Vizija Bosanaca: Država Bosna bez paradržavnosti i Bosanski Parlament bez antibosanaca. Bosanski stećak, Radimlja.www.bosliterni.ba
Danas se, 18. novembra 2024. godine, navršava 34 godine kako su Bosanci izabrali konstitutivne demagoge na vlast, sunitske monoteiste, ortodoksne monteiste i katoličke monoteiste, poredano po broju pristalica. Kad su se rasplinule stvorene iluzije, ostalo je stanje kaosa prožeto najtežim kriminalom, što traje do dana današnjeg.
Piše: Hamza Hamzabegović
Sadržaj
Prevara naroda montiranim izborima
Pojava Svete Marije u Bosni
Pokušaj brisanja bosanske povijesti i bosanstva
Sukobi konstitutivaca
Dejtonija je loše promišljeno uređenje
Civilna država Bosna, vizija ili utopija
Dojčizam kao moguće uređenje države Bosne
Prevara naroda montiranim izborima
Uz pomoć Europske Unije održani su u ondašnjoj Republici Bosni i Hercegovini 18. novembra 1990. godine prvi, navodno demokratski višestranački izbori. Tada su organizirane monoteističe konfesije (sunitska, ortodoksna, katolička) vještim izbornim manipulacijama obezbijedile vlast svojim ultranacionalistima za narednu vječnost.
Bila je to klasična prevara naroda, što su Bosanci kasno shvatili. Međutim, učinjenu životnu grešku oni više nisu u stanju ispraviti.
U borbi protiv opasne komunističke antiljudske ideologije, Europska Unija se kod tih izbora uglavnom oslanjala na tri organizirane i najjače konfesije u Bosni, sunitsku, ortodoksnu, katoličku. To se u takvim kalkulacijama ispostavilo kao kobna greška jer su na vlast došli pobožni ultranacionalisti.
Na kraju se pokazalo da je Unija učinila bosanskom narodu medvjeđu uslugu, što graniči s kriminalom. Takozvani ostali, među koje spadaju i Bosanci, a kojih ima daleko više od konstitutivaca, izgubili su svoja osnovna politička prava „birati i biti biran“. Mada su protiv takve apsurdne konstitutivne politike donesene brojne sudske presude, ipak ultraši ne popuštaju niti odustaju od zacrtane namjere da Bosnu raskinu na tri vjerska distrikta.
Dakle, od tada pa do dana današnjeg svi izbori su drska malverzacija ultranacionalista, koje narod naziva klerofašistima. Niko im ništa ne može, ni Bog, jer oni u svojoj oholosti sami oblikuju Božije odredbe prema svojim potrebama, ni narod, pošto u takozvanom konstitutivnom društvu volju naroda kreiraju svećenici, ni Europska Unija, jer ona neće da prizna svoje nekorektno ponašanje niti činjenicu da je simuliranje demokratskih izbora s više ultraških partija i vještačkom opozicijom ipak prevara naroda, niti Ujedinjene Nacije, jer one nemaju alatke kojom bi monoteistima oduzele pravo na teroriziranje bezbožnog naroda.
Da je skoro svaki monoteizam izopačeno duhovno zlo, dokazali su ratnim užasom u Bosni sunitski monoteisti i ortodoksni monoteisti i katolički monoteisti. Tako je Bosnu u njenoj dugoj historiji opet zadesio jad i čemer.
Najprije su svećenici svojom neograničenom čarobnom snagom preobrazili komuniste u fašiste i antibosance. Otpočele su tri vjerske revolucije, sunitska, ortodoksna, katolička. Njihove mračne vizije ne donesoše nikakve dobrote ili radosti bosanskom narodu, već samo mržnju, teror i demonske prijetnje Božijom silom. Svaki novi vjerski objekat u Bosni postajao je metastaza ljudskog zla. Fobija od svećenika izaziva kod Bosanaca strašne frustracije.
Ovi takozvani postkomunistički klerofašisti svojim ponašanjem evoluiraju doba srednjeg vijeka. Mada proteklo vrijeme nije moguće vratiti, ipak je kod bosanskih teokrata budućnost idealizirano srednjovjekovlje. Svaka od ove tri vjerske konfesije ima svoju krvožednu tajnu službu, koja se ne razlikuje od srednjovjekovne inkvizicije. Tu se mobilizira najgori ljudski šljam.
Slijedilo je bezočno i krvavo prečišćavanje vjerskih korpusa od bezbožne primjese, i to navodno prema Božijim odredbama, a i blagoslovu Europske Unije. S položaja su izbacivani preostali komunisti, a usputno i ateisti, heretici ili deklarirani Bosanci iz svih društvenih segmenata. Vjerske inkvizicije su divljale, pljačkale i ubijale stvarajući pakao na zemlji, i to navodno sve po Božijoj volji. Ove izvitoperene vjerske revolucije nanijele su nenadoknadive štete državi Bosni i bosanskom narodu.
