Hamza Hamzabegović: RUINA AGUNTUM, NEKAD POGRANIČNI GRAD AVARSKO – SLAVENSKE IMPERIJE

Ruina Aguntum, istočna kapije

Ruina Aguntum, istočna i glavna kapija na sjevernom dijelu grada.

Piše Hamza Hamzabegović

CIMG1488 Hamza Hamzabegović  Hamza Hamzabegović: RUINA AGUNTUM, NEKAD POGRANIČNI GRAD AVARSKO – SLAVENSKE IMPERIJE CIMG1488 Hamza Hamzabegovi

Hamza Hamzabegović

Ovaj članak posvećen je ruini Aguntum u austrijskom gradu Lienz na Dravi u Alpama nekad naseljen pogranični grad avarsko – slavenske imperije prema tadašnjoj Hercegovini Bavarska.

O tome kako su Slaveni zadobili i naselili istočnu polovinu Europe postoje mnoge i različite teorije. Zasad su preostale dvije koje se uzajamno potpuno isključuju: seoba Slavena ili  kolonizacija i slavenizacija avarske države.

Prva teorija govori da je postojala seoba Slavena. Navodno su se brojna slavenska plemena odnekud pojavila i svako pleme je sebi prisvojilo svoj dio Europe. Ozbiljan nedostatak ove teorije leži u tome što arheolozi dosad nisu lokalizirali prijašnje prebivalište tih masa ljudstva. A i datiranje procesa naseljavanja prilično je proizvoljno, dok je način zauzimanja tih prostranstava obojen lokalnim legendama, koje se pak ne mogu prihvatiti kao povjesni izvori.

Glavni pokretač druge teorije jeste austrijski naučnik Walter Pohl pošto je ponovno otkrio postojanje avarske države na istočnoj polovini Europe. Tako ovaj znanstvenik u svom djelu (Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa 567-822 n. Chr., München 1988.) proučava povijest Avara i njihove države u ranom srednjem vijeku, koju on naziva Khaganat (drugačiji način pisanja je Khanat, Kaganlik ili slično) to jeste Avarski Kaganat (kraljevstvo, carstvo).

Avarski Kaganat postojao je kao država od oko 558/559. godine pa do 796, (a prema mojim analizama do 802/803.), u svakom slučaju oko 240 godina. U jeku svoje moći, na prelazu šestog u sedmo stoljeće, zauzimala je avarska država prostranstva od rijeke Dnjepar na istoku pa na zapadu do rijeke Zala/Saale u Njemačkoj i utvđenog grada Aguntum na Dravi u austrijskim Alpama, te od luke i grada Patras na Peloponezu u Grčkoj na jugu pa do ponoćnog sunca na sjeveru Europe. Linija razgraničenja Avarskog Kaganata od ostale Europe protezala se od Jadranskog do Baltičkog mora.

Vladar avarske države tituliran je kagan, to jeste kan svih kanova, u značenju knez svih knezova, što bi moglo zančiti kralj ili car. Kao i većina tadašnjih država imao je i Avarski Kaganat takozvanu mobilnu upravu: gdje je kagan, tu je i centar vlasti. Ipak su Avari izgradili neku vrstu glavnog grada ili upravnog centra, kojeg su nazivali „okrug“ ili „kotar“. Kompleks tih okruglih utvrđenja sagrađen od drvenih stabala udarenih u zemlju i utabane gline ležao je negdje na rijeci Tisi, u blizini današnjeg grada Szolnok (Soligrad) u Mađarskoj.

Relativno mali broj upravnog sloja avarskih konjanika i veliki broj slavenskih trupa pješadije činili bili su uzajamnu ovisnost. Ovu sudbonosnu ovisnost Avara i Slavena Walter Pohl naziva simbioza. Iz tog razloga njihove prvobitni tok povijesti nije moguće razdvojiti. Avari su Slavene nazivali befulci, što je neka izvedenica od riječi bivol, dok su Slaveni Avare nazivali Obri, vjerovatno zbog obrijane glave oko pletenice koju su nosili na vrhu glave, takozvani perčin.

