Milorad Kostić: HAMZA HAMZABEGOVIĆ, ODABRANA BIBLIOGRAFIJA//www.bosliterni.ba

Hamza Hamzabegović, 03.09.2022. Foto Halid Kuburović//www.bosliterni.ba

 

Piše: Milorad Kostić

Književnik i publicista Hamza Hamzabegović rođen je 1948. godine u Glodima kod Zvornika. Školovao se u rodnom mjestu, te Kozluku i u Sarajevu. Zbog nedostatka posla otišao je na privremeni rad u Saveznu Republiku Njemačku. Godine 1984. je diplomirao  njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Smjer filologija,  Odsjek germanistika i stekao zvanje profesora njemačkog jezika i književnosti. Vojno-politička situacija ga je spriječila da se vrati u ratom ugroženu Bosnu i Hercegovinu. Posljednjih godina se isključivo bavi književnošću i povijesnom publicistikom i analitikom. Živi i stvara u Münchenu i u Sarajevu kao samostalni istraživač.

 

            ODABRANI ČLANCI

Hamzabegović je publicirao više članaka i studija o različitim temama iz prošlosti. Ovdje navodimo poznatije:  „Kad se počelo govoriti stara i nova era?“ (2015. godine); „Stara ćirilica i njeno moguće porijeklo“ (2015.); „Ruina Aguntum, nekad pogranični grad avarsko-slavenske imperije“ (2015.); „Bosanci su prijašnji Dalmati“ (2017.); „Religija i hereza, vječni dualizam“ (2020.); „Heretik Ehnaton i modeliranje boga“ (2020.),  i mnoge druge.

Posebno su studije iz 2020. godine važne za razumijevanje rada profesora  Hamzabegovića. Ovdje se pojavljuje takozvana fenomenologija percepcije o kojoj smo raspravljali u prethodnom članku. Potraga za onim u šta ljudi vjeruju. Šta je implicirano u ljudskoj svijesti i šta zapravo stabilizira čovjekov um? Generacije ljudi su o ovim temama uvijek nanovo burno raspravljale, tako da i nije moguće uspostaviti jasan i tačan odgovor. Sve strane u sukobima tvrde da imaju neku svoju nepobitnu istinu.

Predočena nam je i vječna dvojnost između tradicionalnog i progresivnog. Za tako zvanog neutralistu teško je znati šta je pravedno a šta nije. U biti, to je bespoštedna borba za ljudske duše između religije i hereza. Svećenička objašnjenja kako su bogovi stvorili svijet tzv. Kosmogonije su čvrsto podržavane od vladajuće državne uprave. Nevjerovanje u takva tumačenja i smatranje da je to sve plod ljudske mašte smatra se herezom.

Obje polarizirane strane svoje težište usmjeravaju ka pojedincu, tumačeći uzrok ljudskog postojanja na ovom svijetu.

Ljudi su vjerovali u bogove s ljudskim tijelom i životinjskom glavom tzv. totemizam. Obraćali su se njihovim kipovima ispruženih ruku iznoseći emotivne molitve. Smatrali su da će se odatle uzdignuti samilosni duh koji bi potom rješavao njihove životne nedaće. Mnogi i nisu vjerovali u takve čarolije. Ljudsko ponašanje, rad, produktivnost i uzajamno poštovanje odlučujuće utiču na ljudske sudbine.

Dva su oprečna stremljenja kroz historiju, dva konstitutivna duhovna principa koji su činili i čine sastavni dio društva, kao što to u politici čine vladajuća pozicija i opozicija.

Subjekti tih spoznaja često su bili odlučujući akteri povijesti. Motivi njihove agitacije uglavnom su proizilazili iz vjerskih ili antivjerskih ubjeđenja i vizija. Smatrali su da je njihova ideologija istinitija od one druge, koju treba trajno onesposobiti ili dirigovano držati pod kontrolom. Nauka je postojala kroz povijest, ali se ona kao fundamentalna spoznaja ljudskih potreba pojavljuje tek u modernom vremenu.

Hamza Hamzabegović u svojim radovima iznosi događaje koji su se zbili u prošlosti oslanjajući se na autentične izvore iz različitih starovjekovnih i srednjovjekovnih kronika ali i i na savremene arheološke izvještaje.

 

            ODABRANE KNJIGE

Profesor Hamzabegović je do sada napisao sedam knjiga. Dat ćemo samo kratki prikaz posljednje tri: „Otkud Slavenima pola kontinenta?“; „Razvoj kalendara u povijesti“;  i „Gilgameš koji je tražio besmrtnost“.

     Otkud Slavenima pola kontinenta? Dio balkanske povijesti u velikom razdoblju Bizanta, historijska sinteza, prvo izdanje, tvrdi uvez, format B5, obim stranica 718,  ilustracije u boji, izdavač PLANJAX komerc, Tešanj, 2022. ISBN 978-9958-34-642-2

Prema Hamzabegovićevoj tvrdnji u 6., 7., 8. i 9. stoljeću nije bilo nikakvih naziva današnjih Slavena, ni Zapadnih, ni Istočnih niti Južnih. Stub ovog kapitalnog djela je avarska država prepoznata kao Avarski Kaganat.

