PROUČAVATELJI STEĆAKA I STARE BOSNE

Ćiro Truhelka

Ćiro Truhelka (1865 – 1942) zasnovao je nauku o stećcima, bosanstvu i staroj Bosni, likovni rad – Zemaljski muzej Sarajevo

Težište ovog članka je u prvom redu odavanje priznanja pojedinim znanstvenim radnicima, koji su se istakli na polju nauke o stećcima i kroz to dijelom nauke o srednjovjekovnoj Bosni, starim Bosancima i bosanstvu. Prezentira se spoznaja takozvane realne povijesti. Suprotno ovome, klasična historija iz svojih konstitutivnih razloga negira postojanje starih Bosanaca i bosanstva u srednjovjekovnoj Bosni, što je apsurdna ideologija. S naučnog stanovišta stari Bosanci su živjeli u srednjovjekovnoj Bosni, a stećci su nepobitno svjedočanstvo njihovog bosanstva.

S a d r ž a j

(Austrijsko doba)
ĆIRO TRUHELKA – ZAČETNIK NAUKE O STEĆCIMA

(Komunističko vrijeme)
MARKO VEGO
ŠEFIK BEŠLAGIĆ

(Konstitutivno razdoblje)
DUBRAVKO LOVRENOVIĆ, JUNAK BOSANSKOG UMA
Državna komisija za saradnju BiH sa UNESCO-om
HAMZA HAMZABEGOVIĆ
O staroj ćirilici

 

(Austrijsko doba)

ĆIRO TRUHELKA – ZAČETNIK NAUKE O STEĆCIMA

Pionir nauke o stećcima je austrougarski službenik Ćiro Truhelka (Osijek 1865. – Zagreb 1942.), sin Čeha Antuna Vjenceslava Truhelke i Austrijanke Marie rođene Schön. Mada je (Ćirilo) Ćiro Truhelka u Zagrebu završio studije povijest umjetnosti i povijest, on se kao izuzetno nadaren polihistor uspješno bavio proučavanjem svega i svačega, a naročito arhitekture proteklih vremena. Bavio se i prošlošću stare Bosne i njenim povijesnim svjedočanstvima. Takoreći, kroz svoju radoznalost, te raznovrsni interes i neumornu agilnost Ćiro Truhelko je zasnovao nauku o stećcima.

Ćiro Truhelka  PROUČAVATELJI STEĆAKA I STARE BOSNE   iro Truhelka

Ćiro Truhelka

Ćiro Truhelka, likovni rad – Zemaljski muzej Sarajevo, foto iz lične arhive.

Kad su Austrijanci sagradili Zemaljski muzej (Museum) u Sarajevu (otvoren 1. februara 1888.), Ćiro Truhelka je kao uvaženi mladi naučnik postao uposlenik, a kasnije (1905.) i upravitelj te ustanove. On se sve više posvećuje bosanskoj prošlosti, bosanstvu i takozvanim stećcima, dakle nadgrobnicima starih Bosanaca.

Stvarajući svjetske senzacije od svojih otkrića, što je svojedobno i bilo, ali u skromnijim okvirima, njegovi sistematizirani radovi su nezaobilazan doprinos historiji stećaka, pa i srednjovjekovne Bosne. Bio je fasciniran zapisima na stećcima i zagonetnim pismom kojim su pisani. Dijelom je sakupio i prijašnja (putopisna) zapisana zapažanja o stećcima, što se ispostavilo kao važno.

Šefik Bešlagić:
„Najobimniji i najkvalitetniji doprinos proučavanju stećaka u ovom austrougarskom periodu dao je Ćiro Truhelka, koji je istovremeno najviše učinio za stvaranje i prosperitet Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Iako se bavio preistorijskom i kršćanskom arheologijom, istoriografijom i još nekim muzejskim disciplinama, ovaj neumorni naučni radnik je mnogo vremena posvetio stećcima. Putovao je po terenu, opisivao, sam crtao, fotografisao i u gips odlijevao natpise i ukrase stećaka…“ (Šefik Bešlagić: Stećci – kultura i umjetnost, str. 15)

Ćiro Truhelka je skoro neprekidno objavljivao svoje nove radove uglavnom u „Glasniku Zemaljskog muzeja“, pa i rad naslovljen Starobosanski natpisi (1895.). A ono što je ovaj znastvenik zaključio, svojedobno je prihvaćeno da važi kao istinito. Ipak se tu radilo o pionirskim poduhvatima bez dovoljno naučne podloge na tu temu pa nije ni moglo biti sve do u detalje odgonetnuto. Međutim, njegov posao čini fundament svakom daljnjem radu u tom pravcu. Dakle, posebno je obratio pažnju na pismo kojim su pisani natpisi na stećcima.

