Faris Šačić u Mostaru
„Kultura nekulture“ kao društveni produkt ili strateška politika!?
Piše: Faris Šačić
Hrabro napredujemo u nazadovanju!
I dok se bosanskohercegovačko društvo suočava s nizom globalnih, regionalnih i specifično-lokalnih problema u svom svakodnevnom ekonomskom, demografskom, naučnom, obrazovnom smislu, dijagnosticirajući i nominirajući samo sebe kao društvo u stanju socijalne patologije koja se nerijetko objašnjava čuvenim „deus ex machina“ pojmom, „tranzicije“, kulturni sektor ostaje latentan i nespretan da se suoči sa izazovima koje mu društvo i vrijeme nameću. Ipak, čini se kako je i sam taj pojam „tranzicije“ pomalo oksimoronski natopljen pri svijesti kako on, kao politički, ali i sociološki derivat, podrazumijeva kretanje, dinamiku, konačno – prolaznost. Tako se čini pomalo retrogradnim, ali u ovom logičkom nizu, krajnje neminovnim, stav kako naše društvo „statira u tranziciji“, a u pučkoj kulturi moglo bi se reći da, u najprostijem, ali politički-optimističnom obliku: „Napredujemo u nazadovanju!“
I dok je najpopularnija literatura našeg doba, znameniti (S)pasoš, koji se štanca u više hiljada primjeraka, postao već odavno klasična umjetnost za one koji su odlučili u fazama ili zastalno napustiti našu domovinu, sekundarna literatura za one koji ostaju, jesu listovi iz serije self-help: „Marifetlukhana za mlade političare“, „Foteljerosi, markomani i druge endemske vrste“, „Osnove minderologije“, „Jugonostalgike i druge bajke“, „Bit će bolje – jer ne može gore“ i sl.
U takvim okolnostima za Kulturu, kao društvenu kategoriju, kao političku strategiju, kao kolektivno naslijeđe, kao skup vrijednosti, u najužem i najširem smislu tog termina, kao da odavno nema mjesta. I bez obzira na to što bismo se mogli pozvati na čuvene postmoderniste koji stoje na stajalištima kako kultura živi i u nekulturi, jednako koliko i da se kulturna politika očitava i u samom izostanku kulturne politike, činjenica je da se „kultura“ kao termin, u pomalo heretičkom maniru, sve rjeđe koristi u svakodnevnom govoru, javnom diskursu, omladinskom, čak studentskom žargonu, ostajući sve dalji i stran pitkosti i britkosti današnjeg jezika. Neminovno se pred nas postavlja pitanje, kako to da je jedan, u osnovi tako širok pojam kao Kultura, uspio da se zagubi u dubokim džepovima današnjeg neoliberalnog mladog čovjeka, a kojem uzori postaju: playback umjetnici, instant političari, dame na baterije i endemski krkanoidi slične vrste!?
Kultura nekulture
Gdje je, u tom slučaju, nestala kultura ili kako je došlo do takvih kulturalnih nanosa koji su izmijenili društvene vrijednosti do te mjere da su izmijenili i Kulturu kao takvu!? Odavno su u kulturološkim teorijama prevaziđena razmišljanja romantičara XIX stoljeća o civilizacijskoj diskriminaciji ili civilizacijskoj hijerarhizaciji, čime bi se tematski ili prostorno odredili korpusi viših i nižih, boljih i gorih, pravih i nepravih kultura i slično, što svakoj kulturi daje pravo na vlastito postojanje i vlastitu vrijednost, neusporedivu sa drugima, već vrijednu kao takvu. U svijesti kako kultura nosi porijeklo od riječi „colere“ u značenju „uzgajanje“; „colonus“, u značenju „stanovanje“; „cultus“ u značenju duhovne dimenzije, čini se održivo mišljenje Eagletona kako je kultura u osnovi pokušaj kroćenja organskog determinizma i neovisnosti duha, stvaranja ograničenja, modela i kalupa razvoja, ali se ona i sama ograničava prirodnim granicama, dakle, ona sama sebe ostvaruje jednako koliko sama sebe i transcendira, vođena principima „etičkog struktuiranja“ te je kao takva, stalno promjenjiva kategorija. Na to bi se, bez većih poteškoća, mogla vezati Williamsova teorija „procesnog sazrijevanja kulture“ kroz kategoriju povijesti u nizu od „kultiviranosti“, „civiliziranosti“ do „etičnosti“.
