BIRN: Kako danas posluje Zemaljski muzej BiH imajući u vidu brojne probleme s kojima se suočava?
Adnan Busuladžić: Opća konstatacija kada je u pitanju Zemaljski muzej (kao i ostalih šest institucija od značaja za Bosnu i Hercegovinu – Historijski muzej BiH, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Umjetnička galerija BiH, Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, Biblioteka za slijepa i slabovidna lica BiH, Kinoteka BiH) jeste da nema riješen pravni pa ni finansijski status, što već više od 15 godina dovodi u pitanje njegovo postojanje.
Koncept je politički – da li ova zemlja treba da bude totalno decentralizirana, centralizirana ili polucentralizirana. Mi dobijamo sredstva, stoga bez obzira na sve, ne mogu biti kritičan prema Ministarstvu civilnih poslova BiH jer mi već godinama preživljavamo zahvaljujući njihovoj pomoći i u jednoj maloj mjeri pomoći Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo – godišnje nam daju 168.000 konvertibilnih maraka (KM).
Problem je u tome što su to nedostatna sredstva. Nama otprilike godišnje treba oko milion i 350.000 KM, a dobijamo oko milion maraka. Možda ta željena cifra izgleda mnogo za jednu instituciju, ali ne zaboravimo da mi imamo tri muzeja a jedan pravni subjekt.
To su arheološko, prirodoslovno i etnografsko odjeljenje. Milion i 350.000 se potroši na plaće i režijske troškove. Površina muzeja je 15.000 kvadrata. Samo žarulja imamo preko 4.000, stoga nam i račun za struju mjesečno iznosi oko 5.000 do 6.000 maraka.
Po sistematizaciji bi trebalo biti 120 uposlenika, a trenutno ih imamo 65, što govori da smo na granici kadrovskih kapaciteta. Od 65 je 25 stručnjaka (kustosi, arheolozi, biolozi, etnolozi, historičari umjetnosti). I deficitarni smo sa svim nabrojanim kadrovima.
Ove smo godine poslali podatke i Ministarstvu kulture i sporta Federacije BiH, tako da i federalna razina zna svu situaciju, dakle nijedna razina vlasti u resoru kulture nije neinformirana kada je u pitanju suština podataka o Zemaljskom muzeju.
BIRN: Na koji način isplaćujete radnike muzeja?
Adnan Busuladžić: Plate su neredovne, nesigurne. Mi od 12 mjeseci imamo novca za devet plata, i to je naš hronični problem. Generalno je problem u kulturi. Neću govoriti o kinematografiji jer se u to ne razumijem, ali kada je riječ o muzejsko-bibliotečko-arhivsko-galerijskoj djelatnosti u BiH, u našim okolnostima ne može komercijalno funkcionirati.
Također, pokušavamo s našom ponudom namaći sredstva kako god znamo i umijemo, ali to je suženi način zarade – prodaja karata, muzejskih suvenira, publikacija i knjiga, iznajmljivanje prostora i slično.
BIRN: Kakvo je Vaše mišljenje o transparentnosti dodjele sredstava institucijama kulture u BiH?
Adnan Busuladžić: Nisam upoznat na koji način se odlučuje na bilo kojoj razini vlasti. Ono što znam jeste da u Ministarstvu civilnih poslova BiH ipak postoji nekakva radna komisija koja analizira prispjele aplikacije i donosi neke odluke.
U Federalnom ministarstvu za nauku i kulturu postoje fondacije za izdavaštvo i kinematografiju. Koliko sam informiran, i u Ministarstvu kulture i sporta Kantona Sarajevo postoje radne grupe.
BIRN: Koliko Zemaljski muzej BiH godišnje bilježi posjeta i na koji se način javnost podstiče da posjećuje muzej?
Adnan Busuladžić: Kalkulacije pokazuju da se radi o oko 30.000 posjetilaca godišnje. Inače ne možemo puno uticati na nekoga.
Naš je zadatak da ponudimo kvalitetne sadržaje kroz naše stalne postavke, tematske izložbe i kulturne manifestacije. Problem je u sistemu jer ne možemo natjerati škole da dođu s djecom ako oni to neće.
Škole i ne žele dovesti djecu, vjerovatno iz nekih praktičnih razloga. Lakše ih je odvesti na livadu i pustiti da skaču. Imali smo jedan program u sklopu pedagoške djelatnosti jer smo shvatili da imamo poražavajuće slučajeve – da djeca iz naselja u Ilijašu, Hadžićima i Vogošći nikad nisu bila u Sarajevu.
Što se tiče turističkih posjeta, muzej smo uvrstili u turističke brošure, tako da nam pristiže svake godine sve više turista. Međutim, Sarajevo nije velika turistička destinacija, i to je činjenica.
