Hamza Hamzabegovic: PROUČAVATELJI STEĆAKA, STARE BOSNE I BOSANSTVA//www.bosliterni.ba

Ćiro Truhelka

Ćiro Truhelka (1865–1942)www.bosliterni.ba, pionir nauke o stećcima,
likovni rad – Zemaljski muzej Sarajevo, foto iz lične arhive.

Piše: Hamza Hamzabegović

Nauka o stećcima je naučna disciplina koja u prvom redu proučava bosanske stećke i natpise na njima. Zbog teških političkih turbulencija ova nauka proučava i cjelokupnu povijest srednjovjekovne Bosne, od njenog geopolitičkog početka kao mađarski vojni distrikt 1135/1136. godine pa do naslinog uključivanja Kraljevstva Bosne u Turski Sultanat 1463. godine, razdoblje od oko 327/328 godina.

U svojoj dugoj i kompleksnoj povijesti Bosna je prošla više zasebnih epoha (srednjovjekovno doba, turska vladavina, austro-ugarsko razdoblje i druge). Da bi se istraživački smjer srednjovjekovne Bosne razlikovao od ostalih razdoblja, možemo ga nazvati bosanistikom, a istraživače bosanistima. Bio bi ovo prijedlog koji se može pirhvatiti, ali i ne mora.

Tema nauke o stećcima (ili bosanistike) bila bi dakle historija starih Bosanaca, povelje njihovih vladara i ostalih pisanih akata, te njihova sveukupna bosanska kultura, takozvano bosanstvo, naravno po segmentima i razdobljima.

Stećci su postali kultna vizija Bosanaca.

Ako bosanistiku prihvatima kao naučnu disciplinu, onda je ne treba poistovjećivati s lingvistikom (jezikoslovlje), mada se teme prepliću. (O tome možda nekom drugom prilikom.)

U razdoblju vladavine konstitutivnih vlastodržaca, započelo od 1990. godine, proučavanjem stećaka ili bosanstva bave se manje ili više entuzijasti, koji žrtvuju mnogo toga za nauku, a posebno je što nosaju svoju glavu u torbi. Naime, vjerska elita konstitutivaca na diskriminirajući način negira postojanje srednjovjekovne Bosne i ignorira sve validne argumente o tome.

Međutim, Bosanci mogu biti sasvim sigrurni da je postojanje srednjovjekovne Bosne s naučnog stanovišta u potpunosti potvrđeno svim validnim dokazima. Originalnih svjedočanstava i dokumenata ima veše nego dovoljno, a najbitniji su stećci, nadgrobni spomenici starih Bosanaca

U ovaj rad je uvršteno nekoliko istaknutijih proučavatelja srednjovjekovne Bosne i bosanstva:

(1.) Ćiro Truhelka, utemeljitelj nauke o stećcima; (2.) Marko Vego i Šefik Bešlagić, dva gorostasa nauke o stećcima; (3.) Dubravko Lovrenović, Bosanac i proučavatelj stećaka; (4.) Hamza Hamzabegović, utvrdio geopolitički početak Bosne.

S a d r ž a j:
(1.)ĆIRO TRUHELKA
(2.)MARKO VEGO I ŠEFIK BEŠLAGIĆ
Marko Vego
Šefik Bešlagić
(3.)DUBRAVKO LOVRENOVIĆ
Konstitutivni „Apsurdistan“
DUBRAVKO LOVRENOVIĆ, rad i borba za bosanstvo
Državna komisija za saradnju BiH sa UNESCO-om
Autentično svjedočanstvo o padu Kraljevine Bosne (1463.)
(4)HAMZA HAMZABEGOVIĆ
Osvrt na konstitutivni „Apsurdistan“
HAMZA HAMZABEGOVIĆ, geopolitički početak Bosne
Stećak bosanskog kneza Batića

 

(1.) ĆIRO TRUHELKA, utemeljitelj nauke o stećcima//www.bosliterni.ba

Pokretač i pionir nauke o stećcima je austrougarski službenik (Ćirilo) Ćiro Truhelka (2.2.1865. Osijek – 18.9.1942. Zagreb). Njegov otac je porijeklom Čeh i bio je učitelj u Osijeku Antun Truhelka, a majka je mađarska Njemica Maria, rođena Schön. Svojedobno je Ćiro Truhelka bio uvaženi polihistor i cijenjen naučnik europskog ranga.

Ćiro Truhelka je otprilike mogao imati 13 godina kad je Austro-Ugarska Monarhija zaposjela Bosnu (1878.).

Nevezano za te političke događaje, Ćiro je završio osnovno školovanje u Osijeku. Kad mu je umro otac Antun, prema odluci mjake porodica se onda seli u Zagreb, dakle još brat Dargoš i sestra Jagoda.

Kao likovno nadaren mladić namjeravao je Ćiro Truhelka postati umjetnik i htio je studirati slikarstvo. Međutim, kao i kod mnogih drugih nadarenih omladinaca slabijeg imovinskog stanja, želje i mogućnosti su se u mnogome razilazile. Upisao je filozofiju na Zagrebačkom Sveučilištu jer je tada trajala tri godine i to historiju umjetnosti i historiju pa je to završio u predviđenom roku (1882-1885). On je dakle diplomirao 1885. godine, a te iste godine je (30.10.1885.) odbranio i doktorsku disertaciju: “Andria Medulić: njegov život i rad”.

Ovaj nadareni mladi stručnjak se već istakao radovima iz arheologije, a naročito iz etnologije. Mada se udaljuje od onog što je studirao, upravo ga to sudbinski opredjeljuje. Tada poznati univerzitetski profesor Izidor Kršnjavi pomaže Ćiri Truhelki da se zaposli u državnu službu te ga praktično preusmjerava u Sarajevo. Tako je Ćiro Truhelka postao krajem 1885. godine sekretar Muzejskog društva za Bosnu i Hercegovinu, a Društvo je trebalo da pripremi sve potrebno za osnivanje budućeg Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.

Pisac Miljenko Jergović u članku „Ćiro Truhelka: Muzej čuda“ (10. 08. 2013.) citira nešto iz Truhelkinog autobiografskog djela „Uspomene jednog pionira“:

„U praskozorje 28. veljače 1886. godine ušao sam u mali vagon uskotračne željeznice, kojom sam se imao iz Bosanskog Broda odvesti u Sarajevo (…). U ono je vrijeme Bosna bila na zlu glasu: pusta, divlja, neuglađena zemlja, ljudi opori i krvožedni; kuda god stranac prođe, vrebaju na nj hajduci i bundžije i gledaju u svakom Europejcu neprijatelja. Eto takvi su bili pojmovi općerašireni o Bosni. Ja tim glasinama nisam davao važnosti, ali ipak, polazeći na put, bilo mi je kao pioniru koji se upućuje u prašumu i neznani kraj, ne znajući što ga tamo čeka.”

Tada je Ćiro Truhelka imao oko 21 godinu. Postao je kustos (titula muzejskog stručnjaka) te iste godine (1886.). Muzejsko društvo je uz svesrdnu pomoć Zemaljske vlade otvorilo Zemaljski muzej u iznajmljenim prostorijama 1. februara 1888. godine, a za prvog direktora je imenovan Kosta Hörmann, isto značajan proučavatelj bosanske prošlosti. Svečanosti otvaranja Muzeja prisustvovao je i tadašnji guverner i šef Zemaljske vlade Johann von Appel.

Za ovaj projekat su se nenadano pojavile teškoće kad je 1903. godine umro glavni donator, dakle administrator Bosne i ministar finansija Carstva Benjamin von Kallay, koji je bio naklonjen Bosni i zaštitnik svih njenih stanovnika.

Ćiro Truhelka je već bio etablirani naučnik kad je postao direktor Muzeja 1905. godine. Kao agilan i značajan čovjek na visokom položaju izdejstvovao je kod odgovornih austro-ugarskih političara takozvani regulacijski plan, koji je predviđao izgradnju zasebnih zgrada namijenjenih isključivo za muzejske svrhe. Češki arhitekt Karlo Paržik izradio je projekat koji je predviđao četiri kompleksa, paviljona. Plan je odobren. Zemaljski muzej je podignut od 1909. do 1913. godine. Te zgrade i Muzej se i danas nalaze na tom istom mjestu i pod urbanističkom su zaštitom.

U Sarajevu je Ćiro Truhelka proveo oko 36 godina  i postigao je izuzetno značajne rezultate za opštu nauku, a posebno za nauku o stećcima (ili bosanistiku). Ćiro i njegova supruga Danica imali su dvoje djece, sin Branimir Aleksandar i kćerka Agata. Ćiro Truhelka je penzioniran 1922., ali je i dalje bio aktivan na književnom i naučnom polju.

Pošto je bio produktivan u svim pravcima nauke o ljudskoj prošlosti, pa i bosanskog življa, da bi izbjegao kaos u svom mnogostranom radu, Ćiro Truhelka uvodi sistematizaciju u istraživačkom poslu. To je na neki način služilo kao uzor ostalim naučnicima na ovim prostorima.

Kroz svoju radoznalost, svestrani interes i kao neumorni proučavatelj zasnovao je agilni Ćiro Truhelka nauku o stećcima.

Šefik Bešlagić:

„Najobimniji i najkvalitetniji doprinos proučavanju stećaka u ovom austrougarskom periodu dao je Ćiro Truhelka, koji je istovremeno najviše učinio za stvaranje i prosperitet Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Iako se bavio preistorijskom i kršćanskom arheologijom, istoriografijom i još nekim muzejskim disciplinama, ovaj neumorni naučni radnik je mnogo vremena posvetio stećcima. Putovao je po terenu, opisivao, sam crtao, fotografisao i u gips odlijevao natpise i ukrase stećaka…“ (Šefik Bešlagić: Stećci – kultura i umjetnost, str. 15)

Ova Truhelkina usavršena metoda transliteracije, dakle prenošenje natpisa, ukrasa, crteža i ostalih prikaza sa stećaka putem otisaka u originalu na terenu pa onda kasnije na papir, u mnogome je olakšala proučavanje stećaka. Kasniji proučavatelji stećaka ili mramorja služili su se na sličan način.

Ćiro Truhelka je skoro neprekidno objavljivao svoje (nove) radove uglavnom u „Glasniku Zemaljskog muzeja“, tako i rad „Starobosanski mramorovi“ 1891. godine. Naredni odlomak je „prepis“ odatle.

Truhelka 1891.
Ćiro Truhelka. Starobosanski mramorovi. GZM. Sv. 4. 1891. Str. 368-387.
Starobosanski mramorovi.
Priopćio dr. Ćiro Truhelka.