Šefik Bešlagić:
„Ćiro Truhelka je ovo pismo nazvao bosančicom i pokušao da taj naziv obrazloži. Smatrao je da bosančica ima ne samo svoje specifičnosti u odnosu na srpsku ćirilicu nego i posebno epigrafsko pismo, koje je postalo i razvilo se nezavisno od srpske ćirilice. Savremeni bosanskohercegovački naučni radnici koji proučavaju stećke i natpise na njima, najčešće ovo pismo nazivaju starom bosanskom ćirilicom ili bosančicom. U nedavno objavljenom djelu o pismenosti u Bosni i Hercegovini Vojislav Bogićević je upotrijebio termin bosanska ćirilica, a prof. Herta Kuna, koja kao lingvistički stručnjak proučava stare bosanske rukopise, ovu staru bosansku ćirilicu naziva bosančicom.“ (Šefik Bešlagić: Stećci – kultura i umjetnost, str. 424 i 425)

Već je napomenuto da je Ćiro Truhelka svoje radove uglavnom objavljivao u časopisu „Glasnik Zemaljskog muzeja“.

*

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije takozvanim stećcima, to jeste biljezima ili kamovim, kako su stari Bosanci nazivali svoje nadgrobnike, nije se posvećivala neka pažnja, ali nisu ni ugrožavani iz bilo kog razloga.

 

(Komunističko vrijeme)

MARKO VEGO

Marko Vego (Čapljina 1907 – Sarajevo 1985.) uvrštava se u najznačajnije i najproduktivnije radnike nauke o stećcima, a kao polihistor bavio se i drugim temama. Objavio je preko 300 radova.

Studirao je teologiju u Freiburg in Breisgau u Njemačkoj i dovršio u Zagrebu. Poslije toga je završio studije historije u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1937. godine. Kao nastavnik tadašnje Kraljevine Jugoslavije radio je u Crnoj Gori, gdje se 1944 – 1945. priključuje patrizanskom pokretu. Kao uvaženi naučni radnik nalazio se u Komunističkoj Jugoslaviji na više ne baš značajnim, a kasnije na veoma prestižnim položajima.

Marko Vego  PROUČAVATELJI STEĆAKA I STARE BOSNE Marko

Marko Vego

Marko Vego, slika: bs.wikipedia.org: Marko Vego.

Vladarska elita Komunističke Jugoslavije prepoznala je historijsku važnost stećaka kao značajnog svjedočanstva geopolitičke prošlosti ovog podneblja. Kad su otpočele skoncentrirane akcije za naučno proučavanje stećaka, za direktora Zemaljskog muzeja u Sarajevu imenovan je 1950. Marko Vego, koji se već istakao radovima o prošlosti ovog podneblja i dobar poznavalac Truhelkinih radova.

Poslije formiranja raznih komisija i sekcija, na jednoj od sveobuhvatnih komunističkih gigantskih konferencija svih tih komisija za temeljno i dugoročno proučavanje stećaka 1952. teret rada je manje ili više prenesen na dvije komisije: Komisija Zemaljskog muzeja Sarajevo sa Markom Vegom na čelu i Komisija Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti, kasnije Zavod za zaštitu spomenika Bosne i Hercegovine na čijem se čelu nalazio tek imenovani direktor te institiucije Šefik Bešlagić.

Tako su dva najznačajnija proučavatelja stećaka započeli svoje naučne radove o stećcima Marko Vego i Šefik Bešlagić. Oni su, mada su dobro sarađivali, ipak svaki na svoj način učvrstili znanje o stećcima – nadgrobnicima starih Bosanaca, te o staroj Bosni i bosanstvu.O akcionom planu tadašnjih komisija piše rječiti Šefik Bešlagić: Stećci – kultura i umjetnost, na strani 18:
„Program se sastojao od četiri osnovne radne etape:
– anketno prikupljanje opštih podataka o stećcima,
– provjeravanje i dopunjavanje tih podataka,
– sistematsko naučno (ekipno) obrađivanje važnijih lokaliteta i regiona,
– te publikovanje rezultata prikupljene naučne građe.“

Komisija Zavoda za zaštitu spomenika BiH bila je prisiljena da se ispravlja u hodu. Pošto je izostavljen možda jedan od najvažnijih aspekata nauke o stećcima, naime
starobosanki zapisi na stećcima,
onda je naknadno dotat.

Šefik Bešlagić:
„Potrebno je da se (…) prikaže još jedna važna etapno izvedena akcija. Radi se o natpisima stećaka. Kako je poznato, ovi natpisi u staroj bosanskoj ćirilici, nazvanoj bosančica, predstavljaju višestruko zanimljivu i značajnu karakteristiku stećaka (…). Postoji još veliki broj natpisa koji nisu evidentirani i pročitani.“ (Šefik Bešlagić: Stećci – kultura i umjetnost, str. 23)

(Ova konstatacija se naravno može odnositi samo na početak Bešlagićevog rada. Pri završetku svojih izlaganja on će jasno reći da su istraživačkim radom obuhvaćeni svi stećci. Što će reći, ostvarena je još jedna velika radna pobjeda drugova Marka Vege i Šefika Bešlagića.)
Na početku ovog zbilja velikog poduhvata za sakupljanje lokaliteta nekropola, njihovoj veličini, izgledu stećaka, mogućim reljefima i natpisima na njima uključeni su putem komunističke obaveze lokalni učitelji, đaci i seoski odbornici.