Walter Pohl svoje znanje o Avarima i Slavenima potkrijepljuje brojnim citatima iz bizantskih, franačkih i langobardskih kronika iz dotičnog razdoblja. Pošto su te kronike, koje Walter Pohl koristi, nastajale neposredno, dakle još dok je avarska država postojala, one su autentične mada su veoma subjektivne i krajnje tendenciozne. Svejedno, ipak nijedna od tih autentičnih kronika ne poznaje današnje nazive Slavena, ni Zapadnih, ni Južnih niti Istočnih.

Društvo u Avarskom kaganatu bilo je slojevito prema staležima s jasno ograničenim pravima za svaki stalež. Politički, vladarski i upravni sloj sačinjavali su avarski konjanici koji su sa svojom nesalomivom konjicom osvajali eurposka prostranstva. Tu čarobnu nadmoć na bojnom polju nad europskom konjicom davala im je posebna konstrukcija sedla s uzengijama ili strimenima, a koje je navodno pravljeno po uzoru na kinesko.

Slaveni su činili ratni i radni stalež sa svojim kontigentima pješadije i radnim kolonama. Slaveni su i kolonizaciona masa osvojenih teritorija.

Avari su donekle priznavali Slavene, dok je za njiih onaj treći ili četvrti stalež postojao samo kao masa bespravnog ljudstva. Ipak je svako iz tog trećeg i četvrtog sloja mogao postati „Slaven“ i ići u rat, kad se pljačkom mogao obogatiti, a i poginuti. Tako se vršila i slavenizacija Avarskog Kaganata, a ne avarizcija, što Walter Pohl naziva povijenim fenomenom. (Više o ovome vidi u čalanku na internetu: Avarska država i slavenizacije istočne Europe.)

Neki bitni datumi avarske povijesti su od posebne važnosti. Rimski/bizantski car Justinijan I. Veliki (527 – 565) naručio je uz određenu nadoknadu pleme Avara 558. da presjeku put  kuda su upadale pljačkaške hored na bizantski dio Balkana. Po uputama bizantskog dvora Avari su se naselili na ušću rijeke Dnjepra u Crno more. Već 559. Avari pokoravaju Ante, koji sada važe kao Protoslaveni. Avari osvojene teritorije uzurpiraju stvarajući sebi državu, što nije nikakvim ugovorm predviđeno.

Lukavi i prefrigani kagan Bajan I. preuzima vođstvo Avara (562 – 582/83). Bajan I. uz veliku halbuku kreće 563. na Bizant i pri tome mobilizira svu slavensku vojsku kao brojne konitegnete pomoćnih trupa. Od tada počinje to nejasno savezništvo Avara i Slavene, što se naziva i simbioza. Avari ne napadju Bizant, ali se te 563. učvršćuju na Dunavu. 566. napadaju Avari i Slaveni Kraljevinu Franaka. U sukobu na rijeci Saale u današnjoj Njemačkoj zarobljen je franačik kralj Sigibert I. (561 – 575). Sigiber I. otkupljuje se i priznaje avarsku državu do smjera sjever – jug kojeg daje rijeka Saale. A pod uvjetom da mu poklone cijelu teritoriju Kraljevine Gepida, ulazi lukavi kagan Bajan I. u savez sa Langobardima. Mada Langobardi bez učešća Avara do nogu tuku Gepide, ipak je ostatak istočne Panonije pripao Avarima. Iz dosad nerazjašnjenih razloga pod vođstvom svoga kralja Alboina (565 – 572) Langobardi napuštaju 2.4.568. zapadnu Panoniju i sele se u sjeveranu Italiju, gdje su do kraja te iste godine osnovali moćno Kraljevstvo Langobarda (Lombardija). A pod izvjesnim uvjetima, sprazumno su Langobardi prepustili svoju zemlju u zapadnoj Panoniji Avarima. Bez ikakvih borbi Avari koloniziraju dobijene teritorije do u Alpe svojim Slavenima. Tako nekad rimski grad Aguntum postaje pogranični grad avarsko-slavenske imperije prema tada slobodnoj Hercegovini Bavarska, a granicu Avara i Bavaraca čini rijeka Enns koja teče iz Alapa otprilike po sredini današnje Austrije i ulijeva se u Dunav.