Uvod. Malo ima zemalja, u kojim ćeš naći pojedine vrste; spomenika iz davnine, sačuvane u tolikoj množini, a u tako i stalnim oblicima, kao što su nadgrobni spomenici srednjega vijeka po Bosni i po Hercegovini, koje je narod prozvao: mramorovi, stećci ili mašeti.

Bosnom i Hercegovinom ne ćeš ni dva tri sata proći, a da se ne namjeriš na jedan takav spomenik, ili na cijelu hrpu tih gorostasnih biljega, koje je nekoć u davnini narod istesao od stanca kamena, te ih primitivnim tehničkim pomagalima, a silnom mukom odvukao na vrh koje humke, da ih ondje postavi na grob svojih pokojnika, kojima bi time ostavio stalan spomenik.

Tako nanizaše vremenom do 400 i više takih spomenika na jednom mjestu, te stvoriše ogromne nekropole, koje nas veličajnošću mrtvačkog kulta sjećaju najdavnijnih vremena ljudske kulture. To pa i činjenica, da se uz te nekropole rijetko kada nalaze kuće ili razvaline gradova, dovelo je narod do mišljenja, da su u davno doba, kad je zvjerad svuda svijetom lutala i mrtvace iz grobova trgala, gorostasni ljudi to kamenje svalili na grob, da pokojnikovo tijelo obrane od hijena.

Vrlo često razumjećeš, da narod ta grobišta zove “grčkim grebljem”; time ne želi reći, da su ondje Grci sahranjeni, već najdavniji ljudi svijeta.

http://prijepisi.blogspot.com/2015/10/truhelka-1891.html

Bio je fasciniran zapisima na stećcima i zagonetnim pismom kojim su pisani. Dijelom je sakupio i prijašnja zapažanja o stećcima nekih putopisaca, što će se ispostaviti kao važno. Ćiro Truhelka se ubrzo tako osposobio da je bio u stanju da čita i transkribira natpise na stećcima u latinicu. Mnogo toge je već i razumio pa je neke zapise prevodio na narodin govor/jezik, kako se obično u ono vrijeme nazivao južnoslavenski govor. Prema ondašnjim mogućnostima proučavao je i povijest Bosne. Sve je to postalo dragocjena podloga znanja o povijesti Bosne za kasnije naučnike.

Od svojih otkrića stvarao je Ćiro Truhelka svjetske senzacije, što je svojedobno na naki način i bilo.

U svojoj senzacionalističkoj euforiji iznosio je Ćiro Truhelka tvrdnje koje niko nije mogao osporiti, ali ni potvrditi. Kao što smo pročitali u prethdonom originalnom odlomku, STEĆCI SU za njega TVOREVINA neke PRADAVNE bosanske KULTURE, koja je možda čak najstarija u Europi. Za PISMO STEĆKA JE u svom radu iz 1894. godine uveo termin BOSANČICA tvrdeći da je to najstarija ćirilica.

Šefik Bešlagić:
„Ćiro Truhelka je ovo pismo nazvao bosančicom i pokušao da taj naziv obrazloži. Smatrao je da bosančica ima ne samo svoje specifičnosti u odnosu na srpsku ćirilicu nego i posebno epigrafsko pismo, koje je postalo i razvilo se nezavisno od srpske ćirilice. Savremeni bosanskohercegovački naučni radnici koji proučavaju stećke i natpise na njima, najčešće ovo pismo nazivaju starom bosanskom ćirilicom ili bosančicom. U nedavno objavljenom djelu o pismenosti u Bosni i Hercegovini Vojislav Bogićević je upotrijebio termin bosanska ćirilica, a prof. Herta Kuna, koja kao lingvistički stručnjak proučava stare bosanske rukopise, ovu staru bosansku ćirilicu naziva bosančicom.“ (Šefik Bešlagić: Stećci – kultura i umjetnost, str. 424 i 425)

Zatim je Ćiro Truhelka započeo (1895.) objavljivati u „Glasniku zemaljskog muzeja“ seriju radova naslovljenu Starobosanski natpisi. Za povijest Bosne veoma važna serija.

On je iznio senzacinalističku tvrdnju da su stari Bosanci imali svoju religiju BOGUMILSTVO, poseban oblik prastare herezne vjere vezane za geografski prostor Bosne. On je 1898. godine kod Visokog otkrio PLOČU s natpisom BANA KULINA i još mnogo drugih senzacija.

Što je ovaj znastvenik u ono vrijeme zaključio, svojedobno je prihvaćeno da važi kao istinito. Ipak se tu radilo o pionirskim poduhvatima bez dovoljno naučne provjerenosti na tu temu pa nije ni moglo biti sve do u detalje odgonetnuto. Svejedno, njegov posao čini fundament nauke o stećcima i o bosanstvu.

Međutim, kasniji proučavatelji stare Bosne bili su primorani da s naučnog stanovišta korigiraju mnoge Truhelkine senzacije. Naravno, što se dalo dokazati kao istina, to je i ostalo.

 

(2.) MARKO VEGO I ŠEFIK BEŠLAGIĆ, dva gorostasa nauke o stećcima

Dva najznačajnija velikana nauke o stećcima svakako su komunistički stručnjaci Marko Vego i Šefik Bešlagić. Dobro su sarađivali i ostvarili su kod nauke o stećcima takve rezultate na koje mogu biti svi Bosanci ponosni. U ondašnjem glomaznom komunističkom naučnom aparatu, svakako najvećem u povijesti nauke o stećcima, trebali su drugovi naučnici po komunističkom zadatku proučiti i razjasniti fenomen stećaka. Oni su to učinili na prilično genijalan način.

Pošto nauka u biti nema kraja, time nauka o stećcima nije iscrpljena. U tom epohalom naučnom poduhvatu imali su Marko Vego i Šefik Bešlagić ključne pozicije.

(2.) MARKO VEGO//www.bosliterni.ba

Marko Vego (Čapljina, 08.01.1907. – Sarajevo, 26.02.1985.) uvrštava se u najznačajnije i najproduktivnije radnike nauke o stećcima, a kao polihistor bavio se i drugim temama. Objavio je oko 250, pa i do 300 radova. Njegov otac se zvao Jozo, dok ime njegove majke zasad nije poznato.

Studirao je teologiju u Njemačkoj (Freiburg in Breisgau) i dovršio u Zagrebu. Poslije toga je završio studije historije u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1937. godine. Kao nastavnik tadašnje Kraljevine Jugoslavije radio je u Crnoj Gori. Za vrijeme drugog svjetskog rata priključio se partizanskom pokretu (1944 – 1945). Kao uvaženi naučni radnik nalazio se u Komunističkoj Jugoslaviji na značajnim, a kasnije na veoma prestižnim položajima.

Marko Vego  Hamza Hamzabegovic: PROUČAVATELJI STEĆAKA, STARE BOSNE I BOSANSTVA//www.bosliterni.ba Marko

Marko Vego//bs.wikipedia.org

Vladarska elita Komunističke Jugoslavije prepoznala je historijski značaj stećaka kao bitno svjedočanstvo geopolitičke prošlosti ovog podneblja. Kad su otpočele skoncentrirane akcije za naučno proučavanje stećaka, za direktora Zemaljskog muzeja u Sarajevu imenovan je 25. augusta 1950. Marko Vego, koji se već istakao radovima o prošlosti ovog prostora i dobar poznavalac Truhelkinih radova. Na tom položaju ostao je do 1957. godine. U penziju je otišao 1965. godine.

Poslije formiranja raznih komisija i sekcija, na jednoj od sveobuhvatnih komunističkih gigantskih konferencija svih tih komisija za temeljno i dugoročno proučavanje stećaka 1952. godine teret rada je manje ili više prenesen na dvije komisije: „Komisija Zemaljskog muzeja Sarajevo“ sa Markom Vegom na čelu i „Komisija Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti“, kasnije „Zavod za zaštitu spomenika Bosne i Hercegovine“ na čijem se čelu nalazio tek imenovani direktor te institucije Šefik Bešlagić.

Tako su dva najznačajnija proučavatelja stećaka započeli svoje naučne radove o stećcima Marko Vego i Šefik Bešlagić. Oni su, mada su dobro sarađivali, ipak svaki na svoj način učvrstili znanje o stećcima – nadgrobnicima starih Bosanaca, te o staroj Bosni i bosanstvu.

O akcionom planu tadašnjih komisija piše rječiti Šefik Bešlagić: Stećci – kultura i umjetnost, na strani 18:
„Program se sastojao od četiri osnovne radne etape:
-anketno prikupljanje opštih podataka o stećcima,
-provjeravanje i dopunjavanje tih podataka,
-sistematsko naučno (ekipno) obrađivanje važnijih lokaliteta i regiona,
-te publikovanje rezultata prikupljene naučne građe.“

Komisija Zavoda za zaštitu spomenika BiH bila je prisiljena da se ispravlja u hodu. Pošto je izostavljen možda jedan od najvažnijih aspekata nauke o stećcima, naime starobosanki zapisi na stećcima, što je onda naknadno dotato.

Šefik Bešlagić:
„Potrebno je da se (…) prikaže još jedna važna etapno izvedena akcija. Radi se o natpisima stećaka. Kako je poznato, ovi natpisi u staroj bosanskoj ćirilici, nazvanoj bosančica, predstavljaju višestruko zanimljivu i značajnu karakteristiku stećaka (…). Postoji još veliki broj natpisa koji nisu evidentirani i pročitani.“ (Šefik Bešlagić: Stećci – kultura i umjetnost, str. 23)

Ova konstatacija se naravno može odnositi samo na početak rada navedenih komisija. Pri završetku svojih izlaganja jasno će Šefik Bešlagić iznijeti da su istraživačkim radom obuhvaćeni svi stećci. Što će reći, ostvarena je još jedna velika radna pobjeda drugova Marka Vege i Šefika Bešlagića.

Na početku ovog zbilja velikog poduhvata za sakupljanje lokaliteta nekropola, njihovoj veličini, izgledu stećaka, mogućim reljefima i natpisima na njima uključeni su putem komunističke obaveze lokalni učitelji, đaci i seoski odbornici.

