bešlagić 1908 – 1990): Stećci – kultura i umjetnost, Sarajevo 1982.
Dr Željko Fajfrić: Vizantijski Carevi, izdavač Tabernakl, Sremska Mitrovica 2008.
Hamza Hamzabegović: Razvoj kalendara u povijesti, izdavač Dobra knjiga, Sareajevo 2015.
Jon Julius Norwich: Byzanz. Auf dem Höhepunkt der Macht 800 – 1071, Econ Verlag, Düsseldorf und München 1998.
Daniel Ziemann: Vom Wandervolk zur Großmacht. Die Entstehung Bulgariens im frühen Mittelalter (7. – 9. Jh.), Böhlau Verlag, Köln 2007.

Podijelite sa prijateljima