O tome rječiti Šefik Bešlagić:
„Međutim, rezultati (…) nisu bili kao što smo očekivali (…). Zbog toga smo se u daljem radu na provjeravanju i kompletiranju podataka oslanjali na vlastite kadrovske snage Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH. U toku slijedećih 15 godina pregledani su svi lokaliteti teritorije Bosne i Hercegovine. U većini slučajeva ekipe je predvodio autor ovih redova.
Poslovi su tekli kontinuirano, obrađivano je jedno po jedno opštinsko područje, obavljen je pregled svake nekropole. Plan rada za područje određene opštine obično je utvrđen u opštinskom centru, uz pomoć nadležnih opštinskih organa. Pri tome su se redovno služili podacima opšteg popisa (…), a dobro su poslužili i podaci popisa arheoloških spomenika koje je još za vrijeme austrougarske vlasti sačinio V. Radimsky.“ (Šefik Bešlagić: Stećci – kultura i umjetnost, str. 19)

Marko Vego je pristigli materijal, slike stećaka, vjerovatno i sve kopije natpisa na stećcima, a mnogo toga je i sam donio iz svojih ekspedicija po terenu, prenio na papir. Uz svaku sliku, koristeći samo nužne riječi, dopisao je lokalitet stećka, njegov izgled, te kratki komentar o natpisu, što je velika pomoć za posmatrača (čitaoca). Nešto je i preveo, odnosno prilagodio današnjem govoru. Tako je Marko Vego objavio zbirke o bosanskim stećcima koje i danas važe kao ključni rad nauke o stećcima.

Mada je objavljeno parcijalno, ipak se predočava jedinstveno djelo nauke o stećcima:
– Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine I, Sarajevo 1962.
– Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine II, Sarajevo 1964.
– Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine III, Sarajevo 1964.
– Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine IV, Sarajevo 1970.

Ovo je prvo od dva kapitalna djela nauke o stećcima. Mnogo od ovoga je integrirano u djelima Šefika Bešlagića i Dubravka Lovrenovića.

Izbjegavajući maštovita objašnjenja onoga što mu nije bilo poznato, pragmatičnim izlaganjem svojih kvalitetnih naučnih radova o stećcima Marko Vego je dao svjesno ili nesvjesno čvrstu i pouzdanu platformu za nauku o srednjovjekovnoj Bosni i starim Bosancima. (Naravno, iz starobosanskih natpisa treba izuzeti „Humačku ploču“ jer važi kao krivotvorina, a pod sumnjom je i „Natpis Vignja Miloševića“.)

 

ŠEFIK BEŠLAGIĆ

Šefik Bešlagić (Tuzla 1908 – Sarajevo 1990.) vjerovatno je jedan od najznačajnijih prosvjetitelja nauke o stećcima. Njegov rad od 638 stranica Stećci – kultura i umjetnost drugo je od dva kapitalna djela nauke o stećcima.

Završio je gimnaziju u Tuzli a Višu pedagošku školu umjetnosti u Zagrebu. Kao službenik Kraljevine Jugoslavije radio je na više mjesta po Bosni, a najviše u Tuzli. Partizanskom pokretu se priključio 1943. godine. U Komunističkoj Jugoslaviji, kao pripadnik komunističke elite, Šefik Bešlagić je na značajnim položajima. Usavršavao je svoje znanje vanrednim studijima u Beogradu.

Šefik Bešlagić  PROUČAVATELJI STEĆAKA I STARE BOSNE Be  lagi

Šefik Bešlagić

Šefik Bešlagić

Dakle, od sveobuhvatne konferencije različitih komunističkih komisija za temeljno i dugoročno proučavanje stećaka 1952. Šefik Bešlagić je direktor u Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti, to jeste Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine. Sa tog direktorskog položaja on 1967. po vlastitoj želji odlazi u penziju. Tek tada se on posvećuje isključvo pisanju svojih čuvenih djela koja su nezaobilazna literatura u nauci o stećcima.

Marko Vego i Šefik Bešlagić su se u svojim radovima nadopunjavali. U djelu Leksikon stećaka, koje je pripremio i izdao Mario Vukić 2004, Šefik Bešlagić je integrirao mnoge interpretacije Marka Vega o pojednim stećcima. Šefik Bešlagić je posvetio pažnju i pismu kojim su pisani epitafi, to jeste natpisi na stećcima.

Šefik Bešlagić u svojoj studiji Stećci – kultura i umjetnost, str. 423 – 424. navodi:
„O nazivu pisma naših natpisa u užem smislu riječi mišljenja ne samo da nisu usaglašena nego se može reći da u tome pogledu faktično postoji velika raznolikost. Po nekima je to srpska ćirilica, koja se proširila i na Bosnu, neki je zovu hrvatskom, odnosno hrvatsko-bosanskom ćirilicom, zatim bosansko-dalmatinskom ili zapadnom ćirlicom, a naziva se i starobosanskom, odnosno bosanskom ćirlicom, a onda i bosančicom.
Ćiro Truhelka je ovo pismo nazvao bosančicom i pokušao da taj naziv obrazloži. Smatrao je da ima ne samo svoje specifičnosti u odnosu na srpsku ćirilicu nego i posebno epigrafsko pismo, koje je postalo i razvilo se nezavisno od srpske ćirilice (…).“

Dakle, kako uvaženi stručnjak Šefik Bešlagić objašnjava, termin „bosančica“ nije naslijeđen, već ga je Ćiro Truhelka uveo u upotrebu.

Značajna djela:
– Šefik Bešlagić: Stećci – kultura i umjetnost, iro „Veselin Masleša“, Sarajevo 1982.
– Urednik i izdavač Mario Vukić: autor Šefik Bešlagić: Leksikon stećaka, Svjetlost, Sarajevo 2004.