U konstitutivnom užasu vjerske inkvizicije su istjerivale ljude iz njihovih domova, opet po Božijem nalogu urlajući svoje pobožne parole. Mnogi su napustili i dom, i zavičaj i domovinu tražeći glavi spasa u europskim i prekookeanskim zemljama.
Za heretike, kojih u Bosni i dalje ima u značajnom broju, svaki konstitutivni svećenik je dinamit zla koji hoda po zemlji s upaljenim fitiljem. Oni kao zloguki proroci nose ideologiju propasti, bijede i beznađa. Zlo iz svećenikovih usta razasuto po Bosni opasnije je po ljude od bilo koje epidemije.
Pojava Svete Marije u Bosni
Zarad tih devijacija u vjeri brojne su optužbe od strane Bosanaca i pristalica civilnog uređenja na račun trostrukih klerofašista i njihovog totalitarnog režima. Još im se predbacuje da zlonamjerno preinačavaju Božije odredbe za svoje vjersko-političke potrebe i namjene, i to svaka konfesija prema svojim interesima.
Svećenici pak, suprotstavljajući se ovakvim hereznim tvrdnjama, ubjeđuju sve i svakog uz veliku halabuku da oni ništa ne izmišljaju. Naime, paket Božijih zapovijedi, kojih se oni strogo pridržavaju, donijela je Sveta Marija, supruga vrhovnog Boga, kad se onomad pojavila u Bosni na jednom značajnom svećeničkom skupu. Tada je Sveta Marija rekla da Svevišnji naređuje svećenicima da unište bezbožnu Jugoslaviju, te da međusobno raskinu hereznu Bosnu na tri vjerska distrikta. Još je rekla da je vrhovni Bog, dakle njen suprug, za taj poduhvat od historijskog značaja u vjetru poslao trostruko više čarobne energije svećenicima u Bosni.
O svemu tome svejdoče i čobančad, koja se zadesila u neposrednoj blizini i sve to doživjela. Baš od njih se sve ovo i raščulo po bosanskim selima.
Treće svjedočanstvo ovog povijesno značajnog događaja nude vozači automobila, koji su svećenike šoferirali na taj skup u skrovito mjesto među bosanskim brdima. Bilo je to u doba dubokog komunizma, kad je komunističko crvenilo svojom žestinom kod ljudi spaljivalo i samu pomisao na višepartijske izbore, a i svako vizioniranje o nekakvom slobodarskom uređenju civilnog društva.
Na tom skupu su svećenici, što su kasnije sami objašnjavali, donijeli plan i program kako bi se srušilo uređenje koje je komunistička partija oblikovala prema svojim potrebama, te se kao pobjednica nad narodom basnoslovno luksuzirala u njemu. A vozači od svećeničkog povjerenja ističu jedan detalj. Naime, Sveta Marija bila je obučena kao bosanska šokica, dakle bijela duga košulja s izvezenim poprsjem i bijele duge gaće.
Historijski gledano, od ovog skupa svećenika u bosanskim gudurama otpočelo je globalno rušenje vladavina komunističkih partija u Europi.
Pokušaj brisanja bosanske povijesti i bosanstva
Nepoznavanje sopstvene historije jedan je od uzroka tragedije Bosanaca.
Da li su svećenici zbilja dobro zapamtili i protumačili riječi Svete Marije ili opet po običaju oblikuju legende za svoje potrebe, nije nam baš jasno, ako nam je išta jasno, mada se to tiče nas, našeg bosanskog identiteta, naše države Bosne, naše bezbijednosti, pa i naše budućnosti. Uglavnom, kako svećenici prenose, surpuga vrhovnog Boga je njima na kraju rekla da trebaju uništiti sve one koji ne vjeruju da je svećenikova riječ živa istina i zato je sveta riječ.
A prema nekim svećeničkim kazivanjima, koja se izmiču normama zdrave logike, nikad nije bilo ni Bosne niti Bosanaca u njoj, što je za istraživače povijesti obična glupost bazirana na duhovnim zabludama. Međutim, ono što su Bosanci prilično kasno shvatili, kako izgleda, to i nije bila nikakva zabluda, već sračunato agitatorstvo kako bi se Bosna raskinula na tri vjerska distrikta.
Svejedno, potaknuti ovim i slušajući svećeničke homilije, otpočeli su i konstitutivni etnohistoričari brisati bogatu bosansku historiju lansirajući razne dezinformacije. Negirajući Bosancima njihov nacionalni identitet, stvorili su identitetsku konfuziju. Zato oni sad, soleći pamet ljudima, navode mnoge druge identitete u srednjovjekovnoj Bosni bez validnih dokaza. A na pitanje savjesti: Da li je važnija vjera ili država? Slijedi odgovor i etnosvećenika i etnohistoričara da je preča vjera od bilo kakve bosanske države.
U ovaj antibosanski kontekst uklapa se i naredna legenda, koja je zapravo vješta krivotvorina. Naime, kad je turski sultan stigao do rijeke Miljacke u današnjem Sarajevu, pred njega su izašli prvaci bogumilske sekte, koja je navodno živjela na bosanskim prostorima, te mu predali starješinski štap i tako priznali njegovu vrhovnu vlast. Pošto su bili bosi, sultan je nazvao ovaj narod Bosancima, a njihov prostro Bosna. To je tako ostalo kod etnokrata kao nepobitni historijski faktum.