Svejedno da li pristali uz stavove Williamsa kako je kultura „ukupnost načina života“, onu Kluckhohnovu, kako je ona „akumulirano znanje, mehanizam za reguliranje ponašanja ili skup prilagodbe“ ili Frowovu tezu kako je ona već „niz praksi i predođbi“, bez većih problema se da zaključiti kako kultura u XXI stoljeću opstaje neovisno o kategorijama isključivo kreativne kulture kao proizvoda misaonih vrijednosti i estetike koju propagira umjetnosti. Posebno je to uočljivo u neoliberalnom sistemu, gdje dolazi do relativizacije svake kulturne ili umjetničke kritike, čime nestaje i jedan od najjednostavnijih mehanizama reguliranja kulture kreacije, kao vida represije ili kanalizacije kulturne strategije, kao varijacije kulturne politike. Banalizirajući tim stavom, kultura odavno nije tek lijepo i otmjeno ponašanje, učtivost, teatar, kino, klasična muzika ili kiparstvo… Zapravo, kultura, sasvim opravdano, može biti i ono potpuno obrnuto tome, neučtivo govorenje, raskalašnost, negiranje kreativne kulture kao kulturne kategorije ili kreacije drugih misaonih vrijednosti kao nove kulture, pri čemu, ono što se označavalo kao „nekultura“, ukoliko postane prihvatljivo društvu, njegovim etičkim i moralnih standardizacijama, konačno, ako zavrijedi u kvantitativnom omjeru, postaje ni manje, ni više nego li – kultura, jer predstavlja (novi) sistem vrijednosti, obrazac ponašanja, model života i preživljavanja, evolutivno gledano, mehanizam opstanka.
U zavadi sa kulturom…
Gdje se u takvoj cirkularnoj postavci nalazi perspektiva za kulturnu politiku u našem društvu!? Kulturna politika, u najširem okviru, treba računati na kulturu kao odraz društvenog ambijenta i same kulture koja postoji u društvu, da bi se prema njoj odredila i nastojala je kanalisati u unaprijed određenom smjeru. Međutim, čini se kako bosanskohercegovačka politička stvarnost nema naročite potrebe za takvim manevrima, te da, u jednu ruku prihvativši neoliberalni model u kojem bi, jednako kao što tržište regulira samo sebe, i kultura trebala da regulira sama sebe, nastoji tek nijemo posmatrati očitu haotičnu sliku koja na stolove odgovornih dolazi u različitim oblicima, od trećeligaških anketa, preko ozbiljnih strategijskih analiza, do društvene i javne, konačno, medijske reakcije. Sva kulturna politika mogla bi se ogledati u fenomenu „kulturnog kozmeticiranja“, a nikako jasnog i dugoročnog strateškog djelovanja, što je vidljivo u svim javnim aktivnostima u oblasti kulture, posebno onim pravnim i financijskim. Svijetli primjeri svakako bi se mogli ogledati u lokalnim strategijama koje preporučuju, a u uspješnijim slučajevima lokalnog djelovanja i izgrađuju, infrastruktrune kapacitete za kulturne i sportske manifestacije, ali se to ne može u potpunosti smatrati isključivo kulturnom politikom, iako stvara pretpostavke za njen razvoj u novoizgrađenim infrastrukturnim i praktičnim okvirima.