BIRN: Smatrate li da je muzeju potreban menadžer, osoba koja će se truditi da vašoj instituciji namakne što je moguće više sredstava?
Adnan Busuladžić: Činjenica je da je prije rata bio jedan vrlo uhodan sistem. Obezbijediti dodatna sredstva jesu poslovi koji su se radili, posmatrajući s današnje pozicije, na nama neobjašnjiv način.
Naime, zvanično su se upućivali dopisi, pravili godišnji budžeti i projekcije, muzej je dobijao novac i to se odvijalo na jedan način. U današnjem vremenu, gdje ne postoji nikakav sistem, odnosno u društvu koje je na granici totalne anarhije, taj menadžerski dio izgleda tako da se snalazimo sami kako znamo.
Međutim, ne postoje takvi projekti, bar ja ne znam za njih, kojima bih mogao obezbijediti sredstva da 66 uposlenih godinu dana prima plaću. Upravo smo u toj situaciji gdje imamo mnogo projekata, ali ljudima ne možemo podijeliti plaće.
BIRN: Da li ste ikad pokušali aplicirati za neke međunarodne fondove?
Adnan Busuladžić: Aplicirali smo na više adresa. Neke smo dobili, na neke čekamo odgovor ili smo odbijeni. Ponavljam, mi nemamo riješeno redovno finansiranje i od međunarodnih fondova se ne mogu – i ja to otvoreno tvrdim – izmiriti redovni troškovi.
Niti postoji takav projekat koji će nama godišnje obezbijediti 300.000 nedostajućih sredstava za redovne troškove.
BIRN: Gospodine Busuladžiću, da li ste član neke partije?
Adnan Busuladžić: Nisam član nikakve partije.
BIRN: Smatrate li da bi muzej bolje poslovao da ste član partije?
Adnan Busuladžić: Ja nemam loše iskustvo u verbalnoj komunikaciji sa ljudima na pozicijama odgovornim prema ovoj instituciji.
Uglavnom su svi svjesni značaja Zemaljskog muzeja BiH, i to je neosporno. Ali isto tako je neosporno da, ukoliko bi na mojoj poziciji – poziciji direktora muzeja – sjedio čovjek neke vladajuće stranke, vjerovatno bi neke stvari drugačije funkcionirale.
BIRN: Na koji način muzejska građa trpi ovo nerješavanje pravnog problema Zemaljskog muzeja? Da li je u muzeju išta počelo propadati?
Adnan Busuladžić: Sva građa muzeja je ugrožena: metal nagriza korozija, insekti napadaju tkanine i preparirane životinje, a papir vlaga.
BIRN: Prije više od mjesec dana održan je posljednji susret direktora sedam institucija kulture od značaja za BiH. Tada ste nadležnim organima poslali pismo, tačnije apel za pomoć. Da li vam se iko javio od tada, da li je bilo ikakve reakcije?
Adnan Busuladžić: Niko nam se nije javio, sve je to nekakav status quo u kojem niko nije kriv, a ništa ne valja.
BIRN: Ima li Bosna i Hercegovina dovoljno novca i, prema Vašem mišljenju, na koji se način on raspoređuje?
Adnan Busuladžić: Smatram da BiH nema dovoljno novca, ali i ono što ima mislim da bi se moglo malo drugačije raspodijeliti.
Teško je poredati prioritete. Problem je što imate sistem u kojem niko neće nikome da se zamjeri. Nije sve ni do ministara. Morate imati ministra koji ima bezrezervnu podršku, da može sistem poredati stvari po prioritetu kako stvarno jeste.
BIRN: Treba li BiH jedno savjetodavno tijelo satkano od vrsnih poznavalaca svih grana u kulturi koji će svojim nezavisnim djelovanjem dati validne sugestije nadležnim organima da na objektivan način i transparentno podrže institucije kulture u BiH?
Adnan Busuladžić: Mi imamo vrlo kvalitetnih ljudi u svim poljima. Ali nije više problem u politici, nego u tome što su i ti ljudi subjektivni.
Imali smo, naprimjer, ministra kulture koji je po profesiji glumac, koji je ipak, uza sve poštovanje i pozitivne stvari koje je uradio, po logici stvari možda imao malo više afiniteta prema svojoj branši nego prema ostalim umjetničkim granama.
Čak i kada bismo imali to savjetodavno tijelo, vjerujem da bi bilo vrlo malo objektivnih ljudi koji bi rekli, naprimjer: “Da, ja sam režiser, meni treba manje sredstava jer muzeju trenutno treba više.”
BIRN: S obzirom na parolu “vrijeme je novac” i brzinu savremenog života, da li bi poziciju direktora od sada trebali obnašati isključivo “top menadžeri”?
