Alex Aleksandra Kostić//www.bosliterni.ba
Biografija autorice
Aleksandra Kostić je rođena 26.07.1968. u Rumi. Završila je studij matematike na Univerzitetu u Sarajevu a doktorirala matematiku na Tehničkom univerzitetu Hamburg-Harburg. Trenutno je zaposlena kao redovna profesorica na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na Oblasti matematika.
Objavila je 5 naučnih i stručnih knjiga od kojih jednu na njemačkom a jednu na engleskom jeziku i 40 naučnihi i stručnih radova. Prvi put se javila u književnosti u italijanskom zborniku iz opkoljenog i ratom ugroženog Sarajeva u redakciji Frančeska Pinzija i Ilde Batoli pod nazivom „Neko mi je ukrao snove”. Naziv zbornka je dat po rečenici iz njenog pisma. Pisma Aleksandre Kostić su dramatizirana u gradu Kremoni Italija i svjedoče o stradanju civila u proteklom ratu.
Objavila je samostalnu knjigu „U očima mojim nemirni vali…” poezija i proza. Ta knjiga je nagrađena na Manifestaciji za literaturu, umjetnost i kulturu „Planetopija 2019“ u Štipu za najbolju poetsko-proznu knjigu godine a na toj Manifestaciji je proglašena za međunsrodnog pjesnika godine. Godine 2021. objavljuje i dvojezičnu zbirku poezije „Shakespeare ponovno posjećuje moj dom“/ „Shakespeare Again Visits My Home“/. Objavila je pripovjetku „Šapat proljetnog vjetra“, u međunarodnoj zbirci kratkih priča deset autora „Dodirima duša 2“ Kultura snova Zagreb, 2020. godine. Dobitnica je brojnih domaćih i međunarodnih književnih nagrada od kojih ističemo: Zlatni medaljon za poeziju Kulturnog društva „Lahor” iz Požarevca, nagrada za najbolju pjesmu Manifestacije “Gordana Koceva“, priznanje „Džek popularnosti“ za poeziju za 2018, godinu, Povelju Udruženja slobodnih umjetnika Australije za osvojeno drugo mjesto na konkursu „Gentle Word 4“, 2020, godine u specijalnoj kategorizaciji, Poezija za vječnost, Velike povelje u povodu desete obljetnice Kulture snova za svestrani rad na programima i promicanju kulture, Zagreb 2021. godine, i mnoge druge.
Zastupljena je u 50 međunarodnih zbornika poezije i proze. Sudjelovala je u brojnim kulturnim manifestacijama. Bila je član žirija za ocjenu i odabir pjesama mladih pjesnika Udruženja Metamorfoza iz Sarajeva kao i recenzent jednog od njihovih zbornika. U više navrata bila je i član žirija Kulture snova za odabir najbolje pjesme festivala. Jedan je od voditelja Kulturnog kruga Sarajevo Kulture snova Zagreb i u organizacionom odboru je poznatih pjesničkih festivala Sarajevo na dlanu. Članica je više matematičkih i umjetničkih udruženja.
Članica je „Udruženja matematičara Kantona Sarajevo“, „DAAD Alumnog“, „Udruženja bosanskih umjetnika“ iz Sarajeva, „Kulture Snova“ iz Zagreba i „Udruženja nezavisnih pisaca iz Beograda“. Učesnica je brojnih kulturnih manifestacija.
Pripadanje (kratka priča)
Sarajevo, 11. maj 2009.
Pozno proljeće i kiša nad Sarajevom. Kiša… Kiše nad gradom moje mladosti su uvijek teške, monotone, depresivne, ali ova današnja je izuzetak. Pomalo zapanjeno gledam u pravcu Igmana, gledam u zavjesu od kiše, koja se spušta nad Sarajevom. Ovaj put je nebo čarobno-lijepo u svojoj neobičnosti, u magičnoj igri oblaka. Atmosfera tjera na razmišljanje, budi sjećanja i nostalgično me vraća u grad; u kome sam zavoljela kišu, ali i prvi put počela da razmišljam o značenju riječi PRIPADANJE.
