Hamza Hamzabegović, Kopošići, 2013.//www.bosliterni.ba

            Ovo je moj naučnoistraživački rad o nastanku stare ćirilice krajem 9. stoljeća, zapravo preuređen tekst objavljen 05.07.2015. Pismo kojim su pisani natpisi na bosanskim stećcima je stara ćirilica.

            Takozvana stara ćirilica je nastala krajem devetog stoljeća u Bugarskoj i produkt je ljudske volje i namjere. Nije se razvijala kroz povijest kao neka druga vrsta pisma. Doduše, latinica je najproširenije svjetsko pismo, ali u Europi ćirilica u mnogome prednjači po broju korisnika.

            Što mi nazivamo starom ćirilicom, svojedobno je bilo novo pismo, epohalni izum civilizacijskog značaja ondašnjeg bugarskog intelekta.

 

Historijski okvir vremena u kojem je nastala ćirilica

 

Bugarski knez Boris I. Mihail i prelazak na kršćanstvo

Prelomna godina 886.

Formiranje ćirilice

Črnorizac Hrabar: Skazanie o pismeneh

Vladimir Rasate i vjera tengrizam

Simeon I. Veliki na vlasti

Najstarija svjedočanstva stare ćirilice

Čirguboila Mostič

Ana, kćerka Borisa I.

Bosanski stećci

Stećak bosanskog kneza Batića

 

    Historijski okvir vremena u kojem je nastala ćirilica

            Bugarski knez Boris I. Mihail i prelazak na kršćanstvo

            U tom dobu, Bugarskom je vladao knez Boris I. Mihail, veoma misteriozna i djelimično konfuzna ličnost. Vladao je od 852. do 889., onda se samovoljno odrekao vlasti i povukao u manastir, ali se 893. godine zakratko aktivirao te je izvršio takoreći državni prevrat. Umro je u miru 2. maja 907.

            Prethodnik kneza Borisa I., to jeste bugarski kan Presijan I. (836/837 – 852), veoma uspješan osvajač, ostavio je sinu i ostalim potomcima veliku imperiju. Presijanov Bugarski Kanat ili Kneževina prostirala se od Crnog mora na istoku pa do rijeke Drine na zapadu, cijeli sliv rijeke Tise na sjeveru, a na jugu cijeli sliv rijeke Strume sa izlazom na Egejsko more, zatim cijela današnja Makedonija, te širok prilaz na Jadransko more preko današnje Albanije zajedno s lukom Drač (albanski: Durrës).

            Očito, po naravi knez Boris I. bio je svađalica i kavgadžija. Ipak, na terenu nije imao značajnih uspjeha. U početku svoje vladavine pokušavao je Boris I. da slijedi imperijalistički tempo svog prethodnika. Međutim, nizali su se porazi. Često je poslije pograničnih sukoba bio knez primoran da prepusti protivnicima sporne oblasti.

            Kao pouzdano važi, između ostalog, da je Boris I. napao sjevernu Dalmaciju 854. godine. S vojskom je krenuo iz svog Beograda, Drinu je prešao kod Bijelog Grada (Bijeljina) i usmjerio prema Soli (Tuzla). Na tom putu ga je presrela dalmatska vojska i prisilila da se vrati nazad. Tog vremena su Vlastimirovići uz pomoć onda jake Županije Neretva ponovo preoteli Ras, koji postaje glavno uporište Županije Raška.

            Knez (knjaz) Boris I. donosi 860. godine jednu od svojih povijesno značajnih reformskih odluka: Na prostoru njegove vladavine uvodi se isključivo slavenski govor (jezik).

            Naime, kad su Bugari svojedobno pod zapovjedništvom kana Asparuha  679. prodrli preko Dunava na bizantsku teritoriju, našli su se u moru Slavena. S njima su bili u dobrim i lošim odnosima. Ovdje je također, kao nekad u avarskoj državi Avarski Kaganat, nastala takozvana simbioza bugarske konjice i slavenske pješadije. Bugarska konjica čini vladarski sloj, to su takozvani boljari, dok su Slaveni uglavnom seljaci, ali njihova elita ima svoj dio vlasti. Vremenom su se Bugari slavizirali, ali samo u tom smislu da su preuzeli slavenski govor. Ovim, ondašnjim slavenskim mogli su se sporazumijevati i Slaveni u Bugarskoj, i oni oko Tesalonikija, i oni na Neretvi i oni u Panoniji, i oni u Moravskoj i oni u Kijevskoj Kneževini. Tom nekom vrstom univerzalnog  govora komuniciralo se po ondašnjoj istočnoj Europi.

            U pograničnim sukobima s Bizantskim Carstvom 863/864. doživio je Boris I. naredni poraz. U Bugarskoj je zavladala srednjovjekovna glad i siromaštvo. Bizantski car Mihail III. Pijanica (842 – 867) okuplja vojsku na pograničnom prostoru s namjerom da izvrši invaziju na Bugarsku. Knez Boris I. se našao u veoma neugodnoj situaciji. Onda dolazi prijedlog od bizantske ortodoksije. Ako bugarski knez sa svojom elitom barbara pređe na grčko-ortodoksno kršćanstvo, onda će invazija izostati. Tako je i bilo.       Konstantingradski vjerski izaslanici su u bugarskom pograničnom gradu Develtum (današnji Burgas) 864. godine pokrstili kneza Borisa I. prema bizantskoj verziji ortodoksnog kršćanstva. Tom prilikom je on dobio kršteno ime Mihail (Michael) prema imenu bizantskog cara. Poslije toga su ortodoksni misionari dobili pravo da se slobodno kreću po Bugarskoj i da šire ortodoksno kršćanstvo. Oni su se sukobljavali sa bugarskim tradicionalnim svećenstvom vjere tengrizma.

            Pošto su govorili da je teritorija Bugarske bila bizantska i da je treba opet vratiti bizantskom caru, došlo je do političkog konflikta između ortodoksnih misionara i kneza Borisa I.

            Nezadovoljan razvojem događaja, šalje Boris I. Mihail delegaciju u Rim s molbom da mu papa Nicolaus I. (Nikola I.) (858 – 867) pošalje svoje misionare u njegovu zemlju. Papa je prilično brzo udovoljio ovoj molbi. Misionari su stigli 866. u Plisku, glavni grad Bugarske. Knez Boris I. Mihail se onda pokrstio prema rimokatličkom običaju.

            Inače, tog vremena je postojalo mnogo ozbiljnih ideoloških mimoilaženja između Rimokatoličke Crkve i Grčkoortodoksne Crkve oko svega i svačega. Papa Nicolaus I. je već ekskomunicirao konstantingradskog patrijarha zbog hereze i pogrešnog tumačenja vjere. Sad je i konstantingradski patrijarh Photius I. (Fotije I.) (prvi put 858 – 867.  i drugi put 878 – 886.) uzvratio istom mjerom. On je svog rivala, papu u Rimu, ekskomunicirao iz vjere zbog hereze i pogrešnog interpretiranja pobožnosti pošto na nedopustiv način miješa tradiciju i modernizam. Čak i molitve modelira prema svojim potrebama.

