Mr. sci. Bajruzin Hajro PLANJAC : KAKO SU ŠIBICARI PREVARILI MOG OCA (kratka priča)

Bajruzin Hajhro Planajac

Mr. sci. Bajruzin Hajro PLANJAC na Sarajevskom sajmu knjiga 2016.

Mr. sci. Bajruzin Hajro PLANJAC : KAKO SU ŠIBICARI PREVARILI MOG OCA (kratka priča)

(Prva nagrada PLAKETA S ATRIBUTOM Udruženja bosanskih umjetnika za objavljeni rad, dodijeljena 26.05.2017., Vila Hadžihalilovića, Dobrinja, Sarajevo.)

Udruženje bosanskih umjetnika izdalo je knjigu 2016. pod naslovom MIRIS IZGORJELOG PAPIRA gdje je 26 autora dalo svoje doprinose. Više autora dobilo je prostora na našoj internetstranici, a ovog puta je to gospodin Planjac.

Mr. sci. Bajruzin Hajro PLANJAC je u djelu „Miris izgorjelog papira“ objavio i kratku priču naslovljenu PUT U ODŽAK, kojiu smo mi preimenovali u KAKO SU ŠIBICARI PREVARILI MOG OCA.

Radnja ove zanimljive priče smještena je u neko jučerašnje doba. Međutim, pošto se ovo konstitutivno uređenje bazira na prevarama i nepoštenju, stiče se utisak da je priča upravo juče(r) napisana i da je smicalica pripovjedačevom ocu pripremljena odozgor.

Originalni naslov: Put u Odžak
Naš naslov: KAKO SU ŠIBICARI PREVARILI MOG OCA (kratka priča)

Proljeće je svoje džemre s neba i zraka skliznulo u vodu. Od južnih mora, gdje je obitavalo Savom, Drinom, Unom, Neretvom i Bosnom, s vala na val, nevidljivim čamcima u zoru, pristiglo je u Usoru, a iz nje u sve potoke i potočiće i najudaljenija sedefasta jezerca što bi se rano s proljeća nastanjivala oko srebrenkastog Pousorja u čijoj su se čaroliji neba i sunca kupala sva sela načičkana pored gizdave Usore, poput majkine struke djevojačkih bisera, koje je nedavno teška srca prodala da bi babi namirila dug za plodonosnu Baru koja se nalazila preko puta naše kuće.
-Samo još malo da uštedimo, samo još koju stodinarku da skupimo da isplatimo onom namćoru za baru, za djedovinu, govorila je štedljiva mati, nama djeci, dok smo mrzovoljno večerali posnu čorbu.

Djedovina je bila plodna bara od deset duluma koju je tetka Hedija dobila u miraz od djeda Mehmeda i koju je htjela prodati i kupiti u Odžaku, gdje je ona živjela sa svojom porodicom.
Cijele te jeseni, zime pa i proljeća majka je štedjela. Štedjela je na gazu, na garderobi, na hrani, na svemu je štedjela govoreći sama sebi.
-Bit će lakše kad kupimo baru, crnicu, plodnicu. U njoj pšenica bude kao more,… a kukuruz kao u Banatu. A tako blizu,preko puta. Kako bi nju rado komšije kupile.Našu djedovinu. I kupit će ako do Bajrama ne skupimo još hiljadu dinara.
Sadika, Sadeta, Minka i ja bi je u čuđenju gledali i na nju se ljutili. Svaki dan je posno pravila potriže, tope, kiselinu,… Nije bilo onih nekadašnjih jela. Nije bilo jela i jemeka kao kod strine Advije ili tetke Safije kojima smo mi voljeli ići.
– U njoj pšenica kao more, a kukuruz kao u Banatu. Samo još jednu hiljadarku da namaknemo. Dat će Bog. On pomaže svojima robovima kada su u nevolji, često je govorila sama sebi.
Nakon nekoliko dana dok je čarobno sunce dječački poskakivalo zlatonosnim Pousorjem, a cvjetni ćilimi bili sterani svim livadama i proplancima tako Pousorje postajalo najcvjetnije i najmirisnije orje na svijetu majka mi priđe, pomilovame po kosi i reče:
-Vodit će te babo sa sobom pred Bajram u Odžak. Idete onom namčoru da isplatiti zemlju, djedovinu, rekla je majka poslije ručka.
Bio sam sretan. Ne zbog tetka namčora koji je mrzio cio svijet i tetke koja mi nikad nije dala ni gidu šećera, već zbog putovanja. Vidjet ću druge ljude, mjesta, ceste, rijeke. Vozit ću se autobusom.
Već sutradan sam se pohvalio Memsi Okcu i Sehidu Gumenom da idem sa babom u Odžak.
– Šta ti je to, upitao je sa čuđenjem Sehid Gumeni.
– To je grad u Posavini, blizu Modriče, rekao sam uvrijeđeno zašto on ne zna za Odžak.
– Neka ti je sretno, rekao je nezainteresovano, što me ponovo uvrijedilo. Očekivao sam da me štogod zapitkuje o Odžaku, Posavini, a on ništa.
Na Hadži Bajram majka me je spremila. Oprala mi je i zakrpila jedine hlače i jaknu. Obukla mi je zelenu košulju i crni džemper. Babo je ustao, popio kahvu. Krenuli smo ka cesti da sačekamo autobus za Odžak.
Išli niz seoski drum koji je vijugao niz sanjiva plodonosna polja okupana rosom iz kojih su klijali napupčeni plodovi. Ptičiji pijev pratio nas je cijelim putovanjem a u Hasinoj šumici oglasio se kos svojim pozdravom.
Čim smo prešli most na pjenušavoj Usori u čijim se dubinama ogledalo plavetilo neba ukrašeno ponekim ruom oblaka i suncem koje se iza njih srkivalo, stigao je autobus, veliki, moćan, blistao je na jutarnjem suncu koje je sve jače i više provirivalo pokušavajući saznati kuda to babo i ja hodimo. Bio je poluprazan. Mi smo zauzeli mjesto odmah iza vozača, da imamo bolji pregled. Poslije pola sahata vožnje autobus je stao na stanici u Doboju. Zamotan u plavi mantil sa torbicom prebačenom preko ramena debeli kondukter je kroz slamaste nausnice se proderao:
– Pola sahata pauza.

