Hamza Hamzabegović, Zürich, Švicarska, 2022.//www.bosliterni.ba
Ovo je moj naučnoistraživački rad o tome kako je nastao vječni grad Rim, te o početku velesile Imperium Romanum.
S a d r ž a j
Uvod u temu
Herodot i „Magna Graecia“
Osvajanje grada Veji
Sukob s Galima
EKSKURS: VENETI
Ko su Veneti?
Jadranski Veneti i rasprava o pismima
Galski Veneti u Bretanji, Francuska
Veneti na slivu rijeke Visle
Uvod u temu
Dok je rimska sandala obišla oko Sredozemnog mora, već je Rim, zapravo Imperium Romanum, stvorio takozvanu sredozemnu civilizaciju. Ova civilizacija je u mnogome apsorbirala prijašnje kulture, te sama u velikoj mjeri proizvela nove i time postala podloga brojnim kulturama pa i europeiziranoj civilizaciji.
Nastanak grada Rima obavijen je mnogim legendama. Jedna od najpoznatijih je da su dva brata, Romulus i Remus, sinovi rimskog ratnog boga Marsa, odlučili da stvore moćan grad. Onda su se posvađali oko toga čije će ime nositi grad. U junačkom dvoboju ondašnjeg vremena Romulus je ubio Remusa. Poslije toga, osnovao je grad koji se po njemu naziva Roma. To se dogodilo 21. aprila 753. godine stare ere. Ti događaji su opisani u monumentalnom epu „Eneida“ (latinski: Aeneis) koji je sastavio Vergilije (Vergilius) potkraj prvog stoljeća stare ere. Odatle su i proračunate godine.
Danas je Roma višemilionski grad i glavni grad Italije pod istim imenom. Slaveni ga zovu Rim, Englezi Rome, Nijemci Rom i tako dalje.
Međutim, kod heretika i pristalica ljudskog razuma mitovi i legende o bogovima, njihovim sinovima i unucima dobivaju prizvuk irealnog, pa ne mogu biti podloga stvarne povijesti, bez obzira na njihovu književnu vrijednost.
Prvi koji je donekle usavršio umijeće i pamćenje historiografije bio je antički grčki pisac Herodot (oko 484. pa do oko 425. godine stare ere), kojem se daje počasna titula otac historije (latinski: pater historiae) u svom djelu „Historije“ (Historiai).
U prikupljenom materijalu Herodot je s naučnog stanovišta preispitivao građu, uspoređivao pouzdanost dotičnih izvora te je onda prema svojoj intuiciji razlučivao racionalno od fiktivnog. Zato se smatra da je Herodot prvi epohalni naučnik univerzalne historije.
Herodot i „Magna Graecia“
Šta ima Herodot s nastankom Rima? Apsolutno ništa. On nigdje ne pominje ni moćni grad Rim niti velesilu Imperium Romanum (Rimska Imperija). I baš je to, njegovo nespominjanje Rima, ključ kojim istraživači otključavaju historijsku enigmu zvanu nastanak grada Rima. Grad je, dakle, mogao biti utemeljen samo poslije vremena u kojem je živio i stvarao Herodot (Herodotos).
Ovome se mogu dodati i arheološke tvrdnje da su prva svjedočanstva rimske kulture/civilizacije nastajala na prelazu 5. u 4. stoljeće stare ere, a pisana, umjetnička te kovani novčići još kasnije. Doduše, na tom podneblju, koje je povoljno za življenje ljudi, postoje svjedočanstva iz mnogih pradavnih epoha, ali ona nisu rimska.
Herodot potiče iz bogate grčke porodice i rodio se u Halikarnasu, danas Bodrum u Turskoj, onda važan grčki grad na obali Karije u Maloj Aziji. Imao je izvrsno školovanje, završio je geodeziju i trebao je biti geometar te proučavati i otkrivati povoljna mjesta za nova naseljavanja i kolonizaciju. Međutim, on se bavio mnogim drugim stvarima samo ne onim za šta se školovao.
U mladosti je bio anarhistički nastrojen te je došao u konflikt s gradskim ocima polisa, koji ga protjeruju iz Halikarnasa. Herodot je neko vrijeme boravio u Atini, gdje je očito živio od profesionalnog pripovijedanja o grčkim junacima i njihovim podvizima, te krvavim bitkama, kolonizaciji, mitskim bićima, raznim legendama, mornarskim fantazmama i dogodovštinama tekućeg vremena.
Nauka je prilično sigurna da su tri književna remek-djela iz grčke klasike nastala u jednoj epohi: Historije, Ilijada i Odiseja. Naime, u djelima se pojavljuju isti ili slični termini iz jednog razdoblja, a i poznavanje geografije i geografskih pojmova je ujednačeno. Zato se to sve češće povezuje s Herodotom, njegovim razdobljem, pa čak i njegovim mogućim autorstvom sva tri djela. (Od ličnosti Homer nauka je odstupila jer se za njegov historicitet ne nude validni podaci.)