O radu i poteškoćama govori rječiti Šefik Bešlagić:
„Međutim, rezultati (…) nisu bili kao što smo očekivali (…). Zbog toga smo se u daljem radu na provjeravanju i kompletiranju podataka oslanjali na vlastite kadrovske snage Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH. U toku slijedećih 15 godina pregledani su svi lokaliteti teritorije Bosne i Hercegovine. U većini slučajeva ekipe je predvodio autor ovih redova.
Poslovi su tekli kontinuirano, obrađivano je jedno po jedno opštinsko područje, obavljen je pregled svake nekropole. Plan rada za područje određene opštine obično je utvrđen u opštinskom centru, uz pomoć nadležnih opštinskih organa. Pri tome su se redovno služili podacima opšteg popisa (…), a dobro su poslužili i podaci popisa arheoloških spomenika koje je još za vrijeme austrougarske vlasti sačinio V. Radimsky.“ (Šefik Bešlagić: Stećci – kultura i umjetnost, str. 19)

Marko Vego je pristigli materijal, slike stećaka, otiske natpisa na stećcima, a mnogo toga je i sam donio iz svojih ekspedicija po terenu, prenio na papir. Uz svaku sliku, koristeći samo nužne riječi, dopisao je lokalitet stećka, pa i njegov izgled. A u cijelom tom poslu najvažnije je što je vršio transliteraciju, dakle prenosio je originalna slova stare ćirilice na papir, te transkripciju, dakle odmah ispod toga je te natpise prenosio u latinicu. Bio je to grandiozan posao ovog naučnika. Nešto je i preveo, odnosno prilagodio današnjem govoru, mada veoma rijetko.

Tako je Marko Vego objavio zbirke natpisa na bosanskim stećcima. Mada su parcijalno objavljivani, danas se ti radovi predočavaju kao jedinstveno djelo nauke o stećcima:
-Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine I, Sarajevo 1962.
-Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine II, Sarajevo 1964.
-Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine III, Sarajevo 1964.
-Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine IV, Sarajevo 1970.

Ovaj rad je jedan od dva kapitalna djela nauke o stećcima. Važi kao glavni fundament nauke o stećcima. Mnogo od toga je integrirano u djelima Šefika Bešlagića i Dubravka Lovrenovića.

Izbjegavajući maštovita objašnjenja onoga što mu nije bilo poznato, pragmatičnim izlaganjem svojih kvalitetnih i brojnih naučnih radova o stećcima i straoj Bosni, Marko Vego je dao svjesno ili nesvjesno čvrstu i pouzdanu platformu za opštu nauku o srednjovjekovnoj Bosni, bosanstvu i starim Bosancima.

 

(2.) ŠEFIK BEŠLAGIĆ//www.bosliterni.ba

Šefik_Bešlagić/bs.wikipedia.org   Hamza Hamzabegovic: PROUČAVATELJI STEĆAKA, STARE BOSNE I BOSANSTVA//www.bosliterni.ba   efik Be  lagi

Šefik_Bešlagić/bs.wikipedia.org

Jedan od najznačajnijih i najuvaženijih znanstvenika nauke o stećcima svakako je Šefik Bešlagić. Njegov rad od 638 stranica „Stećci – kultura i umjetnost“ drugo je od dva kapitalna djela nauke o stećcima.

Šefik Bešlagić (Tuzla, 06.04.1908 – Sarajevo, 19.11.1990) rođen je  u Gornjoj Tuzli, njegov otac se zvao Agan, a majka Devleta. Pošto je njegov otac bio učitelj i mijenjao je mjesta učiteljevanja, tako je Šefik završio osnovnu školu u Doboju, nižu gimnaziju u Tuzlu, učiteljsku školu u Sarajevu.

Počeo je raditi kao učitelj u nekom mjestu kod Dervente. Potom je završio Višu pedagošku školu umjetnosti u Zagrebu. Kao službenik Kraljevine Jugoslavije radio je na više mjesta po Bosni, a u Tuzli od 1938. do 1943. godine. Onda se priključio (1943.) partizanskom pokretu.

Kao pripadnik komunističke elite, bio je Šefik Bešlagić u Komunističkoj Jugoslaviji uvijek na značajnim položajima.

Stalno je usavršavao svoje znanje. Vanredno je završio tada značajnu Visoku pedagošku školu u Beogradu (1949 – 1950). Poslije toga je bio uposlen kao inspektor u Ministarstvu prosvjete i nauke Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Odatle je1952. godine, kako je naprijed rečeno, imenovan za direktora „Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti“, kasnije „Zavod za zaštitu spomenika Bosne i Hercegovine“. Dakle, tada je otpočela legendarna saradnja Šefika Bešlagića i Marka Vege, ondašnjeg direktora Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Šefik Bešlagić je s tog direktorskog položaja po vlastitoj želji otišao u penziju 1967. godine. Tek tada se posvećuje isključivo pisanju svojih čuvenih djela koja su nezaobilazna literatura u nauci o stećcima.

Marko Vego i Šefik Bešlagić su se u svojim radovima nadopunjavali.

U djelu Leksikon stećaka, kojeg je pripremio i izdao Mario Vukić i objavio 14 godine poslije Bešlagićeve smrti (2004.) navodno je sam Bešlagić taj rad pripremio u kojem je integrirano mnogo interpretacija Marka Vega o pojednim stećcima.

Šefik Bešlagić je posvetio pažnju i pismu kojim su pisani epitafi, to jeste natpisi na stećcima. To će dobiti posebnu važnost kod narednih istraživača. Šefik Bešlagić u svom djelu „Stećci – kultura i umjetnost“ navodi (str. 423 – 424):

„O nazivu pisma naših natpisa u užem smislu riječi mišljenja ne samo da nisu usaglašena nego se može reći da u tome pogledu faktično postoji velika raznolikost. Po nekima je to srpska ćirilica, koja se proširila i na Bosnu, neki je zovu hrvatskom, odnosno hrvatsko-bosanskom ćirilicom, zatim bosansko-dalmatinskom ili zapadnom ćirlicom, a naziva se i starobosanskom, odnosno bosanskom ćirlicom, a onda i bosančicom.

Ćiro Truhelka je ovo pismo nazvao bosančicom i pokušao da taj naziv obrazloži. Smatrao je da ima ne samo svoje specifičnosti u odnosu na srpsku ćirilicu nego i posebno epigrafsko pismo, koje je postalo i razvilo se nezavisno od srpske ćirilice (…).“

Dakle, kako uvaženi stručnjak Šefik Bešlagić objašnjava, termin „bosančica“ nije naslijeđen, već ga je Ćiro Truhelka uveo u upotrebu (u svom radu iz 1894. godine).

U svom djelu „Kamene stolice srednjovjekovne Bosne i Hercegovine“ (1985.) Šefik Bešlagić naglašava da su te od kamena isklesane stolice simbolizirale vlast. Postavljane su na otvorenom prostoru u značajnijim utvrđenjima, uglavnom u 14., pa i u 15. stoljeću. Jedna od takvih stolca nalazi se u Zamaljkom muzeju u Sarajevu. Ove stolice su svojedobno upozoravale narod na postojanje državnog autoriteta.

Od brojnih djela Šefika Bešlagića navodimo samo neka:
Stećci – kultura i umjetnost, iro „Veselin Masleša“, Sarajevo 1982.
Kamene stolice srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, ANU BiH,

Bešlagić/www.bosliterni.ba  Hamza Hamzabegovic: PROUČAVATELJI STEĆAKA, STARE BOSNE I BOSANSTVA//www.bosliterni.ba Be  lagi

Bešlagić/www.bosliterni.ba

Sarajevo 1985.
-Urednik i izdavač Mario Vukić: autor Šefik Bešlagić: Leksikon stećaka, Svjetlost, Sarajevo 2004.

Bešlagić u poznim godinama.

 

 

(3.) DUBRAVKO LOVRENOVIĆ, Bosanac i proučavatelj stećaka//www.bosliterni.ba

 

Dubravko Lovrenović/fokus.ba  Hamza Hamzabegovic: PROUČAVATELJI STEĆAKA, STARE BOSNE I BOSANSTVA//www.bosliterni.ba Dubravko slika fokus

Dubravko Lovrenović/fokus.ba

Konstitutivni „Apsurdistan“

Na opštim parlamentarnim izborima u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, 18. novembra 1990. godine, pobjedu su odnijele nacionalne partije sunitskog monoteizma i ortodoksnog monoteizma i katoličkog monoteizma. Od tada je započelo antibosansko razdoblje konstitutivnog fašizma u Bosni, veoma žilavog i antiljudskog sistema kojem ništa ne mogu ni Bog, ni hereza, ni narod niti Europska Unija.

Prema svojim vjerskim nazorima oni u političku praksu uvode inkluziju (uključivanje samo jednih, u ovom slučjau teokrata) ili ekskluziju (isključivanje onih drugih, u ovom slučaju Bosanaca).

Esad Zgodić piše o tim izborima:

„Godina 1990. je historijska godina – godina prekretnica. Slomljen je (…) dotadašnji jednopartijski socijalistički pokret. No, izbori, u našim uvidima, nisu bili ni slobodni, ni demokratski, ni tačni u rezultatu.

Izvršeni su u hipernaelektrisanoj atmosferi (…) panksenofobije. Razumljivo, svaka, a posebno ova vrsta grupnog straha i sloboda u mišljenju, odlučivanju i izboru – nespojivi su (…). Sam čin glasanja, koji bi morao biti lišen svakog oblika pritisaka i prevara, bio je, u relativnom broju slučajeva, na različite načine povređivan od strane fanatičkih aktivista nacionalnih stranaka.

Sve u svemu, 1990. godine na vlast su došle populističke meganacionalne stranke (…).“ (Esad Zgodić: Ideja bosanske nacije i druge teme, Zalihica, Sarajeveo 2008. ISBN 9958-787-04-0).

Kad su se etablirale na položaje, otpočele su pobožne vladarske elite „meganacionalista“ sprovoditi svoje vjerske revolucije kroz inkluziju i ekskluziju, što će se veoma negativno odraziti na bosansko društvo.

Sposobnost svećenika čarobnjaka iznenadila je svakoga i ušla je u povijest. Njihova vještina, da bez ikakvih teškoća preobraze mase komunista u fašiste i antibosance, čudom je čudila i teokratu, i ateistu, i heretika i Europejca. Usputno su svećenici svojim čarobnim umijećem pretvarali tvrdoglave jarce u krvožedne sotone. Ono što su nekad kako-tako poštovali, dakle državu i narod, sad to isto ima da uništavaju bez ikakve griže savjesti. U Bosni je otpočela naredna faza teškog belaja.

Zloupotrebljavajući položaje i izvrćući stvarni smisao demokratskih izbora, što bi trebalo da omogući narodu da izabere najsposobnije ljude u vlast, započela je pobožna elita megapljačku državne i privatne imovine. Ako bi se pak neko usudio da kaže da je to kriminal, jer je bespravno prisvajanje tuđe imovine, bio je izložen fizičkom i psihičkom maltretiranju od strane čuvara vjere i sistema, dakle tajne službe, takozvanih „instaliranih trojanaca“, jednog od nekoliko zala koja su zadesila Bosnu u razdoblju konstitutivnog „Apsurdistana“.

Dakle, svećenici su se molili Bogu da im da snagu da unište bezbožnu Bosnu i njenu herezu. Tako su zanemarili molitve koje traže od Boga razum, mir i državu s mnogo radnih mjesta. Pošto očito Bog ima i drugih obaveza, a ne samo da sluša lupetanje konstitutivnih svećenika, siromaštvo i bijeda su se uvukli u Bosnu i kroz prozor i kroz vrata.