Kad čuje ovakvu nebulozu, i najnenačitaniji stanovnik ovog podenblja budi se iz svoje letargije. Polako mu se bistri pred očima. Na kraju i on uviđe da se nalazi u začaranom krugu konstitutivnog zla. Postaje svjestan činjenica da je dejtonsko uređenje teška prevara bosanskog naroda.
A izmišljena legenda o nekakvim bogumilima nema ništa s realnom historijom, pa ni s tim kako su Osmanlije osvojile Kraljevstvo Bosnu. Ono što bi trebalo biti fabrika znanja, osorani konstitutivci su preinačili u rafineriju zabluda da bi se postigao pogrešan efekt. Cilj opravdava sredstvo.
Ovdje smo prostorno ograničeni, te ne možemo raspravljati o društveno-političkim fenomenima: „Pojava Svete Marije u Bosni i globalno rušenje komunizma“, ili pak o načetoj temi „Kako nasta postkomunistički klerofašizam?“ antiljudska i antibosanska ideologija još opasnija od komunističke.
Zapravo, mi i ne znamo šta je Sveta Marija govorila na tom skupu, ako ga je ikako bilo, ali nepobitno svjedočanstvo srednjovjekovne Bosne, Bosanaca i bosanstva su na hiljade stećaka. To su nadgrobni spomenici imućnijih Bosanaca. Također su i brojne povelje bosanskih vladara dokazi o Kraljevstvu Bosna, starim Bosanacima, njihovom bosanstvu, te uopšte o naprednoj feudalnoj državi Bosna.
Sukobi konstitutivaca
Onda su se tri konstitutivne konfesije zavadile oko raspodjele narodne imovine, koja je ostala od komunista. Prema ljudskoj logici to pripada državi Bosni. Profit od tog kapitala trebao bi se koristiti u socijalne namjene.
Ali, ništa od toga. Otpočela je sveopšta pljačka i jagma svega postojećeg. Da li je i to Sveta Marije naložila u prenesenom paketu Božijih odredbi, Bosancima ni danas nije jasno, kao ni još mnogo toga. Najprije je uništeno pravosuđe i javno tužilaštvo. Više nije bilo nikakve institucije koja bi bila u stanju da brani interese izmučene države i njenog ojađenog naroda.
Od teških kataklizmi, koje su zadesile državu Bosnu kroz njenu dugotrajnu povijest, svakako se mogu izdvojiti tri: Okupacija nacifašista u Drugom svjetskom ratu i njihova masovna strijeljanja ljudi, zatim tursko zauzimanje Kraljavstva Bosna i odvođenje u ropstvo na desetine hiljada radno sposobne omladine, pa onda ovaj trostruki monoteistički klerofašizam u postkomunističkom razdoblju, te njihovo pljačkanje države, prečišćavanje vjerskog korpusa od bezbožne primjese i masovno rastjerivanje mrskog naroda.
Očito, kriminal koji se čini u ime monoteizma nije nikakvo zlodjelo i ne smije ga niko sprječavati ili osuđivati, ni heretik, ni ateist, ni humanist, ni borci za ljudska prava niti bilo koji sudija.
Slijedeći ideologiju svojih etničkih mangupa, započeli su vjerski korpusi konstitutivne ratove. Tako su se, navodno braneći svoju vjersku braću, umiješale i susjedne države, što je praktično bila agresija na Bosnu. Uvidjevši da je klerofašistička ideologija još opasnija po ljude od već propale komunističke, umiješala se i Međunarodna zajednica prisilivši na kraju sve tri podivljale konfesije na kakav-takav mir.
I dok je Bosna bila prekrivena leševima svojih poubijanih građana, postignut je i taj Dejtonski Sporazum o primirju.
Kako nas etnopolitičari ubjeđuju, sve je obuhvaćeno u tom Mirovnom sporazumu i Dejtonskom Zakoniku da ne treba više ništa ni dodati ni oduzeti.
Ultranacionalisti to interpretiraju tako da je tim sporazumom dražava Bosna dodijeljena njihovim vjerskim korpusima u vlasništvo, te oni imaju pravo da s tim imanjem raspolažu kako im je volja. Zagarntovana su sva vjerska i politička prava sunitskom vjerskom korpusu i ortodoksnom vjerskom korpusu i katoličkom vjerskom korpusu. Tako su etnomangupi, braća u kriminalu, podijelili državu na ortodoksni dio i na sunitsko-katolički dio. Očito, dejtonizirani zakoni dozvoljavaju ultrašima sve, a Bosancima pak sve zabranjuju.
Time je narod izgubio državu, a Bosanci sva svoja vjerska i politička prava. Ko je izvan navedene tri konfesije i ko ne vjeruje u svećenikove riječi, ne može se politički aktivirati. Njega Centralna izborna komisija skida s liste za izbore.
