Potesa Fatima Jamaković Čorambegić//www.bosliterni.ba
TREŠNJA
Gotovо svaka bašta u sarajevskim mahalama imala je bar po jednu trešnju. To je voćka koja nas, nakon duge i hladne zime, prva počasti svojim sočnim plodovima koji podsjećaju na crvene loptice i mame ljepotom. Jedna izrazito visoka, koja je nadmašila svo rastinje u blizini, nalazila se u napuštenom dijelu naselju Kobilja Glava. Tog trećeg jula hiljadu devet stotina devedeset treće godine bila je toliko okićena plodovima da su joj se grane savijale prema zemlji, prijeteći da će se polomiti od težine uroda. Tople zrake sunca milovale su joj kao krv crvene plodove, između kojih su se jedva nazirali zeleni listovi. Na momente se činilo kao da ima moć transformacije, dok su se blještavi slapovi svjetlosti prelamali na glatkim plodovima pretvarajući je u goruću buktinju, da bi već sljedećeg časa izgledala poput šarenog zamka između neba i zemlje. Nudila se svojom ljepotom kao nevjesta koja očekuje svog izabranika, ujedno usplahirena da se nešto nepredvidivo ne dogoditi. Mnogi su je gledali sa čežnjom i maštali o tome da dođu do njenih sočnih plodova, pogotovo kada nije bilo dovoljno namirnica ni za osrednji obrok.
Naselje u kojem je bila trešnja gotovo je opustjelo zbog blizine borbenih položaja. Većina stanovnika se povukla u sigurniju gradsku zonu. Oni koji su tu ostali oslanjali su se jedni na druge, što im je donekle ulijevalo osjećaj sigurnosti. Među njima je bilia jedna bliska komšijska skupina, Vahid, dobrodušan i vrijedan čovjek, sredovječna Fatima, Kadir i Emina sa svojim porodicama. Međusobno su se pomagali i većinu vremena provodili u Vahidovom podrumu. Za vrijeme bjesomučne pucnjave, tu su ostajali i po dvatri dana, iako su znali da ni to nije sigurno sklonište. Ali, zajedno su se osjećali sigurnije i lakše podnosili nedaće koje su ih zadesile.
Tog dana su Kadir i Vahid bili kući. Imali su slobodan dan, dok su muževi mlade Emine i Fatime bili na dužnosti. Vani je bilo mirno kao i prethodnog dana, samo se iz daljine čula sporadična pucnjava pomiješana sa cvrkutom ptica. Ljudi su užurbano hodali noseći kanistere s vodom, poneko drvo, listove maslačka i koprive da ih što prije spreme u skloništa dok je još mirno. I psi i mačke nekako su se slobodnije kretali tog dana. Pošto je bio miran dan, tinejdžeri Adela, Muamer i Fikret došli su u posjetu tetkama Emini i Fatimi. Adela je bila četrnaestogodišnja djevojčica krupnih plavih očiju i duge svjetlo smeđe kose, koju je uredno vezivala u visoki rep ili splitala u pletenicu. Voljela je da nosi farmerice i široke majice koje su još više isticale njene tanke duge noge i ruke na mršavom koštunjavom tijelu. Sušta suprotnost tijelu bio je njen veseo i pomalo nestašan duh, kao i razigrani osmijeh koji je titrao u zjenicama i kada je bila ozbiljna. Mnogo je voljela da pomaže tetki u kuhinji dok pravi ručak od onoga što su imali, a tetka se čudila tome kako to ona vješto radi. Nije je držalo mjesto. Uvijek je pronalazila načine i razloge da negdje ide. Fikret je imao šesnaest, a Muamer sedamnaest godina. Njihove majke bile su Eminine sestre. Njih dvojica su ličili jedan na drugog, obojica visoki, atletski građeni. Iz daljine bi ih čovjek prvo prepoznao po kosi, jer je Muamer imao kratku, uredno dotjeranu frizuru, a Fikret dugu kosu, na koju je bio posebno ponosan, koju je često vezivao u rep. Fikret je bio otvoreniji, volio je da se šali i pjeva. Imao je prelijep glas, dok je Muamer bio nešto tiši i povučeniji. Više je volio da čita i ponešto napiše.
Sunčano vrijeme izmamilo je Vahida i njegove komšije napolje. Sjedili su u skrovitom dijelu ispod kuće za starim drvenim stolom s klupama. Ispred njih je pukao pogled u nabujalo proljetno šarenilo, pa je livada izgledala poput zelenog ćilima ukrašenog raznobojnim šarama. Nedaleko od njih, troje mladih pokušavali su da igraju odbojku sa starom ispuhanom loptom. Budne Fatimine i Eminine oči, prepune ljubavi, često su skretale u njihovom pravcu. U igri ih je ometao pas Medi, koji je trčao za loptom poput djeteta i kad bi je dograbio, bježao s njom što je dalje mogao.
