Povelja bana Kulina, sarajevski prepis dubrovačke verzije s uvodom na latinskom. Istorijski muzej Sarajevo. Slika, lična arhiva. (Slika je slobodna za svrsishodnu upotrebu.)
Piše Hamza Hamzabegović
Hamza Hamzabegović
Povelja bosanskog bana Kulina (1180 – 1204) spada među izvorna svjedočanstva srednjovjekovne Bosne i pismenosti starih Bosanaca.
S a d r ž a j
1 POVELJA
1.1 Nastanak Kulinove povelje
1.2 Transliteracija i analiza
2 PREVODI ILI PRILAGODBE POVELJE BANA KULINA IZ 1189. GODINE
2.1 Mako Vego: Povelja bana Kulina, prilagodba iz 1982. godine
2.2 Herta Kuna: Povelja bana Kulina, „prevod“ iz 1989. godine
2.3 Hamza Hamzabegović: Povelja bana Kulina, prilagodba iz 2017. godine
3 OTKUD KULIN U BOSNI ILI OTKUD KULINU BOSNA?
3.1 Zavidin klan
3.2 Ban Kulin u Bosni
4 ZBOG ČEGA SE BAN KULIN ZAKLINJAO? (Ekskurs u povijest)
4.1 Vjerska revolucija Stefana Nemanje
4.2 Ugroženost Bosne i Dubrovnika
POVELJA
Kao i stećci tako su i razne povelje, darovnice i pisane odluke bosanskih banova i kraljeva autentična svejdočanstva srednjovjekovne Bosne, bosanstva i starih Bosanaca. Od svih tih dokumenata kod današnjih Bosanaca poseban značaj zauzima Povelja legendarnog bana Kulina. Nastala je na početku stvaranja državnosti Bosne. Napisana je na tadašnjem južnoslavenskom govoru takozvanom starom ćirlicom, što se onda zvalo narodni govor i narodno pismo. Kako se iz same povelje saznaje, sastavljena je 29. augusa 1189. Mjesto nastanka nije nam poznatao, mada se često pominje Doboj.
Zanimanje za stećke, a i za prošlost Bosne, naglo je započelo kad je Austro-Ugarska po nekom međunarodnom sporazumu 1878. godine preuzela Bosanski pašaluk, to jeste Bosnu od Turske. Ubrzo su počele kružiti senzacionalne priče o nekakvoj zagonetnoj prakulturi u protektoratu Bosna na što upućuju, kako se govorilo, neobični natpisi na takozvanim stećcima, uobličenom kamenju, iz ko zna koje pradavne epohe.
Stećci su pak posebna tema o autohtonosti starih Bosanaca i njihove pogrebne kulture. Može se reći da su uglavnom mlađi od Povelje bana Kulina; nastajali su otprilike od kraja 12. stoljeća pa do druge polovine 15. stoljeća, do pada Kraljevstva Bosne pod tursku upravu 1463. godine.
Nastanak Kulinove povelje
Razlaganjem originalnog teksta, stiče se dojam kao da su ljudi iz Dubrovnika, trgovci ili diplomati, bili prisutni prilikom sastavljanja te Povelje. Ovaj diplomatski sporezum je očito i za Republiku Dubrovnik i za Banovinu Bosnu bio od enormnog značaja. Dobija se prizvuk kao da se ban Kulin više obraća prisutnim Dubrovčanima, nego svom pisaru, dijaku, koji to pak u pisanoj formi prenosi na pergament.
U tom dobu, kad je započinjalo korištenje pismenosti kod balkanskih Slavena, svako pisanje bilo je zahtjevno, oduzimalo je mnogo vremena pa je iz tog razloga bilo i skupo. Pretpostavljamo da je pisanje prvog pergamenta ove banove Povelje trajalo više dana. A tadašnji ugovori i dokumenti pisani su obično u četiri primjerka, ili tri; dva za naručioca ili kupca, a dva, ili samo jedan za isporučioca. Danas postoje tri verzije Povelje A, B i C. Dvije (A i B) nalaze se u Dubrovačkom muzeju za arhive u Dubrovniku, dok se treća (C) nalazi u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu (nekada Lenjingrad) u Rusiji.