O tome je i dnevni list Oslobođenje, 06.09.2022., ( autor Almir Bičakčić) stavio odgovarajući naslov: Otkriće jedne epohe u srednjem vijeku.

 

            Nastanak imena Slaveni

U Romejskom Carstvu (izraz Bizant i Bizantsko Carstvo je formulacija iz novog vijeka. Koristit ćemo ga  samo uslovno radi lakšeg razumjevanja teksta. Prim. M.K.) je često dolazilo do vojnih pučeva, državnih udara, sukoba između cara i protivcara, pa i građanskih ratova.

Kad su Ostrogoti napustili Balkan i zaposjeli Italiju, iza njih su na Balkanu ostala prazna i opustošena prostranstva. Bizantski Dvor je ove zadobijene prostore smatrao svojim ratnim plijenom. Raspodjeljivao ih je u velika poljoprivredna imanja od 5 do 10 kvadratnih kilometara, pa čak i u geografske poteze za ispašu. Ta poljoprivredna gazdinstva ili plantaže Grci (Bizantinci) su nazivali sklavinijama. Dvor ih je za određenu nadoknadu iznajmljivao aristokratima iz vladarske elite.

Radna snaga na tim bizantskim plantažama, ranije zvanim latifundijama, a sada i sklavinijama bilo je dovedeno roblje, osiromašeno lokalno stanovništvo, koloni i pečalbari s nekim dogovorom na određeno vrijeme (obično su to bili Anti), te sezonski radnici, (također Anti), ali i iz drugih narodnosnih skupina.

U doba cara Anastazija I. (491 – 518) došlo je do mimoilaženja u fenomenologiji percepcije, dakle ljudske duše su različito pojmale vizije sakralnosti i interpretirale ih čak i van okvira uobičajenog svećeničkog tutorstva. Gledano s pozicije agitatora, opet je neki oblik krivovjerja i hereze uzeo maha.

Došlo je do sukoba. Ondašnji striktni trinitarijanci su vjerovali u Sveto Trojstvo kojeg čine vrhovni Bog Otac, njegov Sin Isus Krist (Hrist), koji je proizašao iz svog Oca, dakle nije rođen, te treće lice Sveti Duh. Prema tome, Isus Krist ima dvije supstance, božiju i ljudsku. One se ne mogu spojiti niti razdvojiti. Dok je Isus Krist živio na zemlji kao čovjek, njega su griješni i nerazumni ljudi uhapsili, strašno ga mučili i na kraju na svirep način ubili. Međutim, nakon tri dana on je uskrsnuo i popeo se na nebo, gdje sad sjedi s desne strane svoga Boga Oca.

U tom periodu je monofizitstvo jedna od konkurentnih ideologija, koje je dodatno raspirivalo vjerske raspre, bilo rasprostranjeno u bizantskom društvu. Car Anastazije I.  je također bio monofizista. Pošto je Isus Krist Božiji Sin, zato su monofiziti i njega percipirali kao Boga. I nikakav čovjek po tom nauku ne može uhvatiti Boga i kažnjavati ga po svojoj volji. Slična predstava postojala je u tadašnjem arapskom predislamskom svijetu dok su još Arapi vjerovali u džine. Ni u njihovim vizijama nikakav čovjek nije bio u stanju uhvatiti džina i izvrgavati ga svojoj zloćudnosti.

U Konstantingradu dolazilo  je počesto do sukoba između sportskih navijačkih frakcija na gradskom hipodromu, takozvanih plavih i  zelenih. Ti sukobi su počesto popraćeni i ljudskim žrtvama. Ove dvije navijačke sportske frakcije su često uticale i na zvaničnu politiku  i na specifičan način uticale su na tok bizantske povijesti. Odjednom je i kod njih u prvi plan izbilo tumačenje supstance ličnosti Isusa Krista. Jedni su bili mišljenja da je Isus Krist čisto čovjek, jer je rođen, pa je na teškim mukama osjećao strašne bolove. Drugi su pak smatrali da je Isus Krist u potpunosti Bog, jer je proizašao od Oca, i kao takav nije mogao ni osjećati bolove. Krvave sukobe u gradu oko dvije vjerske dogme, a bilo ih je još, car Anastazije I. smiruje na jedvite jade.

Neočekivano, general Trakije Vitalian, sljedbenik striktnog trinitarijanstva, diže bunu širokih razmjera. Njegov cilj je da s prijestolja sruši grešnika. Poslije toga bi on prema svojim vizijama preuredio državnu strukturu, ljudima bi implicirao svoje viđenje istine, te bi konačno odredio šta ima da bude definicija vjere. Građanski rat je s različitim intenzitetom trajao od 513. do 518. godine.

Vitalian, zapovjednik bizantske europske vojske, oslanjao se na svoje vojnike, zatim na brojne soldateske Anta i na silne mase sklavenoa, bespravne i slabo plaćene radne snage po poljoprivrednim gazdinstvima, sklavinijama. Ovi su bili neobuzdana masa ljudi u pobunjeničkoj vojski.

U teškoj bitki pod carigradskim zidinama 515. godine  carska vojska je potukla ustanike i odbila ih od grada. Plašeći se odmazde i mogućih represalija, pobunjenici su listom pobjegli preko Dunava zajedno s antskim soldateskama. Utočište su našli na prostoru sjevernih Karpata. Sve te odbjegle ljude Grci su nazivali Sklavini u smislu slugani ili roblje.