Hamburg, 23. april 2003.
Kampus Tehičkog univerziteta Hamburg-Harburg.
>Moderni univerzitet s izraženim internacionalizmom. Zgrade Univerziteta su izgrađene u duhu sjeverno-njemačke arhitekture, stabilna zdanja od crvene cigle i jednostavnih linija. Ljepota jednostavnosti, bez suvišnih ukrasa, a iz svake linije se ogleda stabilnost i bogatstvo. Park u kome se Kampus nalazi, sa obiljem zelenila i malim jezerom, u potpunosti dopunjuje umirujuću atmosferu, tako karaterističnu za Hamburg, za tzv. sjevernu Veneciju. I naravno studenti… Studenti svakom univerzitetu daju posebnu snagu i ljepotu, ljepotu i snagu mladosti, otvorenosti i kreativnosti… Dok žurim na vježbe posmatram studente, koji takođe žure na predavanja i vježbe. Odzvanja graja, čuju se razni jezici pored oficijelnog njemačkog; i kao da je svaki strani student donio dio kulture svoje zemlje, koji kao kamenčić ugrađuje u čarobni mozaik internacinalizma; koji je zaštitni znak Tehničkog univerziteta Hamburg-Harburg (TUHH). Idiličnu sliku dopunjava kišica, koja stalno sipi. Za ove tri godine u Hamburgu, zavoljela sam kišu, laganu kišu Hamburga, koja pada i nekoliko puta dnevno, skoro svaki dan. Kao da te kiše, daju život Hamburgu, oživljavaju zelenilo i daju nestvarnu čistoću ovom gradu. Kao da se i priroda trudi dati idealnu klimu, za ljubav, za rad, razumjevanje, razmišljanje…
Ulazim u preadavaonicu i vježbe počinju. Klasična igra apstrakcije, koje samo matematika donosi. Opuštenost, a opet maksimalna koncentracija. Pokušavam izlagati interesantno, korektno, a sve to na stranom jeziku. Stres, i ipak izazov. I najednom usred zadatka pitanje:
„Možete li mi ponovo objasniti pojam pripadanja?“
Moj pogled se suočava s plavim očima studenta, koji mi je postavio to pitanje. Na tren, ostajem paralizirana pogledom, pogledom punim topline, ali i bola i tuge. Čudan osjećaj, osjećaj naklonosti spram studenta, koji je tako netipičan za profesionalnog matematičara.
Pokušavam objasniti, egzaktno s puno riječi. No, ponovo konstatacija i pitanje: „U matematici mi je pojam pripadanja jasan, ali u životu ne. Možete li mi praktično u životu to objasniti?“
Provokacija? Na trenutak osjećam bijes. Razmišljam o predrasudama spram mog predmeta, koje su iste u svim zemljama svijeta, i pomalo sam sretna, što je čas na samom kraju, i što će me kiša, osvježiti i oraspoložiti. Dok izlazim iz zgrade student mi prilazi i tužno reče: „ Asistentice, moje ime je Amir, da li imate malo vremena za mene?“
Ne, ne mogu riječima opisati iznaneđenje. Pa, radi se o mom zemljaku i otuda taj pozitivni fluid.
Ali, ne, ipak ne želim preći olako preko provokacije i počinjem : „OK, Amire, možemo li pričati na našem jeziku? Nikako mi nije jasan zadnji dio tvoga pitanja, i ne mogu se oteti utisku, da je cilj tvog pitanja bio usmjeren u pravcu negacije korisnosti matematike i…“
U pola rečenice me Amir prekide.
„Griješite, nije se odnosilo na matematiku“, i pomalo nesigurno nastavlja, „pošto dolazite iz Bosne, mislim da me možete razumjeti. Zapravo, imam potrebu da pričam.“
Zapanjenja klimam glavom dajući mladom čovjeku šansu, da iskaže nešto što ga evidentno tišti, što ima potrebu da ispriča nekom u ovom tako lijepom, a ipak stranom gradu, na sjeveru Europe.