Transliteracija i analiza Povelje
Plikom pisanja mnoge riječi, samostalne i u izrekama, koje su se inače u govoru često ponavljale, skraćivane su kod pisanja tadašnjih dokumenata pa je izostavljano jedno ili više slova. Iznad te riječi je na zapisu obično povučena kraća ili duža crta. Iz tehničkih razloga ovdje je to moguće samo ispod te riječi. Poluglas (b – jor) se ne izgovara, dvotačka (:) ima otprilike značenje naglašavanja. U ovom sankt-peterburškom prepisu mjestimično nedostaje pomoćni glagol, a kao da se i padeži ne slažu uvijek. Na samom početku Povelje nalazi se krst kao simbol vjere/vjerovanja, ili kao znak uljudnog respekta prema poslovnom partneru koji važi kao vjernik, a pošto ne utiče na sadržaj teksta, ne prevodi se.
Transliteracija Povelje je prema sankt-peterburškom primjerku (C):
U IME OCA I SNA I STAGO DHA. Ja BANb: BOSbNbSKI KULINb
PRISEZAJu TEBJi: KNEŽE KRbVAŠU: I VbSJiMb GRAĐAMb DUBROVbČAMb
PRAVI: PRIJaTELb: BITI VAMb ODb SEL/Ja: I DOVJeKA: I PRAVb GOI
DRŽATI Sb VAMI: I PRAVU: VjeRU: DOKOLE SbMb ŽIVb: VbSI
DUBROVČANE: KIRE HODE: PO MOEMU VLADANIJu: TRGUJuKE GODJi
SI KTO: HOKE: KRI'VATI: GODJi SI KTO MINE: PRAVOV VJeROVb:
I PRAVbJMb SRbDbCEMb: DRbŽATI E BEZb VbSAKOE ZLEDI: RAZVJe
ŠO MI KTO: DA SVOEVb VOLOVb POKLONb: I DA IMb NE BUDE: ODb
MOIHb ČbSTbNIKOVb: SILE: I DOKL/Je: U MNE BUDU: DATI IMb:
SbVJeTb: I POMOKb: KAKORE: I SEBI’: KOLIKORE MOGE: BEZb
VbSEGA: ZbLOGA PRIMbJSLA: TAKO MI BŽE POMAGAI: I SIE STO
EVANbGELIE: Ja RADOE: DIJaKb BANb: PISAHb SIJu: KNIGU: POVELOVb:
BANOVb: ODb ROŽbSTVA: HVA TISUKA . I SbTO: I OSMbDESETb: I
DEVETb: LJeTb: MJeSECA: AVbGUSTA: U DbVADESETI: I DEVETI:
DNb: USJeČENIE: GLAVE: IOVANA: KRbSTITELA
Izostavljena slova su dodata u narednom tekstu, a ispod je direktan prevod:
U IME OtCA I SiNA I SveTAGO DuHA.
u ime oca i sina i svetoga duha
Ja BANb: BOSbNbSKI KULINb PRISEZAJu TEBJi: KNEŽE KRbVAŠU:
ja ban bosanski kulin prisežem (kunem se, obećavam) tebi kneže krvašu
I VbSJiMb GRAĐAMb DUBROVbČAMb PRAVI: PRIJaTELb: BITI VAMb
i svim građanima dubrovčanima pravi prijatelj biti vama
ODb SEL-Ja: I DOVJeKA: I PRAVb GOI DRŽATI Sb VAMI:
od sada i dovijeka i pravi goj (mir, njega, čuvanje) držati s vama
I PRAVU: VjeRU: DOKOLE SbMb ŽIVb:
i pravu vjeru (čvrstu ili pouzdanu riječ) dok sam živ
VbSI DUBROVČANE: KIRE HODE: PO MOEMU VLADANIJu:
svi dubrovčani koji se kreću po mojoj vladavini (prostoru moje vladavine ili mojoj zemlji)
TRGUJuKE GODJi SI KTO: HOKE: KRI'VATI: GODJi SI KTO MINE: PRAVOV VJeROVb:
trgujući gdje (šta ?) si ko hoće krećući se gdje (kud) si ko minuo pravom vjerom (pošteno)
I PRAVbJMb SRbDbCEMb: DRbŽATI E BEZb VbSAKOE ZLEDI:
i pravim srcem (iskreno) držati ga bez vaskoje (ikakve) štete (nadoknade)
RAZVJe ŠtO MI KTO: DA SVOEVb VOLOVb POKLONb:
razdvojiti što (osim ako) mi ko da svojom voljom poklon
I DA IMb NE BUDE: ODb MOIHb ČbSTbNIKOVb: SILE:
i da im ne bude (nema njima) od mojih časnika (čuvara reda) sile (nikakvih smetnji)
I DOKL-Je: U MNE BUDU: DATI IMb: SbVJeTb: I POMOKb: KAKORE: I SEBI’:
i dok u mene budu (kod mene borave) dati (davat ćemo) im savjet i pomoć kao i sebi