Avari i Slaveni uspješno vrše invaziju Blakana do 586, a 587/588. zauzimaju luku Patras na Pelopnezu, jug današnje Grčke. A u augustu 626. opsjedaju Avari u savezništvu sa Perzijancima Konstantinopol, galvni grad Bizanta. Poslije neuspjeha dolazi do sukoba između Avara i balkanskih Slavena (627 – 628), koje sad podržava Bizant. Avari gube Balkan južnije od smjera kojeg daju rijeka Sava i donji tok Dunava.

 

PAULUS DIACONUS I NJEGOVA KRONIKA

Dakle, postojalo je Langobardsko Kraljevstvo  (Lombardija) u sjevernoj Italiji sve dok je Franci nisu potčinili svojoj volji. Poznati langobardski historičar i monah Paulus Diaconus (Pavle Đakon), s građanskim imenom Paul Warnefried (rođen između 725. i 730., a umro između 797. i 799.), sastavio je djelo Historia gentis Langobardorum (Povijest langobardskog naroda).

Od posebnog značaja je i to što Paulus Diaconus mjestimično pominje događaje vezane za Avare i Slavene. U svojim zapisima je zabilježio da su se Bajuvari, današnji Bavarci, dio Nijemaca, pod utjecajem Franaka, sukobljavali sa Slavenima i Avarima, čak vodili ratove oko pograničnog grada Aguntuma (AGVNTVM) u Alpama. Diakonusovi kratki zapisi jedan su od pouzdanih izvora o postojanju avarske države. On često Avare naziva Huni, takav naziv se pojavljuje i u drugim kronikama iz ranog srednjeg vijeka.

Paulus Diaconus o trenutku kad su Langobardi napustili Panonsku niziju:

(2. knjiga:) 7. Nakon toga prepusti Alboin Panoniju svojim prijateljima Hunima pod uvjetom da svako pojedinačno smije opet doći na svoje imanje, ukloko bi Langobardi bili kadgod prinuđeni da se vrate. Oni su pak četrdeset i dvije godine nastanjivali Panoniju i eto napustili su je sa ženama i djecom i svim svojim imetkom u prvoj indikciji u mjesecu aprilu, drugog dana poslije Uskrsa. On je pak, računato prema uskršnjem ciklusu, slavljen prvog aprila. Od Utjelovljenja Gospoda pa do ovog dotičnog uskršnjeg dana izbrojano je 568 godina. (Paul Warnefried's: Geschichte der Langobarden, str. 41.)

Datum, 2. april 568. godine, prihvata se kao tačan za langobardsko napuštanje Panonije, a neposredno poslije toga osnovana je Lombardija u sjevernoj Italiji, što arheolozi potvrđuju. U ovoj informaciji važna činjenica je da su Langobardi sporazumno prepustili Avarima zapadni dio Panonske nizije, dakle bez borbe. Naravno, slijedila je kolonizacija i slavenizacija i tog ogromnog prostora od strane Avara.

E, sad, dokle je bila teritorija Panonske Langobardije? Na ovo pitanje zasad nema jasnog odgovora, a vjerovatno ni ondašnjim akterima povijesti to nije bilo od nekog značaja. Avarski kolonisti su bez ikakvih smetnji zaposjeli grad Aguntum u Alpama, te i izvorište Drave, dio koji se danas naziva Pustertal u Južnom Tirolu, Italija; riječ je sastavljena od slavenskog pojma pust ili pustara i njemačkog tal u značenju kotlina, dakle Pusta kotlina; italijanski Val Pusteria.

Tek otprilike 25 godina nakon kolonizacije Aguntuma i Pustertala, a Bajan I. je već odavno mrtav, dolazi do sukoba između Bavaraca (kasnije dio Nijemaca) i kolonista, (Alpskih Slavena). Novi vojvoda od Bavarske Tassilo I. (591 – 610) želi potisnuti Slavene niz Dravu.