Dejtoniziranim zakonima oštećeni su pripadnici drugih konfesija, te ateisti, heretici i Bosanci. Izgubili su pravo da vjeruju u svoje vizije natprirodnih bića, ili pak pravo da ne vjeruju ni u kakve duhovne pojmove. Da ovako dejtonizirano društvo ostane trajno na snazi, o tome se brinu vjerske inkvizicije (tajne službe u koje se selektira najgori ljudski ološ).
Dejtonija je loše promišljeno uređenje
Ubrzo se ispostavilo da je Dejtonski sporazum za bosanski narod apsurdna politička konstelacija. Naime, milionske donacije od Europske Unije za pomoć narodu raspodijele trojica etničkih vođa i više niko ne zna u koje svrhe su upotrijebljene. Državni Parlament u Dejtoniji nema nikakve moći, pa zato i nije u stanju da spriječi mangupske mahinacije etnopolitičara.
Dejtonija je postala leglo i utočište svake vrste kriminala. Riječ moral je za etnofašiste vulgaran pojam. Više ne postoji zakonska sila koja bi štitila državu i njen narod od ultranacionalista i vjerskih aristokrata. Pošto sudije nemaju Dejtonskog Zakonika u rukama, primorane su da sude po prijašnjim zakonima, ili po svojoj intuiciji ili po svećeničkim sugestijama.
Kako se pak ponegdje situacija interpretira, ni Dejtosnki sporazum, ni Dejtonski Zakonik niti podjela države na Sunitsko-Katoličku Federaciju i na Ortodoksnu Republiku, nisu ratificirani u Bosanskoj Skupštini prema normama civiliziranog društva.
Ko je u to ubijeđen, smatra da kompletan sistem Dejtonija ne počiva na validnim zakonskim osnovama. Ultranacionalističke partije ne vladaju prema ratificiranim zakonima, već po svojim dogovorima, što su često čudne pravne akrobacije. Oni su vladavinu i zakonodavstvo toliko zamrsili da se država ne može zakonskim paragrafima braniti od njih, to jeste od unutrašnjih neprijatelja. Za one koji govore o pravnoj državi, bila bi to čista anarhija i etnojavašluk.
U tom planiranom kaosu etnički mangupi se dobro snalaze. Oni prema svojim dnevno-političkim potrebama modeliraju Božije odredbe ili za tu svrhu izmišljaju dejtonske paragrafe. Kroz stručno ispiranje pameti ljudima i prevarom naroda, te zbog manipuliranja izbornim rezultatima Dejtonija je za narod u biti besperspektivno društvo. Omladina u značajnoj, čak u procentualno izraženoj mjeri napušta ovaj dejtonski apsurdistan. Osim prijetnji narodu svim i svačim, nema nikakve inovacije koja oblikuje sutrašnjicu.
Ljudi kroz to zapadaju u sverazne rasprave i diskurse, korisne ili beskorisne. Jer, fakat je da nam i ono malo višepartijske izborne demokratije, koju nam je Europska Unije kako-tako obezbijedila, Centralna izborna komisija uvijek nanovo uništava obmanjujući javnost brojem birača i rezultatima izbora. Niko toj komisiji ništa ne može. Jedino da se ukine. Međutim, kod džungle nedorečenih, često friško izmišljenih dejtonskih paragrafa to je skoro pa nemoguća stvar.
Čemu služi konstitutivno Predsjedništvo? Najkraće rečeno: Ničemu. Ipak to nije tako. Oni koji su smišljali ovu apsurdnu Dejtoniju, bili su nadareni i tendenciozni manipulatori. Predsjedništvo je de facto preuzelo ulogu Parlamenta, ali ne snosi nikakve odgovornosti. Parlament je izgubio svoj značaj vladarske i zakonodavne institucije. Za antidejtonce Predsjedništvo je u ovakvoj Dejtoniji postalo najapsurdnija institucija. Baš iz Predsjedništva dolaze jasne poruke za raskidanje države: „Granice postoje u ljudskim glavama i na terenu.“
Ukidanje Predsjedništva bio bi značajan doprinos civilnom uređenju društva. Poželjan je politički zaokret od konstitutivnog šarlatanstva prema europeiziranim višepartijskim slobodnim izborima. Dakle, birali bi se najsposobniji, a ne samo najpobožniji vijećnici.
A kad se samo pomenu entiteti i kantoni, Bosanci hoće da puknu od muke. Kao antidejtonci Bosanci bi Dejtoniju i dejtonsko uređenje ukinuli prije danas nego sutra. Dejtonija je moralno posrnulo društvo s mnogo anomalija. Ljudske vrijednosti su poljuljane. Iz godine u godinu državni dužnosnici idu na sud i, što liči senzaciji, poneki budu čak i osuđeni. Da li je to tračak nade za uspostavljanje pravne države, teško je reći.
Ipak, etničku oligarhiju to uopšte ne zanima. Oni se luksuziraju i uživaju u blagodatima koje im je donijela pobjeda nad narodom i napljačkano bogatstvo.