Užasne horde ovih Sklavina su narednih decenija harale po sjevernom bizantskom dijelu Balkana, a vjerovatno i po drugim podnebljima. Već ih bizantski kroničari pedantno bilježe u svojim zapisima.

Povjesničar Prokopije iz Cezareje objašnjava, ova dva plemena, Anti i Slaveni (Sklavenoi), imaju jedan te isti govor. A slavni Jordanes daje Slavenima oko 552. godine lokalitet s četiri tačke. Profesor Hamzabegović naziva to Jordanesov okvir. Prva tačka okvira je Noviodunum, ruševina preko puta ušća Pruta u Dunav, u današnjoj Rumuniji. Druga tačka bi bila Mureš (Moriš), zapravo sliv te rijeke u Transilvaniji, koja se u Mađarskoj ulijeva u Tisu pod nazivom Maroš. Naredna tačka bi bila Visla, zapravo njeno izvorište. Tok rijeke Dnjestar čini neku vrstu razgraničenja slavenske i antske oblasti.

Po uzoru na ova dva znanstvenika i ostali kroničari srednjeg vijeka nazivali su ove varvarske horde Sklaveni, Sklavini, Sklavenoi. Posmatrali su Ante i Slavene kao dva plemena koja su podjelom nastala iz jednog jer su se služili istim govorom, a što je u biti antski, kako Hamzabegović objašnjava.

Dakle, od riječi sklavenoi nastao je pojam Slaveni, Sloveni ili Slawi. Danas je to najbrojnija etnička i lingvistička skupina naroda u Europi.

 

                Justinijanova restauracija i njezin slom 

 Bizantski car Justinijan I. Veliki (527 – 565),  smatrao je da postoje objektivne mogućnosti da se restrukturira nekadašnje Rimsko Carstvo -Imperium Romanorum u pređašnjem obliku. Pokrenuo je velike vojne kampanje na evropski zapad i sjevernu Afriku. Poslije uspješnih i brzih ratova razorio je Vandalsko Kraljevstvo u Africi i djelimično potukao Vizigote u Španiji.  Ostrogoti u Italiji su pružili žestoki otpor. U tom teškom beskorisnom ratu često mjenjajući generale potrošio je ljudske resurse i ratni materijal. Opustošena Italija je konačno pala u bizantske ruke.

Na kraju svoje vladavine sam Justinijan je uvidio da je njegova  realna vojna politika nerealna. Pljačkaške horde Slavena i Anta su se sa sjevera vješto penetrirale u bizantski državni organon. To je sve popraćeno multipliciranim seobama i razaranjima. Smišljeno građene fotrifikacije na dunavskom limesu i unutrašnjosti zbog manjka posade nisu davale očekivane rezultate.  Sve to je zabrinulo bizantsku vladu.  Da bi čuvao sjeverne granice Carstva, car se odlučio da pronađe neko jako ratno pleme. Njegovi diplomati su pronašli Avare na prostoru između Crnog mora i Kaspijskog jezera. Avari su imali nesalomivu konjicu.

 

    Stvaranje avarske države – Avarski  Kaganat

Tako je avarska delegacija došla  558. godine u Konstantingrad. Uz plaćanje jednokratnog obroka, kako se često nazivala nadoknada za ratne usluge, određeno im je da se nasele na Krivinu Crnog mora. Tamo su današnji gradovi Odesa i Harkov, u ono vrijeme teritorija Anta.

Godine 559.  Avari su pokorili Ante i od njih napravili roblje, a osvojenu teritoriju proglasili svojim posjedom. Time su počeli stvarati sebi državu Avarski Kaganat. Bizantinci to ne prihvataju jer to nije predviđeno dogovorom pa dolazi do svađe.

Prvi napad Avara na Franke bio je 562. godine, kad ih je udioni kralj Franaka Sigibert I. (561 – 575) uspješno odbio. Ovaj događaj je sporadično spomenuo franački kroničar Gregor iz Toursa (Gregorije Turski). On je prvi autentičini hroničar koji je dokumentirao pojavu strašnih Avara u Europi. U hronikama svih kasnijih hroničara iz ranog srednjeg vijeka: Avari, Slaveni, Anti i drugi varvari dobijaju zapaženo mjesto.

Te godine na čelo Avara dolazi kagan Bajan I. (562 – 582) najuspješniji avarski osvajač. Godine 563. Bajan I. sklapa neuobičajeni savez za to doba sa Slavenima u susjedstvu. To je takozvana simbioza avarske konjice i slavenske pješadije. Bajan I. iste godine kreće na Bizant i izbija preko tuđe teritorije na Dunav, gdje učvršćuje svoje položaje. Do sukoba nije došlo, ali Avare i Slavene niko ne napada da bi ih odatle otjerao. Nakon smrti cara Justinijana I. Velikog, naslijedio ga je Justin II. (565 – 578). Diplomatski netalentovan izbacuje avarsku delegaciju, koja se tu „slučajno“ našla da traži izmirenje zaostalih dugova za vojne usluge.