            Bugarska je narednih godina postala poligon na kojem su se ideološki sukobljavale tri konfesije: grčka ortodoksija, rimsko katoličanstvo i tradicionalni tengrizam. U ovako eksplozivnoj mješavini radikaliziranih ideologija često je dolazilo do vjerskih i etničkih sukoba oko toga čija je istina istinitija i kome pripada svevišnji Bog. A bilo je i heretika koji nisu vjerovali ni u kakve svećeničke riječi jer su ih smatrali običnim izmišljotinama.

 

            Prelomna godina 886.

            Knez Boris I. Mihail kao da se pravio nevješt u vezi ideološkog meteža u njegovoj državi, kojeg je u velikoj mjeri i sam prouzrokovao. Očito, on slijedi svoje zasebne političke, vjerske, društvene i obrazovne vizije. Ni glavni grad Pliska (danas Aboba) nije mu se više dopadala.

            Suočen s predstavom da je njegov narod na nižoj kulturnoj razini, on narednih dvadesetak godina ulaže nadljudske napore da i Bugari dostignu kulturni nivo navodno superiornih naroda u susjedstvu. Prepoznaju se paralele prema Velikomoravskoj Kneževini.

            Boris I. Mihail osniva takozvane škole (sveučilišta) po državi. Već je odavno poslao grupu omladinaca, među kojima je i njegov po starini treći sin Simeon, u Konstantingrad, glavni grad Bizantskog Carstva, na školovanje, zapravo na studije.

            Dotle je knez Boris I. Mihail izgrađivao Preslav kao budući glavni grad Kneževine Bugarska. Preslav je oko 40 km udaljen od Pliske. Od posebnog značaja su Preslavski manastir i u njegovom kompleksu čuvena Preslavska književna škola (bugarski: Преславска книжовна школа, staroslavenski: Прѣѩславл҄ьска кънижьна схола). Takve institucije se danas nazivaju sveučilišta ili univerziteti.

            Po završetku školovanja, vraćali su se školarci 885. i 886. godine u Bugarsku. Oni su uglavnom svećenici, ali i opšteobrazovni  učitelji. Knez Boris I. Mihail određuje za upravitelje svog životnog ostvarenja, dakle kompleksa u Preslavu, za načelnika škole svog sina princa Simeona, a za  starješinu manastira njegovog prijatelja Konstantina.

            Konstantin je u povijesti poznat i kao značajan starobugarski pisac pod imenom Konstantin od Preslava ili Konstantin Preslavski (bugarski: Константин Преславски). Princ Simeon je iz mnogih razloga uzeo sebi svećenički pseudonim Črnorizac Hrabar (bugarski: Черноризец Храбър, staroslavenski: Чрьноризьць Храбръ).

            Očito, pošto je smatrao da su kroz školovanje sabrali svo znanje ovog svijeta, zahtijeva bugarski knez Boris I. Mihail k'o s poslom od svojih poletaraca da mu sastave posebno slavensko pismo, po uzoru na glagoljicu. Naime, i žitelji njegove države trebaju da se prosvjetiteljski uzdižu kao i ostali svijet. Dalje, on nalaže da mu se modelira bugarska vjera, doduše slična onoj grčkoj, ali opet zasebna, da bude autokefalna, dakle samostalna. Također, u vizijama bugarske nove vjere Bog ima da poštuje Bugare kao i ostale narode Pisma. Zatim, moraju se školovati bugarski svećenici koji će na slavenskom, narodnom govoru otvoriti bugarskom narodu pamet da brže i lakše shvate Sveto Pismo (Bibliju).

            Tako se i Bugarska našla na ivici opšteg vjersko-političkog meteža poput onoga koji je svojedobno zadesio Velikomoravsku Kneževinu.

            Bili su to preambiciozni planovi, zapravo sveobuhvatna reforma, čak revolucionarni zaokreti u bugarskom društvu. To se nije moglo sprovesti bez izdašne moralne, ideološke i finansijske podrške vladarske elite.

 

             Formiranje ćirilice

            Prema našim istraživanjima ćirilicu su u grubim crtama sastavili Konstantin od Preslava i princ Simeon alijas Črnorizac Hrabar, naravno uz timski rad ostalih stručnjaka u Preslavskoj književnoj školi. Za uzor njihovog novog pisma poslužio im je grčki alfabet, grčko pismo. Odatle su posudili veliki broj slova, to jeste grafema, za iste ili slične glasove.

            Sistemski poredan niz slova u grčkom pismu zove se alfabet. Naziv je dobio prema dva prva slova alfa (Α α) i beta (Β β).

            Međutim, fonološki sistem grčkog govora u mnogome se razlikovao od ondašnjeg bugarsko-slavenskog. Zato su tvorci slavenskog pisma bili primorani da iznađu druga grafijska rješenja za slavenske glasove. Za to im je poslužilo starobugarsko pismo rune, te glagoljica iz doba Ćirila i Metodija. Očito, neka slova su dobivena transformacijom drugih slova. Nekom slovu se doda još jedna crta te nastane novi grafem za određeni glas. Time su dobili mnogo više grafema nego što im je bilo potrebno za glasove i dvoglase.

            U čast svog idola Ćirila (Kiril) nazvali su to svoje novo pismo ćirilica. A niz slova, alfabet, nazvali su azbuka, kako se i u glagoljici zove. Prva dva slova se zovu az i buki (А а – az, Б б –  buki), naredno bi bio jedan primjer dvoglasa Ѥ ѥ – je.

            Takozvano runsko pismo, iz kojeg su tvorci ćirilice uzeli više slova, postojalo je u euroazijskom prostoru paralelno s grčkim i latinskim.

            Runa je jedan grafem, jedna oznaka i dolazi od skandinavske riječi run u značenju duh, misterija, nešto tajanstveno. Runsko pismo je također imalo svoj alfabet zvani futhark s više varijanti, venetski, starobugarski, turkmenski, skandinavski, engleski, germanski i još durgi. Grafija je na neki način bila prilagođavana fonemima, dakle artikuliranim glasovima lokalnog stanovništva.

            Runski alfabet se zove FUTHARK prema prvih šest slova starije rune i svaki grafem je imao zaseban naziv:

fehu – F, uruz – U, þurisaz – dvoglas TH, ansuz – A, raiðo – R, kaunaz – K.

 

 

            (www.code-knacker.de/runen.htm: Runenschriftzeichen)

            Runsko pismo se koristilo na euroazijskom prostoru izvan rimske ili bizantske kulture, to jeste u barbarskim oblastima. Podloga za pisanje bila je uglavnom izrađena od drveta, što bi s vremenom propadalo. Zato je relativno malo preostalo svjedočanstava runskog pisma.

            Starobugarska runa pronađena u sjevernoj Dobrudži, Rumunija. Веселин Бешевлиев: Прабългарски епиграфски паметници,

www.promacedonia.org/vb/vb_galerija.html

            Glagoljica se isto tako spominje u vezi s nastankom ćirilice. Međutim, glagoljica i ćirilica nemaju takoreći ništa zajedničkog, osim što im je uzor bilo grčko pismo. Sličnosti koje se pojavljuju nisu preuzimane. Dakle, i glagoljica i ćirilica su samostalni konstrukti. Tvorci ćirilice su uzimali glagoljicu za primjer kako da poredaju svoj alfabet. Inače, glagoljica je prilično nepodesna za pisanje u svakodnevici.