Adnan Busuladžić: Direktor, odnosno top menadžer, u ovakvim institucijama, institucijama kulture, ne može biti diplomirani ekonomista koji će “nabavljati” pare. On nema mogućnost da će zaraditi velike pare, i to odgovorno tvrdim.
Ko god smatra da može drugačije, ja ga pozivam da preuzme ulogu direktora Zemaljskog muzeja i da vidimo šta može za godinu dana uraditi.
U tom smislu, nama nikakav top menadžer ne može namaknuti ogromna sredstva. I kada dobijemo neka sredstva, ona nam ne mogu riješiti redovno finansiranje.
BIRN: Ministar civilnih poslova BiH Sredoje Nović je 2006. godine reimenovao grant iz kojeg se finansiralo samo sedam institucija kulture od značaja za BiH. Aktom reimenovanja granta omogućio je da se sve institucije kulture i kulturno-umjetnička društva u cijeloj BiH mogu finansirati iz istog granta.
Kako ocjenjujete njegov potez s obzirom da se ovih sedam institucija kulture – pa tako i Zemaljski muzej BiH, uz Historijski muzej BiH, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Umjetničku galeriju BiH, Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku BiH, Biblioteku za slijepa i slabovidna lica BiH i Kinoteku BiH – sada našlo u istom košu sa svim ostalim institucijama i društvima koji se iole bave kulturnim radom?
Adnan Busuladžić: Pravo je čudna nauka. To je praktično apsurdno, ali i pravno-formalno ispravno, da Zemaljski muzej BiH stoji uz neki zavičajni muzejčić u nekom malom mjestu… Jednostavno, stvari pravno nisu izdefinirane.
Međutim, praktična strana medalje je da mi od tog ministarstva dobijamo 850.000 KM i to je nekih sedam-osam plata godišnje, imamo obezbijeđeno grijanje već evo tri-četiri godine. Ove godine nije ni dana kasnilo.
I to su iznosi više stotina hiljada maraka, mi ne znamo ni koji su iznosi, to se nama ne govori. To plaćaju Vijeće ministara BiH i Ministarstvo civilnih poslova BiH.
Dakle, mogu reći da sam nezadovoljan jer bi trebalo biti bolje, ali u postojećem stanju političkih odnosa i koncepata, treba biti realan i također mogu reći da Ministarstvo civilnih poslova BiH, takvo kakvo ono jeste, ipak radi koliko može.
Smatram, da sam i sâm na poziciji ministra civilnih poslova, bojim se da ne bih mogao radikalno drugačije uticati.
I što se tiče tih sredstava iz granta Ministarstva civilnih poslova BiH, ona se dijele na temelju konkursne procedure i komisije u kojoj sjede predstavnici Bošnjaka, Srba, Hrvata i gdje bi jedni i drugi glasali za prijedlog trećeg na način, naprimjer: sredstva će dobiti Zemaljski muzej BiH ako sredstva dobije i muzej u nekom drugom gradu.
BIRN: Dakle, novac se raspoređuje prema nacionalnom ključu?
Adnan Busuladžić: To je tako. Odlučuje se na način: mi ćemo glasati za vaše, ali i vi glasajte da prođe neko naš. Bez obzira i na to, pokušavali smo, i davali neke konkretne prijedloge, da se taj grant poveća.
Vi imate i vrlo kvalitetnih muzejskih i kulturnih ustanova u Republici Srpskoj – muzeji u Bijeljini, Trebinju, Banjoj Luci – i nisu to institucije bez težine i značaja. Te iste institucije nisu ni približno u rangu Zemaljskog muzeja BiH, i to treba jasno reći, ali u odnosu na svoju sredinu i na sve, imaju značaj s obzirom na blago koje čuvaju, rezultate… i to se ne može osporiti.
Mi smo predložili jedno najbezbolnije rješenje, da se taj grant poveća na način da se nama, sedam institucija kulture od značaja za BiH, namire nedostajuća sredstva, a nek se na to doda još izvjesnih sredstava za sve ostale institucije koje se finansiraju iz istog granta.
Međutim, to rješenje ili nije doprlo do nadležnih organa ili je možda nerealno u ovoj situaciji, ili nema političke volje.
Činjenica je da sve institucije kulture, ne samo iz Republike Srpske već od sada i iz Federacije BiH, mogu konkurisati za taj grant Ministarstva civilnih poslova BiH, ali sve te institucije u oba bosanskohercegovačka entiteta (Republika Srpska, Federacije BiH) imaju riješen status, odnosno imaju redovna primanja, a sredstva iz granta im dođu kao nekakva 13. plaća, višak koji im dobro dođe.
BIRN: Pošto grant ima iznos od tri miliona KM, da li svaka nova institucija koja se priključi na ovu listu granta oduzima i onaj dio sredstava koja su konkretno Zemaljskom muzeju namijenjena?