Drugi napad Avara na Franke datiramo u 566. godinu. Pojačani  s brojnom slavenskom pješadijom u sukobu na rijeci Saale u današnjoj Njemačkoj rastjerana je franačka konjica, a pred Bajana I. doveden je zarobljeni franački udioni kralj Sigibert I.

Začudo Kagan postavlja takve uvjete da ih je kralj mogao bez teškoća ispuniti. Bajan I. zahtjeva da mu opskrbi vojsku sa svojim rezervnim prehrambenim zalihama, koje je Kagan svakako mogao zaplijeniti, te da mu plati jedan jednokratni obrok i on će zauzvrat prekinuti ratne aktivnosti u usmjerenom pravcu. Onda u tom znamenitom trenutku europske historije ova dva državnika povlače liniju razgraničenja preko Europe od Dunava pa smijernicom rijeke Saale do Baltičkog mora. Zatim, što je za Bajana I. najbitnije, oni priznaju jedan drugom državnost i dogovaraju se o nemiješanju u unutrašnje poslove.

Poslije zbilja neuobičajenog „bilateralnog“ susreta na vrhu dva državnika se razilaze očito u prijateljskoj atmosferi. Oni se više u svom životu neće sukobiti ni oko čega. Tako je u grubim crtama skicirana geopolitička slika Europe. Istočno od te zamišljene linije je avarsko-slavenska interesna sfera, a zapadno je franačka i germano-romanska.

O ovom sukobu Franaka i Avara pisao je franački hroničar Gregor iz Toursa kao živi svjedok te epohe. Njegov neprimjereni komentar o pristanku kralja na dogovor, samo da bi sebi spasio život, mogao bi se otprilike ovako protumačiti: „Sigibert nije bio vješt da se bori, ali se spretno otkupio.“

Avari užurbano naseljavaju zadobijene teritorije. Prvi koji su u te pogranične oblasti deportirani bili su brojni Anti. Slaveni su bili ta sila koja je vršila prisilne deportacije na odredišta prema uputama avarskih vlastodržaca. Avari su priznavali samo Slavene i njihov govor, a ostali podanici nisu imali nikakva ljudska prava. Međutim, iz tih nižih staleža mogao je svako ući u redove slavenske pješadije i učestvovati u ratnim aktivnostima i u raspodjeli ratnog plijena. Anti i Slaveni su se služili istim govorom pa se tako na čudan način vršila slavenizacija istočne Europe.

Germanski narod Langobardi su držali zapadni dio Panonske nizije a susjedni Gepidi, istočni dio Panonije. Godine 567. zapali su u nemilosrdne sukobe. Bajan I. je ušao u savez sa Langobardima pod uslovom da mu prepuste teritoriju Gepida. U strašnoj bitki Langobardi su do nogu potukli Gepide. Langobardi su potom zbilja prepustili Avarima istočnu, gepidsku Panoniju, svejedno što se Avari nisu uključili u borbe.

Znamenita seoba Langobardi u sjevernu Italiju pogodovala je Avarima. Napustivši zapadnu Panoniju 2. aprila 568. godine prepustili su sporazumno svoju teritoriju Avarima. O razlogu njihovog napuštanja Panonije postoji više objašnjenja koja se uzajamno isključuju.

Bajan I. i ove zadobijene teritorije naseljava deportiranim stanovništvom, Antima, Gepidima i drugima. Naravno, Bajanovi Slaveni sprovode ove ljude na odredišta. I na tim podnebljima se vrši slavenizacija takoreći sama od sebe.

Tvrđava Aguntum na Dravi u Alpama, danas je grad Lienz na Dravi u Austriji, postaje pogranični grad avarsko-slavenske imperije na zapadu prema Bavarskoj. Rijeka Soča (Isonzo) daje manje ili više liniju razgraničenja Langobarda i Avara te ostaje do dana današnjeg etnička granica slavenskog i romanskog svijeta.

 

            Bajan II. dovršava zauzimanje Balkana 

Kagan Bajan II. (582 – 598) je s imperijalističkim namjerama opkolio Adrianopolis (danas Edirne ili Jedrene grad u Turskoj). U ljeto 586. godine bio je ovaj grad pod avarsko-slavenskom opsadom. Većina Balkana je pod nekom vrstom avarskog državnog autoriteta. Bizantinci su razbili obruč i spasili grad. Tako je Adrianopolis ostao bizatski pogranični grad prema avarsko-slavenskoj imperiji.

Pod avarskim autoritetom je i cijeli sliv rijeke Strume (grčki: Strymonas) kao i ogromni dio morske obale Egeja. Sliv rijeke Vardara (grčki: Axios) također je pod kontrolom Avara i Slavena. Luka Tesaloniki (Solun) na Egejskom moru je još samo bizantska vješto branjena enklava utisnuta u avarsko-slavenskoj imperiji.

U septembru iste godine Slaveni su opkolili Tesaloniki. Loša pripremljenost napadača spasila je grad. Slaveni se razilaze po susjednim oblastima. Bilo je ovo dovršavanje invazije Balkana i već trajno naseljavanje Slavena na grčki prostor.

Avari i Slaveni su dvije godine kasnije 588., zauzeli luku Patras na Peloponezu  i veliki dio obale Jadranskog mora. Onda su se borbe donekle stišale. Poslije toga, ko je bio Avarin ili se tako osjećao, vratio se u Panoniju. Ko je ostao, nadalje se tretirao kao Slaven.