KOLIKORE MOGE: BEZb VbSEGA: ZbLOGA PRIMbJSLA:
koliko se može bez ikakvog zlog primisla (ili zle primisli)
TAKO MI BoŽE POMAGAI: I SIE SveTO EVANbGELIE:
tako mi bog pomogao i ovo sveto evanđelje
Ja RADOE: DIJaKb BANb: PISAHb SIJu: KNIGU: POVELOVb: BANOVb:
ja radoje dijak (pisar) banov pisah ovu knjigu povelje banove
ODb ROŽbSTVA: HristoVA TISUKA . I SbTO: I OSMbDESETb: I DEVETb: LJeTb:
od rođenja hristovog tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta (godina)
MJeSECA: AVbGUSTA: U DbVADESETI: I DEVETI: DaNb:
mjeseca augusta u dvadeset i deveti dan
USJeČENIE: GLAVE: IOVANA: KRbSTITELA
sječenja glave jovana krstitelja
Prije nego što se tekst Povelja obradi u jednu cjelinu, potrebno je razmotriti neke sintagme.
Na početku je molitvena invokacija. Ona je manje ili više bila obavezna u europskoj srednjovjekovnoj korespondenciji, bez obzira na religioznost poslovnih partnera.
Zatim slijedi uvodna informacija ko se kome obraća: (ja ban bosanski kulin), dakle, bosanski ban Kulin se obraća i zbog iznimne situacije, (prisežem tebi kneže krvašu) on se zaklinje knezu Krvašu (i svim građanima dubrovčanima) u istinitost onoga što slijedi u sadržaju pisma. Pošto riječi građani i Dubrovčani djeluju kao sinonimi, moglo bi se prenijeti: i svim građanima Dubrovnika. Dalje, (i pravi goj držati s vama) riječ „goj“ znači „mir“ i ovaj sklop riječi bi se mogao prenijeti kao: i održavat ću stvarni mir s Vama.
U biti, Povelja je neka vrsta garantnog pisma svim dubrovačkim trgovcima, u stvari, to je paralela nekom mađarskom privilegiju. Poželjeno je da trgovci Dubrovčani dođu u Bosnu. Njima je zagarantirana sloboda kretanje po prostoru kuda vlada ban Kulin. Oni smiju trgovati svim i svačim, a da za to nisu obavezni plaćati porez na promet niti bilo kakvu putarinu. U slučaju neke nužde smiju se bez ikakvog usteznja obratiti banovim časnicima – činovnicima, odnosno čuvarima javnog reda i mira i zatražiti od njih pomoć. To su možda mogle biti i obične informacije o smjernicama nekih puteva i slično tome.
Da bi tog vremena neki dokument bio pravno validan, morao je na kraju imati ime službenog pisara i njegovu izjavu kao svjedočanstvo da je on napisao dotični dokument (u hipotetičnom poređenju bi to bio današnji notar).
PREVODI ILI PRILAGODBE POVELJE BANA KULINA IZ 1189. GODINE
Mako Vego: Povelja bana Kulina, prilagodba iz 1982. godine
Naučnik Marko Vego (Čapljina 1907. – Sarajevo 1985.) posebno je značajan jugoslovenski arheolog i povjesničar sa težištem rada o srednjovjekovnoj Bosni.
Rad Marka Vega: „Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine“ (I – IV, Sarajevo 1962. – 70.) temljno je djalo nauke o stećcima.
Drugi značajan rad Marka Vega: „Postanak srednjovjekovne bosanske države“, Sarajevo 1982. obrađuje neke povelje i pisana svjedočanstva bosanskih srednjovjekovnih vladara. U ovom djelu je na strani 133. i njegova prilogodaba Povlje bana Kulina
Prof. Marko Vego: Postanak srednjovjekovne bosanske države, izdavač Svjetlost, Sarajevo 1982., strana 133.