Djelo „Historije“ Herodot je vjerovatno dovršio u atinskoj koloniji Turij (Thurium, Thurii), na obali Tarentskog zaliva, jug Italije, onda prostor takozvane Velike Grčke.
Grčka, kao samostalna država, nastala je tek u modernom vremenu. U razdoblju koje nazivamo antika postojao je samo grčki govorni prostor s bezbroj gradova-država zvanih polisi. Polisi su bili slobodni i imali su državnu konstelaciju. Često su ulazili u saveze, odbrambene ili osvajačke. U slučaju pobjede, ratni plijen su dijelili prema nekim svojim normama. Ukoliko bi pretrpjeli poraz, svako je kompenzirao gubitke o svom trošku.
Jedan polis je obično imao tvrđavu na brijegu koju su zvali akropolis (višegrad) i agoru – pijačni i javni prostor na kojem su se okupljali građani s pravom glasa da svojim nadvikivanjem na demokratski način određuju o svojoj i gradskoj sudbini. Sve je to opasano jednim zidom da čuva i štiti grad od lutajućih bandi i neprijateljskih napada. Polisi su van obzide posjedovali svoje poljoprivredne prostore i ispaše za stoku. Tu su živjeli ratari i stočari. Nešto bogatiji polisi su imali i svoja brodogradilišta, te zanatske četvrti.
Takozvana grčka kolonizacija Sredozemlja odvijala se u 8. pa do u 5. stoljeće stare ere. Bio je to proces organiziranih osnivanja kolonija po prostoru Mediterana i po obalama Crnog mora. Novonastale polise u nekom prekomorju Grci su nazivali apokije (jednina: apokija) i bili su slobodni. Također, polis apokija mogao je osnovati svoju koloniju u nekom susjedstvu. I tako nastali polis bio je slobodan pod određenim uvjetima. Navodi se da je bilo više od hiljadu značajnijih polisa apokija.
Svi ti polisi iz prekomorja održavali su dobru saradnju sa svojim matičnim polisom na grčkom kopnu. Svake tri ili češće četiri godine okupljali su se ljudi iz prekomorskih apokija (kolonija) u matičnom polisu na narodni vašar i sportska takmičenja. Najpoznatije jedno takvo okupljanje je ono iz svetišta Olimpija na Peloponezu. Od toga je nastao i moderni naziv za olimpijska takmičenja.
Naročito su obale južne polovine Apeninskog poluotoka bile načičkane tim polisima da su taj prostor nazivali „Velika Grčka“ (latinski: Magna Graecia, grčki: Megale Hellas). Ovi samostalni polisi su po potrebi sklapali labave saveze. Poslije neke pljačkaške ekspedicije i raspodjele eventualnog plijena svako se vraćao svojim tekućim poslovima.
Za našu temu je posebno zanimljiva sudbina Fokejana u razdoblju grčke kolonizacije Mediterana. Historiograf Herodot nam to u romanesknom stilu opisuje.
Prilikom ekspanzije Perzije bili su polisi u Joniji u Maloj Aziji pod pritiskom ove imperijalističke velesile. Fokejani/Fokejci su napustili grad Fokeju i prešli u svoju koloniju Alaliju na Korziki (Kirno). „Kad su stigli na Kirno, stanovali su pet godina zajedno sa onima što su došli prije njih (…). Pljačkali su i plijenili sve svoje susjede.“ (Herodot, I/166.)
Domaće stanovništvo poziva u pomoć pomorsku silu Kartaginu, te moćnu Etruriju. Vojna koalicija je imala oko 120 brodova, dok su Fokejani imali 60. U bitki kod Alalije 540. ili 535. godine stare ere Fokejani su doživjeli poraz. „Naime, izgubili su četrdeset brodova, a dvadeset preostalih bilo je oštećeno (…). Otplovili su u Alaliju , ukrcali djecu i žene, ostalu imovinu, koliko su lađe mogle nositi, pa su napustili Kirno i plovili prema Regiju.“ (Herodot, I/166.) (Regij, Rhegion, danas gradić Reggio di Calabria je na krajnjem jugu Italije.)
„Ovaj je dio Fokejaca, dakle, doživio ovakvu sudbinu, a oni od njih koji su se sklonili u Regij odande su otputovali i osnovali u zemlji Enotriji grad koji sada nosi ime Hijela.“ (Herodot, I/167.) (Hijela, grčki: Elea, latinski: Velia, danas je dio grada Ascea u Kampaniji.)
Osvajanje grada Veji
Tako nas je Herodot doveo u dio „Velike Grčke“, i to u prostor Tirenskog mora.
Nevezano od toga koja su datiranja pouzdanija, ovdje će se oformiti najčudnija i najpoznatija epoha ljudske civilizacije. Po nekom nepisanom pravilu sinergija pameti, gluposti, lukavstva, pokvarenosti i nepoštenja proizvela je svojevrsni kriminalni intelekt kao pogonsku energiju društva. Otimanje tuđe imovine, prevare i razbojništva nisu nikakav grijeh, već sposobnost kojom je bog rata nadario svoje vjernike u ratnoj opremi.
