Hamza Hamzabegović//www.bosliterni.ba
U svom istraživačkom radu Hamza Hamzabegović ukazao je na nove činjenice i postavio znanstvene hipoteze u raznim oblastima povijesne znanosti. Za neke od tih hipoteza dao je valjano znanstveno objašnjenje. Kao samostalni istraživač širokoga spektra istraživanja i proučavanja je mnogo toga u svojim naučnoistraživačkim radovima potkrijepio novim činjenicama manje poznatim široj znanstvenoj javnosti. Njegova otkrića i duboki rez u historijsku problematiku biće zasigurno solidna osnova za nova istraživanja.
Piše: Milorad Kostić
Milorad Kostić
Jedno od kapitalnijih djela ovog autora je historijska studija Razvoj kalendara u povijesti koja je doživjela u Bosni i Hercegovini tri izdanja. U kalendarstvu je Hamzabegović objasnio kad se počelo govoriti stara i nova era. Takvu metodu brojanja i računanja godina izumio je engleski znanstvenik Beda Venerabilis i praktično primijenio u svojim djelima iz 731. godine. Na isti način se danas zvanično računaju i broje godine u cijelom svijetu. Nedovoljno publikovano znanje o ovome velikom znanstveniku Hamzabegović je ponovo aktualizirao.
Nadalje, Hamza Hamzabegović je na prihvatljiv način objasnio i nastanak vječnog grada Rima. Oslanjajući se na tradicije modernih istraživanja zapadnoevropskih arheologa (prvenstveno njemačkih) odbacio je sve mitološko-legendarne teorije o Božijim sinovima, kojih je puna stara rimska izvorna historiografija te je zaključio da je Rim jedno vrijeme svoje najranije povijesti bio vojno uporište takozvane „Velike Grčke“. Kad je Rim osvojio grad Veji u početku četvrtog stoljeća stare ere, postao je od neuglednog gradića-sela polis gigant na italskom prostoru. Potom je dubokom vojnom penetracijom na italskom kopnu gutao sve oko sebe. Bilo bi to plauzibilno objašnjenje ne samo početka velesile Imperium Romanum nego i njenog viševjekovnog dominantnog položaja u Sredozemlju o kome nas podobro izvještava grčki povjesničar Polibije.
Veliku akribiciju Hamzabegović pokazuje u svojoj studiji o nastanku stare ćirilice, pisma bosanskih stećaka. Autor je sakupljene informacije vješto obradio, prezentirao i protumačio. Ova studija je prvi put objavljena 2015. godine. Hamzabegović argumentovano tvrdi da je ćirilica nastala u Bugarskoj u Preslavskoj književnoj školi. Odatle se proširila po cijeloj istočnoj Europi, po ondašnjem slavenskom svijetu. Daljom afirmacijom ruskog jezika i kulture danas ćirilica se smatra svjetskim pismom uz bok latinici, arapskom i kineskom pismu kojom se ne služe samo Slaveni nego i mnogi drugi narodi Evrope i Azije.
Stavljanje Avarskog Kaganata uz rame i bok tadašnjih ranofeudalnih država ne bi nikoga dublje iznenadilo. Očuvana ranovizantinska građa danas nažalost rasuta po cijelom svijetu daje pisane izvore o genezi ove velesile njenom dugom trajanju i svojevrsnom kolapsu i nestanku. Dodatna arheološka istraživanja otkrivaju nam jedan davno zaboravljeni svijet, naroda više azijskog nego evropskog porijekla. Hamzabegović koristi i franačke anale manje korištene u našoj historiografiji i dodatno obogaćuje sliku ove davno zaboravljene države.
Naredni članak je i nastao iz Hamzabegovićevog voluminoznog i kapitalnog djela „Otkud Slavenima pola kontinenta?“, izdavača Planjax, 2022., i dočarava nam ovaj veoma značajan trenutak evropske i svjetske historije.