Marko Vego, Povelja bana Kulina, prilagodba:
„U ime oca i s(i)na i s(ve)tago d(u)ha. Ja ban’ bos'n'ski Kulin’ prisezaju (prisežem) tebi, kneže Kr'vašu i v'sim’ (svima) građam’ (građanima) Dubrov'čam (Dubrovčanima) (da ću) pravi prijatel’ (prijatelj) biti vam’ od’ sele i do vijeka i prav’ goi dr'žati s’ vami i pravu vjeru dokola (dokle) s'm’ (sam) živ’: v'si (svi) Dubrov'čane (Dubrovčani) kire (koji) hode po moemu vladaniju (državi) tr'gujuke (trgujući), godje (gdje) si kto hoke (hoće) krjevati (kretati) godje (kuda) si kto mine pravov’ vjerov’ (pravom vjerom) i pravim’ sr'd'cem’ (srcem) dr'žati e (je) bez’ v, sakoe (svake) zledi (zlobe) razne što mi kto (tko) da svoev’ volov’ (svojom voljom) poklon’ i da im ne bude od’ moih’ č'st'nikov’ (činovnika) sile i dokole (dokle) u mne (u mene) budu, dati im’ s'vjet’ (daće im se savjet) i pomok’ (pomoć) kakore i sebi, kolikore moge (može) bez’ v'sega (svega) z'loga primisla: tako mi Bože pomagai (pomagaj) i sie (ovo) stgo (svetago) evangelie (evanđelje). Ja Radoe (Radoje) dijak’ ban’ (banov) pisah’ siju (ovu) knigu (knjigu) povelov’ banov’ (po zapovijedi banovu) od’ rož’ stva Hristova: tisuka (tisuća) i s'to i osm’ (osam) deset’ i devet’ ljet’, mjeseca au'gusta u d'vadeseti i deveti dn’ (dan) usječenija (Usječenja) glave Jovana Kr'stitela (Jovana – Ivana Krstitelja).“
Da bi se razumio tekst, čovjek se mora dobro udubiti u ono što čita, pa čak i da zna mnoge arahične riječi.
Herta Kuna: Povelja bana Kulina, „prevod“ iz 1989. godine
Jugoslavenska znanstvenica Herta Kuna (1922 – 2009) bila je profesorica na Filozofskom fakulteru u Sarajevu, odsijek slavistika. Bavila se istraživačkim i naučnim radom o prošlosti srednjovjekovnih slavenskih država na Balkanu, pa i Bosne. Kao vrijedan i uvažen naučni radnik dobila je 1969. godine Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Herta Kuna je prevela, tako je njeno zvanično objašnjenje, Povelju bana Kulina, što je objavljeno i u članku Neosporno svjedočanstvo (1989. godine i nalazi se u časopisu Odjek 2007., str. 78. ). Ona je u tom članku vršila neke analize o prošlosti bosanske države.
Prevod Povelje bana Kulina kojeg je uradila Herta Kuna u članku „Neosporno svjedočanstvo“ 1989. godine.
Herta Kuna: Povelja bana Kulina, prevod:
U ime oca i sina i svetoga duha.
Ja, ban bosanski Kulin, prisežem tebi, kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovčanima da ću vam pravi prijatelj biti odsad pa dovijeka i da ću pravi mir održavati s vama i pravu vjeru dokle sam živ.
Svi Dubrovčani koji hode po tlu kojim vladam trgujući (mogu) gdje ko hoće biti, gdje ko hoće prolaziti, pravom vjerom i pravim srcem držaću ih bez svake štete, osim ako mi tko da svojom voljom poklon. I da im ne bude od mojih časnika sile, i dokle kod mene budu da im se da savjet i pomoć kao i sebi, koliko je moguće, bez ikakve zle primisli.
Tako mi bože pomozi i ovo sveto jevanđelje.
Ja, Radoje dijak, banov, pisah ovu knjigu banovih povelja od rođenja Hristova tisuću sto i osamdeset devete godine, mjeseca augusta, u dvadeset i deveti dan, na usječenje glave Jovana Krstitelja.
Pored velikog respekta prema Herti Kuni, ovakav prevod/prilagodba ima svojih nedostataka. Mnoge relacije su ostale nejasne.
Hamza Hamzabegović: Povelja bana Kulina, prilagodba iz 2017. godine
Pošto nauka napreduje bez prestanka, tako se došlo i do novijih spoznaja o Bosni, bosanstvu, starim Bosancima i Povelji. Meda je „Povelja bana Kulina“ u biti „garantno pismo“ dubrovačkim trgovcima da smiju svim i svačim trgovati po Banovini Bosni, ipak to spada u takozvani „Privilegij Dubrovčanima“. Mada tu za običnog posmatrača nema nikakve razlike, ipak se radi o drugačijim pravnim osnovama.