(Konstitutivno razdoblje)

Poslije vjerskih revolucija i konstitutivnih ratova u Bosni i Hercegovini (1992 – 1995) na ovom podneblju nametnuta je diktatura vjerskih naroda i njihovih partija, takozvano konstitutivno uređenje. Tri striktna monoteizma čine vladarsku elitu, i to su: sunitiski monoteizam, ortodoksni monoteizam i katolički monoteizam. A oni drugi i drugačiji, kojima ove vjerske revolucije ne odgovaraju, izgubili su sva politička prava, a u mnogome čak i ljudska.

Pošto su ovaj ovakav sistem uglavnom zasnovale vjerske institucije, jalove godine su nastupile same od sebe. Rezultat ovog loše promišljenog uređenja je bijeda naroda i odliv stanovništva iz vjersko-političke bezperspektivnosti, te stagnacija i nazadovanje u svim segmentima društva, pa tako i kod nauke o prošlosti. Ovu političku konstelaciju, zbog njene neefikasnosti, narod često naziva „apsurdistan“.

Pošto konstitutivce stvarna nauke ne zanima, sad se proučavanjem stećaka i realne bosanske prošlosti manje ili više bave entuzijasti.

DUBRAVKO LOVRENOVIĆ (1956 –2017), JUNAK BOSANSKOG UMA

Dubravko Lovrenović: Ko se ne brine o svojoj prošlosti, upitna mu je i budućnost.

Jedan od entuzijasta nauke o stećcima bio je i profesor Dubravko Lovrenović (Jajce 1956. – Sarajevo, 17. januar 2017.), koji se deklarirao kao Bosanac. Profesor Dubravko Lovrenović je s naučnog stanovišta dokazao da su u srednjovjekovnoj Bosni živjeli stari Bosanci, a stećci su svjedočanstvo njihovog bosanstva.

Rad profesora Dubravka Lovrenovića: Stećci, bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, Rabic, Sarajevo 2009., naredna je etapa nauke o stećcima. Koliko je važan Lovrenovićev vrsno i dobro urađen posao, bitno je i to što je prenio znanje o značajnim proučavateljima stećaka, bosanstva, stare Bosne i njenih Bosanaca.

„Od Save do mora, od Cetine do Drine, i prema istoku sve do Bugarske, putnika je posvuda pratio razumljiv, ćiriličnim slovima na stećak uklesan slogan: Ase leži.“ (Dubravko Lovrenović: Stećci… str. 23)

„Ulazak srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – popularno nazvanih stećcima – u svijet znanosti nije se odigrao u najsretinijim okolnostima.“ (Dubravko Lovrenović: Stećci… str. 25)

„Znakovito je kako su veći i grandiozniji stećci smjenjivali manje i jednostavnije i kako se ta razvojna linija podudara s linijom ekonomskog uzdizanja bosansko-humskog feudalnog društva. O ovoj pojavi rječito govore i natpisi s imenima koja se na prijelazu iz XIV. u XV. st. zadržavaju u krugu vlasteoskih porodica. U to je vrijeme skupi način obilježavanja grobova još uvijek bio privileg viših društvenih slojeva…“ (Dubravko Lovrenović: Stećci… str. 77)

Dubravko Lovrenović  PROUČAVATELJI STEĆAKA I STARE BOSNE Dubravko slika fokus

Dubravko Lovrenović

Dubravko Lovrenović, slika: fokus.ba

Dubravko Lovrenović je završio studije povijesti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za historiju 1979, a tu je i doktorirao, gdje je potom radio kao redovni profesor historije (srednjeg vijeka) sve dok ga opaka bolest nije istrgla iz života (ili neki drugi demon). Autor je više knjiga čije su teme srednji vijek.

Upravo zbog svoje realne tvrdnje s naučnog stanovišta da je u srednjem vijeku postojala stara Bosna, gdje su živjeli stari Bosanci, koji su imali svoje karakteristične nadgrobnike, što je pak bit bosanstva, čiji su natpisi pisani starom ćirilicom, profesor Dubravko Lovrenović se sukobljava s konstitutivcima jer oni žestoko negiraju postojanje bilo kakvog bosanstva.

Konstitutivni povjesničari su prilično sigurni da u nekakvoj staroj Bosni, ako je ikad postojala, nisu živjeli nikakvi Bosanci. Ova apsurdna tvrdnja je zvanični stav državnih institucija. Očito, za čuvare tekovina vjerskih revolucija povijest počinje tek onda kad su njihovi preci (a vjerovatno i naši) prešli na monoteizam dotične konstitutivne vjere. Ipak nedostaju objašnjenja otkud ti „nevjernici“ na tom mjestu u tom razdoblju povijesti (a oni sigurno nisu pali s Marsa). Dakle, ko govori i ponavlja da su u srednjovjekovnoj Bosni živjeli nekakvi Bosanci, taj je za konstitutivne kvazistručnjake nepopravljiv heretik, koji svjesno vrši teško bogohuljenje.

(A heretikom se obično smatra onaj koji ne vjeruje da svećenik ponavalja Božije riječi, već da svaki svećenik izgovara svoje riječi, svejedno da li su one samo antiljudske ili isključivo antibosanske.)