 

            Otkud Slavenima pola kontinenta?

Od Avara su Slaveni naslijedili pola Europe, ali ne baš uvijek mirnim putem.

Na zapadnom dijelu ogromnog Avarskog Kaganata došlo je uz pomoć Franaka 623. godine do velike bune varvara Slavena protiv varvara Avara. Takva je verzija autentične franačke kronike koja nosi naslov Fredegarova kronika.

Izvjesni Samo, franački trgovac oružja, otišao je među Slavene i priključio se njihovom ustanku protiv Avara. Oslobođeni su prostori današnjih država Češke, Slovačke, dijelovi Njemačke, veliki dio Mađarske (Blatno jezero), Austrije zapadno od rijeke Enns, dio Slovenije i još neki prostori. Samo se tako istakao u borbama da su ga na kraju Slaveni izabrali za svog vladara. Fredegarova kronika mu daje titulu rex Samo, dakle kralj Samo. Centar Samove imperije je vjerovatno Karnburg, danas gradić blizu Klagenfurta u Austriji.

Danas je knežev grad Karnburg poznat po Kneževom kamenu, krivotvorini iz kasnijeg razdoblja, kad je Karnburg bio glavni grad kneževine Karantanije.

Avari, Slaveni, Kutriguri (Protobugari), te Perzijanci zajedničkim snagama su opkolili Konstantinopolis u julu 626. godine. Napad je predvodio Bajan V. (610 – 626). Bila je to najteža opsada grada u njegovoj dotadašnjoj historiji. U odlučujućoj bitki na vodi Zlatnog roga, 7. augusta 626., teško je stradala slavenska mornarica. To se bilježi kao pomor Slavena. Opsada je razbijena.

Slaveni optužuju kagana za njegove kardinalne greške u napadima na utvrđen grad, a kagan Bajan V. okrivljuje Slavene da se nisu zalagali u borbama. Došlo je do teške zavade Avara i Slavena.

Živi svjedok tih događaja, grčki pjesnik i kroničar Georgije Pisida piše:  „Avarin ubija Slovena i potom biva ubijen, i okrvavljeni međusobnim ubijanjem umnogome su ometani za vođenje jedinstvene borbe.“

Bizantska diplomatija koristi priliku i uspješno zabija klin između Avara i Slavena. Ratni sukobi između balkanskih Slavena i Avara rasplamsali su se 627. i 628. godine. Tako se tragovi avarskog prisustva južno od smjera kojeg daju Sava i donji tok Dunava gube prije 630. godine. I na prostoru današnje Poljske Slaveni se oslobađaju avarskog tutorstva.

Politika  Avarskog Kaganata je kolabirala u doba vladavine Bajana V. Za jednu deceniju je Avarski Kaganat izgubio oko dvije trećine svoje teritorije. Ipak će narednih decenija i stoljeća avarska država Avarski Kaganat egzistirati u Panonskoj niziji na većem prostoru od današnje Mađarske.

Smatram da bi ovo kapitalno djelo trebala imati svaka značajnija biblioteka. Knjigu možete nabaviti:

            -kod izdavačko-štamparske kuće Planjax komerc, Tešanj

            -ili preko internet trgovina koje prodaju knjige.

 

     Razvoj kalendara u povijesti i vremeplov kroz historiju, treće izdanje, nova i proširena obrada, tvrdi uvez, format B5, obim stranica 336, ilustracije crno-bijele, izdavač PLANJAX komerc, Tešanj, 2022. ISBN 978-9958-34-650-7

Knjiga Razvoj kalendara u povijesti je najznačajniji  istraživački rad Hamze Hamzabegovića. Iako je manjeg obima od prethodno razmatrane  možemo je isto tako uvrstiti u kapitalna djela. Hamzabegović nas vodi na put kroz vrijeme i prostor brojnih epoha. I kako objašnjava, sastavljanje upotrebljivog kalendara trajalo je takoreći čitavu vječnost.

Tek je engleski svećenik, matematičar, astronom i kalendarist Beda Venerabilis (672/673–735) izumio današnje kronološko brojanje i računanje godina, prije rođanja Krista (Hrista) i poslije rođenja Krista (Hrista). Mi to obično nazivamo stara era i nova era ili prije nove ere i poslije nove ere ili prije našeg vremena i u našem vremenu.

Od važnosti je to što je naučnik Beda Venerabilis naveo glavni izvor svog saznanja, a to je rimski komputist, brojač vremena, Dionizije Mali ili Denis Minor (470 – 540), zapravo njegovi radovi.

Kako Hamzabegović objašnjava, Dionizije Mali je po hijerarhijskom  nalogu Rimske biskupije kršćanske linije trinitarijanaca došao u Rim 496. godine.

U to vrijeme je cijeli italski prostor zauzimalo Kraljevstvo Ostrogota s glavnim gradom Ravenna na obali Jadrana. Gotski vlastodržci bili su striktni arijanci, dakle pristalice Svetog Dvojstva: Bog Otac i njegov Sin Bog Isus Krist. Arijanci su smatrali da je trinitarijanstvo devijacija u vjeri, a trinitarijanci su pak smatrali da je arijanstvo pogrešno tumačenje vjere.