Pošto mentalni sklop jednog konstitutivca naginje anarhiji i teroru, on ne poštuje volju naroda, ne brine ga odlazak priraštaja iz države, ne prihvata koncept modernog svijeta i ne sluša vapaj ljudskog razuma, koji priziva normalno funkcionirajuću državu.
Koliko samo gorčine mora prevazići roditelj kad kaže svom tek stasalom djetetu: „Drago dijete, idi iz ovog jada i belaja. Ovdje nema nikakve budućnosti. Traži sebi bolju zemlju, zemlju u kojoj političari ne potkradaju državu niti svećeničko tutorstvom određuje šta ima da bude politika.“
Civilna država Bosna, vizija ili utopija
Kako spasiti državu iz ralja tri konstitutivna demona da je ne raskinu na tri vjerska distrikta? Običan čovjek, koji se boji rata ili krvave revolucije, teško da može dati odgovor na ovakvo kompleksno pitanje.
Za Bosance bi država Bosna trebala biti ispred svake druge ideologije. Ta vizija uvjetuje zbacivanje dejtonske ludačke košulje, te oslobađanje od klerofašističkog jarma i odbijanje svećaničkog tutorstva.
Da bi se izgradilo civilno društvo u državi Bosni, nužno je iznaći metodu kojom bi se prevladala aktuelna zbilja. Onda bi svaki čovjek imao podjednaka prava i obaveze. Prije svega, pravo i slobodu na vjerovanje u vjerska duhovna bića prema svom nahođenju, a isto tako pravo i slobodu na nevjerovanje u bilo kakve vjerske vizije.
Glavni prioritet civlne politike, pa time i preokupacija političara bilo bi organizovanje države da živi od svojih proizvoda, te otvaranje dovoljnog broja radnih mjesta.
Gospodarstvo bi jačalo kroz potrebne i efikasne reforme, ekonomske i zakonske. To bi samo po sebi uvjetovalo podizanje privrednih objekata umjesto vjerskih. Išlo bi se smjerom prema idealno zamišljenoj realnosti u jednom civilnom društvu.
Ko razmišlja civilno-bosanski za njega je ukidanje konstitutivne Dejtonije i cjelokupne dejtonske konstelacije neminovna stvar. U prvom redu, otpao bi glomazni i nezasitivi trostruki vjersko-politički birokratski aparat, što bi u značajnoj mjeri rasteretilo državni budžet.
U svijetu postoji više modela kako su napredne države s civilnom tradicijom riješle svoja uređenja.
Pojam demokratija je nastao u antičkoj Grčkoj i znači vladavinu naroda bez monarha. Pojam izborna demokratija nastao je u srednjem vijeku na italskom prostoru u ondašnjim komunama. Višepartijska izborna demokratija razvila se u Velikoj Britaniji i Francuskoj.
Velesila Sjedinjene Američke Države imaju jednu od najstarijih i svakako najznačajnijih izbornih demokratija na svijetu. Ovisno od ugla posmatranja, ta demokratija nije u idealiziranom obliku jedan čovjek, jedan glas. Svi Amerikanci, koji imaju pravo glasa i odu na izbore, daju svoj glas onim lijevo ili onim desno orijentiranim od takozvanog demokratskog centra. Međutim, u SAD je izborno uređenje takozvano Electoral College, Elektorski kolegij.
Predsjednički izbori u Americi su posredni izbori. Amerikanci prilikom biranja biraju svog zastupnog izbornika, to su elektori (electors). Svaka američka savezna država ima određeni broj elektora. Elektorski kolegij broji ukupno 435 članova. Ovi elektori, kad se prebroje glasovi, glasaju za ovog ili onog kandidata. Ponekad se desi da predsjednik SAD bude izabran od tih elektora, iako bi u stvarnosti protivkandidat imao veći broj birača po sistemu jedan čovjek, jedan glas. Predsjednik Amerike bira se na 4 godine.
Ovdje postoji i neka vrsta dvovlašća, Kongres i Bijela kuća. Kongres Sjedinjenih Američkih Država je zakonodavno tijelo države. Predsjednik, to jeste institu predsjednika smješten je u Bijeloj kući i ima izvršnu vlast uz velike ovlasti. Često dođe do sukoba i blokada između Bijele kuće i Kongresa, naročito oko toga kako trebe Amerika da nastupi kao svjetski policajac u kriznim žarištima na Globusu, jer to nije njihovim Ustavom regulirano. Ipak to oni prevaziđu bez ičije pomoći sa strane.
Predsjednik Amerike obično naglašava da je predsjednik svih američkih građana. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država daje ključne impulse američkoj unutrašnjoj i vanjskoj politici, ali snosi i svu političku odgovornost za to isto.
Također, i u Francuskoj je neka vrsta dvovlašća. Predsjednik Republike Francuske bira se na pet godina direktno od naroda. On je šef države. Institucija predsjednika je vrhovni organ izvršne vlasti i ima velike, čak autokratske ovlasti. Dotle je Francuski Parlament (Parlement français) zakonodavno tijelo, ali ne i izvršna vlast. Ako dođe do konflikta između predsjednika i Parlamenta, predsjednik ima važniju riječ, te u težim mimoilaženjima mijenja članove vlade.