Uzajamne optužbe za krivotvorenje naše zajedničke prošlosti između Bosanca Dubravka Lovrenovića i konstitutivnih antibosanaca, njihova prepucavanja, nadvikivanja, zajedljivi komentari, pa čak i teške uvrede frcale su preko novina i ostalih javnih glasila da je na sve strane zvečalo, pa su i rado čitane. Trajale su dugo, bile su takoreći svakodnevne i naizgled neiscrpne s velikom dozom obične ljudske tračavosti.

A onda je pronađen mrtav akademik Sulejman Redžić (januar 2013.), Lovrenovićev prijatelj, što je frapiralo bosansku javnost. U jeku političkih ubistava i likvidacija u konstitutivnom „apsurdistanu“, kad su leševi pronalaženi pod liticama i u kanalima pored ceste, novinari su, a i njegova familija i prijatelji, smrt akademika Sulejmana Redžića proglasili političkim ubistvom. Zemlja je ostala šokirana, dok se depresivno bosansko življe snebivalo u svojoj bespomoćnosti. Državni stručnjaci su smrt akademika Sulejmana Redžića ozvaničili kao samoubistvo. U to skoro da niko i ne vjeruje.

Dubravko Lovrenović i Sulejman Redžić bili su prijatelji iz djetinjstva. Kao i profesor Dubravko Lovrenović, tako se i njegov prijatalj, akademik Sulejman Redžić (Jajce 1954. – Sarajevo januar 2013.), deklarirao kao Bosanac. Mada nije bio političar, akademik Sulejman Redžić je poput snažnog opozicionera otvoreno i dobro čujno govorio da su paradržavne organizacije negativna pojava u društvu i nesnošljiv teret za opljačkanu i devastiranu zemlju.

Poslije nerazjašnjene smrti akademika Sulejmana Redžića, njegov prijatelj, profesor Dubravko Lovrenović, dobro se stišao, mada na sreću nije i umuknuo. Obespravljenim Bosancima se opet predočila monstruoznost države i demonska svemoć konstitutivnih vlastodržaca.

Prof. dr. Sulejman Redžić nema direktno ništa sa stećcima ili poviješću Bosne. Bio je uvažena ličnost javnog života, te značajan i priznat bosanski naučnik, koji je proučavao biljke koje izazivaju alergije kod ljudi na ovim podnebljima.

U epohi dominacije hladnog nerazuma u Tuzli je podignut spomenik konstitutivnim izmišljotinama. Naime, da bi se difamiralo bosanstvo, na svakoj kamenoj ploči tog spomenika upisan je navodno natpis sa nekog stećka. Međutim, u poređenju s radovima Marka Vega i Šefika Bešlagića nijedan natpis sa ovog spomenika nigdje nije registriran niti je sada egzistentan. Svejedno, postignuti vjersko-političkih efekat bio je sasvim dovoljan da se u datom trenutku odgurnu ozbiljni znanstvenici, probosanci, te je „argumentirano“ u zvijezde ukovan neki njihov kvazistručnjak, kojem iz nekog razloga nije ni ime zapisano.

 

Spomenik izmišljotinama u Tuzli  PROUČAVATELJI STEĆAKA I STARE BOSNE Spomenik izmi  ljotinama u Tuzli DSC02334

Spomenik izmišljotinama u Tuzli

Spomenik konstitutivnim krivotvorinama u Tuzli, gdje je na svakoj ploči zapisana po jedna izmišljena „izreka“ sa nepostojećih stećaka. Ova medvjeđa usluga služi za difamiranje bosanstva.
Slika je iz lične arhive nastala 14.08.2017. i slobodna je za svrsishodnu upotrebu.

Običan čovjek može se čuditi tome kako je profesoru Dubravku Lovrenoviću polazilo za rukom da u takvoj histeričnoj, antinaučnoj, antibosanskoj i antiljudskoj atmosferi piše značajne knjige naučnog karaktera, još i da se nadvikuje s krajnje opasnim zastupnicima mračne ideologije.

Mi možemo samo naslućivati lične drame jednog genijalnog intelekta, koji nije istog mišljenja kao i vladajuća elita. U tom apsurdnom stanju petokolonaškog mobinga, hajki, stresa, prijetnji, fizičke ugroženosti, antibosanstva i potpunog nerazuma za razum, ozbiljno se narušilo zdravlje profesora Dubravka Lovrenovića. Naglo je umro ostavivši iza sebe naučni rad od neprocjenjive vrijednosti za Bosnu i bosanstvo.

(Međutim, kao da se više ne može prihvatiti da je prof. dr. Dubravko Lovrenović umro od bolseti. Naime, pošto su u međuvremenu svi članovi porodice Dubravka Lovrenovića umrli na krajnje čudan način, sumnja pada na neumoljive čuvare vjere i konstitutivnog sistema da su oni upetljali svoje prste u smrt tih osoba.)

Dotle su vrijeme i realna nauka za svakog provjerljivim argumentima nepobitno dokazali: Dubravko Lovrenović potpuno je upravu sa svojom tvrdnjom da je u srednjem vijeku postojala država Bosna i da su u toj srednjovjekovnoj Bosni živjeli stari Bosanci. Sva drugačija tumačenja samo su plod lepršavih fantazmi konstitutvnih stručnjaka za obamanu ljudi.