A onda su se konstitutivni fašisti i petokolonaši zavadili oko raspodjele državne i narodne imovine. Otpočeo je takozvani konstitutivni rat u Bosni (1992 – 1995), izuzetno prljav i krvav, kojeg su vodili razni psihopati. Ovdje su „instalirani trojanci“, dakle tajna služba, odigrali pogubeljnu ulogu plasirajući dobro smišljane dezinformacije, kao nepobitne istine, te miniranjem svih dogovora o prekidu vatre. Bosna je u ovom konstitutivnom ratu bila od kraja do kraja prekrivena leševima svojih građana.

I tek kad im je međunarodna zajednica takoreći obećala državu u vlasništvo, postignut je takozvani Daytosnki sporazum o primirju, a pregovori su trajali od 1. do 21. novembra 1995. godine u Daytonu, SAD. Ovaj Daytosnki sporazum je zvanično potpisan 14. decembra 1995. godine u Parizu. Tako je država zvanično – nezvanično prešla u vlasništvo konstitutivnih petokolonaša, sunitskog monoteizma i ortodoksnog monoteizma i katoličkog monoteizma. Pobožni konstitutivci su postali vladarska elita, koju po nekim konstitutivnim paragrafima (vještačka) opozicija nikad ne može skinuti s vlasti. Svećenicima se rat isplatio.

 

DUBRAVKO LOVRENOVIĆ, rad i borba za bosanstvo

Odmah u početku konstitutivnog razdoblja, jedan od značajnih antibosanaca i uvaženi ideolog konstitutivnog fašizma u Bosni, akademik Muhamed Filipović (1929 – 2020), razvio je teoriju koja kaže: Nije bilo nikakve Bosne u srednjem vijeku ni Bosanaca pa ni bosanstva. A tvrdnje o postojanju tako nečega, prema mišljenju tog antibosanca, samo su izmišljotine bezbožne hereze.

Pošto su dakle konstitutivci izbrisali postojanje Bosne iz svoje „nepobitne“ historije, sad se proučavanjem stećaka i realne bosanske prošlosti manje ili više bave entuzijasti.

Naredni velikan nauke o stećcima i bosanske povijesti bio je profesor Dubravko Lovrenović (Jajce, 30. augusta 1956.  – Sarajevo, 17. januara 2017.): „Ko se ne brine o svojoj prošlosti, upitna mu je i budućnost.“

Rad profesora Dubravka Lovrenovića: „Stećci, bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka“ (2009.) nova je etapa nauke o stećcima. Koliko je važan Lovrenovićev vrsno i dobro urađen posao, bitno je i to što je prenio znanje o značajnim proučavateljima stećaka, stare Bosne i bosanstva.

„Ulazak srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – popularno nazvanih stećcima – u svijet znanosti nije se odigrao u najsretinijim okolnostima.“ (Dubravko Lovrenović: Stećci, str. 25).

„Znakovito je kako su veći i grandiozniji stećci smjenjivali manje i jednostavnije i kako se ta razvojna linija podudara s linijom ekonomskog uzdizanja bosansko-humskog feudalnog društva.“ (Dubravko Lovrenović: Stećci, str. 77).

Dubravko Lovrenović je završio studije povijesti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za historiju i diplomirao je 1979. godine. U toj ustanovi je započeo i raditi, gdje je odbranio doktorsku disertaciju 18. decembra 1999. godine na temu „Ugarska i Bosna (1387 – 1463)“. Bio je historičar – medievalist, dakle stručnjak za srednji vijek. Neumorno je radio i objavljivao. Autor je više knjiga čije su teme srednji vijek.

Međutim, kako je Dubravko Lovrenović u svojim izlaganjima iznosio nepobitne dokaze o postojanju srednjovjekovne Bosne, starih Bosanaca i bosanstva, tako je bio izložen i napadima protagonista antibosanske idelologije.

Konstitutivni povjesničari su prilično sigurni da u nekakvoj staroj Bosni, ako je ikad postojala, nisu živjeli nikakvi Bosanci. Ovo apsurdno izvrtanje povijesnih činjenica našlo je velikog odjeka u svećeničkim krugovima sve tri konfesije pošto nisu mogli smisliti ni herzenu Bosnu niti njene heretike, dakle Bosance.

Tako je otpočeo žestok ideloški sukob zastupnika bosanstva, među kojima je profesor Dubravko Lovrenović bio najglasniji, i konstitutivaca, među kojima je već pominjani akademik Muhamed Filipović bio jedan od glavnih kolovođa antibosanstva.

Uzajamne optužbe za krivotvorenje naše zajedničke prošlosti između Bosanca Dubravka Lovrenovića i antibosanca Muhameda Filipovića, njihova prepucavanja i zajedljivi komentari, pa čak i teške uvrede frcale su preko novina i ostalih javnih glasila da je na sve strane zvečalo, pa su i rado čitane. Pošto su tada mediji sebi umišljali neku slobodu, ova nadvikivanja su trajala dugo, bila su takoreći svakodnevna pojava, prividno neiscrpna, s velikom dozom ljudske tračavosti. Tog vremena su i Dubravko Lovrenovć i Muhamed Filipović bili aktivni političari na značajnim položajima.

U toj naizgled beskrajnoj svađi niti je popuštao junak bosanskog uma Dubaravko Lovrenović („Bosna je u srednjem vijeku bila banovina i kraljevina“) niti tvrdokorni antibosanac Muhamed Filipović („U srednjem vijeku nije bilo nikakve Bosne“) iza kojeg su stajali svi konstitutivci, dakle oni koji žele da rastrgnu Bosnu na tri vjerska distrikta.

A onda je pronađen mrtav akademik Sulejman Redžić (januar 2013.), naučnik alergolog i ekolog, prijatelj Dubravka Lovrenovića iz ranih školskih dana te uvažena ličnost u javnom životu. Mada su u jeku političkih ubistava i likvidacija u konstitutivnom „Apsurdistanu“ leševi pronalaženi skoro svaki dan pod nekom liticom ili u kanalu pored ceste, ipak je smrt Sulejmana Redžića frapirala bosansku javnost. Novinari, a i njegova familija i prijatelji, smrt akademika Sulejmana Redžića proglasili su političkim ubistvom.

Bosansko življe se snebivalo u svojoj bespomoćnosti i depresivnom stanju. Dotle su državni stručnjaci smrt akademika Sulejmana Redžića ozvaničili kao samoubistvo. U to skoro da niko nije ni povjerovao. Naime, pripadnici ozloglašene tajne službe, takozvani „instalirani trojanci“, bili su tog vremena izuzetno aktivni.

Dubravko Lovrenović i Sulejman Redžić bili su dakle prijatelji iz djetinjstva. Kao i profesor Dubravko Lovrenović, tako se i akademik Sulejman Redžić (Jajce 1954. – Sarajevo januar 2013.) deklarirao kao Bosanac, što je u to vrijeme moglo biti pogubeljno, a u ovom slučaju je očito tako i bilo.

Mada nije bio političar, akademik Sulejman Redžić je poput snažnog opozicionera otvoreno i dobro čujno govorio da su paradržavne organizacije negativna pojava u društvu i nesnošljiv teret za opljačkanu i devastiranu zemlju. Premještanje europskih donacija iz državne kase u blagajne vjerskih institucija smatrao je pronevjerom društvene imovine i kriminalom, što se pak nije sviđalo konstitutivnim vlastodržcima.

Poslije ovih nemilih događaja profesor Dubravko Lovrenović se dobro stišao, mada na sreću nije i umuknuo. Obespravljenim Bosancima se opet predočila monstruoznost države, koja ne funkcionira prema civilnim normama. U nastaloj vjerskoj halabuki ljudi su već prepoznavali siluete svih srenjovjekovnih demona postajući svjesni svoje besperspektivnosti u ovom podneblju. Petokolonaško razgrađivanje države bilo je svima uočljivo.

Običan čovjek može se samo čuditi kako je profesoru Dubravku Lovrenoviću polazilo za rukom da u takvoj histeričnoj i antiljudskoj atmosferi piše značajne knjige naučnog karaktera, još i da se nadvikuje s krajnje opasnim zastupnicima mračne ideologije.

Mi možemo samo naslućivati lične drame jednog genijalnog intelekta, koji nije istog mišljenja kao i elita vlastodržaca. U tom apsurdnom stanju petokolonaškog mobinga, hajki, stresa, prijetnji, fizičke i psihičke ugroženosti te potpunog nerazuma za razum, ozbiljno se narušilo zdravlje profesora Dubravka Lovrenovića. Naglo je umro ostavivši iza sebe naučni rad od neprocjenjive vrijednosti za Bosnu, bosanstvo i nauku o stećcima.

Međutim, kao da se više ne može prihvatiti da je prof. dr. Dubravko Lovrenović umro od bolseti. Naime, svi članovi porodice Dubravka Lovrenovića umrli su u relatvino kratkom razmaku vremena na krajnje čudan način. Sumnja pada na neumoljive čuvare vjere i sistema, „instalirane trojance“, da su oni upetljali svoje prste u smrt porodice Lovrenović. Perfektna ubistva su njihova specijalnost. Gledano s konstitutivne strane, iščupano je zlo zajedno s korjenom.

Dotle su vrijeme i ozbiljna nauka argumentirano dokazali: Dubravko Lovrenović je potpuno upravu sa svojom tvrdnjom da je u srednjem vijeku postojala država Bosna i da su u srednjovjekovnoj Bosni živjeli stari Bosanci. Stećci su glavno obilježje bosanstva. Sva drugačija tumačenja samo su plod lepršavih fantazmi konstitutvnih stručnjaka za obamanu ljudi.

Stičemo dojam da se biografija prof. dr. Dubravka Lovrenovića sastoji samo od žučnih rasprava s antibosancima i grčevite borbe za prava Bosanaca na njihovo bosanstvo i slobodu mišljenja, te njihovog prava da komotno hodaju po svojoj državi Bosni. A u dramatičnim borbama za svoje zdravlje i lični život protiv opasne bolesti i očito krajnje sumnjivih terapija, izgubio je bitku. Mada je pisao i stvarao u nehumanoj i antinaučnoj sferi, ipak je rad prof. dr. Dubravka Lovrenovića nezaobilazna lektira kod nauke o stećcima.

Prof. dr. Dubravko Lovrenović je emotivno branio svoje dokaze da je u srednjem vijeku postojala Banovina Bosna i Kraljevstvo Bosna, što se danas kako-tako uči u školama. On jasno ukazuje na to da su Turci zauzeli Kraljevinu Bosnu 1463. godine, a ne prostor s nekakvim sektama.