Kada bi djeca prestala da jurcaju za njim, Medi se vraćao umiljavajući se trljanjem glave o njihove noge i, poslije kratke stanke, igra bi se nastavljala uz smijeh i valjanje po travi. Vesela graja i miran dan opuštajuće su djelovali na društvo ispod Vahidove kuće. Željni svjetlosti i topline sunčevih zraka, zaboravili su na nemilu stvarnost, te je dan brzo odmicao. Već pomalo izmoreni od trke, mladi su se pridružili ostalima za stolom, a pas Medi je, ispruživši sve četiri noge, legao ispod stola.
U jednom trenutku neko je spomenuo trešnju. Adela je to jedva dočekala i počela da priča kako je prije dva dana gotovo trčeći prolazila s ocem uskim puteljkom, sakrivenim visokim rastinjem, nedaleko od trešnje. Izgledala je poput crvenog kristalnog dvorca na osami, okružena zelenim travama prošaranim poljskim cvijećem, sva ushićena pričala je Adela.
Počeli su se šaliti. Hajde, ko je najhrabriji da ode i nabere trešanja, pa dođe sa punim korpama da jedemo do mile volje? govorili su i smijali se.
Sve je u njihovim gotovo polupraznim stomacima budilo želju da odmah krenu do trešnje. Ta misao nije ih napuštala.
Mladi bi krenuli odmah, ali stariji nisu htjeli ni čuti za to.
Vahid i Kadir odlučiše da sami odu i naberu trešnje.
Međutim, Fatima i Emina su se pobunile govoreći da ih neće pustiti same. Stariji se počeše prepirati i zamalo odustadoše.
Ne, niko neće ići, a pogotovo vi djeco.
Previše je opasno! usplahireno je ponavljao Vahid.
Ali, teško je bilo zaustaviti mladost. Kobna misao jednom rođena u dječijim glavama nije ih napuštala.
Dan je miran i lijep, nema pucnjave.
Možemo za dvadesetak minuta biti ponovo kod kuće, još sa trešnjama, govorila je Adela osvajajući odrasle svojim razoružavajućim osmijehom.
Prvi su ipak krenuli odrasli, ne mogavši odoljeti dječijim molbama. Djeca su ih pratila s poveće udaljenosti, savjetovana da ostanu dalje od trešnje sakrivena u visokoj travi i da se ne približavaju, kako bi se mogla povući ako bi nešto krenulo po zlu. Branje trešanja za njih je bilo kao osvajanje Mont Everesta. Sreća i nezaustavljivi adrenalin bujali su u mladima. Stariji su hodali blago savijeni kako bi se donekle sakrili u visokoj travi. A djeca su se smijala skakućući kao zečevi i sve više smanjivala razdaljinu. Kada su bili na tridesetak metara od trešnje, nestalo je i ono malo straha koji ih je tjerao na oprez. Gotovo trčeći, svi jurnuše prema trešnji, a djeca, prateći situaciju ispred sebe, u trenu se stvoriše kraj njih. Obazirala su se na sve strane kao da ih neko prati.
Odrasli su ih gledali sa strahom i negodovanjem. Bili su tu i uzalud je bilo šta govoriti. Trebalo je samo da budu brzi i što prije se sklone iz vidnog polja neprijatelja.
Nećemo brati mnogo trešanja, govorila je uznemirena Fatima glasom koji je osjetno podrhtavao dok je gledala djecu.
Važno je da se malo zasladite i odmah, vas troje, trčite nazad kući.
Ubrzo su se sladili prvim slatkim plodovima sa najbližih grana. Kadir i Emina već su požurivali djecu da se vrate, govoreći im da će i sami odmah za njima. Odjednom se tu, gotovo niodkud, našao Medi i zamalo je oborio neke od njih jer je jurio kao pobjesnio unezvjereno zavijajući, pa poput strijele odjurio prema udolini nedaleko od trešnje.
Vidjevši Medija, Vahid u sekundi postade svjestan smrtne opasnosti. Reakcija psa mnogo puta ih je upozorila na opasnost i spasila od najgoreg, možda će i ovog puta. U trenutku je sve stalo, samo vrijeme nije remetilo svoj tok, neumitno je odbrojavalo posljednje sekunde. On skoči i raširenim rukama zgrabi Adelu i Muamera, želeći ih tako zaštititi od onoga što dolazi.
Začu se prasak granate, od kojeg kao da se brdo zatrese. Svi u bližoj okolini ostadoše nepomični na mjestu od zaglušujućeg zvuka i smrtnog straha. Jačina udara prelomi trešnju, a kiša usijanog željeza izli se na nju i tijela ispod nje. Niz rasute i polomljene grane slivali su se mlazevi sočnog crvenog soka, miješajući se sa toplom krvlju. Iznad pokošene mladosti, drhtao je vazduh, u kojem je, poput priviđenja, lelujalo sedam izbezumljenih sjenki istrgnutih iz svojih staništa. I ptice su, kao bez glava, letjele na sve strane stremeći nebeskoj visini.