Prema ovakvim interpretacijama, stičemo dojam da se biografija prof. dr. Dubravka Lovrenovića sastoji samo od žučnih rasprava s antibosancima i grčevite borbe za prava Bosanaca na njihovo bosanstvo i ljudsku slobodu mišljenja. I mada je pisao i stvarao u nehumanoj i antinaučnoj sferi, ipak radovi prof. dr. Dubravka Lovrenovića spadaju u izuzetno značajna i kvalitetna ostvarenje bosanske književnosti.

Kao aktivist bosanstva profesor Dubravko Lovrenović je svojedobno pokrenuo i pripremio

papirologiju za veoma važnu inicijativu, naime da se stećci uvrste u Svjetsku kulturnu baštinu UNESCO-a. Međutim, oformljena je posebna državna komisija, koja je preuzela inicijativu u tom smjeru.

Za nauko o stećcima nezaobilazno je Lovrenovićevo djelo:
Dubravko Lovrenović: Stećci, bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, RABIC, Sarajevo 2009. (Prvo izdanje)

 

Državna komisija za saradnju BiH sa UNESCO-om

Ova Komisija je osnovana 2009. i uspješno je uradila svoj posao. Tako su stećci na zasjedanju Komiteta UNESCO-a 15. jula 2016. godine u Istanbulu u Turskoj upisani na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a. To je veliki uspjeh za stećke.

Zvanična saopštenja i neke odredbe Državne komisije za saradnju BiH sa UNESCO-om mogu se naći na stranici ove organizacije:
– Na Listi je registrirano ukupno 30 lokaliteta stećaka od kojih se 22 nalaze u Bosni i Hercegovini, tri u Crnoj Gori, tri u Srbiji i dva u Hrvatskoj.
– Zvanični naziv ovih  nadgrobnika je “Stećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici”.
– Zvanična definicija stećaka glasi: „Stećci su srednjovjekovni monolitni kameni spomenici vezani za cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine te dijelove Srbije, Crne Gore i Hrvatske“; (monolit – kameni blok od kojeg se kleše neki element, o.a.) Još jedna moja opaska: I da nisu današnja Bosna, Srbija, Crna Gora i Hrvatska na mjestu, gdje i jesu, vjerovatno bi stećci opet bili tu, gdje i jesu. Dakle, bilo bi poželjno da se definicija tako uradi kako bi se u njenom sadržaju našao pojam država Bosna u srednjem vijeku pošto je to ključna činjenica za nastanak stećaka, a i značajna bit bosanstva.
– Brojno stanje stećaka se navodi sa nešto više od 70.000 na 3.300 lokaliteta; od toga oko 60.000 u Bosni i Hercegovini, oko 4.400 u Hrvatskoj, oko 4.100 u Srbiji i oko 3.500 u Crnoj Gori.
– Kao vremensko razdoblje podizanja ovih nadgrobnih spomenika navodi se druga polovina 12. stoljeća pa do 15. stoljeća, a u 16. stoljeću ova vrsta nadgrobnika nestaje.
– Prema svjedočanstvima natpisa postoje sljedeći nazivi: „bilig“, „kâm (kamen)“, „zlamen“, „kuća“ i „vječni dom“. Nazivi ukorijenjeni u narodu su: „mramorje“, „mašeti“ „grčki grobovi“, „stare grobnice“, „kaursko groblje“, „divovsko kamenje“.
– „Najčešće korišten naziv u literaturi je stećak, čije ime dolazi od njegove glavne namjene da ‘stoji’ iznad groba kao spomenik. To je particip prezenta od glagola stajati – stojeći ili, kako se ranije govorilo ‘stēći’.“

Tadašnji ministar civilnih poslova BiH Adil Osmanović, koji je „zastupao“ stećke na dotičnoj sjednici Komiteta UNESCO-a, izjavio je za BHRT o prijemu na Listu: “On je snažna poruka nakon turbulentne prošlosti ovih prostora da nas stećci ponovo ujedinjuju i pokazuju da je kultura iznad politike.“

(Upadljivo je da Državna komisija iz taktičkih razloga nije imenovala pismo kojim su pisani natpisi na stećcima.)

 

HAMZA HAMZABEGOVIĆ

O staroj ćirilici

I moja malenkost se uključila u razjašnjavanje naše zajedničke prošlosti, pa tako i prošlosti stećaka (biljega), pored ostalog književnog i istraživačkog rada. Moj doprinos nauki/nauci o stećcima je u tome što sam s naučnog stanovišta dokazao da je stara ćirilica, pismo kojim su pisani epitafi ili natpisi na bosanskim biljezima, nastala u Bugarskoj krajem 9. stoljeća. Onaj koga historija zanima, može se i sam u to uvjeriti.

Povijest je veoma kompleksan proces uzajamnog djelovanja politike, vjere, hereze, monoteizme, ateizma, nauke, paranauke, imperijalizma i tako dalje. Često je to socijalno previranje u dotičnom društvu, što pak utiče na akcije i reakcije, koje uzrokuju naredna previranja. Tako su poneki regioni svakih 30, 50 ili 100 godina potpadali pod neku drugu imperijalističku vlast ili je dolazilo do nasilnog preotimanja vlasti između suprotstavljenih vjersko-političkih elita, pa i kriminalnih mafija. Sve to obraditi i strpati na nekoliko listova papira skoro da je nemoguće. Može se i pogriješiti, lapsusi se potkradu, brojke izvrnu, ali su to druge relacije.