Dionizije Mali je od svojih pretpostavljenih i od pape lično, dobio zadatak da poboljša nesigurne proračune za pokretni datum Uskrsa, najveće svetkovine u kršćanstvu. Treba napomenuti da je tog vremena svaki veći grad imao svoje kalendarstvo.

U Aleksandriji, glavnom gradu bizantske provincije Egipat, bili su mnogo napredniji u tom pravcu. U svom kalendarstvu su imali takozvanu veliku aleksandrijsku tabelu s magičnim brojem od 532 godine (28 x 19 = 532). Njihov kalendar je bio skoro pa tačan, ali nije bio rimski.

Dionizije Mali je prepisao tu aleksandrijsku tabelu strogo pazeći na prestupnost svako četiri godine, a i na neke druge sitnice u kalendarstvu. To je on proglasio čisto svojim radom, što bi bio plagijat, i prezentirao svojim pretpostavljenim 525. godine, prema današnjem računanju vremena.

U svom obimnom radu Dionizije Mali predlaže i zahtijeva da se odbaci teško računanje vremena prema vladavini lokalnih kraljeva i ostalih vladara. Isus Krist je jedini kralj neba i zemlje pa bi prema njegovom uskrsnuću trebalo računati i brojati godine. To bi bile Kristove ere. Jedna era Isusa Krista trajala bi 532 godine i prva bi se dovršila za 7 godina, upravo na Uskrs 532. godine. Naredna Kristova era bi počela 533. godine. Time bi se poremetila i postojeća herezna julijanska godina.

Pošto je zaključeno da je postupak, kojim se određuje datum pokretnog praznika Uskrsa, dobro urađen, već naredne godine (526.) Uskrs je u Rimu slavljen prema tim proračunima.

To je važilo samo za trinitarijansku komunu u Rimu. Elitu gotskih vlastodržaca u Italiji i pristalica arijanstva nije ni najmanje zanimalo o čemu razmišljaju njihovi vjerski neistomišljenici.

Već su otpočeli sukobi između Bizantinaca s Balkana i Ostrogota iz Italije. Nikoga više nije zanimao kalendar. U dugotrajnom ratu i teškim i krvavim bitkama, često do zadnjeg, propalo je Kraljevstvo Ostrogota. Bizantsko Carstvo je prilično iskrvarilo. Razorena, opustošena, osiromašena i bez privrednog potancijala Italija je postala provincija Bizanta.

Poslije toga je Papinstvo, dakle rimska komuna trinitarijanaca, buknulo u svom razvoju i prosperitetu. Čarobna vizija Papinstva je misionarstvo. Tako se po Europi širi rimokatolička verzija vjere. Misionari oko 597. stižu u Englesku. Ubrzo su preneseni prepisi značajnih ostvarenja iz Rima u Englesku, među kojima su i radovi Dionizija Malog.

Beda Venerabilis je živio oko 200 godina nakon Dionizija Malog. Kao sposoban kalendarist i Beda je vješto baratao kalendarskim tabelama.

Beda je dobro prostudirao radove Dionizija Malog. Nakon toga on donosi značajne odluke u kalendarstvu, koje i danas važe. Zaključio je da je dovoljna samo jedna neprekidna kalendaraka era u ovom smijeru vremena, a također bi bila potrebna takva jedna era u prošlom vremenu, dakle tekuća i retrospektivna era. Fiksna tačka za podjelu u brojanju i računanju godina bi bilo rođenje Isusa Krista, a ne uskrsnuće. Julijansku godinu je ostavio onakvu kakva i jeste. Beda Venerabilis je prema tabelama Dionizija Malog proračunao godinu rođenja Isusa Krista i izračunao broj godina do u svoje doba. Smatra se da je Beda dobro uradio ovaj posao, mada nema nikakve naučne studije koja bi ovo potvrdila ili stavila pod sumnju. Ipak, ovdje bi trebalo napomenuti da rođenje Isusa Krista i početak julijanske godine imaju dva različita datuma.

Kako bi trebalo računati godine u dva suprotna pravca od fiksirane tačke, rođenje Isusa Krista (Hrista), pokazao je Beda Venerabilis na primjerima u svom djelu Crkvena historija engleskog naroda (latinski: Historia ecclesiastica gentis Anglorum) iz 731. godine. Na taj isti način se danas zvanično broje i računaju godine u cijelom svijetu.

Kad je nastao kalendar? Samostalni istraživač  Hamza Hamzabegović smatra da na ovo pitanje nije moguće dati adekvatan odgovor. Svakako da su prva bilježenja kalendara pronađena u staroegipatskim svjedočanstvima, a isto tako i u staromezopotamskim. Da bi čovječanstvo došlo dotle da zapisuje svoje misli i spoznaje, moralo je proteći bezbroj godina, stoljeća i milenijuma.

U poglavlju o šamanstvu se proširuje ovo izdanje knjige „Razvoj kalendara u povijesti i vremeplov kroz historiju.“. Kako Hamzabegović tvrdi, skoro sva nauka potiče iz šamanstva, koje je kao društveno razdoblje trajalo najduže, od doba kad je čovjek kako-tako postao svjestan sebe pa do takozvane ratarske ili neolitske revolucije.