Adnan Busuladžić: Zemaljski muzej ne dobija manje sredstava, oni nama – mislim na ovih sedam institucija kulture od značaja za BiH – odrežu taj dio kolača koji su unaprijed predvidjeli, a taj dio od 1,5 miliona koji ostaje za ovih ostalih 60-ak institucija, dijeli se.
BIRN: Koliko godišnje manifestacija uspijete organizovati od vlastitih resursa?
Adnan Busuladžić: Muzej ima više djelatnosti: muzeološka djelatnost (kultura i izložbe), naučnoistraživačka djelatnost, pedagoška djelatnost, te izdavačka djelatnost. Svaka od tih djelatnosti iziskuje novac. Od svojih sredstava sami ne možemo organizirati izložbe. Kada apliciramo na projekte i tražimo, naprimjer, 10.000 maraka a dobijemo 7.000, onda taj dodatni novac nadomirimo iz ovog svog jada da bismo mogli postaviti neku izložbu. Nekada u zlatna vremena, naprimjer, 2007. i 2008. godine, kada je tek uveden i ovaj PDV, pa kada su ogromna sredstva bila u državi, kad nije bila ni ova finansijska kriza, muzej je zaista bio jedna košnica koja vrije. Naš koncept je inače da male i jeftine izložbe više ne pravimo. Nadam se da ćemo do početka iduće godine otvoriti veliku stalnu izložbu ajkula i raža, izložbu egzotičnih vrsta.
BIRN: Kakva je onda budućnost Zemaljskog muzeja BiH imajući u vidu da ste čak jedno vrijeme bili zatvoreni za javnost, te da zatvaranjem muzeja niste izazvali nikakvu reakciju u javnosti i institucijama vlasti?
Adnan Busuladžić: Treba naći sistemsko rješenje do kojeg nije lako doći. Neka i ostane status quo, ali neka se nađe način da se riješi finansiranje ovih institucija.
Vi imate tako već jedno rješenje kada je u pitanju Akademija nauka i umjetnosti (ANU) Bosne i Hercegovine. Kada je shvaćeno od ljudi tog doba, dakle 1995./96. godine, koji su se tada i pitali, u kojem smjeru ide država, donesena je jedana praktična odluka – da li je sretna ili nesretna, to ne znam – da ta institucija nije općinska, kantonalna niti federalna, trebala ju je država primiti, ali nije.
Akademija po svojoj djelatnosti pripada Bosni i Hercegovini i takva je prepoznata u svijetu, a novac za njeno redovno djelovanje daje Kanton. Naravno, ta sredstva su mala, ali Akademija uspijeva opstati.
Dakle, treba hitno riješiti način finansiranja, a pravni status neka ostane status quo dok se ne nađe neko realno rješenje koje ne bi nikoga ugrozilo. Ističem da rješavanje ove institucije ne znači ni veliko utvrđivanje Bosne i Hercegovine ni veliko urušavanje Republike Srpske.
Ako bi Zemaljski muzej BiH bio uništen, niti bi Republika Srpska bila jača, a ni BiH slabija.
BIRN: Trebaju li BiH ustavne promjene?
Adnan Busuladžić: Generalno, u našem društvu, kada želite nešto da uništite ili spriječite, onda se pozivate na zakon kada je u pitanju bilo šta, a kad nešto ima volje da se završi i uradi, onda se radi mimo pravila, propisa i zakona.
Tako vam je kada je u pitanju zapošljavanje, napredovanje u univerzitetima, naprimjer, neko nije zadovoljio da pređe iz docenta u vanrednog profesora, ali se progleda kroz prste i nađe se neko obrazloženje i problem je riješen.
Stoga je potreban jedan ljudski i istinski stav da se stvari bez karata ispod stola poredaju i postave. Nerealno je očekivati da strukture ovih sedam institucija kulture trebaju i moraju biti državne, ali se mora naći neko kompromisno rješenje.
Kad god se ovakav ili drugi problem rješava na način da ga rješavaju – uz dužno poštovanje, jer ne želim nikoga uvrijediti – “trećerazredni” politički predstavnici, onda imate jednu političku trakavicu – jedni misle jedno, drugi drugo, i tako u beskonačnost.
Ovaj problem moraju riješiti Sulejman Tihić (SDA), Lagumdžija (SDP BiH), Milorad Dodik (SNSD), Dragan Čović (HDZ BiH), Božo Ljubić (HDZ 1990), čelnici vodećih partija u BiH.
Sve dok ovaj problem budu rješavali predsjednici klubova stranaka, potpredsjednici kantonalnih odbora, pomoćnici ministara – imat ćemo stanje ovakvo kakvo imamo.
Država je deficitarna u konstruktivnim dijalozima.
Autori: Zvjezdan Zivkovic i Naida Balic