U Njemačkoj je jednovlašće Parlamenta. Ovdje zakonodavnu i izvršnu vlast ima Njemački Parlament, Bundestag (der Deutsche Bundestag). Nema nikakve institucije ni iznad ni pored njega. Cjelokupni Parlament, Bundestag, biraju svi građani Njemačke s pravom glasa na četiri godine po principu jedan čovjek, jedan glas. Poslije parlametarnih izbora u Njemačkom Parlamentu se bira državna izvršna vlada i premijer vlade s titulom savezni kancelar (Bundeskanzler), koji zastupa državu u ime Bundestaga prema vani i unutra.
Skoro je pa obavezno da izabrani kancelar odmah po izboru naglasi da je on kancelar svih Nijemaca, a i onih koji žive i rade u toj državi sa stranim državljanstvom. Blokade u Bundestagu mogu doći samo unutar koalicija od više političkih partija, što se prevazilazi raznim arbitražama. Ali, ukoliko većina zastupnika u Bundestagu postane nezadovoljna kancelarovim vođenjem politike i njegovim eksponiranjem vladavine, može ga smijeniti i izabrati drugog, obično iz konkurentne opozicije.
U poređenju s izloženim, Parlament dejtonske Bosne i Hercegovine djeluje kao politička lakrdija. U upravnim strukturama dejtonske države svaki pobožni konstitutivac, prizivajući se na neku svoju zaštitu vitalnog nacionalnog intersa i stvarajući vještačku histeriju, može blokirati rad vlade i funkcioniranje države. Dalekosežni cilj pobožnih vijećnika je raskidanje Bosne na tri vjerska distrikta po principu vjera je važnija od države.
I da nije Visokog predstavnika Međunarodne zajednice da to odblokira poslije višemjesečnog natezanja, ovi konstitutivni lakrdijaši bi davnih dana raskinuli državu na svoja tri vjerska distrikta. Njihov nerad u važnim državnim institucijama bi doveo do toga da država sama od sebe kolabira.
Prema postojećim strukturama glavnu vlast u dejtonskoj Bosni ima tročlano Predsjedništvo, mada ne snosi odgovornsot za svoje djelovanje. Tronacionalno Predsjedništvo je skupni poglavar države Bosne i Hercegovine i zastupa tri vjerska korpusa, sunitski, ortodoksni, katolički, te na osnovu toga bude i birano od vjerskih skupina. Ono ne zastupa cjelokupni bosanski narod, te se na osnovu toga svaki član zhvaljuje svojim vjernicima što su ga opunomoćili da se bori protiv pogrešnovjernika i heretika.
Niko, ni heretik ni teokrat, ne vjeruje da je Predsjedništvo u stanju da povede državu putem prosperiteta. Svojom retrogradnom politikom Predsjedništvo je faktor razjedinjenja naroda, a ne ujedinjenja.
Zakonodavna vlast je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine razdijeljena na Dom naroda (Gornji dom) i Zastupnički dom (Donji dom).
Zastupnički dom (Donji dom) čine 42 zastupnika birana od naroda kroz stranačku pripadnost. To je zvanično Zakondavna Skupština države.
Dom Naroda (Gornji dom) je sastavljen od 15 izaslanika, po pet članova od tri konfesije. Gornji dom je neovisna institucija. Svi prijedlozi o zakonskim ili privrednim reformama, svejedno o čemu se radilo, trebaju saglasnost od ove institucije. Pošto su tu uglavnom pobožni ljudi, oni ne dolaze na taj posao po godinu dana pa i više, nego se vrte po svojim bogomoljama ili se bave nekim honorarnim poslovima. Ova institucija je zbog svoje pasivnosti i neodgovornog ponašanja pobožnih delegata trn u oku Visokog predstavnika. Očito, oni koji su sastavljali ovu dejtonsku lakrdiju, dali su ključni značaj upravo ovom državnom tijelu u nadi da će ono raskinuti državu na tri vjerska distrikta.
Ležernost i nerad ove tako važne državne institucije najbolji su dokaz da značajni političari, koji nisu dozreli svom položaju, svjesno ili nesvjesno stvaraju bijedu i siromaštvo kod naroda.
Zastupnički dom (Donji dom) Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine bi trebao biti ono što je u europskim zemljama Parlament, dakle zakonodavno i vladarsko tijelo države. Donji dom je također samostalna i neovisna institucija.
Pošto konstitutivci zlonamjerno sputavaju jedni durge u svom djelovanju, rad je u ovoj za državu tako značajnoj instituciji skoro pa nemoguć. Kad je predsjednik Donjeg doma iz jedne etničke grupacije, onda dva dopredsjednika moraju biti iz druge dvije etničke grupacije. Ko nije iz te tri etničke grupacije, po dejtonskom zakonu ne može biti biran ni u kakavu državnu funkciju. Pošto nema građanske ravnopravnosti, to je jedna od ključnih nepravilsnosti u dejtonskom uređenju. U civilnom društvu se tako nešto naziva fašistoidno ponašanje ravno kriminalu.