Hamza Hamzabegović  PROUČAVATELJI STEĆAKA I STARE BOSNE Hamza Hamzabegovi

Hamza Hamzabegović

Hamza Hamzabegović, u posjeti stećku bosanskog kneza Batića, Kopošići, 15.09.2013., slika je iz lične arhive.
(Slika je slobodna za svrsishodnu upotrebu.)

Zapis bosanskog kneza Batića napisan je starom ćirilicom. Tim takozvanim „narodnim pismom“ služili su se i stari Bosanci. Prenosimo dio tog teksta:
OVDJE POČIVA KNEZ BATIĆ NA SVOJOJ ZEMLJI, NA PLEMENITOJ. MILOŠĆU BOŽIJOM I SLAVNOG GOSPODINA KRALJA TVRTKA KNEZ (je) BOSANSKI.
Transkripcija i transliteracija Marko Vego: „Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine IV“, Sarajevo 1970, obrada broj 245.
Prilagodba savremenom bosanskom govoru: Hamza Hamzabegović.

Rođen sam u Glodima kod Zvornika 1948. godine. Školovao sam se u Glodima, Kozluku i Sarajevu. Zbog nedostatka posla otišao sam u (Zapadnu) Njemačku na takozvani privremeni rad kao Gastarbeiter. Vanredno sam završio njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Odsjek germanistike, gdje sam diplomirao 1984. Rat u Bosni i Hercegovini spriječio me je da se vratim, te sam ostao i dalje u Njemačkoj. Sad se isključivo bavim književnim radom i istraživanjem povijesti. Živim i radim u Münchenu i u Sarajevu.

Izjašnjavam se kao Bosanac. Zato sam i ja, kao takav, ponekad izložen teškim uvredama i ozbiljnim prijetnjama od pristalica (a možda čak i od profesionalnih čuvara) konstitutivnog uređenja. To u neuračunljivoj diktaturi vjerskih naroda, gdje je kriminal legalan instrument politike i gdje vrvi od svakakvih doušnika, podmuklih špijuna, psihopata, umišljenih agenata i vjerskih vračeva, koji pak nemaju nikakvih drugih obaveza do da za svoje premije smišljaju ljudima zlo i pakost, ni u kom slučaju nije za potcjenjivanje pošto se obično radi o ljudima bez morala i karaktera. Ipak ćemo to ovdje ostaviti postrani. (Rad je preči od svađe, a pomaže i da se nadvlada strah.)

Stećci su nastajali na teritoriji stare države Bosne od kraja 12. stoljeća pa do druge polovine 15. stoljeća, dakle otprilike od bana Kulina (1180 – 1204) pa do pada Kraljevstva/Kraljevine Bosne pod Turski Sultanat (1463.), razdoblje od oko 280 godina. U srednjovjekovnoj Bosni poštovanje smrti izražavalo se postavljanjem karakteristično obrađenih nadgrobnika, kada su za tu namjenu klesani kameni monoliti s raznoraznim motivima, ali i veoma različite veličine. Samo se nadgrobnici za monumentalizaciju smrti (Lovrenović) iz tog doba nazivaju biljezi ili stećci i pripisuju se (starom) bosanstvu. Svi ostali nadgrobnici pripadaju nekoj drugoj epohi.

Natpis na biljegu ili kamu ili stećku obično počinje s izrazom ase leži ili a se leži uz ime vlasnika groba ili obilježja i znači ovdje leži ili evo leži ili uobičajenije ovdje počiva. Inače, gdje je postavljen biljeg ili kam, ne znači da je tu sahranjena i dotična osoba jer se u većini slučajeva radi samo o obilježju, dakle o spomeniku. A česti su slučajevi kad su bogatiji Bosanci postavljali sami sebi spomenike, biljege, još za vrijeme svog života. Groblja starih Bosanaca (ili samo skup biljega – spomenika) obično su nastajala pored značajnijih putnih smjernica u tom razdoblju.

Posebno su zanimljivi biljezi ili spomenici koji na sebi nose natpise ili epitafe. Šefik Bešlagić je u svom stilu izložio tu temu, ali se nije odlučio ni za koji naziv pisma, jedino je pouzdano zaključio da se radi o jednom te istom pismu na svim stećcima. Dubravko Lovrenović je prihvatio ovu tvrdnju i pismo je definirao kao stara ćirilica. U znanstvenim krugovima je prihvaćena Lovrenovićeva konstatacija da je pismo, kojim su se služili starobosanski pisari (dijci), stara ćirilica.

Svojim istraživačkim radovima proširio sam znanje o staroj ćirilici i s naučnog stanovišta dokazao da je ovo pismo, stara ćirilica, nastalo u Bugarskoj krajem 9. stoljeća u takozvanoj Preslavskoj književnoj školi, (bugarski: Преславска книжовна школа – Preslavska knižovna škola). Za stvaranje ćirilice vežu se dva imena: svećenik Črnorizac Hrabr alias princ Simeon, kasnije bugarski knjaz/car Simeon I. Veliki (893 – 927)  i njegov prijatelj svećenik Konstantin od Preslava.