U Tirensko more se ulijeva rijeka Tiber. Ova rijeka je u ono vrijeme razdvajala oblast Latium (Lacij) na jugu i oblast Etrurija (Etruria) na sjeveru.
Etruriju i njene stanovnike Etrurce historičari svrstavaju među najnaprednija društva ondašnjeg vremena. Imali su čvrst savez dvanaest gradova, koji je pak svaki za sebe bio samostalan. Taj savez se još naziva etrurska liga ili etrurska federacija. Zauzimali su prostor od Tibera pa do rijeke Poa.
Najjužniji od etrurskih gradova bili su Veji (etrurski: Veia, latinski: Veii). Veoma bogat grad Veji bio je smješten na rječici Cremera nedaleko od njenog ušća u Tiber, oko 46 km od ušća Tibera u Tirensko more. Veji su posjedovale bogatu luku Ostija (danas: Ostia Antica) pored ušća Tibera u Tirensko more i izdašne solane u blizini. Od luke Ostija pa kotlinom rijeke Tiber do Jadranskog mora prolazila je značajna trgovačka smjernica pod nazivom Via Salaria, što znači Put soli.
Bogatsva Veja izazivala su neodoljivu pohlepu i gramzivost „velikogrčkih“ polisa iz Latiuma na obali Tirenskog mora, a vjerovatno i onih iz današnjeg Napuljskog zaliva. Oni su očito osnovali vojni savez s namjerom da Vejima preotmu ušće Tibera zajedno s lukom Ostija i pripadajućim solanama. Nije došlo do uspjeha.
Sve ukazuje na to da su onda ti polisi osnovali vojno uporište na lijevoj strani rijeke Tiber, oko 30 km uzvodno pod imenom Rhoma. Kasnije se ovo h izgubilo pa je ostalo Roma, dakle isto ime od osnivanja vojnog uporišta pa do dana današnjeg. Zadatak vojnog uporišta bio je da presiječe rječni put gradu Veji do luke Ostije i solana, što su oni i učinili. Ipak nije došlo do osvajanja ušća Tibera od strane saveza polisa. Naime, Vejani su koristili kopneni put.
Sad je vojno uporište Roma bilo u stalnim sukobima s gradom Veji. Onda je zapalo u konflikt sa svojom neposrednom okolinom, koju pak silom stavlja pod svoj autoritet. Tako se vojno uporište Roma u značajnoj mjeri proširilo, pa je i samo postalo prilično snažan polis.
Prešavši Alpe, udarili su Gali (dio Kelta) na Etruriju u kotlini Poa i nanijeli joj težak poraz. Time su ozbiljno uzdrmali Etrursku federaciju. Bilo je tu više plemena, recimo pleme Senoni (latinski: Senones) nastanilo se na prostoru Ariminuma (Rimini) i Ancone.
Nezavidnu situaciju, u koju je zapao Etrurski savez, kao da koristi vojno uporište Roma/Rim na Tiberu i napada Veje. Na kraju su Rimljani uz pomoć saveznika opsjeli grad i tvrđavu Veji. Zapovjednik opsade i osvajač Veja bilježi se kao rimski diktator Marcus Furius Camillus (Marko Furije Kamil) (446 – 365), koji iz tog razloga u povijesti Rima ima istaknuto mjesto jednog državnog heroja.
Camillus je naredio odredu specijalaca da se u noći uvuku kroz tunel za vodu u tvrđavu Veji. Ratna sreća je na njegovoj strani. Kad su se odvažni komandosi uvukli u tvrđavu, otvorili su kapije i time je sudbina grada bila zapečaćena. Otpočeo je pokolj koji je u brutalnosti nadmašivao i svirepost ondašnjeg vremena.
„Sukobi su trajali najmanje deset godina s naizmjeničnom ratnom srećom prije nego što je grad Veji 391. godine stare ere (prema rimskom predanju 396.) savladan. Rim je pripojio konkurenta svojoj sopstvenoj oblasti i tako je primjetno prerastao u jednu teritorijalno zapaženu silu centralne Italije.“ (Friedemann Bedürftig: str. 32.)
Pri datiranju ovog događaja obično se ostaje kod 396. godine stare ere. Preživjelo stanovništvo Veja pretvoreno je u roblje, grad je potpuno ispražnjen, sva teritorija, a prije svega luka Ostia i bogate solane postale su ager publicus komune Rim, što znači da je samo gradska Skupština (Senat) mogla raspolagati s prisvojenom imovinom. (Suprotno ovome je pojam ager privatus, privatna imovina.)
Prisvojivši cijelu teritoriju grada države Veji, Rim je postao polis gigant u „Velikoj Grčkoj“. Opljačkano i odneseno blago, to jeste ratni plijen bio je u basnoslovnim količinama. Poslije toga, Rim je plivao u bogatstvu i buknuo u svom razvoju.