            Svojedobno je Knez Velikomoravske Kneževine, prostor današnje Češke, Slovačke, dijelova Austrije i Mađarke, dakle knez Rastislav (846 – 870) zamolio bizantskog cara, već smo ga ovdje pomenuli, da mu pošalje misionare koji bi na slavenskom govoru prenosili Sveto Pismo njegovim Slavenima, dakle da vrše propovijed na ondašnjem slavenskom.

            Bizantski car Mihail III. Pijanica uz podršku patrijarha Photiusa I. udovoljio je moravskom knezu i poslao je dva iskusna i izuzetno sposobna ortodoksna misionara. Bili su to braća svećenici Kiril i Metod

(Ćirilo i Metodije) iz Tesalonikija (Solun). Oni su danas kod Slavena legendarne ličnosti. Za teokrate su oni slavenski apostoli, za heretike su oni izuzetno značajni heroji prosvjetiteljstva te promotori sveopšte kulture.

            Odrasli su dvojezično, znali su jednako slavenski i grčki. Vršeći misionarstvo i u želji da i njihovi Slaveni steknu visok nivo obrazovanja i da spoznaju viziju Svetog Pisma, sastavili su prvo slavensko pismo glagoljicu. Na tom pismu je manje ili više radio sam Kiril. Ali, kako se objašnjava, zajednički su preveli veliki dio Biblije na slavenski govor pismom glagoljicom.

            Kad su sakupljene sve dozvole za misionarstvo, iz Konstantingrada i iz Rima, stigla su braća Kirli i Metod 863. u Moravsku.

            Odmah su se prihvatli svog prosvjetiteljskog posla. Rezultati su veoma cijenjeni. Nisu oni svoj rad posvetili samo propagandi vjerskih vizija već su se bavili i problematikom opšteljudksog života, a prije svega o zajedničkom suživotu svih ljudi.

            Oni su propovijedali na slavenskom govoru. Prema njihovim tvrdnjama, Bog bi bio samo jedan Bog za sve ljude. Niko ne može uzurpirati Boga samo za svoje potrebe. Bog razumije i prihvata molitve kako na civilnom tako i na barbarskom govoru, dakle i na slavenskom. Bile su to u ono vrijeme čisto herezne vizije.

            Za snažno i uticajno franačko svećenstvo to je prelazilo imaginarnu liniju tolerancije. Počeli su dizati sve veću halabuku protiv takvog tumačenja vjere. Izjednačavati vjernike i nevjernike pred Bogom bila je krajnja drskost, apsurdna ideologija hereze, koju su proglasili „metodijanstvo“. Krivovjerje barbarske hereze vrijeđa „istinski“ monoteizam. A pogrešno tumačenje vjere je protivzakonitost, kriminal, negativna energija.

            Uzrujanost franačkog svećenstva se bazirala na ubjeđenju kojeg su oni oduvijek širili u svom vjerskom korpusu: Svevišnji Bog razumije i prihvata samo molitve na hebrejskom, grčkom i latinskom. Taj stalež monoteista je superioran jer je od Boga priznat.

            Suprotno tome, molitve upućene na nekom barbaskom govoru, što je i slavenski, izazivaju kod Boga strašnu srdžbu i negodovanje. Prema tome, barbari ne mogu biti kod Boga u istoj razini sa superiornim monoteistima. Tu „metodijansku“ herezu treba spriječiti po svaku cijenu.

            Franački svećenici vrše pritisak na Svetu Stolicu da stane na kraj tim glupostima i da svojim autoritetom zabrani „metodijanstvo“ pošto je devijacija u vjeri. Glagoljicu također treba ukinuti i uništiti njene tragove. Sve to treba što prije učiniti, dok još ima vremena. Jer ako se kojim slučajem Svevišnji zbog toga rasrdi, kaznit će sve ljude na zemlji, kako one koji čine zlo, tako i one koji ništa ne poduzimaju da spriječe zlo.

            Ta zabrana je došla već kad su i Kiril i Metod bili mrtvi. Papa Stephanus V. (Stjepan V.) (885 – 891) i velikomoravski knez Svatopluk I. (870/71 – 894) sklopili su pakt protiv metodijanstva. Knez je trebao protjerati sve metodijanske svećenike, zabraniti slavensko pismo glagoljicu i potpuno uništiti njene tragove. Latinica je dovoljna svim ljudima. Za tu uslugu papa Stephanus V. je obećao knezu Svatopluku I.  kraljevsku titulu, što će tako i biti.

            Dobro pripremljena hajka protiv glagoljice i metodijanskih svećenika deslia se 886. godine. Pominje se brojka od 200 protjeranih svećenika, dakle učitelja i drugih prosvjetiteljskih stručnjaka.

            Nasljednik Metoda Gorazd je u toj gužvi na nerazjašnjen način umro. Mnogi su otišli u Bizant, u Konstantingrad. Drugi su se našli već 886. u Bugarskoj kod kneza Borisa I. Među njima su bili danas legendarne ličnosti Kliment i Naum  te Sava i Angelar. Boris ih je lijepo primio i smjestio u Preslavski manastir.

            Preslavska književna škola je u svojim aktivnostima već uveliko razvila seminare poezije, slikarstva, prevođenja s grčkog na ondašnji slavenski, a prije svega obučavanje pisanja novim pismom ćirilicom, gdje su u svemu postizani rezultati od historijskog značaja.

            A onda je izbila svađa u „Školi“ oko svega i svačega. Pretpostavljamo da su se glasne rasprave vodile najviše oko dva postojeća slavenska pisma glagoljice, mnogo teža za pisanje, i ćirilice, onda lakše i pristupačnije pismo, ali još nedovršeno.

            Očito, stranku „glagoljice“ su činili Kliment, Sava, Angelar i mnogi emigranti iz Moravske, sve vrhunski stručnjaci. Drugu stranu, dakle stranku „ćirilice“, činili su princ Simeon alijas Črnorizac Hrabar te njegov prijatelj Konstantin od Preslava i drugi poletarci, koji su studirali u Konstantingradu, svi već stasali znanstvenici. Očito, Naum se držao po strani, ali je jasno davao prednost ćiriličnom pismu.

            Knez Boris I. Mihail se umiješao u te rasprave. Očito, njemu je ćirilično pismo značilo mnogo više od komunikacijskih potreba, bila je to za njega epohalna kulturna revolucija u Bugarskoj. Boris I. Mihail iste godine imenuje Klimenta za starješinu Ohridske književne škole i Ohridskog manastira na Ohridskom jezeru (grad Ohrid, danas Sjeverna Makedonija). Izgradnja ovog kompleksa isto se pripisuje knezu Borisu I. Pod Klimentovim rukovodstvom Ohridska škola postiže značajne rezultate i može se porediti sa svim ondašnjim sveučilištima u Europi. U Ohridskoj školi se najprije koristilo glagoljično pismo, a kasnije ćirilica.

 

         Črnorizac Hrabar: Skazanie o pismeneh (Legenda o slovima)

            Kako zaključujemo, princ Simeon, Konstantin i Naum dorađuju pismo ćirilicu.