Ipak, unatoč izostanku kvalitetne moderatorske uloge političkih organa, problem bi se, barem teorijski, regulirao akcijama civilnog društva. Pri tome, ono bi moralo da ispuni jednu pretpostavku, da bude zdravo civilno društvo, progresivno i usmjereno prema zajedničkom cilju… Tako se sondira i drugi problem kulturne politike našeg miljea. U našem društvu je već odavno prihvaćeno kako ima više pisaca, nego knjiga, kako su neki umjetnici više djela napisali, nego što su ih pročitali, hiperinflacija stručnjaka u vidu niza štancmajstora recenzija, te da se svako ko poželi može označiti etiketom umjetnika, kulturnjaka, bez da to podliježe bilo kakvoj sistematskoj i društvenoj konvenciji, pri čemu dolazi do izvjesne devalvacije značaja uloge kulturnjaka u društvu. Civilno društvo, prije svega njegova strukovna populacija, prema tome, iako znamenita brojem, nema aparate, stručnost, iskustvo, niti kvalitetan kreativni naboj, koherentnost unutar međusobnih kulturnih strujanja, kompatibilnost sa širim kulturnim tokovima Regiona, Evrope i Svijeta, te prema tome ostaje eutanazirano i složno s parolom verbalnog anestetika „bit će kako bude“.
U vrtlogu dijaloga između kulture i politike
Kao treća kategorija u kulturnoj politici, mogla bi se navesti komunikacija između ranije dvije, političkog elementa i uslovno nazvanog, kulturnjačkog elementa. Prostor za njihovu saradnju je već u samom početku problematičan. Naime, kulturnjačka masa ovisna je od politike u manjoj ili većoj mjeri, te kao takva u centar svojih aktivnosti nerijetko ne stavlja slobodarsku kreaciju kojoj bi umjetnost i kultura bili centar interesa, već sekundarne političke ciljeve, koji joj se nameću metodom represije. Mnogi kulturnjaci su ljudi uveliko ovisni od politike i političke milostinje koja se ogleda u financijskim podražajima, pa čak i političkim kreiranjem društvenog ugleda (što je slučaj u svim vremenima i sistemima), svejedno da li govorimo o kulturnjacima koji su stalno vezani za budžet ili tek privremeno, mandatno ili rekreativno (po konkursnom pozivu), njihov manevarski prostor za inicijativu, a posebno za sukob kao metod za ostvarenje cilja, kao posljednica te inicijative, ostaje skučen.
S druge strane, logičnim se čini postaviti pitanje mogućnosti komunikacije iz smjera političkog establišmenta. Takve inicijative su do sada bile dosta rijetke i uglavnom više slijedile ekonomske, nego li duhovne, misaone, obrazovne faktore. Ukoliko o takvim inicijativama u kulturnom smislu možemo govoriti, za njih su zaslužne uglavnom one etno-nacionalne politike koje uviđaju značaj njegovanja i promovisanja određenih nacionalnih osjećanja i nacionalnih kultura. Iako je ovo nerijetko jedini vid kulturnog ulaganja iz smjera politike, ostaje otvoreno pitanje kako se odnosi njegovanje isključivo etno-nacionalnih kultura u odnosu na državnu, bosanskohercegovačku kulturu kao takvu, te na koji način te kulture mogu ići u smjeru benignog razvijanja u okviru bosanskohercegovačke kulture ili čak činiti njegov integrativni dio, produktivan za daljnji razvoj bosanskohercegovačke kulture kao njihove ukupnosti. Za to, ipak, do danas nije pronađen nikakav zvaničan model i sve ostaje da bude kanalisano političkim taktiziranjima koja su uslovljena svime, samo ne samom kulturom.
Završni soundtrack
Tako naše društvo ostaje zarobljeno u kulturi koju je samo stvorilo i prihvatilo – zarobljeno u Kulturi Nekulture. U izostanku osjećaja i vrijednosti za kreativnu kulturu, nemoćno da se izbori sa političkom besperspektivnošću, lišeno svake kvalitetne kulturne strategije, te konačno, čuvano i korigovano latentnim, anamneziranim i eutanaziranim civilnim društvom, jedina kultura koja opstaje u bh. društvu, biva valorizirana i prihavatana je „nekultura“. Nekultura kao ispraznost svih onih suštinskih elemenata koji trebaju značiti plodno tlo, ne samo za razvoj, kanalisanje, upravljanje produktivnim kreativnim kulturnim politikama, nego i Kulture uopšte, kao sfere duhovne ljudske dobrobiti, kao duha jednog društva, kolektivnog pamćenja i težnje za općim blagostanjem, koje nam očito izmiče iz svakodnevnog govora jednako koliko i riječ „kultura“.
(Stavovi izneseni u tekstu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala.)