Marcusu Furiusu Camillusu priređen je trijumfalni doček u Rimu. Rimljani su nova sila na Apeninima. Podižu se javne ustanove, utvrđuju se stari zidovi i podižu novi.
Zauzimanjem grada Veji udaren je temelj jednoj od najznačajnijih europskih i svjetskih civilizacija. Roma ili Rim je od tada, 396. godine stare ere, postao nezaobilazan dio svjetske povijesti.
Pobjeda i prisvajanje grada države Veji dobilo je mitski karakter. Mnogo toga je kasnije modelirano prema potrebama vremena. Marcus Furius Camillus je u tradiciji Rimske Republike glorificiran kao drugi osnivač Rima.
Za nas bi tek ovo bio početak slavne rimske povijesti i rimske civilizacije. Polis Rim, njegova politička struktura i model grada nalikovao je svim onim polisima u „Velikoj Grčkoj“ na Apeninskom poluotoku.
Međutim, sve što je rimsko najednom je kod razmetljivih Rimljana postalo značajnije, glomaznije, te važnije od svega postojećeg. Njihova istina ne sadrži u sebi nikakvu laž, te je istinitija od svih ostalih.
Gradsko Vijeće (Senat) Rima zadržalo je, dakle, sve osvojeno za sebe. Zbog nekorektne raspodjele ratnog plijena Rim će imati teške probleme sa svojim saveznicima. Ubrzo će ga ostaviti na cjedilu.
Sukob s Galima
Gali, odnosno Senoni su iz pravca Ancone ugrožavali etrurski grad Clevsin (latinski: Clusium – Kluzium, današnji grad Chiusi u Italiji). Grad je blokiran. Gradski oci Kluziuma pozivaju Rimljane u pomoć.
Senat šalje samo tri brata kao izaslanike da kako-tako posreduju između sukobljenih strana, a i da izvide stvarnu situaciju na terenu. Bili su to Numerije (Numerius), Keso (Kaeso) i Kvint Fabije Ambust (Quintus Fabius Ambustus). Braća očito ultimativno zahtijevaju da Gali napuste teritoriju Kluzijuma. Sve su prilike da je došlo do žestoke svađe između rimskih emisara i galske elite. Tada je u naletu bijesa Kvint Fabije Ambust ubio jednog visokog galskog poglavara.
Braća bježe nazad u Rim. Gali preko svojih izaslanika zahtijevaju da im se izruče vinovnici. Senat kategorčno odbija zahtjev. Bio je to casus belli.
Onda su Gali, zapravo Senoni, kojima je zapovijedao Bren (Brennus), krenuli na Rim, njih možda 15.000 ratnika. Ovo Bren ili Brennus nije jasno da li se radi o ličnom imenu ili o tituli zapovjednika vojske. Gali su išli niz Tiber smjernicom koja se nazivala Via Salaria (Put soli). Rimljani su im prepriječili put sa svim raspoloživim snagama. Pošto se saveznici nisu odazvali pozivu, Rimljani su u tom takozvanom galskom metežu (tumultus gallicus) jedva iskupili oko 10.000 vojnika, zajedno s plaćenicima. Procjena broja ondašnjih ratnika prilično je proizvoljna.
Rimskom vojskom je zapovijedao Kvint Sulpicije Long (Quintus Sulpicius Longus). Kvint Sulpicije je postrojio vojsku u tri borbena odjeljenja, centar i dva krila, na desnoj strani Tibera, preko puta ušća rječice Alija (Allia, danas Fosso della Bettina) koja se ulijeva u Tiber s lijeve strane, oko 10 km uzvodno od ruine Veji.
Kvint Sulpicije je prije bitke prinio bogovima životinjske žrtve prema starim običajima. Pošto je to Senat već odavno zabranio, bilo je to prinošenje žrtava na pogrešan način.
Bitka na rijeci Aliji dogodila se 18. jula 387. godine stare ere, mada ima i drugačijeg datiranja. Zapovjednik Senona Bren je svojom taktikom iznenadio vojskovođu Kvinta Sulpicija. Čete Senona prelaze preko Tibera i namjeravaju da zaobiđu rimske postrojbe. To rimski zapovjednik Kvint Sulpicije želi spriječiti, pa i on prebacuje vojsku na suprotnu stranu. Očito su borbe otpočele na ušću rijeke Alije u Tiber.
Rimljani se nisu uspjeli postrojiti po svom običaju, a Senoni su žestoko udarili na rimsko desno krilo s boka. Veliki broj njih je sasječen. Kad su onda napali centar, kod rimske vojske je nastalo rasulo. Lijevo krilo je pobjeglo s bojnog polja. Mnogi rimski vojnici su se sklonili u tvrđavu Veji ili negdje drugdje, a neki su se zaustavili tek u Rimu, gdje je zavladala panika.
Ovaj teški poraz Senat će kasnije proglasiti dies ater (crni dan) i dies postriduani (dan nesreće, dan žalosti). Zato je propisano da se na ovaj dan, 18. juli, ne smiju prinositi nikakve žrtve bogovima.