Što se tiče bosanstva, Dubravko Lovrenović je jasan u svojim definicijama:

-Stećci su nastajali u srednjovjekovnoj Bosni od otprilike vladavine bana Kulina (1180 – 1204) pa do pada Kraljevine Bosne pod vlast Turskog Sultanata 1463. godine. Time on korigira tvrdnje Ćire Truhelke da su stećci nastali u nekom pradavnom i nedefiniranom vremenu.

-Stari Bosanci su govorili svojim bosanskim jezikom ili takozvanim narodnim govorom, time potvrđuje Bešlagića.

-Ni bogumili niti bogumilska Crkva nisu postojali ni u Bosni niti negdje na drugom mjestu. Time Lovrenović potvrđuje Bešlagića, koji piše da u svom obimnom istraživačkom radu nigdje nije naišao na termin bogumili ili slično tome, a korigira Truhelku, koji je svojedobno lansirao senzaciju o herezi i religiji bogumilstva.

-Hereza nije vjera pa prema tome ne može ni imati svoje crkve (a ni neku drugu bogomlju), time korigira Truhleku.

-Pismo kojim su pisani natpisi na stećcima je stara ćirilica. Izraz bosančica nije naslijeđen, već ga je izmislio Ćiro Truhelka i time potvrđuje Bešlagića.

-Stari Bosanci su svoje nadgrobnike uglavnom nazivali biljeg, te kamen ili kam. Termini mramor i stećak su iz dosta kasnijeg razdoblja i potvrđuje Bešlagića. Sad se uglavnom upotrebljava naziv stećak, množina stećci, za nadgrobna obilježja starih Bosanaca. To nikome ne smeta pa je kod Bosanaca prihvaćeno.

Od Lovrenovićevih brojnih djela o srednjem vijeku s različitim temama ovdje izdvajamo jedno za stećke i bosanstvo izuzetno važno:

Dubravko Lovrenović: „Stećci : Bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka“, Rabic, Sarajevo 2010. ISBN 978-9958-33-033-9 (Djelo ima više izdanja.)

Stećak sljemenjak/www.bosliterni.ba  Hamza Hamzabegovic: PROUČAVATELJI STEĆAKA, STARE BOSNE I BOSANSTVA//www.bosliterni.ba Ste  ak sljemenjak   ur  ebik Tuzla

Stećak sljemenjak/www.bosliterni.ba

Stećak sljemenjak s postoljem//www.bosliterni.ba

Ovaj bogato ukrašen stećak sljemenjak nalazi se u jednom zaseoku u Đurđeviku – Tuzla. Slika je iz lične arhive i slobodna je za svrsishodnu upotrebu.

 

Državna komisija za saradnju BiH sa UNESCO-om

Kao agilan pobornik bosanstva i iskren patriot svojedobno je prof. dr. Dubravko Lovrenović pokrenuo inicijativu i pripremio tešku papirologiju za veoma važan projekt. Podnesen je zahtjev da se stećci uvrste u Svjetsku kulturnu baštinu UNESCO-a. Bio je to mukotrpan posao i dugotrajan proces, što je tražilo sposobnog i izdržljivog stručnjaka. Kad je sve bilo gotovo i pripremljeno, oformljena je posebna Državna komisija, ali od pobožnih konstitutivaca.

Ova Državna komisija za saradnju BiH sa UNESCO-om preuzela je inicijativu u tom smijeru pa je prof. dr. Dubravko Lovrenović u ovoj disharmoniji vjere i društva odgurnut ustranu. Očito, Bosanci kao heretici i bezbožni ljudi ne mogu zastupati teokratsko uređenje.

Državna komisija za saradnju BiH sa UNESCO-om osnovana je 2009. i uspješno je uradila svoj posao. Tako su stećci na zasjedanju Komiteta UNESCO-a 15. jula 2016. godine u Istanbulu u Turskoj upisani na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a. To je veliki uspjeh za stećke i bosnstvo.

Zvanična saopštenja i neke odredbe Državne komisije za saradnju BiH sa UNESCO-om mogu se naći na stranici ove organizacije:

– Na Listi je registrirano ukupno 30 lokaliteta stećaka od kojih se 22 nalaze u Bosni i Hercegovini, tri u Crnoj Gori, tri u Srbiji i dva u Hrvatskoj.

– Zvanični naziv ovih  nadgrobnika je “Stećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici”.

– Zvanična definicija stećaka glasi: „Stećci su srednjovjekovni monolitni kameni spomenici vezani za cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine te dijelove Srbije, Crne Gore i Hrvatske“; (monolit – kameni blok od kojeg se kleše neki element, o.a.) Još jedna moja opaska: I da nisu današnja Bosna, Srbija, Crna Gora i Hrvatska na mjestu, gdje i jesu, vjerovatno bi stećci opet bili tu, gdje i jesu. Dakle, bilo bi poželjno da se definicija tako uradi kako bi se u njenom sadržaju našao pojam država Bosna u srednjem vijeku pošto je to ključna činjenica za nastanak stećaka, a i značajna bit bosanstva.

– Brojno stanje stećaka se navodi sa nešto više od 70.000 na 3.300 lokaliteta; od toga oko 60.000 u Bosni i Hercegovini, oko 4.400 u Hrvatskoj, oko 4.100 u Srbiji i oko 3.500 u Crnoj Gori.

– Kao vremensko razdoblje podizanja ovih nadgrobnih spomenika navodi se druga polovina 12. stoljeća pa do 15. stoljeća, a u 16. stoljeću ova vrsta nadgrobnika nestaje.

– Prema svjedočanstvima natpisa postoje sljedeći nazivi: „bilig“, „kâm (kamen)“, „zlamen“, „kuća“ i „vječni dom“. Nazivi ukorijenjeni u narodu su: „mramorje“, „mašeti“ „grčki grobovi“, „stare grobnice“, „kaursko groblje“, „divovsko kamenje“.

– „Najčešće korišten naziv u literaturi je stećak, čije ime dolazi od njegove glavne namjene da ‘stoji’ iznad groba kao spomenik. To je particip prezenta od glagola stajati – stojeći ili, kako se ranije govorilo ‘stēći’.“

Tadašnji ministar civilnih poslova BiH Adil Osmanović, koji je „zastupao“ stećke na dotičnoj sjednici Komiteta UNESCO-a, izjavio je za BHRT o prijemu na Listu: “On je snažna poruka nakon turbulentne prošlosti ovih prostora da nas stećci ponovo ujedinjuju i pokazuju da je kultura iznad politike.“

(Upadljivo je da Državna komisija iz taktičkih razloga nije imenovala pismo kojim su pisani natpisi na stećcima. Ovakvo distanciranje prilično je poražavajuće za klasičnu povijest i okorjele antibosance, ali je zato značajan moralni podstrek za realnu povijest, pristalice bosanstva i ljudskog razuma.)

Kao i sve u ovom političkom „Apsurdistanu“, tako je i ova državna Komisija umrtvila svoj rad te je prešla u pasivnost i letargiju.

 

Autentično svjedočanstvo o padu Kraljevine Bosne (1463.)

(Kako je Dubravko Lovrenović ubjeđivao sve i svakog da je Turski Sultanat zauzeo Kraljevinu Bosnu, a ne oblast neke vjerske sekte, to isto potvrđuje i jedan autentičan izvještaj. Ovdje ćemo s njemačkog prevesti ključni izvadak iz tog djela.)

Dakle, imamao jedno autentično djelo koje govori o padu Kraljevine Bosne, kad je  pogubljen zadnji bosanski kralj Stjepan Tomašević (10. juli 1461. – 25. maj 1463.). Djelo je bilo svojedobno, krajem 15. te u 16. i 17. stoljeću, značajna vojna i civilna literatura, agitatorska propaganda u mobilizaciji svih raspoloživih snaga protiv imperijalističkog proširivanja Turskog Sultanata na centralnu Europu.

Djelo ima više iznijansiranih naslova (njemački: Memoiren eines Janitscharen oder Türkische Chronik – Memoari jednog janičara ili Turska kronika; češki: Kronika Turecká – Turska kronika; poljski: Pamiętnikami Janczara – Janičarevi memoari), a kod nas je to obično: „Janičarove uspomene ili Turska hronika“.

Prema zvaničnoj interpretaciji kao autor ovog djela navodi se Konstantin Mihajlović iz Ostrovice. Rođen je 1435. u Ostrovici kod Novog Brda u Srbiji, danas na Kosovu, a umro poslije 1501. godine vjerovatno u Poljskoj, gdje važi kao jedan od pionira poljske povijesti. Cijeli prostor Srbije već je bio u turskim rukama. Očito, prilikom neke bune Turci su Konstantina zarobili kod rudnika Novo Brdo, odveli u Tursku i regrutirali u redove janičara.

Kao pripadnik janičara učestvovao je Konstantin iz Ostrovice u okupaciji Bosnaskog Kraljevstva od strane Turskog Sultanata u proljeće 1463. godine. Ovaj vojni pohod predvodio je lično sultan Mehmed II. Osvajač, vladao je zvanično od 1451. do 1481. godine.

Konstantin iz Ostrovice važi kao autentičan izvor tih događaja i očevidac pogubljenja zadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Kad se poslije zauzimanja Bosne glavnina truske vojske vratila nazad, Konstantin iz Ostrovice je postavljen za kapetana tvrđave Zvečaj s 80 vojnika posade. Tog vremena je tvrđava Zvečaj bila značajno utvrđenje u kotlini rijeke Vrbas, oko 40 km nizvodno od grada Jajca, danas ruina o kojoj se niko ne brine.

U jesen te iste godine (1463.) Mađari preotimaju tu oblast, pa i kotlinu Vrbasa do iza grada Jajca. U tom naletu su Mađari zauzeli tvrđavu Zvečaj i zarobili njenog kapetana Konstantina iz Ostrovice. Onda su Mađari osnovali administrativno-upravnu pokrajinu pod nazivom Banovina Jajce. Ova Banovina je postojala preko pedeset narednih godina i Turci su je opet zauzeli tek kad je započela naredna faza njihove ekspanzije prema centralnoj Europi.

U njemačkom predgovoru ovog djele sugeriše se zaključak, pošto je pao Mađarima u zarobljeništvo, da je Konstantin iz Ostrovice na saslušanjima pričao o svojim pustolovinama koje mu je nametnula neumoljiva sudbina. Tog vremena je Češka bila mađarska teritorija pa je sve to, zbog lakše komunikacije, najprije zapisano na češkom govoru. Dakle, Konstantin iz Ostrovice je svoj životopis pričao nekome, a taj je to zapisao u prvom licu. Poslije je to stilizirano u jedno uzbudljivo avanturističko i agitatorsko književno djelo s važnim historijskim činjenicama iz tog burnog vremena. Ključni događaji, u kojima je i sam učestvovao, recimo zauzimanje Moldavije i Bosne te da je pogubljen bosanski kralj Stjepan Tomašević, uzimaju se kao autentični izvještaji, dakle svjedočenje jednog očevidca.