Kako se iz same „knjige“ saznaje, „Povelja bana Kulina“ ili „Privilegij Dubrovčanima“ nastao/la je 29. augusta 1189. godine.
Hamza Hamzabegović, Povelja bana Kulina, prilagodba savremenom bosanskom govoru:
U ime Oca i Sina i Svetog Duha.
Ja, bosanski ban Kulin, kunem se Tebi, kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovnika da ću Vam biti odan prijatelj odsad pa dovijeka i da ću se držati date riječi i s Vama čuvati mir dok sam živ.
Svi Dubrovčani koji putuju prostorom moje vladavine trgujući gdje god ko hoće, krećući se kud god ko naumio s poštenom namjerom i iskrenim srcem, boravit će bez ikakvih pristojbi, ali razdvojiti ono što mi ko pokloni svojom voljom.
A od mojih čuvara reda i mira neće im biti smetnji. I dok se nalaze kod mene, davat ćemo im upute i pomoć kao i sami sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.
Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.
Ja, Radoje, banov pisar, napisah ovu knjigu Banove Povelje od rođenja Hristova tisuću sto osamdeset devete godine, mjeseca augusta u dvadeset i deveti dan, posijecanje glave Jovana Krstitelja.
(knez Krvaš – knez Gervasius. Dubrovački knez Krvaš Martinušić ili zvanično Gervasius Martinussius vladao je prvi put od 1185. do 1191. i drugi put od 1193. do 1195.)
*
Povelja bana Kulina, odslikana je transkripcija iz Sankt Peterburga, verzija C. Izvor slike: Wikipedia.org: Povelja Kulina bana; slika je javno vlasništvo.
Povelja bana Kulina smatra se najstarijim dokumentom međudržavne korespondencije na ondašnjem južnoslavenskom govoru. Ovim bi glavni dio priče o Povelji bana Kulina bio završen. Ipak, nije ban Kulin jednostavno sjeo s namjerom da sastavi nešto lijepo na što će svi njegovi „bezbožni“ Bosanci ubuduće biti ponosni. Bilo je to silom prilika.
OTKUD KULIN U BOSNI ILI OTKUD KULINU BOSNA?
Mnoge tadašnje eurpske velesile Bizant, Venecija, Papinska Država, Mađarska i druge trudile su se dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima da preotmu što veći dio Balkanskog poluotoka, gdje je živjelo većinsko slavensko življe. Papinska Država ili Sveta Stolica držala je provinciju Dalmaciju, od Istre pa do Drine.
Uravnoteženost tih snaga poremetila se dolaskom na vlast u Konstantingradu karizmatičnog bizantskog cara Manuela Komnena I. (1143 – 1180). Ovaj car je svim silama nasotjao da restaurira nekadašnju rimsku imperiju. Zato se on na Balkanu sukobljavao sa Slavenima i njihovim brojnim županima, sa Kraljevinom Mađara, sa Republikom Venecijom i sa drugima.
Zavidin klan
Zavida je svojevremeno bio visoki raški službenik. Bizantski car Manuel I. Komnen je kroz slavne pobjede i teške poraze nadjačavao sve oko sebe u upornim namjerama da restaurira nekadašnji Imperium Romanum. U kampanji protiv Raške i Mađrske (1150 – 1153) Manuel I. Komnen ponovo je okupirao Županiju Rašku, te mađarske značajne gradove Kostolac (Viminacium) i Beograd (Singidunum) i teritorije oko njih.
Kod borbi oko Viminaciuma u mađarskim vojnim kontigentima spominje se i bosanski egzarh (vojvoda) Borič (1153? – 1163?). U bijegu pred Romejima (naziv za Bizantince) bosanski egzarh Borič umakao je potjeri. Naime ta potjera pod komandom izvjesnog Vasilija uapala je Mađarima u klasičnu kolopku, kad su mnogi od njih izginuli, a sam Vasilije se sa nekolicinom svojih vojnika spasio bijegom u obližnje živice. (Opširnije o bizantsko-mađarskim sukobima u članku pod mojim imenom objavljenom na internetu: Moji znanstveni radovi iz povijesti, poglavlje: Mađarska država.)