„Znate, rođen sam u Goraždu i djetinstvo sam proveo tamo. Volio sam moju Drinu, zelenu, čarobnu brzu, koja se toliko razlikuje od Elbe. Snaga Drine je u njenoj brzini, iskonskoj čistoti… Ta rijeka dopunjuje ljepotu jednog malog gradića, zapravo kasabe, mog Goražda!“ tiho priča Amir, sa suznim očima, iz kojih prosto izvire neopisiva bol.
„Znate, ponekad i uporedim Goražde s Hamburgom, i znam da je to smiješno, ali ne mogu reći koji je od tih gradova ljepši. Da li je ljepša mala čaršija, s bijelim minaretima, ili prelijepe vile oko Alstera? Oba grada su mi i draga i tuđa!“
Pomalo začuđeno upitah: „Kako tuđa Amire, kako ti Goražde može biti tuđe? Vidiš, meni moje Sarajevo, to nije i nikada neće biti, pa makar me i smatrali i za lokalpatriotu…“
U pola rečenice nas prekide nešto jača kiša, pa brzo potrčasmo u kafić pri Kampusu. Koristimo priliku, da uz veliku šolju ekspres kafe i komad štrudle od jabuka, savladamo sjećanja. A sjećanja naviru… Kao planinska bujica…
Ponovo progovara Amir: „ Kada je počeo rat imao sam samo devet godina. Granate, strah, glad… I smrt naravno… Svu strahotu rata sam shvatio kada je poginula amidžinica Nusreta. Nju sam naročito volio, jer je pravila najljepšu zeljanicu i ružice na svijetu. Zaista najljepšu… Granata… Gledao sam to… A kada mi je babo ostao bez noge, moja porodica je izmještena prvo u Zagreb, pa onda u Hamburg…“
Dok Amir priča, moje misli lutaju prema ratu u Sarajevu, i kao da opet vidim razaranje svog grada… Ponovo preživljavam trenutak, kada sam čula vijest da mi je otac poginuo od snajpera. U jednom momentu pričam Amiru o užasu rata u Sarajevu i nastaje tišina. Mukla tišina za našim stolom. Samo suze u našim očima otkrivaju dubinu emocija. Tako bih rado zaplakala, naglas, iz svog srca, iz sve duše, baš tu u kafiću Kampusa, uz štrudlu koja mi je postala bezukusna, u najbogatijem gradu Europe…
Da bih spriječila suze zapitam:„ No, dobro Amire, kakve to veze ima s PRIPADANJEM, i tvojim pitanjem na vježbama?“
„Pa valjda ima… Ne znam ni sam… Sa deset godina stigao sam u Hamburg. Bili smo prvo smješteni na brod… Kada je kiša malo jača, kao da i sada, osjećam njegovo ljuljanje. Pa, učenje njemačkog jezika, drugovi Nijemci, drugovi stranci, a u kasnijoj fazi kada smo se preselili u kuću i komšije su bili Nijemci. Znate sve sam razumio, a nisam razumio ništa. Primjetili ste da govorim njemački bez akcenta, znači perfektno, a ipak to nije moj jezik, kao ni ovaj kojim mi pričamo…“
„Amire, ne mogu da vjerujem, ne, ne, razumjem te.“ ,pomalo ću zapanjeno.
„Nisam siguran da govorite istinu!“ reče Amir i nastavi. „Vidite, i ovdje ma kako sve divno izgledalo, postoje dva svijeta: svijet Nijemaca, i svijet stranaca, i što je najinterenatnije, oni se samo dodiruju, ali i ne prožimaju. Moj problem je, što nisam ni Nijemac ni stranac. I to je to pripadanje koje mi nikako nije jasno!“
Razmišljam… Iz Amirove priče izbija ubitačna snaga istine. Skidam naočari površnosti i razmišljam o svemu. „Amire, da li si pokušao da se vratiš u Goražde?“ pokušavam upitati, ovaj put sa strahom.