Očito je Konstantin iz Ostrovice pomilovan pa je ostatak svog života proveo u Poljskoj kao uvaženi pripovjedač i historičar. Kako tvrde njemački slavisti, poljska verzija ovog djela je najobimnija.

U njemačkom prevodu ovog djele, uz nužna objašnjenja i interpretacije janičar Konstantin iz Ostrovice dolazi tek na 53. stranici do riječi:

„Ovdje započinje Konstantin, sin Mihajla Konstantinovića, porijeklom Rašanin iz Ostrovice, kojeg su Turci pretvorili u janičara, svoju tursku kroniku (…).“ (Renate Lachmann: Memoiren eines Janitscharen oder Türkische Chronik, str. 53.).

(Treba napomenuti da se ime Mihajlo piše i Mihailo.)

Za povijest Bosne i bosanstva posebno su važni izvještaji iz 34. poglavlja:

„Onda smo išli sve do u Bosnu i dospjeli smo u zemlju jednog bosanskog kneza koji se zvao Kovačević. Ovaj, potpuno iznenađen napadom, pokori se sultanu, koji naredi da mu se odrubi glava. (Fusnota 339. navodi: Bio je to Tvrtko Kovačević iz plemićke loze Dinjičića, vojvoda pokrajine Podrinje, dakle Srebrenice.) Zatim je sultan prodro u zemlju kralja pa opkoli najprije grad Bobovac. Pošto sa sobom nije imao topove, naredi da se liju pod tvrđavom. On osvoji dvorac upravo s ovim topovima. I sretoh one izaslanike, koji su dolazili da sklope oružano primirje, pa su razgovarli sa mnom sjećajući se mojih ondašnjih riječi, ali je već sve bilo kasno.

Sultan postavi svoju posadu u dvorac. Onda smo se okrenuli prema Jajcu. Da bi se sve ubrzalo, posla sultan Mahmut pašu sa 20.000 konja ispred nas ne bi li iznenadio kralja Tomaša u nekoj tvrđavi, jer je sultan čuo da Tomaš nema svoje pratnje uza se. (Fusnota 342. navodi: Ovdje se radi o kralju Stepanu Tomaševiću, dakle Stjepanu.) A on jadnik, kako je do njega doprla vijest o upadu Turaka, mučio se i dan i noć da što prije sakupi odrede svojih ljudi. Tako je dospio u dvorac Ključ, gdje je htio da u podne malo dremne. Uto su izbili Turci te objahaše oko dvorca i ne sluteći da se tu nalazi kralj Tomaš. A onda strča jedan lupež odozgor iz dvorca te za jedan kolač otkri Turcima da se kralj lično nalazi tu u dvorcu. Kad je to Mahmut paša dočuo, opsjede on dvorac. Narednog dana nagovoriše kralja da siđe s dvorca zaklinjući se svojim knjigama od sapuna da se njegovom grkljanu ništa neće desiti.

Dotle je sultan stigao u Jajce i pred njega je izveden kralj s jednim pratiocem. Kad su vojnici, koji su bili na dvorcu, vidjeli da je njihov gospodar zarobljen i sami se pokoriše. Sultan zaposjede dvorac i naredi da se kralju i njegovom pratiocu odrube glave. (Fusnota 343. navodi: Pogubljeni su kralj Stepan/Stjepan, njegov sin Tvrtko i stric Radivoj(e).) Onda on uze cijelu njegovu zemlju.

Poslije zauzimanja dvorca, vrati se on u svoju prijestolnicu, mene je pak ostavio ovdje, nedaleko od Jajca, u jednom utvrđenju koje se zove Zvečaj. Dao mi je 50 janičara za posadu i platu za svakog za pola godine. Osim toga, imao sam još 30 drugih Turaka za pomoć.

I kad sultan napusti zemlju, ubrzo stiže kralj Matija (to je mađarski kralj Matija Korvin 1458 – 1490, o.a.) najesen u Bosnu i opkoli tvrđave Jajce i Zvečaj, gdje sam se ja nalazio. Onda se Bosanci, koji su se pokorili Turcima i s njima živjeli na dvorcu i u gradu, zatvoriše u jednu kulu na kojoj je bila istaknuta turska zastava. Pošto su se tako utvrdili, napadoše Truke, baciše njihovu zastavu dole, pa ih stadoše tući. Kad to Mađari vidješe, hitro i smjelo se primakoše ovoj kuli te prodriješe i u grad, gdje se onda učvrstiše. Tuci pak pobjegoše na dvorac, gdje se zatvoriše.

I kralj Matija ih je opsjedao osam sedmica da bi ih shrvao. Drugu vojsku s topovima poslao je na Zvečaj da ga zauzme. Zidovi ove tvrđave bili su slabi pa su teško oštećeni, a mi smo morali samo noću raditi da bi ih popravljali.  Mi smo se držali sve dok Jajce nije bilo osvojeno. Kad je Matija dogovorom preuzeo tvrđavu, priključi se svojima pod Zvečajem pa smo se i mi morali pokoriti.

Od svih tih Turaka, koji su bili na Jajcu i Zvečaju, malo se njih vrati u Tursku pošto ih je Matija htio zadržati kod sebe. A ja sam se zahvaljivao Gospodu Bogu što sam se eto iz zarobljeništva najzad sretno vratio među kršćane.

Tada Matija osvoji Jajce i Zvečaj. U ono vrijeme Bosnom je upravljao vojvoda Mahmud paša Minetović, a umjesto njega u Jajcu je bio njegov službenik harambaša (kapetan, o.a.) Ilijaz beg, ovaj ostade zajedno sa mnom i onim drugim Turcima kod kralja Matije.“

Renate Lachmann: Memoiren eines Janitscharen oder Türkische Chronik. Styria Verlag, Graz/Wien/Köln 1975, ISBN 3-222-105529, str. 138 – 141.

 

(4) HAMZA HAMZABEGOVIĆ

Hamza Hamzabegović//www.bosliterni.ba   Hamza Hamzabegovic: PROUČAVATELJI STEĆAKA, STARE BOSNE I BOSANSTVA//www.bosliterni.ba Hamza Hamzabegovi

Hamza Hamzabegović//www.bosliterni.ba

Osvrt na konstitutivni „Apsurdistan“

Poslije izbora u BiH 18. novembra 1990. godine, a izbori se nisu obavili prema civilnim normama demokratskog poštenja, otpočela je vladavina pobožnih konstitutivnih frakcija sunitskog monoteizma i ortodoksnog monoteizma i katoličkog monoteizma. Pljačkom državne imovine i prevarom naroda ove frakcije su se basnoslovno obogatile.

Već je napomenuto kako su svećenici svojom čarobnom moći pretvorili komuniste u fašiste i antibosance. I kako se narod ponadao da će se naći u humanoj i bogatoj demokratiji, tako se i razočarao jer je zapao u mračni fašizam srednjovjekovnog tipa lišen svake nade u svijetlu budućnost. Fašistička deviza je glasila: Koga ne možeš natjerati u vjeru, možeš ga ubiti; a koga ne možeš zaposliti, možeš ga istjerati iz države.

Spretni političari su k'o sposlom preusmjeravali europske donacije za oporavak privrede iz državne kase u blagajne vjerskih institucija. Tako su umjesto fabričkih tvornica podizani vjerski objekti, dvostruko pa i šestostruko, sve jedan pored drugog. Sad su gradovi prepuni bogomolja koje zjape prazne, ali i dalje stvaraju nesnošljivu vjersku halabuku da svaki heretik hoće da pukne od muke. To u mnogome ometa ljudima da logično razmišljaju i zdravo prosuđuju kako preusmjeriti društvo.

Pri sprovođenju svojih vjerskih revolucija i uništavanju svega „bezbožnog“ u konstitutivnim ratovima (1992 – 1995) bila je Bosna od kraja do kraja prekrivena leševima svojih građana. Sav užas konstitutivnog fašizma sa svojim demonima predočio se narodu. Zato će Bosanci, ako ikad ponovo dobiju svoju državu u ruke, proglasiti 18. novembar dan tuge i žalosti, dan plača, da se bosansko pučanstvo sjeća dana kad je izabralo svoje ubice na vlast, sunitske monoteiste i ortodoksne monoteiste i katoličke monoteiste.

U uzavreloj atmosferi nema šta nisu pobožni konstitutivci iznosili kao nepobitnu istinu. Nije bilo nikad ni Bosne ni Bosanaca. A ako bi se neko počeo buniti i ukazivati na povijesne činjenice da je sve to postojalo, njega je tajna služba, takozvani „instalirani trojanci“, proganjala kao inkvizicija bezbožnika. Očito su vjerski menadžeri u tajnu službu, takozvane „instalirane trojance“, mobilizirali najgori šljam iz čekaonica za zatvore. Oni su potom svoj prljavi posao obavljali bez ikakve griže savjesti, naravno uz bogate premije o kojima su kao jalijaši mogli samo sanjati. Ova tajna služba konstitutivaca, „instalirani trojanci“, nastavlja groznu tradiciju opasnih tajnih službi od nacističkih ustaša s njihovim odredima specijalaca preko isto tako zloglasne komunističke udbe. Manje-više razlika je samo u nazivu, ali ne i u zločinima.

A pobožne frakcije ne vide nikakvog kriminala u svom revolucionarnom prečišćavanju vjerskog korpusa od bezbožne primjese i od hereznih Bosanaca. To je njima Bog zapovijedio. Jer kad se Sveta Marija ukazala nekim svećenicima u Bosni, obavezala ih je, bar tako svjedoče očevidci, da se pobrinu o tome da iščeznu svi oni koji ne vjeruju da je njen muž Bog. Od tog ubjeđenja nastao je krvav belaj u Bosni, dok su pasivni Bosanci zbog toga zadobili teške glavobolje. Mnogo je bosnaskog življa stradalo, a pola preživjelog naroda je rastjerano.

Naime, monoteistički svećenici uvjeravaju pobožne ljude da imaju pravo i obavezu da ispravljaju Božije greške i da uništavaju sve one, kojima je Svevišnji svojim grubim previdom dozvolio da žive i hodaju po zemlji bez saglasnosti njihovog prvosvećenika. Mnogo je disharmonije i opasnog zla u lupetanjima svećenika kad ispiraju pamet ljudima.