Uz pratnju svećenika rimski prostor je napustilo ratno nesposobno stanovništvo.
Tri dana poslije bitke Gali su bili pod zidinama Rima. Vanjski zidovi nisu bili prepreka Galima, to jeste Senonima. Bez ikakvog otpora oni su prešli preko zida, te pljačkaju Rim i odnose sve što se moglo nositi. Odbrambena rimska vojska smjestila se u Kapitol, tvrđavu na brdu. Senoni opsjedaju Kapitol. Ako se upitamo koliko je vojnika moglo imati mjesta u Kapitolu, mnogo toga nam iz ovih izvještaja postaje maglovito i manipulirano.
Otpočeli su pregovori. Rimsku stranu zastupa Marcus Manlius Capitolinus (Marko Manlije Kapitolin). Međutim, u oblast koju su Gali zauzeli prodrli su (Jadranski) Veneti. Po njima grad Venecija na Jadranskom moru nosi ime do dana današnjeg. Brenu stiže nalog da se vrati nazad. To je u znatnoj mjeri ubrzalo pregovore. Na kraju su se nagodili da otkupnina ili pošteda grada iznosi 1.000 funti suhog zlata, što bi otprilike bilo 500 kg. Spominje se 3. august kao dan kad se Rim spasio galske napasti.
Ovako se uglavnom interpretira nastanak grada Rima i početak Rimske Imperije.
Senatvs PopvlvsQve Romanvs
SPQR – Senatvs PopvlvsQve Romanvs (Senatus Populuskue Romanus) „Senat i Narod Rima“, bio je ovo simbol Rimske Republike 496 – 27. godine stare ere.
EKSKURS: VENETI
Ko su Veneti?
Veneti (grčki: Enetoi, latinski: Venedi ili Venetae, njemački: Veneter) su tajanstveni narodi koji su postojali još i prije grčke kolonizacije Sredozemlja, a i u doba takozvane Velike Grčke.
Herodot nam objašnjava da je Europa bila naseljena brojnim narodima. Razlikovali su se po govoru, načinu ratovanja, nošnji i običajima, ili su pak upravo po tome ličili jedni drugima.
Zaključak: U predrimskoj epohi postojala je u značajnoj mjeri razvijena europska kultura. Doduše, ne može se porediti s mezopotamskom, egipatskom ili hetitskom, ali je postojala sa svojim jasnim obrisima. U svakom slučaju, bila je daleko naprednija od one „barbarske“ na koju nailazimo u zapisima grčkih i rimskih kronika.
Nauka postepeno proširuje horizonte svog znanja o našoj zajedničkoj europskoj prošlosti. Kelti su bili dominantan narod sjeverno od Alpa, prostor Njemačke i Francuske. Bili su raslojeni na više ogranaka, recimo Gali i Senoni i drugi. Kako nam proučavatelji predrimske epohe pokušavaju objasniti, Veneti su bili ozbiljna konkurencija Keltima i Galima širom europskog kontinenta.
Sa ove vremenske distance, uglavnom se lokaliziraju tri skupine Veneta iz Herodotovog doba: Jadranski Veneti (oblsat sjevernog Jadrana i Venecije), Galski Veneti (u Bretanji na Atlantskom okeanu, Francuska) te Vislavski Veneti (sliv rijeke Visle u Poljskoj).
Moguće je da je to igra riječi da oni imaju isti naziv. Međutim, još je vjerovatnije da su ovi Veneti ostaci nekada dominantnog naroda u Europi i ozbiljnih galskih protivnika u predrimskoj epohi. Navedenu tezu zastupa slovenački proučavatelj Veneta Robert Petrič.
Jadranski Veneti i rasprava o pismima
Jadranski Veneti su dakle naseljavali sjevernu oblast Jadranskog mora od Venecije pa do Alpa i prema rijeci Savi u pravcu Panonske nizije. Ove Venete, ili možda još neke druge, spominje Herodot u svojim Historijama. Opisujući Armence, poredi ih sa ilirskim Venetima, dakle njegovim čitaocima poznatim narodom: „Prema našem mišljenju najrazumniji im je običaj onaj za koji čujem da postoji i kod Ilira Veneta.“ (Herodot, I/196.)
Na jednom drugom mjestu Herodot opisuje zemlju Trakiju: „Što se tiče sjevernog dijela ove zemlje, nitko ne može točno kazati koji ga narodi naseljavaju (…). Jedini za koje sam uspio saznati da stanuju s onu stranu Istra ljudi su koji se nazivaju Siginjani (…). Njihove granice sežu do Veneta koji žive na Jadranskom moru.“ (Herodot, V/9.)
Jadranski Veneti su bili napredan narod kao i njihovi susjedi Etrurci (ili Etruršćani). Imali su svoje runsko pismo. Runa je jedna oznaka slovnog znaka i dolazi od skandinavske riječi run u značenju duh, misterija, nešto tajanstveno. Runski alfabet se zove futharak. Kompleksnija sačuvana svjedočanstva pisana futharkom datiraju se u prvo stoljeće stare te u prvo stoljeće nove ere i nadalje. Prije toga se obično pisalo na drvetu, što je vremenom propadalo.