BAJAN I I SIGEBERT I DIJELE KONTINENT (566.)
Poslije pograničnog okršaja 566. godine Franci su izgubili bitku od svojevrsne koalicije koju su činili Avari i Slaveni. Onda su franački udioni kralj Sigibert I ili u nekim izvorima navođen kao Sigebert I i gospodar Avara, kagan Bajan I na rijeci Saale u današnjoj Njemčkoj podijelili kontinent na svoje interesne sfere. Tom prilikom su oni jedan drugom priznali državnost. Dakle taj drugi i uspješniji napad Avara na Franke iz spomenute 566. godine trajno mijenja geopolitičku sliku Europe.
Očito su zalihe hrane kod Avara bile na izmaku. Kao izrazito pljačkaški narod mobilnih stočara, nenavikao na rad na zemljoradnji Avari su se našli u teškoj situaciji. Pošto mu Romeji nisu platili traženu nadoknadu za foederatstvo, našao se Bajan u prilično velikom finansijskom škripcu.
Vjerovatno je lukavi Bajan I, koji je o svemu bio najbolje upućen, oštro razmišljao o tome kako da dođe do velikog dobitka uz mali rizik. Situacija u Franačkom Kraljevstvu nudila mu je povoljnu priliku. Vjekovima je Franačko Kraljevstvo bila država tretirana od loze Merovinga kao porodični posjed. Smrću oca-vladara braća bi zemlju podijelila na brojne udione države. Eventualnom smrću braće bez nasljednika Kraljevina bi se nanovo ujedinila u liku jednog vladara. Ovu vojnopolitičku statičnost bi trebalo mudro iskoristiti. Bajan I je dobro promatrao geopolitičku situaciju i spremio se za vojnu intervenciju. Među braćom je vladala potpuna nesloga, ratne čarke svako protiv svakog sve su češće, dok su vanjske granice bile poprilično zanemarene. To je davalo Bajanu I pouzdanu nadu u bogat pljačkaški uspjeh, čime bi bar do daljnjeg riješio svoje ekonomske goruće probleme.
Bajan I je vjerovatno u proljeće 566. krenuo na Franke. U ovom prepadu imao je u za se iskusne pljačkaške Slavene kao svoje pomoćne trupe pješadije. Oprobani u mnogim upadima na bizantsku teritoriju, bili su osposobljeni za brojne vojne trikove kao i razne ratne smicalica i taktičke varke, a posebno vješti u prepadima iz zasjede. Slaveni su bili osposobljeni za sukobe na raznim vrstama bojišta. Njihovi elementi vojnog djelovanja su bili širokog vojnog spektra kao: šume i živice, vode i močvare i neprohodni klanci.
Walter Pohl nas o tome izvještava: „Bilo je to u godini poslije onog kad je novi car Justin osornim riječima odbio Targitiosu plaćanje bilo kakvog tributa. Kod ovog pohoda u 566. godini pretrpjele su franačke vojne snage težak poraz. Avari su bili, kako je kroničar pribilježio, u savezu sa magičnim snagama, koje su raznim fantazmama paralizirale franački otpor. Pri tome je čak i Sigibert pao u avarsko zarobljeništvo. Ipak se on brzo oslobađa iz ove neugodne situacije: Ono što nije mogao ostvariti na bojnom polju, ostvario je vještinom darivanja saopštava nam franački hroničar Gregor od Toursa.
U novom i iznenadnom obrtu situacije sklopio je Kagan savez s Kraljem Franaka obećavajući da će se u roku od tri dana povući ukoliko mu njegova naizgled loše obezbijeđena vojska bude opskrbljena. Ugovor začuđuje: čemu taj tako zamašan pohod na Franačko Kraljevstvo, ako će se poslije sjajne pobjede zadovoljiti samo brašnom, mahunama, ovcama i govedima? Zapaža Menander.”
