Armin Šetić o poeziji Farisa Šačića: „Zanesenjak ili drski pjesnik savremenosti“

Faris Šačić

U socijalno angažovanim pjesmama, autor se cinično poigrava sa snishodljivom, ponekad lakomom, nesigurnom i (ne)svjesno beskrupuloznom prirodom čovjeka, on nas ne kritikuje jer smo postali bića više satkana od mana, nego od vrlina, već nam daje podršku i ukazuje da nije kasno za promjenu bića i povratak svojoj individualnosti kao jedinom ispravnom putokazu u svijet dostojan čovjeka.

Piše: Armin Šetić

Kapacitet čovječije sposobnosti još uvijek nije projektovao mehanizam kojim bi se ljudi vratili u prošlost, otišli na drugi svijet ili uspjeli zakoračiti u ono što zovemo „pathos“ (emocija). Mada, vjerovali ili ne, među sarajevskim okrutnim planinama u čijem podnožju ljudi nesmotreno ne vjeruju u svoje nadnaravne moći, postoji jedan čovjek, zanesenjak, jedan Puškin i Jesenjin, koji na svojim plećima nosi olovno breme svijeta bježeći od komfora svile u kojoj ga žele ugušiti. Njegovi motivi, poput pomenute svile, zapravo, oslikavaju paralelan univerzum koji ljudi žive u stvarnosti i onaj drugi od kojeg mi mnogi bježimo misleći kako će nas spoznaja istine o kojoj ne znamo ništa razočarati.

Ovaj hrabri Don Kihot, ne samo da se ne plaši borbe s vjetrenjačama, izrugivanju od onih koji nikad neće moći satkati frazu onako kako on veze stihove u svojim pjesmama, on upoznaje svoju skrivenu nutrinu satkanu od znakova, emocija, čula, sve to na kraju oblikuje u savršene riječi uklopljene u okvir jedne smislene cjeline. Eto, otkrili smo kako je moguće otputovati u prošlost, ali ne samo da ćete upoznati suštinu stvaranja velikih djela koja su činili heroji vremena ovog pjesnika i pisca, već ćete zaroniti u oseku mora, nemirnog i poslušnog u isto vrijeme, hladnog, ali s mjehurićima od vatrenih iskri koje griju vaše srce milovanjem iskrenošću.

Rekao sam ovom drskom pjesniku, koji se usuđuje zadirati u najsitnije i najnebitnije pore naše esencijalne čestice postojanja, a to je pomenuti „pathos“, da poslije Puškina i Jesenjina, Andrića i Antića, Balaševića i Montena, još samo on ima hrabrosti činiti te neprimjetne korake od kojih odzvanja zemlja, a rečenice na hartijama poskakuju. Stihovi njegovih pjesama nisu konvencionalni, ovo nije zbirka poezije koju ćete uzeti i čuvati na polici poput svete Knjige, rijetko uzimajući u ruke, misleći kako vaš um ne može prozreti nanizane postulate. Ova knjiga jeste parnasovska svetinja, kojoj se sa sigurnošću hoćete vraćati svaki put kada vam srce prekrije tmina ili ljubav, a to dvoje kako ovaj autor navodi urijetko možemo razlikovati, ali nakon čitanja i izgovaranja stihova „Vozova periferije“, doživjet ćete kako se svjetlina sigurnosti i blagostanja podižu sa vaših dlanova, pretvaraju u mjesec miješajući zlatnu boju sunca sa bojom kristalnog snijega i prožimaju vašu dušu milinom i transcendentalnom magijom koja svoju jačinu ljubomorno čuva u svakoj riječi koja stoji na pravom mjestu.

Na prvi mah, možda će vam se učiniti da autor ima parnasovski pristup prema književnosti, a zapravo on je na najjednostavniji i pri tome genijalan način objasnio ono što mi osjećamo, ali nismo dovoljno porasli, iako autor nerijetko navodi da je malen, kako bismo shvatili našu senzibilnost i otkrili kako nam duša lebdi iznad tih prolaznih vozova periferije na čijoj litici odlučujemo kakvim ćemo životnim stazama koračati.

Ljubav je sjeme, u ovim pjesmama to sjeme ne niče iz zemlje, već iz neba, zalijevaju ga nemiri autorovog srca, te postaje razgranato drvo masline od čijih grana će se sačiniti kruna za izabranicu njegovih misli. U socijalno angažovanim pjesmama, autor se cinično poigrava sa snishodljivom, ponekad lakomom, nesigurnom i (ne)svjesno beskrupuloznom prirodom čovjeka, on nas ne kritikuje jer smo postali bića više satkana od mana, nego od vrlina, već nam daje podršku i ukazuje da nije kasno za promjenu bića i povratak svojoj individualnosti kao jedinom ispravnom putokazu u svijet dostojan čovjeka.

Čitav koncept djela podsjeća me na romantizam i modernizam devetnaestog vijeka, Faris Šačić kao da je neki slijepi putnik iz stoljeća kada su pjesnici živjeli svoje pjesme, a ne samo u njima vidjeli komercijalnu korist. Faris je pjesnik koji osjeća, živi i pokorno služi umjetnosti, njegovi olimpski bogovi su djelići mozaika koji je okarakterisan znakovima kao riječ umjetnost. Na kraju bih da dodam samo, kako možemo biti sretni što imamo tu čast da vremenski prostor dijelimo sa ovim zalutalim putnikom