Faris Šačić: Nad perom Mustafe Smajlovića/www.bosliterni.ba

Mustafa Smajlović

Mustafa Smajlović (16.07.1953. – 22.05.2019.)

Piše: Faris Šačić

O uspomeni, snu, sudbini i još nekim stvarima – nad perom Mustafe Smajlovića

            Nestvarno je začuđujuća i neizrecivo jednostavna spoznaja kako postoje one priče čiji vez odaje toliku jednostavnost izričaja i blizinu, prezasićenu simboliku prepoznatljivog habitusa običnog, bosanskog čovjeka, a opet snažan bijeg od individualnog i stremljenje ka univerzalnom, da nam se čini kako pulsirajući sa svakim novim redom, naše srce ispisuje samu priču, kao da je već unaprijed poznajemo i živimo duboko u našem nesvjesnom. Iščitavajući tintu, poput vina nas opija susret sa našim samim, uskomoralnim, ali i općeprisutnim spoznajama koje svakodnevno susrećemo. U tom sudbonosnom trenu, čitatelj i priča nastavljaju koračati zajedno.

Mustafa Smajlović, jedan je od onih pisaca koje je kritika godinama svrstavala među najnagriđavnije pripovjedače naših prostora, među dokazane pisce, oficire praktične književne škole koji su živjeli svoje riječi i koji su stvarali i nudili svoje djelo kritičarima i čitateljima prije nego što bi se našlo ukoričeno među tvrdim vezom. Sudbonosno, djelo bi zadovoljilo oba suda. Kritičari bi mu odavali počast stilskim formama, akademskim mjerilima primjećivali kitnjavosti jezika, tradiciju bošnjačke pripovijetke koju čuva i njeguje. Čitatelji bi, ipak, živjeli i prepoznavali ono vrijedno i čovječije. A autor kao da je ostajao po strani, ne pripadajući niti jednoj grupi naročito, a opet ih vezao i djelom i prisutnosti, poput konca koji miri dva kraja izderane košulje, provlačio se kroz oba, a opet pripadao nekom trećem, drugačijem, ali jednako smislenom elementu. I čini se kako je ta luckasta alegorija jedna od onih kojim bi se dalo objasniti egzistiranje autora u našem književnom i čitalačkom diskursu.

Smajlović je autor koji snagu svoga izričaja crpi iz sveprisutnih motiva svakodnevnice nekog bliskog, ali izgubljenog života, nostalgično i romantičarski, bez znakova ironičnog prikaza svojstvenog aktualnoj književnoj zbilji, nego isključivog, ponekad čak i naivno iskrenog pristupanja kategorijama sjećanja, sna i uspomena, analizirajući ih i tragajući za onim mrvenom smisla koje, pošto biva pronađeno, obasja cijelu priču. On je autor koji se vraćajući uvijek unazad, ne čini to pesimistično, nego upravo suprotno, gotovo terapeutski, opipavajući i osluškujući poruke i pouke, označava trag budućeg koraka.

Drama malog čovjeka nalazi svoj odjek u pričama inspirisanim ratnim dešavanjima, kada se sila trenutka osloni o pleća pojedinca. Ipak, on i tada ostaje okrenut svjetlosti, paleći je poput svijeće uljarice, nastavlja naglašavati radost malih stvari, poput trkača Dine Sarača, pod okom snajperiste, nastavlja trčati gradom i u konačnici, sam biva ustreljen. U ovim, gotovo mazohističkim nakupinama, iskri upravo spomenik inata, prkosa i ljubavi, samosvijesti čovjeka koji se sam potura pod metak nudeći pouku iz domene Filozofije Života. Slično kao što starac, izgladnjeo, počinje perutati goluba za golubom, a sa svakim novim, njegov osjećaj grijeha jenjava, blijedeći sa vremenom, preživljava u doba neljudi.

