Faris Šačić: STRAH NACIONALIZMA/bosliterni.ba

Faris Šačić

Faris Šačić

Problem sa prijetnjom je što je ona podložna fabriciranju, umjetnom kreiranju, ili u krajnjem slučaju, stvarnom provociranju, produkcijom (čitati: režijom), te prijetnje.

Piše : Faris Šačić

Svjedoci smo kako u posljednjim desetljećima naše društvo prolazi kroz snažnu krizu, prije svega političku, retoričku, ekonomsku, koja za sobom povlači i onu, mnogo masivniju, kulturnu, prosvjetnu i socijalnu, da bi u konačnici rezultirala onim što većina nas prepoznaje kao stanje „beznađa“ ili „izgubljenosti“, a to jeste – potpunom krizom identiteta, koja se ispoljava, kako na nivou društva, kao cjeline, tako i na nivou pojedinca, kao njenog esencijalnog elementa. Ideja demokratije, čije je aktivno funkcionisanje zasnovano na kompromisu, u našem društvu, omeđenom granicama države Bosne i Hercegovine, ispunila je zaoštrena retorika i demagogija, kojoj se ne nazire ni ideja ni smisao, ali iznad svega ni kraj, sa snažnim centripetalnim, etno-nacionalnim centrima, konačno je rezultirala osipanjem i slabljenjem države, kao društvene zajednice…

            Takvo stanje navodi nas da se u jednom trenutku susretnemo sa neminovnom činjenicom i pitanjem vrijednosti takvih nacionalističkih retorika, nepomirujućih, nekada čak i kontrastnih viđenja, kako problema, tako i rješenja, rezultirajući u krajnjoj konsekvenci na jedan od dva načina: Nesigurnim prihvatanjem takvih tokova i prilagođavajući svoje svjetonazore onim glavnim idejama i trendovima svoje identifikacione grupe, uz sitne interesne satisfakcije, ili na drugi i mnogo pogubniji način – potpunom izgubljenošću u besmislu relativizma i stanju koje se često da opisati kao „beznađe“.

            Međutim, i jedan i drugi način očituju se snažnom izgubljenošću individualizma. Dok se jedni pristaju uklopiti u glavne tokove, prihvatajući ideje mase koje su ravne apstrakciji i dogmatizmu, a neminovno vode ka odustajanju od svojih ličnih uvjerenja i stavova koji ostaju nezadovoljeni i potisnuti, dotle ona druga počinje fokus potencijalnog uzroka za svoje stanje „beznađa“, tražiti u sebi, umjesto u sisitemu koji ne mogu promjeniti. U posljednje vrijeme način za „Prevazilaženje“ problema na nivou jedinke, manifestovao se u snažnoj emigracionoj krizi, koji odustajući od „borbe u koju su sudbonosno bačeni“, pokušavaju povesti novu borbu, na nekom drugom mjestu, koje postaje predmetom potencijalne idealizacije.

Sve to navelo je na pristupanje ideji Nacionalizma, kao reakciji na određena socijološka gibanja, ali prije svega budeći jednu  od osnovnih emocija na individualnom planu, golicajući je osjećaj Straha.

            Kako bismo dokazali ovu hipotezu, neminovno je okrenuti se ka razvoju ideje nacionalizma i njen kulturološki, historijski, ali i društveni razvoj. Nacionalizam se javlja poglavito u 18. stoljeću i prati proces razvoja građanske klase unutar apsolutističkih monarhija toga doba, a razvija se pod djelovanjem prosvjetiteljskih, a kasnije i romantičarskih uvjerenja. Iako se u početku osjeća snažna veza sa monarhizmom, jačanja centra moći u figuri Vladara, a sve s ciljem udaljavanja od pritisaka institucije vjerskog hrama, činjenica je kako nacionalizam pokazuje, istina u blagim tendencijama koje s vremenom postaju snažnije, težnju ka republikanskom uređenju i u konačnici ka zadovoljenju individualnih sloboda, prije svega sigurnosti, ali samo u sklopu određene grupacije. Nacionalni pokreti snažnijeg intenziteta i šireg obima koji zahvataju niz centara sredinom 19. stoljeća imaju jedan cilj: „Zaštititi se od jačeg neprijatelja“. Svejedno da posmatramo taj nacionalizam kao pokušaj odcjepljenja od velikih imperijalnih sila ili  skupljanju više sitnih jedinica u jednu veću, oni svi djeluju pod istim postulatom: pred strahom od vanjskog neprijatelja.

