Oslobođenje, 11.10.2014.
Filozof i pisac Predrag Finci za Oslobođeje govori o svojim zapažanjima o kulturi u BiH, gušenju intelektualnih sloboda, odnosu politike i umjetnosti, emigraciji, sukobima u „književnoj čaršiji“, klopci negativnog mišljenja, navali antiintelektualizma, te evropskog društva
Razgovarao: Đorđe Krajišnik
(Skraćena verzija)
Već niz godina živite u Londonu, kako Vam danas iz te udaljenije perspektive izgledaju Bosna i Hercegovina i Sarajevo, prije svega, u kulturnom i intelektualnom smislu?
– Drago mi je da me niste pitali što mislim o trenutnim političkim prilikama u BiH, jer bih na to samo mogao reći: katastrofa. Nemušta politika, nikakvi političari. U kulturnom i intelektualnom pogledu je drugačije, jer postoji mnogo drbrih, prije svega, individualnih inicijativa, nastojanja i djela, ali ih prigušuje opet ona ista nekompetentna politika. (…)
Vratimo se trenutak na Vaš „londonski život“. Da li doživljavate sebe kao emigranta ili je pak to odrednica koja ostaje iza jednog intelektualca nakon određenog vremena?
– Na javnim tribinama i kongresima me najavljuju kao „filozofskog pisca iz BiH koji sad živi u Londonu“. Mislim da je to tačan opis moje situacije.
Da li se time potvrđuje ona da je pisac uvijek na svojevrstan način emigrant?
– Upravo je tako. Svaki je pisac emigrant, čak i kad nigdje ne otputuje, jer uvijek odlazi iz svijeta u kojem jeste u svijet koji bi mogao biti, pisac romana u svijet svojih likova, filozofski pisac u svijet svojih ideja.
Budući da ste bili jedan od osnivača PEN centra BiH i član Udruženja književnika BiH, današnjeg Društva pisaca BiH, da li su Vam poznati sukobi oko tih institucija danas i kako gledate na to?
– Nisam u Sarajevu i zato ne mogu imati potpun uvid, a mnogi od aktera raznih polemika su moji dragi prijatelji, pa nerado govorim o tome. Nisu mi poznate sve okolnosti, ni svi motivi „književne čaršije“ i ne bih mogao o tome da sudim, osim što moram reći da me žaloste sve te prepirke i objede, jer se radi o mojim prijateljima, dobrim i vrijednim ljudima, koji su i sami upali u klopku negativnog mišljenja i narasle zlovolje, koja dominira u svakoj „zemlji u tranziciji“. Bila bi prava sreća kada bi iz svih tih polemika izašao neki pozitivan rezultat, neki pomak, neki boljitak za sve pisce, ali mi se čini da će biti samo sve više gorčine u onako tmurnoj kulturnoj i društvenoj atmosferi, što veseli zlurade primitivce. (…)
Postoji li mehanizam kojim se pisci, književnost i uopšte pisana riječ, mogu takmičiti sa novim medijima i da li to uopšte trebaju raditi?
– Postoji: da nastave pisati. Oni koji su uistinu pisci, oni koji su to po svojoj vokaciji, neće posustati. Nijedan novi medij nije uništio stari. Teater nije nestao pojavom filma, slikarstvo nije nestalo zbog pojave fotografije, koncerti nisu ustuknuli pred pojavom radija ili, danas, DVD-ja. Književnost i filozofija neće biti ugroženi novim medijima, možda će se samo češće pojavljivati u novim oblicima, ali će i dalje biti presudno kakvo je djelo, a ne da li ga čitate na papiru ili u elektronskom obliku. (…)
Vaša karijera, na jedan način, započela je ulogom u filmu „Sarajevski atentat“ Fadila Hadžića. Glumili ste tada Gavrila Principa… Budući da je ova godina kada se obilježava stogodišnjica Velikog rata, kako gledate na tu stogodišnjicu i sve ono što se Evropi… događalo?
– Nisam mnogo čitao šta naši ljudi pišu i govore, jer su na tlu bivše Jugoslavije u slučaju Sarajevskog atentata na djelu „navijačke“ strasti, a ne ozbiljni uvidi u problem Prvog svjetskog rata… Razvijena Evropa ima pak jednostavno stajalište: Nikad više rat na našim postorima, a o ostalima ćemo brinuti samo ako je i kada je u našim interesimu.
Da li je, u konačnici, Evropa naučila nešto iz tih ratova, te kako Vam izgleda sve veća fašizacija savermenog evropskog društva? Šta nam ona govori o samoj Evropi?
– Povratak poraženih ideologija je (uzaludni) pokušaj povratka u prošlost i dokaz gubitka bitke sa sadašnjim vremenom. Svi ti mračni tipovi koji se skrivaju iza anonimnosti i oglašavaju po raznim portalima, svi ti poštovaoci zločinaca i ljubitelji uništenja, svi ti knesofobisti, šovinisti, rasisti i novi-stari desničari ipak nisu ništa drugo do frustrirane budale, ljudske nule, a njihove vođe i inspiratori sitne šićardžije, mutikaše i smutljivci bez budućnosti. Demokratska društva i svi oni koji drže do humanističkih ideala opet će naći snage da ih bace u „društveni otpad“, gdje i pripadaju, sve njih, od „naših“ fašista do Marine le Pen i njenih političkih sordnika. Ili naše kulture i civilizacije neće biti.