Po riječima Walter Pohla: Die Awaren…, str. 46.: “Drugi, pak, smatraju da je Sigibert ovim ugovorom ustupio Avarima ‘germanski Istok’ i u tome vide početak naseljavanja Slavena na Labi i Odri …“
Napomenuto je da je kroničar Gregor od Toursa živi svjedok ovih događaja. Sve što je on zapisao, autentičan je i nepobitan izvor saznanja.
Mada nema najboljih objašnjenja kako se ovaj sukob odvijao, nego samo iz izvora vidimo njegove trenutne rezultate i dijelom posljedice, ponešto se može zaključiti i iz kasnijih sličnih događaja i dogovora.
Prašume nisu bile povoljan strategijski teren za djelovanje bilo kakve konjice. Kagan Bajan I imao uza se najbolju vještu pješadiju Slavena. Osim toga, stepske ratnonomadske vojske su pred sam sukob dizale ratnu buku bubnjevima, trubama i drugim instrumentima. To je počesto znalo uznemiriti neprijateljske konje. Avarske konjice su često i iz taktičkih razloga blefirale bijeg s bojnog polja.
Pred samu ovu borbu Slaveni su najvjerovatnije iz zasjede na neki način uplašili i konje i konjanike. Uglavnom se zaključuje da se franačka konjica razbježala. Svakako je i iznenađeni kralj Sigibert I htio bježati, ali je uhvaćen i doveden pred kagana. Izvorni tekstovi ne govore ništa o žrtvama na bilo kojoj strani. Možda ih nije ni bilo ili su bile neznatne.
Kad mu je priveden zarobljeni franački kralj, Kaganu je to moralo izgledati kao nebeski poklon. Bolja prilika da od protivničkog kralja iznudi sve što mu srce želi nije mu se ni mogla pružiti. U ovom trenutku kad je zaista na nesvakidašnji način došlo do znamenitog susreta dvojice tadašnjih vrhunskih državnika, preusmjeren je tok evropske povijesti. U grubim crtama skicirana je geopolitička slika Europe do danas.
Mada je Bajan I nastupio s pozicije jačeg, ipak se u prvom redu pokazao kao sračunat političar, razborit vojskovođa, uspješan vladar, pa je čak izigravao i dobrotvora. Lukavi Kagan postavlja kralju takve uvjete da ih je on bez teškoća mogao ispuniti. Prije svega, kagan neće ići dalje i povući će se nazad, ukoliko mu on, Kralj, obezbijedi opskrbu za vojsku. Za ispunjavanje ovog uvjeta bilo je sasvim dovoljno da Franci drage volje prepusti Avarima postojeću zalihu hrane u logoru svoje razbježale vojske. A Kagan je svakako bio u mogućnosti da to zaplijeni i bez kraljeve saglasnosti. Materijalna obaveza Franka bila je još da narednih mjeseci isporuči jednokratni tribut u određenim naturalijama.
Poslije toga, dolazi do neke vrste ključnih međudržavnih bilateralnih sporazuma. Radilo se o povlačenju granice između Avarskog Kaganata i Franačkog Kraljevstva Austrazije, što će inače biti dugotrajno rješenje. Mnogo toga ukazuje da se ovaj sukob dogodio na rijeci Saale ili Zala zapadnije od najzapadnije tačke današnje češke granice prema Njemačkoj. Dogovorena linija bi mogla biti smjernica jug-sjever kojeg daje rijeka Saale, proizvoljno rečeno, od rijeke Dunava na jugu pa do Baltičkog mora na sjeveru.
Kome je tog vremena pripadala Tiringija (Thüringen), isključivo franačkom kralju ili i tiringijskoj eliti, nije baš jasno. Uglavnom je Tiringija podijeljena.
Ova linija razgraničenja između avarsko-slavenske i franačko-germanske teritorije duž rijeke Saale pa do Baltika arheološki je potvrđena otkrivanjem velikog broja slavenske keramike, kao i grobnih nalaza. Jedan od najočuvanijih grobnih nalaza je grob slavenske djevojke koji se nalazi sada u Helms muzeju u Hamburgu-Harburgu.