Daleko prije pismenosti postojao je čitav spektar nauka, mada ih mi različito razvrstavamo. U doba šamanizma bilo je to tajno znanje koje je mogao poznavati  samo posebno nadaren i sposoban čovjek, takozvani šaman, a što se obično prevodi kao čarobnjak. Šaman je bio sveznali i svemudri čovjek i važio je u svom kulturnom prostoru kao čudo od čovjeka, doslovno kapacitet znanja. U nekoj vrsti transa šaman stupa u kontakt sa svijetom duhova. Zli duhovi šalju prijetnje ljudima, dok dobri savjetuju šamana kako će šta raditi, recimo liječiti ljude ili ih spašavati od najavljenih katastrofa. Šaman je svojedobno bio glavni savjetnik plemenskog vođe pa ga je skoro uvijek savjetovao kojim putem treba krenuti sa ljudima i stokom. Šamani su se bavili i drugim čarobnjaštvima, naprimjer osnovama za buduću hemiju, fiziku, astronomiju, kalendarstvo i tako dalje. Recimo, destilacija alkohola je djelo šamana, također i varenje piva dolazi iz šamanskog doba. Znali su način i metodu za ekstrahiranje različitih ljekovitih esencija iz biljaka, ali i otrov za strijele i naoružanje. Posebno je spektar metoda liječenja uz savjete duhova s one strane vremenske zavjese, od čega su nastale medicinske nauke. Takozvani medicinman bio je na začuđujući način sposoban da ekstrahira lijek protiv bolova, a što mi danas nazivamo analgetikom.

Bilo je to mnogo milenijuma prije pismenosti, tako da smatramo da je i kalendarstvo nastalo u doba šamanstva. Šamani su određivali godišnje doba prema konstelaciji nebeskih tijela, nagibu Sunca, također i prema produživanju ili smanjivanju sjenki predmata na zemlji, tački izlaska Sunca na horizontu, te najavi hladnog razdoblja ili vijesnicima proljeća.

Sve su to bili pouzdani znaci prema kojima su šamani odlučivali kad će se neko nomadsko pleme pokrenuti u poželjnom pravcu, gdje će pronaći dobru ispašu za stoku. Kalendarstvo u ratarstvu bilo je posebna priča. Naime, deset dana poraniti ili zakasniti u sjetvi moglo je upropastiti ljetinu. Zato je kalendar trebao biti prilično pouzdan. U vladarskim centrima brojani su dani od jedne vremenske tačke do druge u godini. Dani su raspodjeljivani u grupe. Dokumentirano je da je u prastarom Egiptu vrijeme jedne godine bilo raspoređeno u intervale od po deset dana. Pretpostavljamo da su sve stare kulture imale neki svoj kalendar, a znanje o njima, tačno ili netačno, prenosilo se iz generacije u generaciju putem usmenih predanja.

Ovu zbilja literarno značajnu i veoma poučnu knjigu možete nabaviti kod izdavača ili naručiti preko interneta.

 

            GILGAMEŠ koji je tražio besmrtnost, roman, drugo izdanje, nova i proširena obrada, format A5, obim stranica 311, ilustracije crno-bijele,  izdavač PLANJAX komerc, Tešanj, 2022. ISBN 978-9958-34-649-1

Ovaj roman je prepričan staromezopotamski ep o Gilgamešu, junaku neizmjerne snage, i njegovom prijatelju Enkiduu. Čitanje u stihovima ovog djela iz stare Mezopotamije zahtijeva dobro poznavanje historije te epohe, što običan čitalac uglavnom ne posjeduje. Staromezopotamski mudrac Sin-leke-unini sastavio je na osnovu starinske predaje ovo remek djelo svjetske književnosti oko 1200. godine stare ere u 12 ploča ili pjevanja. Uz veliku dozu ironije autor Sin-leke-unini je radnju svog djela premjestio u doba dok su bogovi još hodali po zemlji. Zato je u radnji epa dolazilo do konfliktnih situacija između ljudi i bogova, pa i sukoba. Prema fenomenologiji percepcije ondašnjih Mezopotamaca u njihovim legendama bogovi su izgledali kao ljudi. Imali su ljudsku narav i osobine. Ali, za razliku od ljudi bili su besmrtni. Ove univerzalne mitološke priče usvojili su brojni narodi i osvojile su cijeli svijet.

Svojom britkom  prozom Hamza Hamzabegović nas na zadivljujući način uvodi u fascinaciju legendi o junaku Gilgamešu i njegovom prijatelju Enkiduu. Proza nam olakšava da sagledamo vizionarstvo nekadašnjeg genijalnog autora.

Anarhist Gilgameš i njegov prijatelj Enkidu nastoje svim silama da poboljšaju svijet. To je značilo i ispravljanje „božijih grešaka“. Jer sve, kako dobro tako i zlo, proizilazi iz božijih odluka. Dva drugara su već u konfliktu s ljudima i njihovim panteonom bogova na nebu jer su svojim nestašlucima dozlogrdili svima. Zato ljudi složno mole bogova da ih oslobode ove napasti. Njihova izražena želja je da bog Anu kazni Gilgameša i njegovog prijatelja. Pošto i mezopotamski bogovi imaju svoje protokolarne procedure, to će ipak potrajati dok oni uslišaju molitve ljudi.