Prije nego što su postale fonetski znaci, rune su kod nekadašnjih šamana, a u to vrijeme kod svećenika druida imale čarobnu moć magije. Bio je to dio tadašnjeg vjerovanja i magijske tradicije. Svaki runski simbol je imao ime i u sebi je sadržavao određenu elementarnu silu. Uz pomoć rune svećenici su gatali ljudima sudbine i proricali budućnost. Dočaravali su im viziju da će im na misteriozan način sveta snaga rune rješavati sve njihove životne poteškoće, bez ikakvog umnog ili fizičkog truda s njihove strane. Urađen i ukrašen simbol rune na nekom predmetu nošen je kao amajlija i magični štit od zlih uroka.
Zasad nije najbolje razjašnjeno kad se od rune oformila takozvani runski alfabet, dakle futhark.
Runa jadranskih Veneta
Postoji više različitih slovnih nizova rune ili futharka po Europi, a ovo bi bile rune Jadranskih Veneta (Robert Petrič: Die Veneter, misteriöse Völker?)
Slovenački proučavatelj Veneta Robert Petrič smatra: „Predrimski narodi u Europi koristili su više ili manje isto pismo. Čak i germansko pismo rune nastalo je iz venetskog ili etrurskog pisma.“
Ovdje se u mnogome odvajamo od uobičajenih povijesnih objašnjenja. Naime, sigurni smo da je u predrimskom dobu postojalo neko pismo kojim su se ljudi služili, bar svećenici druidi. Čak je bilo više smjerova pisanja. U tom vremenu postojali su simboli rune, mada se još nigdje ne pominju nikakvi Germani, čak ni Goti, a o Francima, Antima i Slavenima da i ne govorimo. Po sjeveru Europe pisalo se uglavnom na drvenim pločama. Vremenom drvo samo od sebe propada.
Međutim, strašni neprijatelji prošlosti u srednjem vijeku bili su oholi svećenici monoteizma. U borbi za svoje jednoumlje vršili su velike hajke na sve ono što je Bog dozvolio da se stvori bez njihove saglasnosti, te su to nemilosrdno uništavali.
Očito, u zvaničnim priručnicima historije trebalo bi mnogo toga korigirati. O toj temi, mogućem prilagođavanju priručnika historije novim naučnim dostignućima, istraživač venetske prošlosti Robert Petrič, koji svoje radove objavljuje i na njemačkom, kaže u uvodu svog članka „Die Veneter, misteriöse Völker?“:
„U modernoj eri kad imamo poplave različitih informacija (…) velika je mogućnost da čovjek bude preopterećen činjenicama koje zbunjuju. Često postajemo žrtve obmanjujućih argumenata, koji (…) baziraju na demagogiji. (…). Neupućenost javnosti kao i ignorancija mnogih eksperata (…) čine našu teoriju o Venetima prijeko potrebnom.“ (veneti.joomla.com)
Kad govorimo o razvoju pismenosti kroz vijekove, obično se vežemo za razvoj sredozemne civilizacije, mada se to dešavalo i na drugim geografskim prostorima.
U razvoju „sredozemnih“ pisama uglavnom razlikujemo tri oblika: hijeroglifsko pismo (prikazuje se svaki pojam svojom sličicom), klinasto pismo (duge i kratke crte te tačke daju fonetske znake) i linearno pismo (izuvijane linije daju slovo, to jeste fonetski znak).
Još treba razlikovati konsonantsko ili slogovno pisanje kad se pisalo u slogovima. Skup konsonanata predstavlja slog, a između čitalac dodaje vokal po nekom ustaljenom pravilu. Za razliku od ovoga, vokalno pisanje je kad se za svaki glas ili fonem upotrebljava jedno slovo, to jeste grafem. Pišu se dakle kombinacije konsonanata i vokala, to se naziva abeceda, alfabet, azbuka i slično.
U svakom slučaju se može smatrati da je linearno pismo, kod kojeg grafeme (slova) čine izuvijane linije, nastalo na prostoru Egejskog i Crnog mora.
Nastanak latinice i njenog oblika abecede različito se objašnjava. Latinica je najrasprostranjenije pismo u svijetu i po svojoj upotrebi drugo u Europi.
Simboli etrurskog pisma bi se mogli smatrati još runsko pismo, ali već i prvo abecedno pismo s vokalima. Za mnoge je to pak varijacija zapadnog grčkog pisma. U svakom slučaju bila bi to prelazna faza u slovne simbole latinice, dakle slova abecede. Za ovo je posebno važna jedna pisaća ploča. Ovaj artefakt je pronađen u mjestu Marsiliana d’Albegna, Toscana, Italija, nekada etrurska oblast (italijanski: la tavoletta di Marsiliana).