            Zbog različitih političkih turbulencija zasad je teško sortirati sve događaje između 886. i 894. godine u Bugarskoj. U tom razdoblju su nastala prva dva djela pisana ćirilicom. „Skazanie o pismeneh“ (Legenda o slovima) nastalo je prije 890. godine i obično se smatra da je autor Črnorizac Hrabar (alias princ Simeon), te „Učitelno evangelie“ (Poučno Evanđelje, Evangelistar) čiji je autor Konstantin od Preslava sa svojim timom i dovršeno je 893/894. godine.

            Ipak je to bio timski poduhvat u Preslavskoj književnoj školi. Zaključujemo da je prvi ćirilični rad bila studija „Сказание о писменех“, „Skazanie o pismeneh“ (novobugarski: „Сказание за буквите“ – Skazanie za bukvite), a u prevodu bi moglo značiti „Zaga o slovima“,  „Priča o slovima“, „Traktat o slovima“ ili Legenda o slovima iz čega proizilazi smisao: Izlaganje o slovima koja daju pismenost, to jeste pismo, dok se često koristi skraćen naziv „O pismeneh“, to jeste „O slovima“.

            Tim kojeg čine Črnorizac Hrabar (alias princ Simeon), Konstantin Preslavski i Naum (kasnije Naum Ohridski) ističe u ovoj studiji, zapravo u filološkoj raspravi „Legenda o slovima“ apsolutnu ravnopravnost slavenske azbuke sa ostalim pismima, grčkim alfabetom i latinskom abecedom. Bilo je to očito po ukusu gospodara Bugarske države Borisa I.

            Prema tome, svi Slaveni imaju pravo da se služe svojim pismom i svojim govorom (jezikom). Bugari su se služili ekavicom, dok su za Slavene govorili da su Sloveni. Kao u latinici i grčkom pismu tako su i u ćirilici brojevi bilježeni određenim slovima.

            Prema intonaciji koja se osjeća u radu, nameće se zaključak da je Naum u mnogome uticao na modeliranje teksta. Kao da se osjeća prizvuk rasprava vođenih u Velikomoravskoj Kneževini.

            Nekoliko izvadaka iz teksta:

     I. SKAZANIE: Kako sastavi sveti Kiril Filozof azbuku na jeziku slovenskom i knjige prevede s grčkoga na slovenski jezik. U prijašnjem dobu Sloveni su bili pagani i nisu imali slova, nego su crtama i reckama čitali i gatali.

     II. Krstivši se, (dovdje je prevod sa slike koju imamo na raspolaganju, o.a.) nastojali su rimskim i grčkim slovima pisati slovenske riječi bez ustrojstva. Pa kako se može grčkim slovima dobro napisati БОГЪ (Bog), ili ЖИВOТ (život), ili SEЛO (selo), ili ѪЗꙐКЪ (azbuka) (…).

            III. Onda se čovjekoljubivi Bog, koji sve preustrojava i ljudski rod ne ostavlja bez razuma već ga vodi ka spoznaji i spasu, smilova slovenskom rodu pa mu posla svetoga Konstantina Filozofa, zvanog Kiril, muža pravde i istine. Stvori im on 38 slova, neka po uzoru prema grčkim, neka podesi da odgovaraju slovenskom jeziku (…).

            Slijedeći ih tako, izumi sveti Kiril prvo slovo „az“. A pošto je „az“ prvo slovo i od Boga darovano rodu slovenskom, a za one, koji radi znanja uče slova, ono se izgovara s dobro otvorenim ustima (…).

     Ovo su slovenska slova i ovako ih treba pisati i izgovarati: а, б, в, г, д… (a,b, v, g, d…).

     (Autor u svom V., VI. i VII. stavu poleimizira tako da ni Grci ni oni drugi nisu u pravu.)

            Ipak oni, te prokletinje, ni sami ne znaju o čemu pričaju kad kažu da je Bog naredio da se knjige trebaju pisati samo na tri jezika, kako to stoji u Evanđelju: „I tako bi Pismo napisano na jevrejskom, rimskom i grčkom“, o slovenskom nije bilo ni govora pa zato slovenske knjige i nisu od Boga.

            Šta da kažemo ili kako da uzvratimo onakvim budalama? Mi ćemo im odgovoriti iz Svetog Pisma, baš kako smo to i učili da sve po redu dolazi od Boga, dakle ne sve odjednom. Bog nije najprije stvorio ni hebrejski, ni rimski niti grčki, već sirijski jezik kojim je govorio Adam, a tako se govorilo i od Adama do Potopa svijeta te od Potopa svijeta do vremena kad je Bog govore izmrsio prilikom gradnje tornja u Babilonu, baš onako kako stoji napisano u Svetom Pismu.

            VIII. A ako neko kaže da njegovo djelo nije savršeno, da bi se još i danas trebalo ispravljati, na to se može ovako odgovoriti: „Upravo su tako poboljšavani grčki radovi Aquiliusa i Simmacha pa onda i od onih drugih.“ Dabome da je lakše nešto poslije poboljašti nego nešto novo stvoriti.

     Upita li naime neko grčke pisare: „Ko vam je sastavio vaša slova i preveo Knjige i u koje vrijeme?“, mnogi od njih neće to znati. Ali ako se upitaju slovenski pisari: „Ko vam je sastavio vaša slova i prveo Knjige?“, to će svi znati pa će odgovoriti: „Sveti Konstantin Filozof, zvani Kiril. Taj nam sastavi slova i prevede Knjige i Metodije, njegov brat. Još su živi oni koji su ih viđali.“ A ako priupitaš u kojem vremenu, i to znaju pa će kazati: „U vrijeme Mihaila, grčkog cara, i bugarskog kneza Borisa, i moravskog kneza Rastislava, i blatnonskog kneza Kocelja u šest hiljada trista šezdeset i trećoj godini od stvaranja cijelog svijeta.“

     Ima i drugih odgovora, koja ću dati, ali sada nije vrijeme.

     Takav razum, braćo, Bog je dao Slovenima, njemu slava i čast, i vlast, i pokornost sada i zanavijek, u beskonačne vijekove. Amin!

      (dresden.de/gsw/slk/slavistik/ressourcen/dateien/einblicke/slav_schriften/chrabr_uebersetzung-2.pdf?lang=de Der Mönch Chrabăr „Über die Buchstaben“ (um 900) (Übersetzung: Marina Sharlaj/Holger Kuße.)

            (drevna-knizhnina.pc-freak.net/zabukvite.pdf: Черноризец Храбър: ЗА БУКВИТЕ)

            (Cijeli tekst Legenda o slovima nalazi se u „Otkud Slavenima pola kontinenta?“)

            Prvi ruski štampar (staroslavenski: knigopečatnik) i izdavač Ivan Fedorov ili Ivan Fedorovič (ili Fjodorov) (1510 – 1583) štampao je knjige pisane ćirilicom. Štampao je i seriju rukopisa izvornih djela s početka slavenske pismenosti. Tako se i rukopis od oko desetak stranica Skazanie (Legenda o slovima) našao u „Bukvaru“: Ivan Fedorov: „Ostrožskijev Bukvar“ (1578.). Djelo se danas zove: Azbuka ili Čitanka.