U tom vremenu nacionalizam se pokazuje kao zdrava sociološka tendencija. Individua, kako bi preživila, postaje isključivo dio mase i nastavlja funkcionisati kao dio mase jer su sva njena čula i potrebe zasljepljene osjećajem straha i probuđenim refleksom za preživljavanjem. Nacionalistička politika javlja se uvijek u asertivnom tonu i kreće se istim prugama djelujući na individuu, koja postaje nebitna zarad viših ciljeva – Jedinstva i slobode naroda.  Ne čudi stoga, kako se nacionalizam najsnažnije budi u ozračju trenutnih ili potencijalnih vojnih sukoba.

Nameće se kao neophodno za prisjetiti krajnjeg nacionalističkog momenta u modernoj historiji čovječanstva. Kada na čelo Italije 1922. godine dolazi Nacionalna fašistička ideologija, kao najradikalniji vid nacionalističke politike. Ipak, simbolika toga doba, iz razloga svog krajnjeg naboja, neminovno potkrepljuje našu tezu. Fašisti su za svoj grb uzeli stari rimski simbol „fascio“, odakle dolazi i riječ fašizam, predstavlja svežanj pojedinačno slabog, ali u snopu nesalomljivog pruća. Budeći tako osjećaj straha, režimi su kroz prošlost kontrolisali mase, šunjajući se među najosjetljivije, najdublje i u konačnici osnovne emocije pojedinca i prirodnim i ispravnim uvjerenjem kako se samo u čoporu svojih može odbraniti od drugoga i opasnijeg.

S vremenom, sociološki refleks postaje jasan i ogleda se u tromosti društva, teškom funkcionisanju njegovih institucija, težnji ka odbacivanju tereta nacionalizma i rezultira stanjem socialne patologije. Međutim, ovakvo uređenje dovodi i do duševnog osipanja pojednica koji, neshvatajući svoju svrhu, nakon što instinkt za preživljavanjem popusti, postaje nezadovoljna individua, nefunkcionalna u izvankonfliktom društvu.

S toga se čini da je neophodno zaključiti kako nacionalizam nije ništa drugo nego reakcija na emociju straha, te kako je on moguć tek ukoliko postoji prijetnja. U vremenu zdravog nacionalizma, kada ga je društvo i razvilo, tražeći matice oko kojih će se ujediniti: jezik, tradiciju, religiju, teritoriju, to jeste bio slučaj i neophodna faza u razvoju kako političke, sociološke tako i individualne misli. Međutim, problem sa prijetnjom je što je ona podložna fabriciranju, umjetnom kreiranju, ili u krajnjem slučaju, stvarnom provociranju, produkcijom (čitati: režijom), te prijetnje.

U našem društvu nije nikakva tajna kako su određeni čuvari svojih etno-nacionalnih stada pronašli zajednički interes u održavanju takve retorike i snažnom nacionalističkom naboju, džennetizirajući stavove svoje grupe, predstavljajući se kao sveci zaštitnici, ukazuju uvijek na problem „neprijatelja izvan NAS“, našeg korpusa, satanizirajući onog „DRUGOG“. A individue, kao osnovne ćelije toga lanca prirodno reaguju na provjeren način, sa višestoljetnom garancijom.