Pisaća tabla/ploča ima dimenzije 8,8 cm × 5 cm i kvalitetno je urađena od slonovače. Moguće je da je služila kao ukrasna prezentacija. Datiranje je prelaz iz 8. u 7. stoljeće stare ere. Na rubu je ugravirana abeceda od 26 slova prvobitne latinice. Niz abecede ili alfabeta ovih 26 slova idu s desna na lijevo i daje sliku obrnutog odraza, kao u ogledalu.
Ploča iz Marsiliana d’Albegna / obrnuti odraz prve abecede
Ovo bi bila pisaća ploča iz Marsiliana d’Albegna, Toscana, Italija. Čuva se u Arheološkom muzeju u Firenci (Museo archeologico nazionale di Firenze).
Slika: de.wikipedia.org/wiki/Schreibtafel_von_Marsiliana_d’Albegna
Kad bi se ova mala ploča okrenula i pritisla na neku odgovarajuću podlogu, otisak bi dao prvu abecedu pisma kojeg nazivamo latinica.
Prva dokumentirana abeceda latinice
Ovo bi bila prva dokumentirana latinica iz Etrurije. Slika: Wikipedia.org: Tablet from Marsiliana d'Albegna.
Zašto se latinica zove latinično pismo, a ne etrursko ili rimsko pismo, kao da nema objašnjenja. Poludržava Latium, narod Latini i latinski govor postojali su i prije grčke kolonizacije Sredozemlja, a u svakom slučaju prije osnivanja vojnog uporišta Rhoma, prelaz 5. u 4. stoljeće stare ere. Oblast Latiuma je bila napredna skoro kao i Etrurija.
Međutim, sve što bi trebalo pripadati Latiumu iz predrimskog doba, pripisuje se ili Etrurcima ili Rimljanima. Povijest Latiuma je manje ili više skoro svuda izostavljena, što nije baš korektno.
Da spomenemo još jedno europsko pismo, naime fonetsku azbuku ili slavensko pismo ćirilicu, najrasprostranjenije pismo u Europi. Ćirilica je nastala krajem 9. stoljeće nove ere, između 886. i 893. godine, u Preslavskoj književnoj školi, Bugarska. Ćirilicu su sastavili Črnorisac Hrabar (kasnije bugarski car Simeon I. Veliki), Konstantin od Preslava i Naum kombinirajući slova iz grčkog alfabeta i od simbola starobugarske rune.
Galski Veneti u Bretanji, Francuska
Rimski političar, pisac, historiograf, kalendarist, te vojskovođa i diktator države Imperium Romanum Gaj Julije Cezar (latinski: Gaius Iulius Caesar) (rođen 100. godine stare ere, a podlegao atentatu 15. marta 44. godine stare ere) zauzeo je tokom galskih ratova (58 – 50. godine stare ere) cijelu Galiju, prostor današnje Francuske.
Julius Caesar je u autobiografskom stilu, ali u trećem licu, opisao svoja ratna osvajanja kao memoare ili ratni dnevnik. Rat u Galiji je opisao u 7 knjiga pod nazivom „De Bello Gallico“ (Galski rat) ili još tačnije: „Commentarii de bello Gallico“ (Komentari o galskom ratu). Djelo je pisano u izuzetno dobrom stilu ondašnjeg latinskog govora i pripada među najranija djela monumentalne rimske književnosti.
Značajan dio treće knjige „Galski rat“ Caesar je posvetio ratu protiv Galskih Veneta, 57. i 56. godine stare ere, koji su nastanjivali oblast Bretanja (francuski: Bretagne) na sjeverozapadu današnje Francuske. Bretanja se kao poluotok izdužuje u Atlantski okean.
Caesar opisuje Galske Venete kao spretne ljude mora i sposobne moreplovce s njihovim jedrenjacima. Ovi Veneti su odbili da plate tribut Rimljanima, još uzimaju rimske oficire kao taoce. Za Caesara je to bio casus belli. Rimljani 57. godine stare ere napadaju galsku Venetiju sa svojim kohortama pješadije, dakle legionerima. Jednim dijelom armije zapovijedao je Licinius Crassus, dok je ostali dio predvodio Caesar lično. Uspjeh je izostao. Venetski mornari se povlače sa svojim jedrenjacima na otvoreno more i odatle stalno napadaju rimsku vojsku.
Caesar neređuje izgradnju flote na rijeci Loire. Bili su to rimski brodovi na vesla zvani „galije“. Rimska flota, kojom zapovijeda Brutus Albinus napada 56. godine stare ere venetsku flotu. Ovu pomorsku bitku posmatrao je Caeser s kopna. Rimljani su sjekačima u obliku srpa na dugačkim motkama isjekli konope i užadi na venetskim jedrenjacima koja drže i povezuju jedra. Ovo rimsko ratno lukavstvo dovelo je do potpunog trijumfa.
Ovdje možemo još dodati da je, po želji i naređenju Julija Caesara, izvršena jedna od najznačajnijih kalendarskih reformi koju mi nazivamo julijanski kalendar. Takozvanu julijansku godinu uveo je Rimski Senat 45. godine stare ere u kalendar. Julijanska godina danas je u upotrebi u cijelom svijetu.