            Ukrajinski vojvoda iz Kijeva, čije ime se obično piše ruskim jezikom Konstantin Konstantinovič Ostrožskij (1559 – 1608), bio je političar, ratni profiter, mecen i upravo pokrovitelj radova izdavača i štampara Ivana Fedorova. Zato neka izdanja nose naslov kao da su njegova djela.

            Registracija tog djela je pod: Іван ФЕДОРОВИЧ: АЗБУКА (ЧИТАНКА) (Острог, 1578), što znači: Ivan Fedorovič: Azbuka (Čitanka) (Ostrog, 1578.).

           Na slici je prva stranica „Skazanie“ Črnorizca Hrabra iz: Ivan Fedorovič: Azbuka (Čitanka) (Ostrog, 1578.), str. 48.

            Registracija: Іван ФЕДОРОВИЧ АЗБУКА (ЧИТАНКА) (Острог, 1578),

            litopys.org.ua/fedorovych2/cf48.htm

            Ako prihvatimo godinu 6363. od nastanka svijeta iz IX. paragrafa, bila bi to 854/855.(?) godina nove ere. Kiril je onda sastavio svoje glagoljično pismo 8 ili 9 godina prije odlaska u Velikomoravsku Kneževinu 863. godine. Ipak, iz ovog rada ne saznajemo kad je nastala ćirilica ili kad je napisan ovaj historijski enormno značajan ćirilični članak.

            Bugarska je dakle preuzela takozvani grčki ili antiohijski kalendar. Ovaj kalendar računa vrijeme od trenutka kad je Bog stvorio svijet. Početak godine je pomjeren na prvi septembar, a onda mjeseci idu po julijanskoj godini.

            Za mnoge istraživače historije Legenda o slovoima je klasično srednjovjekovno herezno djelo.

            Šta je herezno u Legendi o slovima Črnorizca Hrabrog? Zapravo sve.

      Uzimajući paralele s događajima u Velikomoravskoj Kneževini, kad su vladali knez Rastislav i kasnije knez/kralj Svatopluk I., barbarima je bilo sve zabranjivano. Pripadnici rimokatoličkog monoteizma trudili su se svim silama da blokiraju svaki kulturološki napredak kod barbarskih Slavena. Pismo latinica je dovoljno za sve ljude.

            Molitve Bogu treba upućivati na latinskom govoru. Naime, Bog razumije samo hebrejski, latinski i grčki. Bio je to ozakonjen vjersko-politički stav. Za njih je metodijanstvo i upućivanje molitvi na slavenskom bilo krivovjerje i promocija heretičnih nauka, što je trebalo po svaku cijenu zabraniti.

            Črnorizac Hrabar odgovara na ovu polemiku:

            Onda se čovjekoljubivi Bog, koji sve preustrojava i ljudski rod ne ostavlja bez razuma već ga vodi ka spoznaji i spasu, smilova slovenskom rodu pa mu posla svetoga Konstantina Filozofa, zvanog Kiril (…). Stvori im on 38 slova, neka po uzoru prema grčkim, neka podesi da odgovaraju slovenskom jeziku.

            I u Bugarskoj je bila slična situacija. Kako su grčkoortodoksni monoteistički svećenici iznosili tvrdnje, također su i njima Božije odredbe naređivale da sprječavaju svaki kulturološki napredak barbara Bugara i njihovih Slavena. Bog pripada  Grcima i jedino grčki monoteistički svećenici znaju šta Bog hoće i želi, i niko više na ovom svijertu.

            Zato je stvaranje ćirilice i nastojanje kneza Borisa I. da zasnuje autokefalnu Crkvu bio pravi kulturološki šok za Grke. Bilo je to vrijeđanje Božijeg dostojanstva, zlonamjerno izvrtanje osnovnih vjerskih istina, herezne misli koje vode crkvenoj šizmi.

            Ni Črnorizac Hrabar ne štedi s uvredama. On kontrira ondašnjem monoteističnom stavu u vezi s posesivnošću Boga. Sa svoje strane tvrdi da Bog prihvata i Bugare i Slavene kao svoj rod, a ne samo one ostale, superiorne.

             Šta da kažemo ili kako da uzvratimo onakvim budalama? (…) Bog nije najprije stvorio ni hebrejski, ni rimski niti grčki, već sirijski jezik kojim je govorio Adam, a tako se govorilo i od Adama do Potopa svijeta te od Potopa svijeta do vremena kad je Bog govore izmrsio prilikom gradnje tornja u Babilonu.

            Hereza je dakle i kad neko kaže da Bog nije stvorio svijet onako kako to „njihovi“ svećenici objašnjavaju.

            U svoju vjersko-političku polemiku Črnorizac Hrabar uvrštava stare jevrejske legende kao nepobitno znanje. Pošto je državni svećenik, i on uzima sebi za pravo da soli pamet svojim pristalicama. U cijelom tom mudrovanju i nadvikivanju bitno je da je „moja“ istina „istinitija“ od svih ostalih i da u moju istinu vjeruje moj vjerski korpus.

            Bez obzira kako mi s ove vremenske distance gledali na ta zbivanja, bila su to krajnje ozbiljna previranja u bugarskom društvu, vjersko-politička revolucija odozgor. Djelo Skazanie o pismeneh stoji u početku novonastale epohe slavenske pismenosti i preusmjeravanja društva ka samostalnosti Bugarske ortodoksne crkve, dakle autokefalnosti.

            Akteri ovog vjersko-političkog pokreta oblikovali su novu konfesiju, možda novu vjeru. Božiju volju i Božije odredbe preustrojavali su prema svojim potrebama, čak su modelirali i novog monoteističnog Boga. U tim vizijama Svevišnji je saglasan sa svim onim što bugarska ortodoksna elita namjerava učiniti. Za grčku ortodoksiju i rimsko katoličanstvo bio bi to najteži grijeh hereznog nerazuma, čisti kriminal.

            Školovani kadar svećenika novoformirane bugarske ortodoksije, naravno uz pomoć vrha vlasti, potiskuje kako svećenike starobugarskog tengrizma tako i one iz grčke ortodoksije ili rimskog katoličanstva. U značajnoj mjeri odstupaju od dotadašnjeg učenja postojećih monoteističkih doktrina i instaliraju vlastito gledište vjere i politike.

            U toj uzavreloj vjersko-političkoj atmosferi više nije jasno da li je vjera instrument politike ili je politika instrument vjere.

            Bugarski svećenici forsiraju upotrebu ćirilice. Svejedno da li to proizilazilo iz hereznog stava ili je to modernističko formiranje novih vjerskih dogmi i Božijih vrlina: Dakle, Bog pazi na svijet i uređuje ga onako kako to „naši“ svećenici objašnjavaju, a ne „njihovi“. Bogu su svi ovozemaljski ljudi jednako važni, jer da nije tako, on ih ne bi ni stvarao.

            Očito, ono što godi „našim“ ušima, to je istina. Taj proces vjerske revolucije u Bugarskoj neće mirno proći. Propraćen je dramatičnim i krvavim događanjima.

