Mugdim Galijašević: CRTA NA NADGROBNIKU (kratka priča)

Mugdim Galijašević Galija

Mugdim Galijašević Galija; Zenica, 21.10.2014.

 

Crta na nadgrobniku

U ćošku jedan mezar. I vrba iznad. Zovu je žalosna. Na ovom mjestu gdje je natkrilila ovaj mezar ne bi drugačije ime ni mogla imati. Tuga i žalost su njeno ime. Savila se ona pa svojim granama pravi hlad. U mezaru šehid. Zijo, sin Sadije i majke Nasihe.
Na nišanu piše ime Zijo, godina rođenja 1975. crta, pa godina pogibije 1993.
Uvijek me interesovala ona crta što je na nišanima odvajala datum rođenja od datuma ukopa. Šta ona može biti u životu jednog čovjeka. Većina bi rekla, ma hajde bogati. Crta kao crta. E, za mene nije.
Ova, recimo, na nišanu ovog šehida, meni je puno kazivala. Ona mi priča o Zijinih osamnaest godina života. Govori mi o njegovom rođenju, prvim riječima koje je kazao, nestašlucima i odlascima u pljačku komšijinih trešanja. Crta mi kazuje i o Zijinim jedva vidljivim brčićima s kojima se kao i svaki pubertetlija neizmjerno ponosio. O njegovim zaljubljenim pogledima užagrenih očiju u neku od svojih simpatija. Igranju lopte na male, snovima da će poput legendarnog Haseta s Čaršije postati fudbalska zvijezda.
Zatim ta malena crta kazivala mi je o njegovom odlasku s rajom Bosnu braniti, obećanju majci i ocu da će se čuvati. Crta mi veli da im je još kazao „ako se zlo dogodi, ako me noćas pogodi, ti ne plači, na lice stavi smijeh, za ovaj grad nije umrijeti grijeh“.
Za majku Nasihu Zijin odlazak je bio pretežak. Majčino srce nije izdržalo.
Crta je nastavila da pripovijeda. Ljudi koji stanuju u blizini Kovača navikli su da svakog dana u jutarnjim satima sreću čovjeka u poznim godinama, kako teškim, a opet dostojanstvenim koracima lagano, jer brže ne može, odlazi na mezarje. Tamo je njegov Zijo. Njegov sin, njegov šehid, babin očinji vid, babina tuga što mu slama srce. Ali, moli Allaha da mu da snage i kuveta da uzmogne svom Ziji zijaret činiti i Fatihu učiti.
Došavši do mezara, Sadija bi skinuo šešir pa bi iz plastične kese izvadio bocu s vodom i pokvasio nišan.
Nakon što bi proučio Fatihu sinu, Sadija je još dugo ostao uz mezar svoga Zije. Kao da se plašio da ode. Jer ko zna šta će biti sutra. Star je i bolestan. A ako ne dođe, Zijo će biti sam. Crta nastavlja da priča: Sadija i dan-danas dolazi na Kovače. Istina, sve je sporiji, koraci su mu sve teži. Ali, uporan je. Mora stići na mezarje. Tamo među nišanima čeka ga njegov Zijo.
Eto, sebi sam otkrio značenje crte. Bila uklesana, ili ispisana, kratka ili duga ona zna šta je njena zadaća. Tu je da umjesto nišana priča njegov život.
(Iz knjige „Suza na mezaru“)

Mugdim Galijašević o sebi

Mugdim Galijašević  Mugdim Galijašević:  CRTA NA NADGROBNIKU (kratka priča) Mugdim Galija  evi

Mugdim Galijašević

Ja sam Mugdim Galijašević, rođen 16.6.1945. godine u Sarajevu. Profesionalni sam novinar i u penziju otišao sa 41,5 godina staža. I dalje sam aktivan, pišem za više listova i portala. Svakako je na prvom mjestu pisanje mojih romana što me usrećuje i čini moj život ispunjenim. U radnom vijeku sam radio u više redakcija kao novinar i urednik na najvišim pozicijama u “Večernjim novinama”, “Oslobođenju”. Bio sam jedan od ratnih urednika “Oslobođenja” a u mirovinu sam otišao kao glavni urednik INO “Avaza”.
Poslije rata više godina sam bio dopisnik i komentator DW. Dobitnik sam brojnih novinaraskih priznanja. U posljednje četiri godine napisao sam knjigu priča “Suza na mezaru” koja je prevedena na turski jezik i nalazi se u vitrinama Univerzitetske biblioteke u Parizu. Zatim sam napisao romane “Kapija života” i “Ispod duge”, a recenzent obje knjige bio je akademik Ferid Muhić. “Suza” i “Kapija” su 2011. i 2013. predstavljene na najvećem Sajmu knjiga u Frankfurtu.
Do sada sam imao blizu 60 promocija u Evropi i u BiH. Gotovo da nema većeg grada u inostranstvu gdje nisam predstavio svoje knjige. Sticajem okolnosti našle su se i u Kini, jedna od promocija je bila u Sydneju, Australija. Trenutno pišem četvrti roman i već sam obavio pola posla. Pisanje je za mene posebno zadovoljstvo i u velikoj mjeri smisao mog života. Novinarstvo i književnost. Treće ne postoji.

Tokom pisanja bilo je nekih za mene nepoznanica koje sam htio sam sebi da odgonetnem. Recimo ona crta koja na nadgrobniku odvaja godinu rođenja od godine ukopa uvijek je za mene bila posebno zanimljiva, nekako mistična kao da je krila brojne tajne. U ovom dijelu priče iz knjige “Suza na mezaru” pod naslovom “Crta na nadgrobniku” napokon mi je crta kazala ko je i šta je ona. I ako je bila za mene misterija, više nije.

Podijelite sa prijateljima