Rijetko, ali ipak izvijesno, ponekad uranja u političko ozračje, ali Smajlović nikada nije pristao uz one orvelovske misli kako je svaka priča u svojoj osnovi i krajnosti politička. Čini se upravo naprotiv, kako je svaku priču koja bi se i oslanjala na neki sistem, Smajlović, ustvari, dovodio u vezu sa čovjekom i fokusirajući se na njega oblikovao onu orvelovsku, panpolitičku umjetnost, u svojevrsnu – panhumanističku. Iako bi se u nekim pričama, kao što je „Beg“, mogla naslutiti i jasna poruka poslata kroz prizmu političkih gibanja između starih feudalnih i novih, komunističkih i socijalističkih strujanja izvezena u životnoj drami Mujbega Imamovića i sukoba sa ocem, ona to nije niti u osnovi niti u svojoj krajnosti. Ukoliko bi se ova priča i čitala kao politički angažirana, što bi svakako bilo neuobičajeno za Smajlovićev opus, nevjerovatno bi detaljno i stravično slučajno oslikala i sam kraj sistema za koji se borio i koji je predstavljao Mujbeg Imamović. Ipak, Smajlović iznad svega biva i ostaje pisac sudbina koje, čak i kada nisu u fokusu, ostaju sveprisutne u njegovim radovima, kao orkestar koji iz mraka prati glavne glumačke geste i grimase.

Česta i konstantna tema autora je smrt. Smrt kao nasilan ili prirodni element, ali uvijek kao nešto što niveliše priču i dolazeći „ni prije ni poslije nego u suđeni trenutak“, izravnava (s)misao, bruseći je do savršenstva. Reprezentativno, autor u priči „Džepni sahat“ ne izlazeći niti jednog trenutka iz ozračja smrti koja prožima redove na dženazi, koji umrlog nosi prema kaburu, misaono ne skreće sa kursa okrenutog životu. Put svih ljudi je isti. Misli svih ljudi su iste. Vrijeme postaje nevažan fenomen i gubi se u relativnosti spoznaje kako je svima živjeti do određenog trenutka. San, kao neizbježan fenomen mnogih, autora posebno zaokuplja i on mu posvećuje niz priča, ali i knjigu „Čovjek iz sna“. San se nameće kao onaj „deus ex machina“ kao onaj koji treba da upozori i da se, frojidovski prilazeći istini, iz nje izvuče u stvarnom Prezentu.

Ipak, možda je najljepše priče autora obojila ona nostalgija prema zavičaju, prema kratkim prizorima sjećanja koji se oslikavaju i osijavaju do zasljepljenosti. U pričama kao što su „Majka“, „Konac i misao moje majke“, „Sehara“, dolazi do olimpskih visina izričaja i poruke koje objedinjuju sve njegove radove i koji, u konačnici, postaju sam pisac, sažimajući ga do posljednjeg atoma postojanja. U tim pričama, Smajlovićev intelektualni i emotivni naboj mobilizovan je do reprezentativnih granica, a on sam, nudeći multiperspektivnost interpretacije, jednak angažman i suživot sa pričom traži i od čitatelja. Misli i simboli koji pretrpavaju bosasnku kuću, drhtureći kao nit bijelog konca u rukama majke, koji krpi rane i rezove prošlosti, okrečući kragnu košulje, osvjetljava put univerzalnoj Istini, istini malih stvari koje su od jedinog, sveopćeg značaja.

Ako je u nečemu bio i ostao neprikosnoven, onda je to samo njemu svojstvena simbolizacija kojom, hvatajući se za simbolike svakodnevnog života tradicionalnog bosanskog i bošnjačkog miljea, usvaja univerzalna značenja. Smajlović, za razliku od mnogih koji stvaraju u njegovom vremenu, nije bio pisac bezidejnosti, on je bio pisac koji je tražio upravo smisao, kao jedini i istiniti trag svojih radova. Iz malih stvari, isijavao je i vajao sveprisutne izlaze, dokazujući i zazivajući čak i ono onoričko: „Tako mi vremena“.

To je taj otok o kojem bi se valjalo ispisati i kazivati do iznemoglosti, pa opet ispočetka, svaki put uvjereni da smo vidjeli i obišli svaki kutak, da bismo ponovno okusili suprotno. Ali to je ono što pisce čini čitanima, to je ono što puteve čini prohodnima, to je ona mrva izazova koja poziva čovjeka na čitanje i pisca na ispisivanje, u vječnoj igri da se skriju zvijezde u „Seharu“ dnevnog svjetla, da bi ih, tražeći smisao, pronašli u noći, kada su nam i najpotrebnije. „Ni prije ni poslije nego tačno u suđeni trenutak!“ – kao da je znao.

Kao da se nadao.

Podijelite sa prijateljima