I upravo je to uzrujalo pristalice ljudskog razuma i hereze, čiji su se protagonisti našli na udaru zloglasne državne tajne službe, koja u bosanskom društvu svojim kriminalom i podmuklim mobingom kroz lažni patriotizam prisjeda ljudima na muku. U tim sukobima teokratske i herezne ideologije (jeste postojala Bosna – nije postojala Bosna; te, Bog je zbilja naredio uništenje Bosne – Bog nije naredio uništenje Bosne) niko ne popušta. I jedna i druga strana u već bukteću vatru ubacuje još više svojih „nepobitnih“ istina. Narodu ništa drugo ne preostaje nego da se opredijeli ili za teokratiju i bogomolje ili za herezu uz pustu želju da će država s mnogo radnih mjesta doći sama od sebe. Međutim, ni demokratska sloboda ni slobodoumlje niti država s dovoljno radnih mjesta ne padaju s neba, već to moraju ljudi na zemlji sami svojim trudom ostvariti kroz društvene i političke aktivnosti.

Radno mjesto je savremenom čovjeku najsvetiji pojam, vrhovna svetinja, životna egzistencija o čemu bi se on trebao svojstveno brinuti.

Pošto i hereza ima svoje mudre knjige, sjetila se srednjovjekovnog humanizma. Naime, Bog nema svoje fizičke veličine pa prema tome ne može ni biti oženjen niti je u stanju iznositi bilo kakve odredbe ili savjete na svećeničkim skupovima.

A šta je to onda što je naređivalo da se uništava Bosna i njeno življe? Na kraju krajeva, bila je Bosna od kraja do kraja prekrivena leševima svojih građana. Dodajući razne vizije, hereza zaključuje: Pobožni ljudi slijede samo riječ koja dolazi iz svećenikovih usta. To je svećenikovo tutorsvo i ništa više. Tako je većina stanovništva kroz stalno ispiranje mozga postala rezistentna na ljudski razum.

Bosanci su potpuno sigurni da Bog nije dolazio u Bosnu da bi određivao ko će u vlast, ko u grob, ko smije ostati, a ko mora napolje iz države, već da je to bila konstitutivna oligarhija sa svojim „instaliranim trojancima“, najgorom ljudskom bagrom. Neime, i sunitski prvosvećenik i ortodoksni prvosvećenik i katolički prvosvećenik je sa svojim odbronicima izašao iz konstitutivnih ratova bogatiji od legendarnog Alibabe i njegovih 40 razbojnika. O tome svjedoči i bezbroj vjerskih objekata po preskupoj Europi podignuti od pronevjerenog novca iz siromašne i devastirane Bosne.

Jedan od uvaženih bosanskih mislilaca, profesor Esad Bajtal, jasan je što se tiče bosanstva: „Mi smo po svojoj autentičnosti Bosanci i ne možemo biti ništa drugo.“

Budva, 19. novembar 2017. godine: Razgovor mr. Aleksandre Vuković sa prof.dr. Esadom Bajtalom u emisiji Raskovnik, ‘TV 777′.

 

HAMZA HAMZABEGOVIĆ, geopolitički početak Bosne//www.bosliterni.ba

I moja malenkost, Hamza Hamzabegović, uključila se u razjašnjavanje naše zajedničke prošlosti. Pored ostalog književnog i istraživačkog rada bavim se i bosanstvom, pa dijelom i proučavanjem stećaka. Da je veoma teško raditi u konstitutivnom „Apsurdistanu“ zbog „instaliranih trojanaca“ i prijetnji okorjelih fašista, to je u Bosni iskusio skoro svaki intelekt, a pogotovo ako se izjašnjava kao Bosanac.

Pošto prema konstitutivnoj klasičnoj historiji ne postoji ni Bosna ni Bosanci niti bosanstvo, istraživači bosanstva se dovijaju kako znaju i umiju. Ja lično svoje radove manje-više objavljujem na internetu. Svi Bosanci, a i antibosanci, mogu biti sigurni da su stećci autentično svjedočanstvo bosanstva, starih Bosanaca i srednjovjekovne Bosne, baš onako kako je to profesor Dubravko Lovrenović objasnio, bez obzira kakve fantazme iznosili konstitutivni historičari samo da bi obradovali svoje svećenike.

Ovdje bih u prvom redu istakao svoje dvije studije kao značajan doprinos nauki/nauci o stećcima i bosanstvu: (a) porijeklo stare ćirilice, pisma stećaka i (b) nastanak Busne u vremenu i prostoru, prijašnji naziv geopolitički početak Bosne kao mađarskog vojnog distrikta (1135/1136.). To su nezaobilazne povijesne činjenice u pokušaju da se prevaziđe fašistička ignorancija i sračunata blokada naučnih dokaza.

Rođen sam u Glodima kod Zvornika 1948. godine. Školovao sam se u Glodima, Kozluku i Sarajevu. Zbog nedostatka posla otišao sam u (Zapadnu) Njemačku na takozvani privremeni rad kao Gastarbeiter. Vanredno sam završio njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Odsjek germanistike, gdje sam diplomirao 1984. godine. Konstitutivni ratovi u Komunističkoj Jugoslaviji, a kasnije u Bosni, osujetili su moj povratak u zavičaj. Sad se isključivo bavim književnim radom i istraživanjem povijesti. Živim i radim u Münchenu i u Sarajevu.

Za vrijeme komunista izjašnjavao sam se kao Bosanac, to isto činim i u razdoblju fašista. A opasnost, koja dolazi od antibosanaca, ni u kom slučaju nije za podcijeniti. Ipak smatram da je svrsishodan rad preči od beskrajne svađe.

(a) U svom radu „Stara ćirilica i njeno moguće porijeklo“, www.bosliterni.ba, 5. juli 2015. godine, dokazao sam s naučnog stanovišta da je stara ćirilica, pismo kojim su pisani epitafi ili natpisi na bosanskim biljezima, dakle stećcima, nastala u Bugarskoj krajem 9. stoljeća.

Stećci su nastajali na teritoriji srednjovjekovne države Bosne od kraja 12. stoljeća pa do druge polovine 15. stoljeća, dakle otprilike od bana Kulina (1180 – 1204) pa do pada Kraljevine Bosne pod Turski Sultanat (1463.).

U srednjovjekovnoj Bosni poštovanje smrti izražavalo se postavljanjem karakteristično obrađenih nadgrobnika, kada su za tu namjenu klesani kameni monoliti s raznoraznim motivima, a veoma često i s natpisima, što za bosanstvo ima poseban značaj. Samo se nadgrobnici za monumentalizaciju smrti (Lovrenović) iz tog doba nazivaju biljezi ili stećci i pripisuju se (starom) bosanstvu. Svi ostali nadgrobnici pripadaju nekoj drugoj epohi, jer ipak nije stećak svaki isklesan kamen.

Pismo kojim su pisani natpisi na stećcima je stara ćirilica, kako su već zaključili Šefik Bešlagić i Dubravko Lovrenović. Moja studija „Stara ćirilica i njeno moguće porijeklo“ jasno dokazuje da je stara ćirilica nastala u Bugarskoj između 886. i 889. godine. Njeni izumitelji su svećenik Črnorizac Hrabri alias princ Simeno, kasnije bugarski knjaz/car Simeon I. Veliki (893 – 927) i njegov prijatelj svećenik Konstantin od Preslava. Lokalitet nastanka ćirilice je Preslavska književna škola (sveučilište) u Prelsavu (bugarski: Преславската книжовна школа).

Najstarije djelo napisano ćirilicom je vjerovatno „Skazanie o pismeneh“ (vidi: „Legenda o slovima“). Polazimo od toga da je drugo djelo napisano ćirilicom „Poučno Evanđelje“ (bugarski: Учително евангелие – Učitelno evangelie). Ovo djelo sadrži u sebi datum 893/894. godina, preračunato iz takozvanog grčkog kalendara. To za povijst ima enormnog značja jer govori da je djelo tada dovršeno. Ovo ćirilično djelo nastalo je krajem 9. stoljeća. Naredno djelo iz tog razdoblja, eventualno treće, pisano tom ćirilicom bilo bi „Četiri govora protiv arijanstva“ (bugarski: Četiri slova protiv arianite) i ono ima u sebi jasno dokaziv  datum 905/906. godina, dakle nastalo je u samom početku 10. stoljeća.

Ovo su naučno dokazane historijske činjenice, koje se ni u kom slučaju ne mogu pobiti. Još se može dodati da su se od ove „preslavske“ ćirilice razvile sve ćirilice kojima se danas služi apsolutna većina Slavena, naravno lokalno reformiranim.

Natpisi na stećcima su pisani ovom starom ćirilicom, koja je dakle nastala u Bugarskoj u Preslavskoj književnoj školi (sveučilištu) krajem 9. stoljeća. U doba cara Simenona I. Velikog Bugarska je neko vrijeme bila u savezu ili je vladala županijama Raška, Zahumlje, Neretva, Soli (Tuzla) i drugima. Najvjerovatinije je tada dolazilo do opismenjavanja Slavena na tim prostorima. Sve ukazuje na to da je ta tadašnja ćirilica ušla u upotrebu.

Ova stara ćirilica je na bosanskim stećcima skoro potpuno identična s onom u Bugarskoj. Naravno, vremenski razmak od tri ili četiri stoljeća je ostavio svoj trag jer su neka slova, recimo za glas č, dobila svoju varijantu ili se pišu na više načina kao u slučaju glasa o. Ovdje dolazi do izražaja i nastojanje nekih dijaka, pisara, da svom radu dadu poseban efekat pa su poneka slova uvijali u svom karakterističnom stilu.

(b) To bi bio rad “Nastanak Busne u vremenu i prostoru”. Dakle, o padu Kraljevstva/Kraljevine Bosne i o pogubljenju njenog zadnjeg kralja izvijestio nas je Konstantin iz Ostrovice. A što je imalo svoj kraj, moralo je imati i svoj početak, mada o tome nemamo ovako pouzdanu povijesnu „reportažu“.

Geopolitički nastanak Bosne usko je povezan s historijom Kraljevine Mađarske. Doduše, o tome nemamo nikakvog pismenog izvještaja, ali i o tim događajima ima dovljno dokaza te retrospektivnih zaključaka.

Ponekad i povijest na svoj začuđujući način stvara istinite bajke. Naime, prilikom jednog od bezbroj krvavi sukoba oko prijestolja u mađarskom društvu legendarni kralj Koloman (1095 – 1116) je naredio da se njegov brat Almoš i sin mu Bela oslijepe i strpaju u zatvor, a kraljev sin Ištvan (Stjepan) potvrđen je za prijestolonasljednika.

U spletu nekih društvenih okolnosti, očito potplatom dotičnih službenika, Almoš i sin mu Bela pobjegli su iz zatvora i našli su se na bizantskom Dvoru u Konstantinopolisu. Nastale su diplomatske svađe. Onda je na vlast u Mađarskoj redovno došao Kolomanov sin kralj Ištvan II. (Stephanus II., Stjepan II.) (1116 – 1131).