 

            Vladimir Rasate i vjera tengrizam

            Najednom je knez Boris I. Mihail odlučio 889. da se povuće iz politike i pređe u Preslavski manastir da bi proučavao svete knjige. Za vladara, zapravo regenta, postavio je svog najstarijeg sina po imenu Vladimir i nadimku Rasate (Rašanin) (889 – 893).

            Naime, dok je princ Vladimir bio veoma mlad, poslao ga je otac Boris I. sa dvadeset boljara u Rašku na diplomatske pregovore sa tamošnjim županima. Ovi su te diplomate zarobili. Knez Boris I. je poslao posebne emisare, koji su ih onda sve izbavili iz neugodne situacije. Poslije toga je princ Vladimir dobio nadimak Rasate, dakle Rašanin.

            Vladimir Rasate je pripadao konfesiji tengrizma, što je od ortodoksa i katolika proglašavano kao krivovjerje i zla hereza. Regent Vladimir Rasate nije bio baš sretne ruke pri vladavini. Neke političke odluke ili dogovori opstruirani su od strane vladarske elite. Onda on za siromaštvo i bijedu u bugarskom društvu okrivljuje svog oca i prethodnika Borisa I. Mihaila zato jer je prešao na kršćanstvo. On želi da državna vjera opet postane starobugarska vjera tengrizam.

            Kako se objašnjava, tengrizam je najstarija vjera i razvila se u euro-azijskom prostoru od prastarog šamanizma. Apsolutna većina azijskih naroda pripadala je tom vjerovanju. Bog Tengri, bugarski Tangra, je nebo od kojeg je sve postalo.

            Srednjovjekovni monoteizmi, nastali u sredozemnoj civilizaciji, u žižu svoje pobožnosti najprije stavljaju smrt pa onda užasne kazne kojima će „njihov“ Bog kažnjavati sve ljude na onom svijetu, i to prema preporukama ovozemaljskih svećenika. Zato je ljudska radost i veselje na ovom svijetu za monoteističke svećenike bio strašan užas nad kojim su se oni zgražavali.

            Kod tengrizma je ovaj svijet u centru religioznosti. Veselje je dio ovozemaljskog života. Rekonstrukcije svjedočanstava tengrizma često prikazuju ljude da igraju u kolu. Zagrobni život kao da nije postojao.

            Očito, regent Vladimir Rasate je pripremio povratak tengrizmu, izvornoj vjeri, te starim običajima. Novi ortodoksni Bog nije zadovoljavao njegove vjerske i političke potrebe. To je već uzimalo ozbiljne forme, što je pak uzrujalo sve one u Preslavskom manastiru i Preslavskoj književnoj školi. Namjera kneza Vladimira interpretirana je kao negativna energija, najgori grijeh, hereza nad herezom.

            Knez Boris I. Mihail je izjurio iz manastira. On je sa svojim gardistima bez ikakvog otpora izvršio državni udar. Uhapšeno je oko 50 plemića, boljara, sljedbenika tengrizma zajedno s regentom Vladimirom. Svi su osuđeni na smrt, samo je Vladimir Rasate osuđen na oslijepljenje i potom na doživotnu robiju. Kazne su prilično brzo izvršene, takozvana srednjovjekovna sječa glava. Poslije oslijepljenja regent Vladimir Rasate je bačen u tamnicu, gdje je ubrzo podlegao ranama.

            Fanatiziranost monoteizma je težak grijeh. Ko tim legendama sve vjeruje, pamet mu bude isprana do bezumlja. Takav je onda u stanju dići ruku i na svoje rođeno dijete. O opasnosti prevazilaženja ljudskog razuma kod osoba koje obuzme vjersko ludilo pisao je jedan od velikih pisaca prvog stoljeće, historiograf Flavius Josephus (37 – 100/103) u čuvenoj priči o Abramu i njegovom sinu jedinku.

            Abram je umislio sebi, bar mu je tako dolazilo u vjetru, da će biti bolje pribran ako Svevišnjem prinese svoje dijete kao žrtvu, sina jedinka. U Josephusovoj priči podigle su se i nebeske i ovozemaljske sile da spasu dijete ispred čovjeka kojem je vjera zamaglila um, što im je na kraju i uspjelo. Kasnije je Abram uvidio da Bogu nije stalo do ljudskih žrtava. Vjerovatno bi to trebala biti opominjuća simbolika.

            U slučaju ortodoksnog kneza Borisa I. i njegovog sina, tengriste regenta Vladimira, nije se radilo samo o monoteističkoj suludoj opsesiji već i o vjersko-političkim zaokretima u društvu. U ovim dramatičnim historijskim događajima nisu se pojavile ni nebeske ni ovozemaljske sile koje bi spasile ljude, koji su osuđeni na smrt samo zbog onoga što mi danas nazivamo sloboda ljudskog duha, vjerovati ili ne vjerovati u svećnikove riječi.

            Današnji civilni stavovi da ne postoji ni pravovjerje ni krivovjerje već lično ubjeđenje ili mentalni sklop ljudi nisu mogli u ono vrijeme važiti.

 

            Simeon I. Veliki na vlasti

            Poslije krvave čistke sazvao je Boris I. Mihail 893. godine Sabor vladarske elite u Preslavu. Izdiktirane su odluke: Vladavina Vladimira se u potpunosti osuđuje i odbacuje; novi vladar je knez Simeon, kasnije car Simeon I. Veliki (893 – 927); vlada se premješta iz Pliske u Preslav; narodno pričanje (slavenski govor) u potpunosti zamjenjuje grčki; svi „strani“ svećenici se smjenjuju i na njihova mjesta dolaze svećenici bugarske ortodoksije.

            Pismo ćirilica se direktno ne spominje. Međutim, bugarski svećenici i učitelji uvode ćirilicu u praktičnu upotrebu, što znači da je ozvaničena. Liturgije se vrše isključivo na narodnom pričanju. Što su oni u ondašnjoj Bugarskoj nazivali narodno pričanje zapravo je crkvenoslavenski jezik ili crkvenobugarski jezik, a nauka to naziva staroslavenski govor. Dakle, tri naziva za isti pojam. Postavljene su i izvjesne književne norme, koje se pak mijenjaju kroz vrijeme i prostor i obično ovise od aktuelnih političkih zbivanja.

            Tog vremena, 893/894. godine, dovršeno je „Učitelno evangelie“ (Poučno Evanđelje), (bugarski: Учително евангелие) čiji je autor Konstantin od Preslava (Konstantin Preslavski) sa svojim timom. Konstantin Preslavski je prevodio s grčkog molitve i propovijedi na ondašnji staroslavenski koristeći ćirilicu.

            Ovo „Poučno Evanđelje“ imalo je enormni uticaj na bugarsko-slavensko prosvjetiteljstvo. Bilo je to drugo povijesno djelo pisano ćirilicom, novim bugarsko-slavenskim pismom. Sadržaj ovog djela koristili su svećenici i učitelji. Djelo postaje glavni izvor znanja. A pošto se radilo o diktaturi bugarskog ortodoksnog monoteizma, čije je znanje neupitno i nepobitno, bila bi to knjiga političkog programa od čijeg sadržaja se nije smjelo odstupati. Bez obzira na sve, radi se o djelu koje je u značajnoj mjeri preusmjeravalo tok slavenske, pa i svjetske povijesti.