Veneti na slivu rijeke Visle
Poznati antički polihistor Klaudije Ptolomej (Claudius Ptolemaeus) (100 – 175) napisao je u 2. stoljeću nove ere više naučnih djela od povijesnog značaja. Njegov je geocentrični sistem svijeta. Zemlja je centar Svemira koju za jedan dan obiđe sve što vidimo na nebu, jedino se kod Mjeseca pojavljuju neregularnosti. Ovo geocentrično shvatanje svijeta važilo je sve do 16. stoljeća kad je Kopernikus uspostavio heliocentričnu sliku svijeta. Prema tome, sve se kreće oko Sunca kao užarene zvijezde. Danas se manje-više govori da u Svemiru postoji mnogo Galaksija i svaka u sebi sadrži neutvrđen broj užarenih zvijezda.
Klaudije Ptolomej je oko 150. godine napisao i remek djelo „Geographike Hyphegesis“, što bi se moglo prevesti kao Geografske upute ili Uvod u geografiju, mada se občno koristi naziv „Priručnik geografije“ ili samo „Ptolemejeva geografija“. U ovom monumentalnom djelu, koje u sebi sadrži i prvobitne geografske karte slično atlasu, sakupljeno je sve znanje o geografiji iz Rimskog Carstva u drugom stoljeću nove ere.
On spominje Venete na sjeveroistoku Europe, dakle na rubu ondašnjeg rimskog poznatog svijeta. Današnje Baltičko more je za Ptolomeja „Germanicus Oceanus“ (Germanski okean), a današnji Gdanjski zaliv (njemački: Danziger Bucht) bio bi Venedski zaliv, na čijoj obali žive Venedi, to jeste Veneti.
Historiograf Jordanes je posebno važan izvor znanja o narodima sjeverno od Dunava i Crnog mora. Jordanes je živio u 6. stoljeću nove ere i dokumentirano je da je boravio kao svećenik u Konstantingradu 550. i 552. godine. Prije toga je bio notar, dakle sekretar u vojnom korpusu europske bizantske vojske u Trakiji. Ovaj vojni odred je često bio u sukobima s hordama „barbara“ koje su sa sjevera preko Istrosa (Dunav) upadale u Trakiju.
U tim svojim izvještajima o „barbarima“ s one strane Dunava Jordanes je posvetio dosta prostora Venetima (kod njega Venether ili Veneder), te Antima i Slavenima, a i ostalim njemu poznatim narodima sjeverne Europe. Napisao je historiju Gota „O porijeklu i djelima Gota“ ili „Getika“ (latinski: De origine actibusque Getarum).
Jordanes na jednom mjestu opisuje narod Gepida i nastavlja o Venetima: „Lijevo od ovih, kako se granica proteže prema sjeveru, od izvora Visle pa preko silnog prostranstva sjedi narod Veneta. Svejedno kako su mu se nazivi mijenjali (…), uglavnom su ostala najvažnija imena Sklaveni i Anti.“
Kod nauke je ovaj redoslijed za nijansu drugačiji: Veneti, Anti te Slaveni. Na koji način je Venetima promijenjeno ime u Anti, zasad nije dovoljno preispitano. Suprotno ovome, proces u kojem su Anti izgubli svoje ime i dobili naziv Slaveni u potunosti je razjašnjen. Naime, u doba ogromne avarske države Avarski Kaganat u ranom srednjem vijeku u istočnoj Europi je došlo do fenomena slavizacije pokorenog stanovništva. Prvi koji su postali Slaveni bile su mase poraženih Anta, a kasnije je slična sudbina zadesila i mnoge druge potčinjene narode.
Literatura
Herodot: Povijest, preveo i priredio Dubravko Škiljan, Matica hrvatska, Zagreb, 2000. ISBN 953-150-579-9
Jordanes: De origine actibusque Getarum (O porijeklu i djelima Gota): Odlomci po diverznim člancima.
Friedemann Bedürftig: Das Römische Imperium: Aufstieg und Fall einer Weltmacht, Komet Verlag, Köln, 2011. ISBN 978-3869411309
Hamza Hamzabegović: Razvoj kalendara u povijesti i vremeplov kroz historiju, nova i proširena obrada, izdavač PLANJAX komerc, Tešanj, 2022. ISBN 978-9958-34-650-7
Dodatna literatura
Walter Pohl: Die Awaren: Ein Steppenvolk in Mitteleuropa 567-822 n. Chr., C.H.Beck Verlage, München, 2002. ISBN 3-406-48969-9
Hamza Hamzabegović: Otkud Slavenima pola kontinenta? Dio balkanske povijesti u velikom razdoblju Bizanta, historijska sinteza, izdavač PLANJAX komerc, Tešanj, 2022. ISBN 978-9958-34-642-2
Članci
Robert Petrič: Die Veneter, misteriöse Völker? (http://veneti.joomla.com)
Hamza Hamzabegović: Stara ćirilica i njeno moguće porijeklo, 2015. (http://www.bosliterni.ba)