Zvanično važi da je prvo i najstarije djelo napisano tim tada novostvorenim pismom dovršeno 894. godine pod naslovom „Poučno Evanđelje“ (bugarski: „Учително евангелие“ – Učitelno evangelie). A kao autor ovog djela smatra se Simeonov prijatelj, svećnik Konstantin od Preslava, ondašnji starješina i načelnik preslavskog manastira i „škole“.

Međutim, mada nije najbolje razjašnjeno, ali detaljnijim proučavanjem, ipak sve ukazuje na to da je drugo djelo iz tog razdoblja „Legenda o slovima“ ili skraćeno „O slovima“ (bugarski: „Сказание за буквите“ – Skazanie za bukvite ili „За буквите“ – Za  bukvite) koju godinu starije. Kao autor „Legende o slovima“ važi svećenik Črnorizac Hrabr alias princ Simeon. Svejedno koje se djelo smatralo starijim, oba su nastala samo u nekoliko godina razmaka. OBA OVA DJELA NAPISANA SU ĆIRILICOM, TADA NOVOSTVORENIM PISMOM.

Oba navedena djela urađena su u tadašnjem bugarskom sveučilištu Preslavska književna škola pred kraj 9. stoljeća. Tom istom ćirilicom, možda malo iznijansiranom, pisani su i natpisti na nadgrobnicima u staroj Bosni.

Pošto se „Legenda o slovima“ autora Črnorizca Hrabra ubraja u prva djela takozvane srednjovjekovne hereze, ono u povijesti ima poseban značaj. Naime, autor se u tom djelu usudio otvoreno ustvrditi da Bog nije uredio svijet onako kako to interpretira grčki prvosvećenik, dakle patrijarh u Konstantinopolisu. Uz to on još tvrdi da Bog razumije i druge govore, a ne samo takozvane govore knjige (hebrejski, grčki, latinski).

Isto tako, Bog nije ni Grcima stvorio njihovo grčko pismo, već su ga oni, Grci, kako povijest govori, morali sami sebi sastavljati po uzoru na feničansko. Zato Bog nema ništa protiv toga da i slovenski/slavenski govor ima svoja slova za pisanje jer je ovaj govor ravnopravan i s grčkim i s latinskim i sa svim ostalim. Možda to nama sad izgleda kao racionalno razmišljanje jednog bistrog ljudskog uma, međutim takve tvrdnje su u jeku svećeničkog tutorstva bile čista hereza (to jeste antivjera) i ko ih je iznosio, život mu je bio ugrožen od čuvara vjere i sistema.

Još jednom, pismo kojim su pisani natpisi na stećcima, a i ostali dokumenti u staroj Bosni (recimo, Povelja bana Kulina) je stara ćirilica nastala u Bugarskoj u Preslavskoj književnoj školi krajem 9. stoljeća. To bi bio moj doprinos nauci o stećcima i srž mojih istraživačkih radova u tom pravcu. (Opširnije o staroj ćirilici, validnim dokazima za eventulano provjeravanje i povijesnim okolnostima u kojima je nastala može se pročitati na internetu u članku: Stara ćirilica i njeno moguće porijeklo iz 2015.)

Nakon ovoga može se iznijeti naredni zaključak: Sve slavenske ćirilice potiču od ove takozvane stare ćirilice, koju su sastavili Črnorizac Hrabr alias princ Simeno i Konstantin od Preslava. Naravno, tokom povijesti stara ćirlica je postepeno evoluirala, kao i sam govor. Ipak je svaka današnja ćirilica, ovisno od lokalnih datosti, nastala putem radikalne ili manje radikalne reforme ove stare.

Usputno se razjašnjava još jedna dilema. Naime, pretragama literature utvrđeno je da izrazi stećak i bogumili, koji se vežu za staru Bonsu i njene Bosance, nisu pronađeni u autentičnim srednjovjekovnim tekstovima, što znači da u to vrijeme nisu ni postojali. To isto je pretpostavljao i uvaženi drug Šefik Bešlagić pošto na zapisima stećaka nigdje nije naišao na takve izraze.

Ti nazivi, stećak i bogumili, nastali su u modernom vremenu te u razdoblju stare Bosne nisu imali nikakvog značaja. Dakle, nadgrobnici su postojali, a i naziv hereza i heretici. Međutim, ono što se često naziva bosanska hereza, u biti je socijalni otpor svećeničkom tutorstvu i suprotstavljanje širenju mračne sile striktnog monoteizma kao izopačenog duhovnog zla.

Nekoliko mojih radova obrađuju temu stare Bosne i starih Bosanaca i objavljeni su na internetu:
Povelja bana Kulina uz neka razmatranja, 24.04.2015.
Stara ćirilica i njeno moguće porijeklo, 05.07.2015.
(Ovom članku, kao naučnom radu, Udruženje bosanskih umjetnika iz Sarajeva dodijelilo je zlatnu plaketu, 26.05.2017.)
Bosanci su prijašnji Dalmati, 02.04.2017.
Bosna i njen geopolitički početak 1135. godine, 28.11.2017.

Piše: Hamza Hamzabegović

Podijelite sa prijateljima