Zarad toga što pravila ponašanja vijećnika nisu uređena prema civilnim normama, zastupnici nisu obavezni da prisustvuju nikakvoj sjednici. Koristeći tu mogućnost, mnogi se mjesecima ne pojavljuju u Skupštini, što je jedan od razloga stagnacije bosanskog društva. Prijedlozi i zakoni od državnog značaja, svejedno o čemu se radilo, moraju proći i Gornji i Donji dom u neizmijenjenoj formi. To i nije toliko loše, čak je poželjno. Međutim, dok se svi konstitutivni dembeli iskupe u Gornjem ili Donjem domu da samo vijećaju o nečemu, prođu mjeseci pa i godine. Zbog takvog neodgovornog ponašanja poslanika u Zakonodavnom tijelu Visoki predstavnik hoće da pukne od muke.
Izvršna vlast je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine sastavljeno od deset ministara. Njihov sastav je uglavnom od pripadnika stranaka u Donjem domu. Svi su zvanično birani na četiri godine. Oni kako-tako rede svoj posao, te je država bar s te strani na dobitku.
Kako izgleda, stvarnu plotičku moć u ovoj dejtonskoj konstelaciji imaju entiteti, Sunitsko-Katolička Federacija i Ortodoksna Republika, te Distrikt Brčko. Sve tri institucije imaju svoje skupštine i tijela izvršne vlasti. Sve tri institucije imaju pravo veta i mogu bez ikakvog obrazloženja blokirati rad državnih institucija. To se skoro pa redovno dešava.
Onda se šalju apeli Visokom predstavniku da poduzme sve mjere prema svojim ovlastima kako bi odblokirao nastalo stanje. To i nije baš tako jednostavno. Visoki predstavnik nije tu da pravi zakone po nečijem ukusu, već, ako to dobro razumijemo, da suzbija ultranacionalističke tajne službe, sastavljene od krvožednih sotona u ljudskom obliku, da ne počnu opet proganjati, maltretirati i ubijati bezbožni narod.
Deset Kantona Federacije Bosne i Hercegovine su opet zasebne upravno administrativne jedinice . Svaki kanton ima svoj kantonalni ustav, te skupštinu, izvršnu vlast (Vijeće ministara) poput mini državica u državi. I kanton može blokirati rad državnih institucija, što se ponekad i dešava.
Cijela država je podijeljena na opštine (općine) i ima ih 142. To su najmanje administrativne jedinice lokalne samouprave. Opštinsko – Općinsko vijeće ima zakonodavne ovlasti na svojoj lokaciji. Načelnik/ca opštine – općine je izvršna vlast i ima velike ovlasti.
Ni bogatija europska država ne bi mogla finansirati ovako glomazan i nefunkcionalan birokratski aparat kao što je u dejtonskoj Bosni, a kamoli jedna mala i opljačkana država na Balkanu. Radno sposobni ljudi se različitim metodama ispraćaju vani, jer su u teokratskom društvu nepoželjna hereza. Da nije milionskih donacija iz Europske Unije, ovo loše promišljeno dejtonsko uređenje bi davnih dana kolabiralo, te bi se urušilo samo u sebe.
Dojčizam kao moguće uređenje države Bosne
Raskol između antibosanaca i antidejtonaca sve je izraženiji. Njihovi mentalni sklopovi su dijametralno suprotni. Već odavno se antibosanci i antidejtonci ne smiju istim vicevima. Ultranacionalisti žele da država propadne kako bi na njenim ruševinama implementirali svoja tri vjerska distrikta s teokratskim uređenjem društve. Bosanci žele da ukinu Dejtoniju i konstitutivne izbore kako bi se prešlo na višepartijske civilne izbore i civilno uređeno društvo, gdje niko nikoga ne bi smio ugrožavati ni iz kakvog razloga, pa ni državu.
Bio bi to revolucionarni zaokret bez krvoprolića, transformacija društva od nefunkcionalnog dejtonskog uređenja u pozitivno civilno društavo.
Vizije Bosanaca imaju univerzalne vrijednosti: Država boljeg prosperiteta i zemlja bez siromaštva. Pravo jednog čovjeka, bilo bi ograničeno pravom drugog čovjeka. Ljudi bi dopustili jedni drugima da komontno žive i hodaju po zemlji, te da smirom idu za svojim poslom. Kao i u svakom civilno uređenom društvu, poštovalo bi se svako živo biće. Naravno, svaka punoljetna osoba imala bi pravo da bira i da bude birana, što u teokratskoj Dejtoniji nije tako.
Kao uzor i putokaz za vizioniranje i uspostavljanje civlnog društvenog uređenja i slobodnog izbornog sistema u državi Bosni mogla bi nam poslužiti Njemačka (Deutschland, Dojčland) i njen politički sistem.
Ukratko iznosimo predstavu i prioritete o mogućem civilnom uređenju u državi Bosni putem slobodnih višepartijskih izbora prema njemačkom uzoru jedan čovjek, jedan glas:
Jedinstvena država Bosna bila bi bez ikakve paradržavnosti.