O ovome postoji ne baš informativna pribilješka kod Paulusa Diaconusa:

(4. knjiga:) 7. Ovog vremena postavi kralj Franaka Childibert Tassila za kralja Bavarske. A ovaj odmah upade s vojskom u oblast Slavena, pobijedi ih i vrati se s mnogo plijena u svoju zemlju. (Paul Warnefried's: Geschichte der Langobarden, str. 88.)

Tassilo I. se u povijesti titulira kao vojvoda od Bavarske (Herzog von Bayern), a ne kralj. Prema rekonstrukcijama događaja ova bitka između Bavaraca i (Alpskih) Slavena dogodila se 593. na izvorištu Drave u Pustertalu i poznata je kao pustertalska bitka. Poslije toga su se Slaveni povukli do nekad rimskog utvrđenog grada Aguntuma na Dravi, pored današnjeg grada Lienza u Alpama. Aguntum će biti dugo vremena pogranični grad između avarsko – slavenske imperije i Bavarske hercegovine, a kasnije prema Franačkom kraljevstvu. Očito u namjeri da zauzme kotlinu gornjeg toka rijeke Drave, Tassilo I. ponovo napada Slavene 595. godine, prema današnjim preračunima.

Pribilješka kod Paulusa Diaconusa:

(4. knjiga:) 11. Tada se cijelog mjeseca januariusa ujutro i uveče pojavljivala jedna kometa na nebu. U tom istom mjesecu umro je Johannes, nadbiskup od Ravenne, a za njegovog nasljednika svečno je proglašen Marianus, Rimljanin. Također i Evin, herceg od Trenta, napusti ovaj svijet, pa na njegovo mjesto dođe Gaidoald, hrabar muškarac i strog katolik. Ovih dana krenuše Bavarci na Slavene sa 2.000 vojnika, ali njih ubrzo napade kralj Huna kakan, te pomlati sve Bavarce. U ono vrijeme prvi put su u Italiju dovedeni divlji konji i bivoli koje je narod posmatrao s velikim čuđenjem. (Paul Warnefried's, Geschichte der Langobarden, str. 91.)

Riječ kakan se odnosi na titulu kagan. Mjesto sukoba nije jasno, ali se pretpostavlja da bi to moglo biti kod Aguntuma. Poslije toga se nazire linija razgraničenja pravacem od Aguntuma do izvorišta rijeke Enns u Alpama i dalje kotlinom njenog toka otprilike preko sredine Austrije do ušća u Dunav kod grada Ennsa.

Diaconusova pribilješka o osvajanju Istre od koalicije koju su činili Langobardi, Avari i Slaveni. Ovdje Paulus Diaconus korektno upotrebljava riječ Avari.

(4. knjiga:) 25. U to vrijeme vratiše se Agilulfovi izaslanici od kralja Cacanusa s viješću da su s Avarima zaključili vječni mir. Cacanus posla delegate i kod Franaka da i ove podstaknu na mir s Langobardima. A Franci su se već sami od sebe primirili. Langobardi, Avari i Slaveni napadoše granice Istre pljačkajući i paleći sve redom. (Paul Warnefried's: Geschichte der Langobarden, str. 96.)

Agilulf je kralj Lombardije 590 – 615. godine; a Cacanus nije lično ime, već titula avarskog vladara kagana. Iz ove šture informacije proizilazi da Paulus Diaconus vidi Langobarde, Avare i Slavene kao ravnopravne saveznike. Taj događaj Walter Pohl smješta u 601. ili 602. godinu, u svakom slučaju prije 603. godine i smatra da su tada Slaveni bili još potčinjeni Avaraima (W. Pohl: Die Awaren…, str. 160.). Između ostalog, Gubitak Istre će u Bizantskom carstvu, koje je tih godina bilo u očajnoj defenzivi, uzrokovati velike političke potrese (Dr Željko Fajfrić: Vizantijski carevi, str. 68 i dalje).