Babo je ustao, uzeo me za ruku, i izveo me iz autobusa na stanicu na kojoj je vrilo kao u košnici. Bilo je na desetine i stotine autobusa, svakog trena su dolazili i odlazili. Vidio sam i duple autobuse koji su pristizali puni učenika.
– Ova dobija, ova gubi, ova dobija,… Pogodi sreću i osvoji stotinu dinara, šapurio je neki čovjek u kožnoj cnoj jakni. Imao je zalizanu kosu, kao ugarak crnu i crne boje brkove. Babo je zainteresovano stojao pored njega dok je on sjedio na klupi i ispred sebe imao tri kutije od šibica i u jednoj nekakvu kuglicu. Vješto je on to i brzo pomjerao govoreći:
– Ova dobija, ova gubi, ova dobija. Pogodi sreću i osvoji stotinu dinara.
– Ova dobija, rekao je babo i uperio prst u jednu šibicu.
– Bravo, ta dobija, smiješio se šibicar davajući babi novčanicu od stotinu dinara.
– Babo je uz smješak stavi u džep i ponovo reče.
– Ova dobija.
– Nije dobila. Šibica je prazna. Babo je platio stotinu dinara i jedva čekao novu igru da ponovo pogađa.
– Ja sam ga vukao za ruku, govorio da idemo osjećajući strah od crnog smrknutog čike sa šibicama.
– Sad ćemo, dok pogodim još koju, govorio mi je babo pokazujući prstom šibicu na klupi govoreći.
– Ova dobija.

Ja sam ga gledao. Bio mi je čudan. Džaba sam ga vukao za ruku pokušavajući ga odvratiti od šibicara. On je kao obenđijan gledao u šibice dok su mu se zjenica neobično širile. Vadio je iz fišeka namjijenjenog tetku Ibrahimu i davao novu stodinarku šibicaru koji ju je vještao slagao u doboki džep crne kožne jakne.
-Ova dobija, ponovo bi se proderao babo uzbuđno pokazujući prstom jednu od tri šibice.
– Ova dobija, ova gubi, ova dobija,… govorio je čovjek mješao šibice i trpao stodinarke u duboki džep crne jakne.