Plave Adeline oči ostale su otvorene i začuđene gledajući u pravcu u kojem je odjurio Medi, dok su Muamerove, crne, ostale zakovane za plavetno nebo. Još jedne oči ostale su otvorene, oči dobrodušnog Vahida, u čiji su se zaleđeni pogled slili sva bol i strah ovoga svijeta dok je ležao sa dvoje mladih na raširenim rukama. Ostala četiri tijela bilo je teško prepoznati u zelenoj travi, koja je dugo treperila od siline udara i preplavljujućeg zvuka.
Kao što se uvijek dešavalo poslije granatiranja, ljudi koji su bili najbliži mjestu zločina priskakali su u pomoć ne misleći na to da i sami mogu stradati. Svo zlo i nepravda koji su ih zadesili budili su u njima taj čuveni bosanski borbeni duh, koji prvo eliminiše neprijatelja u njima samima, a to je strah. Kada njega nestane, više ne postoji nijedna prepreka u borbi za istinu i goli opstanak.
Tog trećeg jula, svi koji su poslije udara granate bili blizu trešnje na Kobiljoj Glavi nisu mogli pomoći nikom od sedmero ljudi koji su do prije desetak minuta snivali ljepše dane. Taj događaj je, u mnogim bosanskim dušama, ostavio neizbrisiv trag prošaran nijansama crvenih tonova, u kojima je zauvijek zaspalo sedam nevinih žitelja s trešnjinim sokom na usnama.
A s druge strane, na uzvišenju Poljine, vireći kroz dvogled u pravcu trešnje, zlikovac sebi u bradu promrmlja: Gle spasilo se pseto, baš lijepo, ne bih volio da ga imam na savjesti.
(Priča je inspirisana istinitim događajem i sjećanjem na nevine žrtve rata u BIH od 1992-1995 godine)
Fatima Jamaković Čorambegić, Iz knjige priča: I majka je voljela leptire.
KADA POŽELIM
Pronaći ću te u nedodirljivim sjećanjima
Dok koračaš konopcem poput mađioničara
Tačno na pola puta srest ćemo se
U zagrljaju davnog ludovanja
Pronaći ću te u mirisu procvalih lipa
Zapletena u ukradenoj mreži slatkih dodira
Na pješčanim obalama rasut u reljefu postojanja
Lakše ću te prepoznati u mirnoj luci tišine
Pronaći ću te u letu preplašenog galeba
Kada smo zbog ljubavi postajali ptice
Presrećni zbog visokog leta
Bježeći kroz oblake nepoznatih krajolika
Do sigurnog skrovišta i skore praznine
Pronaći ću te u uzdahu što nestvarno treperi
Nad kolijevkom našeg nastajanja
Daleko od kuće prepune dječaćkih osmjeha
Skrivenih u zagonetnom pogledu muškarca
Pronaći ću te u nesigurnosti našeg trajanja
A kada poželim, da ponovo, zagrliš mene
Bit će to samo znak mog postojanja.
Fatima Jamaković Čorambegić, Iz knjige poezije: Zagreb na dlanu.
SIRIJA
Tamo se smrt odavno uselila
U krilo majke gdje čedo spava
U kaplju vode što se topi na usnama žednim
U zrno pijeska što prži stopala bosa.
Tamo se smrt udomaćila
Uvukla se kroz trepavice u zjenice
Što unezvijereno traže spas
Poput davljenika koji gubi glas.
Tamo je smrt sjeme zakopala
Oštre klice duboko zasadila
Strahove poput gusjenica razmnožila.
Tamo se smrt u korov pretvorila
Tek procvale cvjtove sasušila
Nedozrelo klasje otrovom začinila
Sve puteve slobode u pustinju pretvorila.
Tamo se smrt obistinila
U praznim pogledima bez cilja
I zadnji tračak nade ognjem sagorila.
Tamo se smrt veliča znakom uginule ptice
Masonskom moći sablasnog daha.
Tamo je smrt dobila oblik Obećane zemlje
Što tračkom svjetla ponekad
Dopre u obamrla tijela i usahle oči.
Tamo je smrt poprimila miris Zapada
Dok gleda kako izdiše dan
U očima tužnim gdje umire prekinut san.
Fatima Jamaković Čorambegić, iz knjige poezije: More na dlanu.
POZORNICA
Nemoćna sam na
Pozornici vremena
Na kojoj pleše
Moja sjena, bačena
U noći punog mjeseca
Preobrazit ću se u svica
Ili noćnu lutalicu
S čašom crvenog vina
Neka me odvede u slatki san
Do sljedećeg čina.
Iz moje druge knjige poezije: U zvijezde zagledana.
Jedno od Fatiminih djela