Kralj Siigibert I
de.wikipedia.org: Sigibert/Sigebert I. – fotografska reprodukcija, Sigebert Ier Bibliothèque Nationale de France – Category: French monarchs; slika je javno vlasništvo.
Za kagana Bajana I je pak najvažnije jer je došlo do uzajamnog političkog priznavanja suvereniteta država, a možda i do dogovora o strogom nemiješanju u unutrašnje prilike pa čak i neka vrsta pakta o nenapadanju.
Stiče se dojam da je Sigibert I u datoj situaciji pristao na sve, samo da bi spasio život. Međutim, ipak je moguće da su se ova dva vladara razišla stvarno u prijateljskoj atmosferi, a kako povijest govori, za vrijeme svog života oni se više nikad nisu sukobili ni iz kog razloga.
Očito je spretnost, snalažljivost, neustrašivost i zalaganje „njegovih“ Slavena na bojnom polju oduševilo kagana Bajana I do euforije. Pored avarske konjice, oni su mu draži od svih ostalih naroda. Postali su mu važan fundament na kojem će se bazirati njegova prostorno velike država, možemo i reći carstvo.
Kagan Bajan I se od tada pa do kraja svog života oslanjao u svemu na Slavene i njihove kontingente pješadije. Oni su mu bitna spona-vezivo između avarskog upravnog sloja konjanika i potčinjenih naroda, te kao policajni čuvari državnog reda i mira. Slaveni su neumorni graditelji svega onog što je od drveta. Arheološki nalazi govore u prilog teorije i o sofisticiranom duhovnom životu. Tako nastaje ta čudna i ne baš dobro razjašnjena simbioza Avara i Slavena o kojoj Walter Pohl govori u svojim djelima.
Dakle, Slaveni su Bajanu I postali najvažniji etnikumski elemenat u procesu kolonizacije osvojenih teritorija.
Poslije ovog pohoda na Franke Bajan I užurbano forsira naseljavanje zadobijenih prostranstava, a naročito pograničnog prostora prema Francima. To je faza svojevrsne prisilne slavizacije istočnog dijela kontinenta. Prvi koji su deportirani u te oblasti bili su Anti. Njihov geografski prostor djeluje kao neiscrpan rezervoar ljudstva. Po nalogu avarskih vlastodržaca Slaveni sprovode ove ljude na određena geografska odredišta.
Smatra se da su Slaveni i Anti govorili istim jezikom pa se ubrzo više nisu ni razlikovali jedni od drugih. Trajna asimilacija Anta u Slavene je moderan historijski problem. Da li je vršena u etapama ili stihijski? Bajan I je pak priznavao samo Avare i Slavene kao konstutivne narode svoga Imperijuma, dok su mu ostali bili nevažni.
Time su Anti silom prilika postajali sve više Slaveni, a i ostalo dovedeno roblje služilo se tim govorom i poprimalo ondašnje svjetonazore i etnopsihološku slavensku narav.
Još jedna činjenica je važna, Avari su dakle priznavali ratnu kastu Slavena, pa su im zato prepuštali i dio ratnog plijena. U tom razdoblju mogao je svaki pokoreni ili deportirani podanik postati Slaven i uvrstiti se u ratni stalež pješadije. Pored efikasne kolonizacije istovremeno je vršena i prisilna slavenizacija ili slavizacija zauzetog prostora i stanovništva u Avarskom Kaganatu, a ne avarizacija. Išlo je to, takoreći, samo od sebe, što Walter Pohl na više mjesta ističe kao specifični povijesni fenomen.
To će dovesti do toga da će se poslije nekoliko decenija u cijelom avarikumu govoriti isključivo nekim jedinstvenim slavenskim govorom (antskim), a avarski će sve više postajati samo još službeni jezik koji će polagano odumirati i brisati se iz jezičke strukture evropskog kontinenta.