Mustafa Smajlović: Tako mi vremena, Sarajevo 2015. Djelo je sastavljeno isključivo od nagrađenih pripovijedaka tokom rada značajnog bh pripovjedača Mustafe Smajlovića.
Iz recenzije:
Sifet Fazlić
PRIPOVIJETKE KOJE USPORAVAJU STARENJE UMA
Piše: Mr. Sifet FAZLIĆ
Za dobre poznavatelje Smajlovićevog pripovjedačkog opusa, može se kazati kako je sasvim očekivano da autor ovakvim djelom na najbolji način kruniše svoj višedecenijski književni rad
Iz štampe je izašlo iznimno vrijedno književno djelo, knjiga nagrađenih pripovijetki znakovitog naslova “Tako mi vremena”, koju potpisuje bosanskohercegovački pripovjedač Mustafa Smajlović, jedan od najnagrađivanijih književnika na govornom području bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika. Ako znamo da su u knjizi zastupljene isključivo nagrađene pripovijetke, uglavnom na anonimnim književnim natječajima, u žirijima gdje su zasjedali najeminentniji književni kritičari i književnici, kao što su: Ibrišimović, Sidran, Radanović, Kordić, Pajić, Kazaz, Stojić, Tontić, Horozović, Hajdarević, Dubočanin i drugi, onda s pravom možemo kazati kako je ovo knjiga koja se pojavljuje jednom u desetljeću, a možda i većem vremenskom razdoblju…
POUKE I PREPORUKE
Nije li to prije nepunih desetak godina proročanski predosjetio književnik Rasim Ćelahmetović kada je u svom osvrtu na pripovjedački opus od pet Smajlovićevih knjiga: Sehara (1996.), Žena sa slikarevog platna (2000.), Ćuprija pod vodom (2001.), Čovjek iz sna (2005.), Potop (2007), nazvavši ih „pet bisernica“, kako je riječ o pripovjedaču „kome u kratkoj priči nema premca“ u domovini u kojoj stvara. Uslijedile su potom nove pripovjedačke knjige Čovjek sa ribljim očima (2010) i Čovjek ispod stećka (2012), koje samo potvrđuju Ćelahmetovićevu samouvjerenost…
Izbjegavajući stilske i leksičke osobenosti ovog djela koje su evidentne, reći nešto o psihološko filozofskim slikama, spoznajama, poukama i preporukama Smajlovićevog pripovjedačkog štiva. Po datumima ispisanim ispod svake pripovijetke, koji ukazuju kada i gdje su pripovijetke nagrađene, znano je da su u zbirci zastupljene priče napisane u posljednjem desetljeću. Drugim riječima, nastajale su i zapisivane godinama na dnu Smajlovićeve umjetničke duše, čitaju se u jednom dahu, obzirom da prvopročitana priča preporučuje drugu, druga treću, i nije čudo obzirom da su ove pripovijetke (njih 23) takve prirode, duše i moći da stvaraju ovisnost o pisanoj riječi.
PRIPOVIJETKE KOJE PODMLAĐUJU
Riječ je o pripovijetkama koje nas vraćaju u našu najdavniju i najljepšu prošlost, ali i skoru koja se ne smije zaboraviti; pripovijetkama koje oživljavaju doživljeno, preživljeno i davno zaboravljeno; pripovijetke koje približavaju prošlost sadašnjosti, te mladost starosti; bude sjećanja na drage, te misaono i duhovno kreativne ljude naših života, te njihove plemenite mudrosti i preporuke upotrebi čovjeka. Jednom riječju, to su pripovijetke koje podmlađuju, reinkarniraju i revitaliziraju pošteno biće, njegovu dušu i intelekt, usporavaju starenje ljudskog uma…
Po porijeklu motiva, likova i lokacija, o kojima pisac piše, može se zapaziti a i reći da je on itekako pisac zavičaja i domovine Bosne, pisac pretežno bošnjačkog miljea i njegove duše iz koga potiče i kojemu se bavi pisanom riječju tako često vraća crpeći iz njeg bogati vokabular jezika koga tako vješto implementira u svoja štiva koja ovjekovjećuju postojanje jedne kulture i jednog naroda.
AUTENTIČAN STIL
Mustafa Smajlović
Mustafa Smajlović ima svoj izuzetan, autentičan stil u koncipiranju i implementiranju pisane riječi koji približuje i miri antipode života o kojima piše. On hoće, mora i čini to po nalogu svoje duše i intelekta, ima i svoj stil na što upozorava i književna kritika, a zbog čega se treba osjećati sretnim.
U prilog osobenosti njegovog stila govori i činjenica da ovaj vrsni pripovjedač započinje svoju pripovijetku krajnjim činom, a zatim se vraća početku svojih zapisa i misli u čemu pomaže odlično vladanje sintaksom…
Smajlović piše o običnim ljudima i njihovim dušama i sudbinama tu oko nas. Slika ih njihovom skromnošću, ali se vraća i pohlepnom čovjeku, ističe prirodu njihovih života, te slika njihova osjećanja i razmišljanja tik pred odlazak u smiraj kada se vrši revizija kroz bitisanja, njegovih pobonosti od čovjeka do čovjeka. puno se služi njihovim poslednjim snovima iz kojih izvlači njihove najjače poruke. Snovi, kao nagovještaj odlaska u smiraj, segmenti su tako reći svake pripovijetke Mustafe Smajlovića.