Kroz teške i česte ratove protiv svojih susjeda i unutrašnje opozicije, te time prouzrokovani stres, a i zbog pretjeranog uživanja u alkoholu, ozbiljno se narušilo zdravlje kralja Ištvana II. Vrativši se iz jednog od brojnih ratova, ovog puta protiv Bizanta, kralj Ištvan II. je pao na postelju. A u ratovima protiv Bizanta Mađari su bili skoro uvijek u savezu s Rašanima i ostalim dalmatskim Slavenima.

Pošto i pored dvije ženidbe nije imao potomstva, kralj se zabrinuo za nasljedstvo na tronu. Onda je kralju na samrtničkoj postelji rečeno da je njegov oslijepljeni stričević Bela još živ. Tada je mogao imati tek nešto više od dvadeset godina. Kralj je pristao da se pozove njegov stričević Bela i on ga je proglasio svojim nasljednikom. Još je posredovao u tome da se prijestolonasljednik Bela oženi raškom princezom Jelenom (Ilona, Helena) 1130. godine. Kao svadbeni dar, miraz, mladenci su dobili na poklon, od mađarske strane, dakle Bela, grofovsko imanje u okrugu Tolna, gdje su s početka i živjeli, dok su od raške strane, dakle Jelena, dobili županiju Rama, koja je nosila ime po rijeci Rama, desna pritoka Neretve u njenom gornjem toku.

Kad je umro kralj Ištvan, naslijdio ga je uredno i bez ikakvih teškoća kralj Bela II. Slijepi (1131 – 1141), okrunjen je 28. aprila 1131. godine. Tako se igrom slučaja užasna sudbina kralju Beli izokrenula u predivnu bajku, postao je kralj.

Kralj Bela II. Slijepi je vladao sa svojom suprugom Ilonom (Jelena) i Savjetodavnim odborom. Timski rad se u to vrijeme veoma pozitivno odrazio na mađarsku privredu i vojnu stabilnost države. To je pak ubrzo izazvalo imperijalističke požude mađarske vladarske oligarhije.

U tom razdoblju je Slavenska Dalmacija, tada od Drine na istoku do Soče na zapadu, nominalno pripadala Papinskoj Državi u Rimu kao provincijska oblast. Međutim, tada je u Rimu, kao ineče često u srednjem vijeku, bilo napeto stanje, slično građanskom ratu, između navodno legalno izabranog pape i navodno nelegalno izabranog pape. U dugotrajnim borbama za prijestolje na Svetoj Stolici ove dvije vjersko-političke frakcije su se uzajamno optuživale za herezu i krivovjerje. I jedan i drugi papa su mnogo toge zanemarili oko sebe, dok im očito provincija Dalmacija nije bila ni na kraj pameti.

Zbrku u Rimu i Papinskoj Državi iskoristili su Bela II. Slijepi i „kancelarka“ Ilona (Jelena) pa je njihova vojska u kampanji iz 1135/1136. godine jednostavno okupirala veliki dio sjeveroistočne Dalmacije. To bi bio geografski prostor južnije od Save, otprilike od Srebrenice na Drini te cijeli sliv rijeke Bosne pa na zapadu do Vrbasa (Banja Luka) na Vrbasu, a na jugu do Rame i gornjeg toka Neretve. Kralj Bela II. Slijepi i „kancelarka“ Ilona su ovaj prostor sjedinili s županijom Ramom i dali mu jednisveno ime Bosna po rijeci Bosni.

Taj prostor je postao mađarski vojni distrikt Bosna. To bi bio geopolitički početak Bosne u vremenu i prostoru.

Zatečeno stanovništvo je nastavilo živjeti svojim uobičajenim životom, samo što su porezne obaveze očito izmirivane Mađarima.

Kralj Bela II. Slijepi sazvao je sa svojim vladarskim timom u glavnom gradu Estergomu sabor biskupa, aristokrata i ostalih plemića. Na tom Velikom Saboru vladarske elite u Estergomu (1137. ili 1138.) kralj je sebi dodao titulu rex Ramae (kralj Rame), njegov najstariji sin princ Géza (Gejza) potvrđen je kao prijestolonasljednik, drugi sin po starini princ László (Ladislav, Ladislaus) postaje vojvoda od Bosne, treći sin po starini princ István (Ištvan, Stjepan, Stephanus) postaje vojvoda Slavenske zemlje – Slavonije.

Dakle, na Velikom Saboru mađarske vladarske elite u Estergomu 1137. (ili 1138.) godine vojni distrikt Bosna postaje vojvodina Bosna. Sve su to uz određeni napor provjerljive i dokazive činjenice.

Ovo bi bio jedan od veoma važnih argumenata u borbi za priznavanje postojanja srednjovjekovne Bosne, autohtonih Bosanaca i bosanstva. Sve ostalo je ahistorijski pristup toj temi.

Opšrinije o tome vidi: „Nastanak Busne u vremenu i prostoru“, 28.11.2017. www.bosliterni.ba

Nekoliko mojih radova obrađuju temu stare Bosne i starih Bosanaca i objavljeni su na internetu:
-Povelja bana Kulina uz neka razmatranja, 24.04.2015.
-Stara ćirilica i njeno moguće porijeklo, 05.07.2015.
-Bosanci su prijašnji Dalmati, 02.04.2017.
-Nastanak Busne u vremenu i prostoru, 28.11.2017.
-Povelja bosanskog bana Kulina i užas konstitutivnog fašizma 831 godinu kasnije, 29.08.2020.

 

Stećak bosanskog kneza Batića

Dubravko Lovrenović:
„Osnovna funkicja nadgrobnog  natpisa bila je da u epohi rastućeg individualizma sačuva uspomenu na određenu osobu (…) navođenjem pokojnikovog imena (…), statutne pripadnosti i posebnih zasluga. Sve se to (…) objedinjuje u pogrebnoj cjelini sa značenjem povijsene memorije (…). Tako stećak preuzima ulogu govornog spomenika.“ (Dubravko Lovrenović: „Stećci : Bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka“, str. 122.)

Hamza Hamzabegović, Kopošići//www.bosliterni.ba  Hamza Hamzabegovic: PROUČAVATELJI STEĆAKA, STARE BOSNE I BOSANSTVA//www.bosliterni.ba Hamza Hamzabegovi   Kopo  i  i

Hamza Hamzabegović, Kopošići//www.bosliterni.ba

Hamza Hamzabegović, u posjeti stećku bosanskog kneza Batića, nekropola Kopošići, 15.09.2013. (Slika je iz lične arhive i slobodna je za svrsishodnu upotrebu.)

Kopošići su naselje na jednom brdu i nalaze se u blizini starobosanske tvrđave popularnog naziva „Dubrovnik“ u kotlini rječice Misoča, opština Ilijaš, kanton Sarajevo.

 

 

Natpis na stećku kneza Batića//www.bosliterni.ba   Hamza Hamzabegovic: PROUČAVATELJI STEĆAKA, STARE BOSNE I BOSANSTVA//www.bosliterni.ba Ste  ak Bati   natpis

Natpis na stećku kneza Batića//www.bosliterni.ba

Transliteracija natpisa na stećku kneza Batića koju je uradio Marko Vego: „Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine IV“, Zemaljski muzej, Sarajevo 1970, obrada broj 245., str. 56 -57.Izdavač Mario Vukić: autor Šefik Bešlagić: Leksikon stećaka, Svjetlost, Sarajevo 2004., obrada: str. 114., slika broj 169., str. 267.

Transkripcija Marko Vego „Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine IV“, str. 57.:

Ϯ Va ime o(t)ca i sina i svet(a)go duha, aminƄ. Se leži knezƄ BatićƄ na svoje(ji) zemli na plemenitoi, milostiю b(o)žijomƄ i slavnoga g(ospo)d(i)na kral(j)a TvrƄtka knezƄ bosanƄski. Na VisokomƄ se pobolihƄ, na Dubokume me d(a)nƄ doide. Si biligƄ postavi gospoѣ (gospoja) Vukava s moimi dobrimi, i živu mi vѣrno (vjerno) služaše i mrtvu mi posluži.

Moja prilagodba savremenom bosanskom govoru:

Ϯ U ime Oca i Sina i Svetoga Duha, amin. Ovdje počiva knez Batić na svojoj zemlji na plemenitoj, milošću Božijom i slavnoga gospodina kralja Tvrtka knez bosanski. Na Visokom se razboljeh, u Dubokome mi dođe zadnji dan. Obilježje mi postavi gospođa Vukava s mojim najmilijim. U životu mi je vjerno služila i mrtvog me posluži.

Izdavač Mario Vukić, autor Šefik Bešlagić:
„U nekoliko kraljevskih povelja između 1405. i 1420. godine, spominje se kao svjedok knez Batić Mirković, pa se pretpostavlja da bi se ovaj natpis mogao odnositi na njega.“  (Izdavač Mario Vukić: autor Šefik Bešlagić: „Leksikon stećaka“, str. 114.)

U međuvremenu se prihvata da je navedena ličnost knez Batić Mirković od plemićke porodice porijeklom iz Kopošića. On je službovao u gradu Viskom. A navedeni kralj Tvrtko dao mu je titulu kneza.

Tog vremena je u srednjovjekovnoj Kraljevini Bosni bila prilično velika politička zbrka. Više pretendenata na kraljevsku titulu borili su se jedan protiv drugog uz podršku svojih frakcija. A navedeni kralj Tvrtko je kralj Stjepan Tvrtko II. Tvrtković iz plemićke loze Kotromanić. Kralj Tvrtko II. bio je na vlasti tri puta: od 1404. do 1409., te od 1421. do 1433. i od 1435. do 1443. godine, kad mu se gubi svaki trag.

Dok se studira biografija kralja Tvrtka II. iz prošlosti izranjaju razne legendarne ličnosti bosanske historije. Svakako je tu kralj Ostoja, veliki rival kralja Tvrtka II., onda bosanski vojvoda Sandalj Hranić Kosača te možda najmarkantnija ličnost iz tog razdoblja bosanski veliki knez i splitski herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Vjerovadno je veliki knez Hrvoje Vukčić Hrvatinić više doprinio razvoju kulture u tadašnjoj Bosni od bilo kojeg ondašnjeg kralja, mada nam se prikazuje kao sporna, svojeglava i ne baš iskrena osoba. Kao da njega danas nije zanimalo ono o čemu se s nekim juče dogovorio. Očito, cilj  ne bira sredstva.

Ko je pročitao ovaj ekspoze, bez teškoća je mogao zaključiti da je postojala srednjovjekovna Bosna u vremenu i prostoru, da su u njoj živjeli stari Bosanci i da su stećci autentično svjedočanstvo bosanstva.

Podijelite sa prijateljima