Jedan zakondavni i vladarski Parlament ili Skupština države Bosne s oko 140 narodnih delegata, poslanika ili zastupnika koje narod bira svako četiri godine.
Iznad Bosanskog Parlamenta nema ničega, nikakvog tutorstva, niti pored njega bilo kakve konkurentne paradržavnosti.
Delegati, poslanici ili zastupnici u Bosanskoj Skupštini biraju se na četiri godine. Njihove mandate od po četiri godine trebalo bi ograničiti na najviše četiri puta.
Izabrani delegati u Bosanskom Parlamentu biraju između sebe predsjednika Skuptštine i on vodi i upravlja radom Skupštine.
Izabrani delegati u Bosanskom Parlamentu biraju između sebe izvršnu vlast, dakle ministarstvo. Načelnik ministara može imati titulu premijer vlada ili načelnik države. Izvršna vlast s načelnikom države eksponira državnu politiku prema vani i unutra.
Izabrani delegati u Bosanskom Parlamentu obavezni su doći pripremljeni i prisustvovati skupštinskom radu kad god to naloži predsjednik Skupštine. U slučaju odsutnosti ili nemarnog rada mogu slijediti određene sankcije, pa čak i potpuno isključenje.
Pošto su delegati javne ličnosti, onda bi u Bosanskoj Skupštini trebalo biti javno glasanje za svaku odluku. Time bi glasačko tijelo znalo da li njegov zastupnik zastupa njegove interese. Ovim bi se umanjila praksa kupo-prodaje glasova.
Delegati u Bosanskom Parlamentu biraju između sebe kontrolne organe, a posebno predsjednika držve, kad su svi obavezni da budu prisutni.
Predsjednik države treba da ima političkog iskustva i njegova glavna obaveza je da nadgleda sprovođenje skupštinskih odluka, odredbi i zakona. Ako bi uvidio neki ozbiljniji nesklad u zakonitostima, ima pravo da sazove sjednicu Bosanske Skupštine, kako bi se razmotrila ta sporna zakonska odredba, te eventualno ispravila ili uklonila.
Bosanska Skupština ima svoj jedan Bosanaski Ustav i jedan Bosanski Zakonik i trebaju biti usklađeni prema europeiziranim civilnim normama. Svako dest godina Skupština bi bila obavezna da temeljno pretrese kako Ustav tako i Zakonik i da izvrši eventualne izmjene i dopune.
Izbori u državi Bosni su slobodni višepartijski ili višestranački izbori bez ikakvog izbornog praga.
Partija ili stranka koja osvoji najviše glasova na slobodnim višepartijskim narodnim izborima stiče pravo da formira izvršnu vlast, dakle određuje premijera vlade ili načelnika države i imenuje ministre. Ukoliko to ne uspije za određeno vrijeme, to pravo prelazi na najjaču opozicionu partiju.
Ukoliko se ne konstituira državna vlada u određenom roku, nakon dva ili tri mjeseca obnavljaju se izbori s izbornim pragom od pet procenata. Ukoliko se i poslije tih izbora ne uspostavi vlada, nakon mjesec dana ide se na treće izbore s izbornim pragom od deset procenata. Valjda će se nakon toga uspostaviti vlada. Ovo ponavljanje izbora ima za cilj da se onemogući kupo-prodaja glasova u Bosanskom Parlamentu i manipuliranje izbornim razultatima.
Pravo na kandidaturu za zastupnike u Bosanskoj Skupštini imaju sve građanke i svi građani države Bosne udruženi u političke partije ili stranke, ali i kao samostalni kandidati.
Uvjeti za kandidiranje kandidata na izbore bi bili: a) svaka punoljetna građanka i svaki punoljetni građanin države Bosne koji to svojim ispravama dokaže, b) obligatorna je potvrda od pravosudnih organa, c) potrebna je i pravosnažna izjave da nema nikakvog dvojnog državljanstva. Ukoliko nisu ispunjena ovi uvjeti, kandidat može tražiti dozvolu za kandidaturu od nadležne administacije.
Svaki punoljetni građanin/ka države Bosne ima pravo da bira i da bude biran po principu jedan čovjek, jedan glas. Ovo glasanje bi trebalo biti tajno i bez ikakve sugestije, osim uobičajenih javnih prezentacija.
Lokalni izbori bi se održavali samo u opštinama/općinama. Bili bi tajni kao i za Parlament. Broj ovih lokalnih samoupravnih administrativnih jedinica određuje ili smanjuje Bosanski Parlament.
Administrativna i politička uprava države Bosne bila bi ograničena na državni Parlament i opštinske Skupštine.
Zarad očuvanja zdrave ljudske svijesti treba 18. novembar proglasiti danom sjećanja na strahote klerofašističkog zla, koje su zadesilo državu Bosnu manipuliranim izborima 18. novembra 1990. godine.
Ako hoćemo da nam se ne ponovi konstitutivni užas, onda trebamo iznaći metodu kako bi se oslobodili klerofašističke antiljudske i antibosanske ideologije.