„Da“, nastavlja ovaj hrabri mladić, napola dijete, „ali, i ono mi je strano. Možda na drugi način, nego Hamburg, ali ipak strano… I tamo ljude i razumijem i ne razumijem.“
Zadnje njegove riječi kao da zabadaju nož u moju dušu. Neki čudan predosjećaj… Riječ PRIPADANJE i njeno značenje se po prvi put duboko utiskuje u moju glavu, u moje srce…
„Šta planirate dalje, poslije doktorata?“ upita Amir .
„Vratiti se u svoj grad, Sarajevo“, odgovorih tiho.
Hamburg, 15. oktobar 2003.
Amir je položio moj predmet i donio kolač na Odsjek za Matematiku, što je uobičajen znak zahvalnosti na TUHH-u. Zadnji put pričamo… Ovaj put ja sam uplakana zbog smrti majke, od karcinoma, a kao da je ta smrt, još više pojačala moju želju za povratkom u Sarajevo. Po polaganju matematike Amiru i meni ostaje samo jedna tema za razgovor, a to je PRIPADANJE!
Sarajevo, 23. oktobar 2004.
Ponovo na poslu u Sarajevu. Razočarana, a i sretna. Sretna što sam ponovo tu, u svom gradu, razočarana, jer me nekadašnji prijatelji ne prihvataju. Često se pitam, da li sam se toliko u Hamburgu promijenila, da se ljudima činim strana, a dijelom i oni meni… U svijest mi uporno dolazi Amirovo pitanje postavljeno na vježbama, i problematika PRIPADANJA. Tek sam sada postala svjesna novog problema, problema povratka u svoju zemlju. Nada… Nada, da će sve to vrijeme riješiti, i da će sve biti kao prije, prije mog odlaska 2000. godine u Hamburg.
Sarajevo, 11. maj 2009.
Iznenadni udar groma me trgne iz razmišljanja, i vrati u realnost. Pet godina je prošlo od mog ponovnog povratka u Sarajevo. Pet godina borbe za svoje mjesto u društvu, a i borbe u sebi, za svoj identitet. U tih pet godina, nekoliko posjeta Hamburgu… I tamo isto, osjećaj kao i u Sarajevu, i pripadanja i nepripadanja. Imam nelagodnost da se vrtim u začaranom krugu. Često se sjetim, priče svog studenta i drugara Amira. Kroz sva sjećanja odjekuje jedna jedina riječ PRIPADANJE, koja najbolje opisuje probleme svih, koji su u jednom momentu živjeli vani, pa se vratili. Da, mi smo se previše promijenili, da bi nas naša nekadašnja sredina, ponovo prihvatila, a opet premalo promjenili, da bi nas nova sredina u potpunosti prihvatila. Osjećamo se kao istrzana sveska dnevnika u tuđim rukama. Nada da će se nešto promijeniti, ipak postoji, dok kroz sarajevsku modru kišu odjekuje jače od proljećne grmljavine sablasna riječ: PRIPADANJE.
Voli me malo, da traje
/svim velikim ljubavima/
Kada su nam se oči srele
sve sile Svemira
strašću ujedinjene
u želji da
ljubav počne
u mrkoj noći
Sunce obasja tamu
na zvjezdanom nebu požude
Srce i mozak u sukobu
ni prvi ni zadnji put
Strast naspram nježnosti
bura naspram povjetarca
Iskustvo opominje…
Sve u strasti rođeno
u pepelu izgori
Voli me malo da traje
nježnošću proljeća,
zrelošću jeseni
Ljeto zaboravi!
Zaboravi da nas
ne zaveju vjetrovi
hladnih emocija
Molim te
voli me malo!
Na gornjoj palubi kruzera
U noći preispitivanja
Bez sjaja zvijezda nadanja
Na pučini Jadrana
Između neba i mora
Trebam Bože Tebe
da mi pomogneš da spoznam istine
u smislu besmisla
Brod plovi ispred bure…
Dušu lomi oluja
Huk vjetra isprepleće se
sa šansonom na klaviru
Kovitlac mrsi kose
Suši suzu beznađa
Osjećam se kao u
crnoj rupu svemira
Uplašena i sama u bezizlazu
Jedina svjetlost je ljubav
kojom se pobjeđuje rušilački ponos
Brod plovi ispred bure…