Na jednom mjestu Paulus Diakonus doslovno pominje Aguntum, avarsko – slavenski pogranični grad na Dravi u Alpama, a i korektnu titulu Tassila I:

(4. knjiga:) 41. …Tog vremena umrije i Tassilo, herceg Bavaraca. Njegovog sina Grimoalda pobijediše Slaveni kod Aguntuma. Ipak Bavarci uskoro sakupiše sve svoje snage, navališe na Slavene, ugrabiše velikog plijena, poubijaše mnoge neprijatelje i protjeraše ih van svojih granica. (Paul Warnefried's: Geschichte der Langobarden, str. 107.)

Nasljednik bavarskog hercega Tassila I. je prema sadašnjem tumačenju povijesti herceg Garibald II. (610 – 630). Ovi izuzetno teški sukobi desili su se najvjerovatnije 610. godine, odnosno u prvoj godini vladavine vojvode Garibalda II. To bi bilo zadnje pominjanje Aguntuma kao naseljenog mjesta.

Poslije ovih ozbiljnih pograničnih sukoba kotlina rijeke Ennsa postaje i mnogo decenija ostaje prirodana granica, latinski limes certus, između oblasti Bavaraca i (Alpskih) Slavena.

Sve su ovo čvrsti argumenti koji vode logičnom zaključku da je Avarski Kaganat postojao kao država. U toj zaista prostorno velikoj državi bilo je prisilnog premještanja stanovništva, svejedno da li mi to nazivali kolonizacija ili deportacija. Prilikom svih tih, prema današnjim mjerilima ne baš humanih procesa odvijala se slavenizacija tog ljudstva, a ne avarizacija. Taj fenomen važi kao činjenica.

Kad se uzmu u obzir i franačke, a naročito bizantske kronike iz ranog srednjeg vijeka, pošto su opširnije i jasnije u svojim izvještajima, više ne bi trebalo biti nikakve dileme oko postojanja Avarskog Kaganata.

L i t e r a t u r a

  • Otto Abel: Paulus Diakonus und die übrigen Geschichtschreiber der Langobarden, Verlag Besser, Berlin 1849.
  • Dr Željko Fajfrić: Vizantijski carevi, Tabernakl, Sremska Mitrovica 2008.
  • Hamza Hamzabegović: Razvoj kalndara u povijesti, Dobra knjiga, Sarajevo 2015.
  • Walter Pohl: Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa 567-822 n. Chr., Verlag C.H.Beck, München 2002.
  • Paul Warnefried's: Geschichte der Langobarden, bei Friedrich Perthes, Hamuburg 1838.

 

RIMSKI DIO POVIJESTI I NAZIV AGUNTUM

Ostaci ruine Aguntum, nekadašnjeg pograničnog grada avarskoslavenske imperije, nalaze se u kotlini gornjeg toka rijeke Drave u Istočnom Tirolu, Austrija, oko četiri kilometra od modernog grada Lienz. Alpskom stanovništvu u srednjem vijeku, kad više niko nije imao pojma o bilo kakvim Avarima, ruina Aguntum je djelovala kao začarani zamak iz nekakvih prastarih vremena, pogotovu što su prostor tvrđave alpske bujice zatrpavale raznim nanosima i to isto raznosile.

Prema lokalnim legendama taj zamak, zbilja misteriozno kameno zdanje, nastanjivali su patuljci. Oni su se sklanjali ispred ljudskih pogleda po tajanstvenim hodnicima, koji su navodno ulazili doboko u podzemlje. Ovi dijelom vidljivi „hodnici“ su u stvarnosti ostaci podnog grijanja nekadašnjeg grada Aguntum.

Glavni dio ruine otkopan je u modernom dobu, što je postalo i primamljiva turistička destinacija. Raspored pregradnih i ostalih zidova, te pomoćnih zgrada svjedoči o nekadašnjem značajnom, moćnom i za tadašnje prilike dosta velikom  gradu među brdima južnog dijela Alpa. Kako se zaključuje, mjesto je prvobitno nastalo na raskrsnici značajnih smjernica kroz Alpe.

Ruina Aguntum, jug  Hamza Hamzabegović: RUINA AGUNTUM, NEKAD POGRANIČNI GRAD AVARSKO – SLAVENSKE IMPERIJE Ruina Aguntum jug

Ruina Aguntum, jug

Ruina Aguntum (AGVNTVM) u alpskim brdima spašena je od uništenja tako što je preko nje napravljen most moderne saobraćajnice Lienz – Spittal. Na slici bi bio južni dio nekadašnjeg grada slikan sa zapadne strane. (Slika je iz lične arhive.)