            Poučno Evanđelje se sastoji od tri glavna dijela. Prvi dio čini „Azbučna molitva“ (bugarski: Азбучна молитва) i sastavljena je u stihovima. Prva slova stihova pisana su crvenom bojom i označavaju grafeme ćirilice s namjerom da se lakše pamte. Drugi dio su „Crkvene priče“ (bugarski: Църковно сказание). Prepričane su liturgijske upute za svećenike i neke svete priče. Treći dio čini „Historija“ (bugarski: Историкии). Bila bi to Historijska kronika u kojoj su poredani najznačajniji događaji od postanka svijeta pa do u doba aktera Preslavske književne škole.

            Prema odlukama novog kneza Simeona 893. godine je Kliment (Kliment Ohridski) unaprijeđen u poglavara, episkopa Bugarske ortodoksne Crkve, doduše još nije bila priznata. Iste godine je na njegovo mjesto imenovan Naum (Naum Ohridski).

            Pošto je unesen datum kad je dovršeno, zanimljivo nam je i naredno (treće?) djelo iz tog razdoblja pisano ćirilicom: „Četiri govora protiv arijanstva“ (bugarski: Четири слова против арианите). Konstantin Preslavski je ovdje naveo da je prevod uslijedio prema naredbi kneza Simeona u 6414. godini od stvaranja svijeta, a preračunato u današnji kalendar, to bi bilo u 905/906. godini.

            Knez/car Simeon I. Veliki ratovao je mnogo i bio je veoma uspješan. Naročito su teške i krvave bitke s hiljadama i hiljadama mrtvih bile protiv Bizantskog Carstva, te protiv mađarskog gentilnog naroda, protiv Dalmata (Rašani, Dukljani, Neretvani) i drugih naroda.

            Bizantski mladi car Konstantin VII. Porfirogenet (913. – 959) bio je primoran da dodijeli Simeonu I. carsku čast. Onda je priznao i autokefalnost Bugarske ortodoksne crkve, a priznao je i slavensko novo pismo ćirilicu. Knjige pisane ćirilicom nisu više proglašavane hereznim spisima od strane grčke ortodoksije.

            Mađari su se poslije teškog poraza od Bugara kojima je zapovijedao Simeon I. povukli preko Karpata u Panonsku niziju, gdje i danas žive.

            U krvavim okršajima s dalmatskim Rašanima i njihovim saveznicima Neretvanima Simeon I. je okupirao njihove dotične teritorije.

            Ćirilica iz Preslavske književne škole se proširila po cijelom ondašnjem slavenskom svijetu.

            Naravno, vremenom je dolazilo do reformi ćirličnog pisma lokalnog karaktera. Grafemi su na izvjestan način postali drugačiji. Oni koji koriste današnju ćirilicu, nisu u stanju čitati „svoju“ prvobitnu, staru ćirilicu.

            Za širenje ćirilice značajno je prihvatanje grčke ortodoksije od strane vladarske elite ogromne Kijevske Kneževine krajem 10. stoljeća. To je potrajalo svoje vrijeme. Za pisanje i prosvjećivanje ondašnjih Kijevskih Rusa, to jeste Slavena, prihvaćeno je podesno ćirilično pismo iz Preslavske književne škole.

 

            Najstarija svjedočanstva stare ćirilice

            Kako stručnjaci objašnjavaju, u to se vrijeme uglavnom pisalo i vježbalo na drvenim pločama i to obično od bukve. Naravno, to je vremenom propadalo.

            Počele su se pisati i razne posvete i spomenici starom ćirilicom na kamenu. Postoji nekoliko natpisa koje ubrajamo u prva svjedočanstva (stare) ćirilice na kamenu.

 

            Čirguboila Mostič

            Posebno se ističe natpis na nadgrobnoj ploči koju je sebi naručio (i)čirguboila Mostič (Mостичь). Titula boila znači boljar, plemić iz vladarskog sloja. A titula čirguboila označava nekog načelnika. U ovom slučaju čirguboila Mostič je bio gradonačelnik i zapovjednik odbrane glavnog grada Preslava.

            Natpis glasi:

            Cтаробългарски/старославянски: „Сьдє лєжитъ Мостичь чрьгоѵбъɪля бъɪвъɪи при Сѵмеонѣ цр҃и и при Пєтрѣ цр҃и ос(м)иѫ жє дєсѧть лѣтъ съɪ оставивъ чрьгоѵбъɪльство ї вьсе їмѣниѥ бъɪстъ чрьноризьць ї въ томь сьврьши жизнь своиѫ.“

            Deutsch: „Hier liegt Mostitsch, der zur Zeit von Zar Simeon und Zar Peter Itschirgu-Boil war. Im Alter von 80 Jahren, als er seinen Posten und sein Eigentum zurückließ, wurde er Mönch und beendete so sein Leben.“

            Bosanki: „Ovdje počiva Mostič, koji je bio gradonačelnik kod cara Simeona i cara Petra. Sa osamdeset godina ostavi gradonačelništvo i svo imanje te posta črnorizac i u tome se završi njegov život.“

            Ovdje je važno što se kod načelnika Mostiča prvi put spominje titula car (цр҃и) na ondašnjem staroslavenskom. Bio je to vrhovni vladar u mnogim slavenikim državama. Črnorizac znači svećenik, monah ili kaluđer. Manastir je u ono vrijeme imao i neku ulogu staračkog doma za imućnije aristokrate.

            Boila Mostič je živio za vrijeme cara Simeona I. Velikog (893 – 927) i njegovog sina nasljednika cara Petra I. (927 – 969).

            Pošto se slova na slikama ove nadgrobne ploče teško prepoznaju, obično se prezentira neka vrsta kopije na papiru, to jeste slika te kopije. Rekonstruirana slova su označena svjetlije.

            Mostičeva nadgrobna ploča čuva se u muzeju:

            Bugarski: Националният историко-археологически резерват и музей „Велики Преслав“

            Deutsch: Archäologisches Museum Weliki Preslaw

            Bosanski: Nacionalno historijsko-arheološki rezervat i muzej „Veliki Preslav“ (skraćeno: Arheološki muzej Veliki Preslav).

            Bugarski historičar Veselin Beševliev (1900 – 1992) je protumačio skoro sve poznate starobugarske tekstove iz tog razdoblja. Zato se sad prilikom prevođenja manje ili više svi pozivaju na njegove radove: Проф. Веселин Бешевлиев: „Прабългарски епиграфски паметници“, Издателство на Отечествения фронт, Sofija, 1981.

            Rekonstrukcija natpisa: Dr. Sebastian Kempgen, Emeritus der Slavischen Sprachwissenschaft, Universität Bamberg.

 

 

         Ana, kćerka Borisa I. (Анна Българска)

            Ana od Bugarske ili Anna Bugarska bila je bugarska princeza, kćerka i najmlađe dijete kneza Borisa I., naravno i sestra kneza/cara Simeona I. Velikog i Vladimira Rasatea. Bila je udata za tarkana (visoko vojno lice) po imenu Simeon. U kasnijim godinama ona se zamonašila i živjela je u manastiru. Ova aristokratica je podigla dvije crkve o svom trošku.