Ja sam ponovo za ruku vukao babu da idemo u Odžak da tetku Ibrahimu i tetki Hediji nosimo fišek sa novčanicama za Baru, ali on me nije htio čuti. Iskolačenih očiju je piljio u tri šibice na klupi.
– Ova dobija ponovo je uzviknuo i prstom pokazao u jednu kutiju.
I ovaj put kuglica nija bila u šibici. Babo vidno razočaran izvadio je iz džepa još stodinarku i predao šibicaru.
– Policija! Ide policija! – neko viknu i šibicar skoči u tri goraka nestade , izgubi se u masi i odnese babine stodinarke.
Babo je stojao otvorenih usta, pogled uprtog u pravcu kuda je pobjegao šibicar. Ja sam ga vukao za ruku moleći ga da idemo u autobus da se sklonemo od policije ali on me nije ni čuo ni vidio.
Nakon nekoliko minuta babo je došao sebi. Sjetio se da mu je šibicar odnio pazar kojim je trebao isplatiti ostatak duga za parcelu zemlje preko puta naše kuće, za Baru kako smo zvali tu plodnu njivu.
-Hajdemo, rekao je tiho, blijed ko krpa, stisnuo mi ruku i poveo me u autobus koji je još uvijek bio prazan. Sjeli smo na isto mjesto. Sjedajući babo je duboko odhuknuo i zagledao se negdje u daljinu. Bio je izgubljen. U međuvremenu počeše ulaziti i ostali putnici. Dvije žene koje su sjedile iza nas govore debelom kondukteru.
– A što nas pas prevari. Mi htjele malo da okušamo sreću na jednoj klupi sa šibicama. Uze nam pesto dinara i neko viknu policija i on skoči i nestade. Pobježe sa našim parama.
I komšija iza nas. Blijed ko papir promuca:
– Odnese mi pas penziju. Ja mislio da okušam malo sreću, a onda povikaše policija. On skoči i nestade sa parama.
– Da zovemo policiju, tražila je od konduktera još jedna opljačkana žena.
– Kad si se igrala nisi tražila policiju, ukori je debeli kondukter i dodade.
– Niste vi djeca. Što se se igrali sa tim barabama i prevarantima. Sad kad ste izgubili, daj pomagaj.
On je zbijao šalu na račun ožalošćenih i opljačkanih putnika.
– Njih je došlo iz Zenica desetak šibicara i isto toliko njihovi pomoćnika za koje mi mislimo da su igrači. I oni uvijek dobiju, pa im poslije vrate pare. Tako rade da bi nas navukli a onda kad nas dovoljno opljačkaju jedan od njih vikne policija i tako pobjegnu sa hrpom para govorio je jedan sijedi dedo sa šeširom na glavi, koji jesjedio preko puta našeg sjedišta, vjerovatno iskusan igrač šibica.

Babo je sam šutio. Nije riječi progovorio.

Ja sam se uz njega naslonio, zagrlio ga ali on mene nije ni primjetio. Autobus je guto kilometre izlokvane ceste. Unutra se nije čula niti jedna riječ. Razmišljao sam o smrknutom tetku Ibrahimu koji je večeras čekao ostatak para za Baru, našu djedovinu, kako je govorila majka dok je štedjela i skupljala dinar po dinar prodajući i najveće dragocijenosti da bi pripomogla u izmirenju duga za kupljenju zemlju.
– U Kotorskom ima izlaz – prekide babo nit tišine hrapavim dubokim glasom obraćajući se debelom umazanom kondukteru,ustajući i idući prema vratima. Ja sam išao držeći ga za ruku i ništa ne pitajući i izašao za njim.
Autobus je nastavio put za Odžak, a mi smo krenuli u Kotorsko. Kome i zašto nisam smio pitati smrknutog babu koji je cestu grlio krupnim koracima dok mu se rosilo izborano čelo koga su morile nove brige.
– Gdje je kuća Reufa Hedžića upitao je babo neku nenu koja je porađivala dvorište.
– Druga kuća od džamije, rekla je i otišla svojim poslom.

Babo je ubrzao korak dok se rosa sa čela pretvarala u kapljice koje su se presijevale na zubatom proljećnom suncu. Ubrzo smo bili pred velikom bosanskom kućom.
– Ima li domaćina, viknuo je babo ulazeći u plotom ograđenu avliju punu ocvalog behara sa koga su nektar ispijali brojni insekti, ose i bumbari.
– Oooh, ahbabu odkud ti, otkinu se iz verande nečiji prijateljski glas dobrodošlice.
Bio je to babin dugogodišnji radni kolega iz Željezare koji nas je srdačno dočekao i smjestio za hastal ispod grožđa u avliji iz koje se kao na dlanu vidjelo pobosnavlje, skoro sve do Odžaka.
– Nužda me natjerala, reče babo sjedajući i nastavljajući priču.
– Pa kako tebi ahbabu da se desi, nisi ti balavac, prekori ga ahbab nakon izvjesnog vremena.
– Nisam, snuždeno reče babo izgledajući mi nešto manji, nemoćniji u ovom moljakanju.
– Evo ti hiljadarka na dva mjeseca i ja štedim da kupim zemlju, reče Reuf pružajući mu smotuljak.

Babi oči zacakliše. Dobiše onaj sjaj i onu veličinu kada je pogađao koja dobija a koja gubi.
– U tri ima autobus za Odžak, upozori nas Reuf.

Hitrim korakom krenuli smo prema autobuskom stajalištu vidno raspoloženi. Nastavili smo put u Odžak, ostavljajući procvalo Kotorsko u svojoj ljepoti, da grli i miluje čarobnu joganastu Bosnu koja je idući ka Posavini često usporavala i zastajkivala u Kotorskom i zavodljivo mu se smiješila.

Podijelite sa prijateljima