Po naređenju rimskog cara Tiberija (14 – 37) rimska vojska je 15. godine nove ere ponovo zaposjela alpsku oblast s okolinom, koju povijst poznaje kao Norikum ili Karantania, dakle prostor sjevernije od nekadašnje Rimske imperije (Imperium Romanum). Kako se prepričava, pokrajina je bez ratnih potresa pripojena Rimu.

Prilikom svojih reformi jedan od narednih rimskih careva, Klaudije (Claudius) (41 – 54), uzdigao je ovo naselje u „Municipium Claudium Aguntum“ kao centralni gradić izvjesne oblasti. U hipotetičknom smislu municipium, to jeste municipij bi se mogao porediti s nekom vrstom općine, ali prostorno izuzetno velike. Takav municipij je imao i izvjesnu samoupravu, a bilo ih je više po Rimskom carstvu. Naziv Claudium je od imena Klaudije, dok je naziv Aguntum dodat u čast cara Augustusa. Pod ovim, iz nekog razloga izvrnutim imenom ovaj grad je ušao u povijest. Poslije uzdizanja u municipij, Aguntum je narednih dvjesta i više godina doživio enormni privredni uspon i postao veoma značajna rimska metropola u Alpama i izgrađen je prema rimskim normama.

Takvi moderni rimski gradovi obično su posjedovali gradske terme s javnim kupalištem jer su Rimljani na neki način svaki osmi dan imali dan lične higijene. Nešto imućniji su boravili u prostoru termi i drugim danima gdje su se vršili dogovori o biznisu, a i o lokalnoj politici. Za Aguntum je karateristično da je imao podno grijanje po svim prostorijama, pa čak i ispod glavne tržnice u centalnom dijelu tvrđave.

Sistem grijanja prostorija i zatvorenog prostora nazivao se hypocaustum, to jeste  hipokaust, i imao je mnogo podnih „cjevovoda“ za topli zrak ili toplu paru. A hypokausterion je naziv za kompletan sistem grijanja uključujući i ložišta za vatru.

Propusti za podno grijanje  Hamza Hamzabegović: RUINA AGUNTUM, NEKAD POGRANIČNI GRAD AVARSKO – SLAVENSKE IMPERIJE Ruina Aguntum propusti za grijanje

Aguntum, propusti za podno grijanje

Aguntum, podno grijanje, hypocaustum  Hamza Hamzabegović: RUINA AGUNTUM, NEKAD POGRANIČNI GRAD AVARSKO – SLAVENSKE IMPERIJE Podno grijanje hypocaustum

Aguntum, podno grijanje, hypocaustum

 

 

 

 

 

 

 

 

Ruina Aguntum, therme  Hamza Hamzabegović: RUINA AGUNTUM, NEKAD POGRANIČNI GRAD AVARSKO – SLAVENSKE IMPERIJE Ruina Aguntum therme

Ruina Aguntum, therme

Terme/therme u Aguntumu zvanično su otkopane tek 2006. godine.

Ruina Aguntum, sjeverni dio  Hamza Hamzabegović: RUINA AGUNTUM, NEKAD POGRANIČNI GRAD AVARSKO – SLAVENSKE IMPERIJE Ruina Aguntum sjeverni dio

Ruina Aguntum, sjeverni dio.

 

 

 

 

 

 

 

CIMG1552  Hamza Hamzabegović: RUINA AGUNTUM, NEKAD POGRANIČNI GRAD AVARSKO – SLAVENSKE IMPERIJE CIMG1552

Aguntum, ostaci lampi na ulje i razni reljefi na zidu muzeja

CIMG1546  Hamza Hamzabegović: RUINA AGUNTUM, NEKAD POGRANIČNI GRAD AVARSKO – SLAVENSKE IMPERIJE CIMG1546

Aguntum, muzej, razni predmeti na zidu

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Podijelite sa prijateljima