U međuvremenu Gilgameš modelira svoj panteon i određuje redoslijed bogova na nebu. Za njega je bog Šamaš kralj neba i nebeskog panteona. To je još više razljutilo i one na zemlji i one na nebu. Dva druga, dva silna junaka, ne obraćaju ni najmanje pažnje na to. Pošto je bog Enlil, bog iz konkurentnog panteona, tamo negdje daleko postavio diva Humbabu da čuva i sačuva cedrovu šumu od ljudske pohlepe, u Uruku, njihovom gradu, došlo je do strašne nestašice drvene građe. Bio je to povod za anarhistu Gilgameša i njegovog prijatelja Enkidua da isprave „božije greške“ nepravednog boga Enlila. Oni kreću u rat protiv diva i ubijaju ga. Potom sijeku stabla cedrova do mile volje. Ovaj anarhistički i revolucionarni čin, ubistvo čuvara šume i sječa cedrova, osjeti će se kao čovjekov nepromišljen početak rata protiv prirode, a možda je to samo intenziviranje nekorektnog ponašanja ljudi prema prirodi. Naime, poruka mita bi bila: Što se više siječe šuma, to se brže širi pustinja. Time postaje upitna ljudska egzistencija, pa i svih ostalih živih bića. Pošto mu je sve prevršilo mjeru, nebeski bog Anu, kralj panteona u kojeg su Uručani vjerovali, odlučuje se da kazni dvojicu zemaljaca. Enkiduu je prekratio život, a Gilgameša da cijelog svog života pati za prijateljem. Vidjevši strašnu smrt na djelu, Gilgameš je dobio patetični strah. On odlučuje da nikad ne umre te traži spas i besmrtnost.

Nekada, davno, živio je nenadmašni junak Utnapištim. Njemu su bogovi dodijelili vječni život u raju Dilmun jer je spasio dvonogo čovječanstvo od uništenja. Gilgameš, junak neizmjerne snage, odlučio je da potraži tog svog pretka, kako bi mu on objasnio kako se postaje besmrtan. Uspio je savladati sve prepreke i proći kud niko živ nije mogao prije njega. Dospio je do svog besmrtnog pretka. U romanu, slijedi najčuvenija priča svjetske literature, naime Priča o potopu svijeta.

Zbog nedoličnog ponašanja ondašnjiih ljudi, dok je on, Utnapištim, živio na Eufratu, neumoljivi bogovi su odlučili da unište čovječanstvo do zadnjeg. Ali, svojom pronicljivošću i uz pomoć čovjekoljubivog boga Ee uspio je on, Utnapištim, sagraditi lađu, kakvu niko ni prije ni poslije nije uspio sagraditi. U lađu je spasio nešto ljudi, domaće stoke, divljači, biljnog sjemena i još dosta toga.

Podigla se oluja, koju su razgoropađeni bogovi naredili, i bila je strašna da strašnija nije mogla ni biti. Nezapamćena plima se podigla tako da je prekrila cijelu zemlju, poravnala brda i doline. Divovski talasi, visoki poput brda, bacali su njegovu ogromnu lađu kao da je orahova ljuska. U vodi se sve živo pogušilo. Spašeno je samo ono što se nalazilo u njegovoj lađi.

Nasukali su se na mali otok u nepreglednom moru. Kad se voda povukla, lađa je ostala na ogromnoj planini odmah ispod neba. Ljudi i životinje su se razišle po praznoj površini zemlje. Zarad tog junačkog podviga, s kojim se ništa ne može porediti, na tu planinu ispod neba došao je bog Enlil uz pratnju svoje svite bogova. Bog Enlil je tada dodijelio vječni život njemu, Utnapištimu, i njegovoj supruzi. Dakle, njemu, Utnapištimu, bog Enlil je podario vječni život. A koji bog će Gilgamešu dodijeliti željenu besmrtnost, on to ne zna. Međutim, Gilgameš mora napustiti prostor raja Dilmuna, te se vratiti u običan svijet i čekati svoju sudbinu kao i svi ostali smrtnici.

Iznoseći argumente u Pogovoru da je građa ove zbilja divne i dramatične priče o potopu svijeta zapravo refleksija prirodne kataklizme Minojska erupcija vulkana Thera u Egejskom moru iz 1628. godine stare ere, profesor Hamza Hamzabegović se još jednom potvrdio kao sposoban samostalni istraživač. Naime, talasi nastalog cunamija su pogušili svo priobalsko stanovništvo u istočnom Sredozemlju. Od toga su nastale legende, a jedna od njih je sačuvana u epu o Gilgamešu.

Čitanje ovog fenomenalnog romana zabavlja nas. U burnim i  turbulentnim avanturama oko spašavanja svijeta i ispravljanja „božijih grešaka“ čitalac je konfrontiran, on je fasciniran i užasnut događajima. Kao da se poništavaju i fikcija i stvarnost.

U svakom slučaju, ljubitelji knjige bi trabali imati ovo znamenito štivo u polici svoje biblioteke. Ovaj zanimljiv roman možete nabaviti kod izdavača ili naručiti preko interneta.