            Također se i njen natpis na kamenom nadgrobniku u obliku krsta ubraja u najstarija svjedočnstva stare preslavske ćirilice. Natpis je ispisan dvojezičo, na jednoj strani starom ćirilicom, dok je na drugoj strani napisan grčkim pismom. Na toj drugoj strani je ugraviran lik žene, vjerovatno same princeze Ane.

           Original se nalazi: Arheološki muzej Veliki Preslav. Slika je javno dobro. Wikipedia.org: Ana, kći Borisa I.

 

            Sadržaj natpisa glasi:

            Български: „Почина раба Божиа Анна † През месец октомври в деветия ден почина раба Божия Анна.“

            Deutsch: „Der Diener Gottes Ana verstorben ist. Im Monat Oktober am neunten Tag verstarb der Gottesdiener Ana.“

            Bosanski: „Počiva robinja Božija Ana Ⴕ. (Krstić znači: umrla, dakle:) Umrla u mjesecu oktobru u devetom danu preminu rob Božiji Ana.“

            Izvor: bg.wikipedia.org: Анна Българска

 

            Bosanski stećci

            Preslavska ćirilica se širila po ondašnjem slavenskom prostoru. U srednjovjekovnoj Bosni imućniji Bosanci su podizali sebi nadgrobnike od kamenih monolita različite veličine i težine. Oni veći su teški i po nekoliko tona. Rađeni su od ranog 13. pa do duboko u 15. stoljeće kao kult posmrtne memorije.

            Izraz stećci, jednina stećak, nastao je u mnogo kasnijem vremenu. Ondašnji Bosanci su nadgrobnik nazivali biljeg (bilig, bileg), dakle obilježje, spomenik. A pošto su od kamena, češće su se nazivali kam, dakle kamen. Na mnogim stećcima napisane su posvete, naročito kod onih iz 14. i 15. stoljeća.

            Na natpisima bosanskih stećaka sačuvano je mnogo originaliteta stare preslavske ćirilice. Klesar kamena se obično nazivao majstor, prema njemačkoj riječi za zanatskog stručnjaka, a pisar, dakle onaj koji je uklesavao slova u kameni spomenik, nazivao se dijak. Dijaci su neka slova modelirali prema svojim vizijama, tako se slovo V mjestimično pojavljuje kao kvadratić. Ovaj kvadratić za slovo V kasnije će se potpuno izgubiti.

            Ćiro Truhelka (1865 – 1942), začetnik nauke o stećcima, je u svom senzacionalističkom stilu proglasio pismo na stećcima bosančicom, koja je nastala u nekom pradavnom vremenu i kojom su se služili herezni bogumili. Oslanjajući se na radove Šefika Bešlagića (1908 – 1990),  Dubravko Lovrenović (1956 – 2017) je kategorično porekao postojanje bilo kakvih bogumila. Stećci su svjedočanstva srednjovjekovne Bosne, Bosanaca i njihovog bosanstva. Pismo stećaka Dubravko Lovrenović je definirao kao stara ćirilica, bez ikakvih dodatnih tvrdnji o njenom mogućem nastanku.

            Marko Vego (1907 – 1985), Šefik Bešlagić i Dubravko Lovrenović, zapravo njihovi radovi, čine pouzdanu podlogu znanja o srednjovjekovnoj Bosni, Bosancima, bosanstvu i bosanskoj historiji.

            „Stećak preuzima ulogu govornog spomenika.“ Dubravko Lovrenović: „Stećci : Bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka“, str. 122.

            Bio je to značajan putokaz za naredne znanstvenike i istraživače iz te oblasti. Otkriven je cijeli jedan srednjovjekovni prostor. Tako je nauka došla do spoznaje da je stara ćirilica nastala u Bugarskoj, zapravo u Preslavskoj književnoj školi. Odatle se širila po slavenskom svijetu.

            Dakle, sve današnje ćirlice vode porijeklo iz Preslavske književne škole.

            I stećci su znamenito svjedočanstvo stare preslavske ćirilice. Mada se današnji Bosanci mogu služiti savremenom ćirilicom, ipak nisu u stanju čitati staroćirlične natpise na stećcima niti ih razumjeti. Ko to želi, treba najprije prostudirati djela proučavatelja stećaka, pa i bosanske prošlosti.

 

            Stećak bosanskog kneza Batića

           Slika: Izdavač Mario Vukić: autor Šefik Bešlagić: Leksikon stećaka, Svjetlost, Sarajevo 2004.

            Transliteraciju natpisa na stećku kneza Batića uradio je Marko Vego:  „Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine I-IV“, Zemaljski muzej, Sarajevo 1970.

            Dalmatski ili srednjovjekovni južnoslavenski govor: Ⴕ Va ime o(t)ca i sina i svet(a)go duha, aminƄ. Se leži knezƄ BatićƄ na svoje(ji) zemli na plemenitoi, milostiю b(o)žijomƄ i slavnoga g(ospo)d(i)na kral(j)a TvrƄtka knezƄ bosanƄski. Na VisokomƄ se pobolihƄ, na Dubokume me d(a)nƄ doide. Si biligƄ postavi gospoѣ (gospoja) Vukava s moimi dobrimi, i živu mi vѣrno (vjerno) služaše i mrtvu mi posluži.

            Marko Vego:  „Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine IV“, Zemaljski muzej, Sarajevo 1970., broj 245.

            Bosanski: „Ⴕ U ime Oca i Sina i Svetoga Duha, amin. Ovdje počiva knez Batić na svojoj zemlji na plemenitoj, milošću Božijom i slavnoga gospodina kralja Tvrtka knez bosanski.

            Na Visokom se razboljeh, u Dubokome mi dođe zadnji dan. Obilježje mi postavi gospođa Vukava s mojim najmilijim. U životu mi je vjerno služila i mrtvog me posluži.“

            Hamza Hamzabegović: „Proučavatelji stećaka, stare Bosne i bosanstva“, članaka iz 2020.

            U dobu u kojem je živio bosanski knez Batić država je bila Kraljevina Bosna. Knez Batić se u dokumentima između 1405. i 1420. godne pominje nekoliko puta kao svjedok Batić Mirković. Pominjani kralj Tvrtko je kralj Tvrtko II. Kotromanić  i vladao je tri puta: od 1404. do 1409., te od 1421. do 1433. i od 1435. do 1443. godine, kad mu se gubi svaki trag.

            Tog vremen knez više nije bio vladar već samo titula plemića visokog ranga, dakle vlastelin. Knez Batić Mirković mogao je biti samo visoki državni službenik.

          Hamza Hamzabegović u posjeti stećku bosanskog kneza Batića, nekropola Kopošići, Ilijaš,15.09.2013. (Slika je iz lične arhive.)

            Natpis na stećku pod ovakvim uvjetima samo se nazire.

 

 

 

            Očito su stari Bosanci bili veseljaci i voljeli su igru, na ovom stećku je prikazano takozvano kolo, nekropola stećaka Boljuni, Stolac. (Slika je iz lične arhive i slobodna je za svrsishodnu upotrebu.)