Ipak, treba razumiti snažan prirodni refleks i onih koji gospodare nad tom masom, jer je i njihova pomisao kako za svoja djela koja su proistekla iz interesne raskalašenosti i u konačnici iskorištavanju svojih položaja kao dirigenata, mogu rezultirati gubljenjem materijanih sredstava, imuniteta i konačno – slobode, budi jednaku emociju- STRAH, a reaguju sa još snažnijim zaoštravanjima i medijskim zasipanjem, kao garancijom za svoju SIGURNOST. Stoga ne čudi kako su u trenucima veće opasnosti od gubljenja svog privilegovanaog položaja, reakcije pred tom svješću upravo- snažnija etno-nacionalistička retorika. Pri tome neophodno je konstatirati kako sve naše reakcije u društvu pokreće emocija straha, te kako je ono što mi nazivamo NACIONALIZAM, na asocijativnoj razini, tek društvena reakcija na prirodni strah pred, veoma često, umjetno kreiranom prijetnjom.

U konačnici, postavlja se pitanja načina prevazilaženja takvog straha. U spoznaji kako je osnova problema ovakvog stanja koncentrisana na pojedinca, koji se tek kasnije priključuje grupi, čineći „koloniju za spas samog sebe“, neminovno je shvatiti kako svaka potraga za rješenjem problema populacije, nacije i tako dalje, ukoliko ne bi još više iskomplikovala, i ovako složenu situaciju, sigurno ne bi ni povela boljitku, jer je način posmatranja naroda, nacije, grupe, u osnovi, način nacionalista, te je neophodno pitanje rješenja problema sa populacije, svesti na pojedinca.

Ideje stvaranja nacije su općenito zastarile, bilo da ih posmatramo kao one koje izviru iz populacije (čitaj: naroda) sa zajedničkim karakteristikama, kreirajući države (kao što je slučaj sa nizom evropskih državica), bilo da ih posmatramo u obrnutim primjerima, kao države, koje su potom kreirale nacije (Sjedninjene Američke Države su isprofilisane na dva velika sukoba, Ratu za nezavisnost u 18. st. i Građanskim ratom u 19. st. Ipak, ona se isprofilisala kao Država sa snažno izraženom nacionalnom svješću, ali se ljudi različitih etniciteta, rasa i porijekla, identifikuju sa nacijom i osjećaju Amerikancima).

Iako su zastarile, ideje nacionalizma, imajući na umu sve ranije navedene primjere, nas uče jednu bitnu stvar… Ne postoji svetinja koja je pretpostavljena za maticu oko koje se okuplja nacija, već da se u različitim vremenskim kontekstima, situacijama i mogućnostima, valja pitanje nacije postaviti tek kao način da se odbranimo od vanjskog neprijatelja. Ona jača skupinu, ali ukoliko dugo traje, ona šteti pojedincu, koji u konačnici, prisjetimo li se riječi Eriha Froma u djelu Zdravo Društvo i njegovih refleksija na sličnu temu, mora reagovati na jedan od dva načina: „ (…) sa apatijom ili smanjenjem inteligencije, inicijative i sposobnosti, tako da postepeno prestaju da vrše funkciju pomoću kojih bi trebalo da služe svojim vladarima. Ili reaguju nagomilavanjem takve mržnje i razorne moći koja ih uništava kao i njihove vladare i njihov sistem.“

Ipak, ne treba isključiti i onu posljednju pozitivističku težnju, a koja se ogleda u stvaralačkom načinu prevazilaženja i čovjekovoj sposobnosti stvaranja novih sistema i ispisivanju novih stranica svoje vlastite historije u vidu kristaliziranja snažnijih, prosvjećenih pojedinaca u svima nama u sistemu prožetim slobodom, individualnošću, ali i zajedničkim djelovanjem za boljitak zajednice. Čovjekom koji će svojom vlastitom racionalnošću i hrabršću probuditi najveći strah Nacionalizma- izgrađene, hrabre, prosvijećene i zrele pojedince. Tek tada ćemo, kao što smo nekada davno učinili sa vatrom, prestajući da se bojimo Nacionalizma, uspjeti da ga kontrolišemo za dobro, nastavti koračati stazom neprekidnog razvoja naše svijesti i sposobnosti…

Podijelite sa prijateljima