*
Kad su iznenada u Mađarskoj započeli ratni sukobi oko prijestolja između navodno legalnog nasljednika i navodnih uzurpatora (1162 – 1163), supraničke vođe su oko sebe okupljale svoje pristalice, visoke vojne i političke dužnosnike, dodjeljujući im feudalne posjede, značajne titule i državne položaje. Kao i još drugi učesnici u tim borbama, tako je i bosanski egzarh/vojvoda Borič dobio titulu ban i veliko imanje u Slovinskoj zemlji, kako su Mađari nazivali Slavonija. Zasad vojvoda Borič važi kao prvi dokumentirani namjesnik distrikta Bosna koji je unaprijeđen u bana. Međutim, u tom metežu mađarskog građanskog rata ban Borič se našao na strani koja je izgubila pozicije, te je smijenjen s položaja kao i još mnogi drugi. Ban Borič se povukao na svoje imanje (i Nada Klajić ga lokalizira kao veleposjednika u Slavonskoj Požegi).
*
Nema objašnjenja kako se visoki raški službenik Zavida našao tog vremena u Mađarskoj. Zavida se nikad nije vratio iz Mađarske. On je imao sinove: Tihomira, Stracimira, Miroslava i Nemanju; te kćerke: jednu nepoznatog imena, koja se udala za dukljanskog plemića Gradihnu, i Vojslavu koja će se udati za Kulina, kasnijeg bosanskog bana. Karakteristično je za cijeli takozvani Zavidin klan da su svi znali čitati i pisati, dakle i muškarci i žene, što je u to vrijeme bila izuzetna rijetkost.
Uglavnom Manuel I. Komnen postavlja po osvojenim slavenskim teritorijama svoje ljude od stvarnog ili umišljenog povjerenja na položaje, naročito poslije 1163. pa do svoje smrti 1180. Manuel I. Komnen je za velikog župana od Raške u glavnom gradu Ras postavio najvjerovatnije 1165. godine Zavidinog najstarijeg sina Tihomira (1165? – 1168). Drugi Zavidin sin Stracimir je dobio upravu nad većim dijelom sliva Zapadne Morave, treći Zavidin sin Miroslav dobio je dvije oblasti: sliv rijeke Lim, te Zahumlje, prostor lijeve obale rijeke Neretve i njen gornji tok, a najmlađi Zavidin sin Nemanja dobio je „samo“ kotlinu rijeke Ibar i još neke manje župe.
Već se Manuelu I. Komnenu nije dopadalo ponašanje novog mađarskog kralja, prije svega njegovi ulitmativni zahtjevi za povrat izgubljenih teritorija. Manuelova armija napada mađarsku i u bitki kod Zimony-a (Zemun) 1167. godine Romeji su do nogu potukli Mađari. Mirovnim sprazumom koji je slijedio (1168.), Mađarska je ustupila Konstantinopolu: Srijem, Bosnu i Dalmaciju s primorjem skoro do Zadra, koji je pripadao Veneciji. Tom uzurpacijom se Manuel I. teško zamjerio Svetoj Stolici. Naime, Slavinska Dalmacija, u čijem se geografskom sastavu nalazila i Bosna, nominalno je pripadala Papinskoj Državi.
*
Za vrijeme Manuela I. Komnena Bizantsko carstvo je prilično iskrvarilo. Kad je car umro 1180. godine, nastali su krvavi sukobi oko prijestolja što je državu paraliziralo, a susjedi su to jedva dočekali da počnu grickati granice Bizanta. Preostala bizantska vojska bez čvrste ruke nije bila u stanju da parira navali svih „divljih“ na svim granicama ogromne imperije.
Tu priliku je lukavo iskoristio i mađarski kralj Bela III. (1172 – 1196), te obaćavajući pomoć konstantinopolskom dvoru, brzo je i bez ikakvih teškoća 1180. godine okupirao sve one teritorije koje je 1168. godine Mađarska ustupila Bizantu. Dakle, Srijem, Bosnu, te dio Dalmaciju od Neretve pa do venecijanskog Zadra, a iz nekog razloga je i venecijanski Zadar otovrio kapije Mađarima i priznao mađarsku vlast. To će kasnije uzrokovati rat između Venecije i Mađarske.
Ban Kulin u Bosni
Prilikom te mađarske invazije Slavinske Dalmacije u Bosni se pojavljuje legendarni ban Kulin (1180 – 1204) kao mađarski namjesnik. Kralj Bela III., svojevremeno je važio kao izuzetno bogat mađarski kralj, odlučio se da na položej postavi svog visokog vojnog oficira, bana po tituli. Tada je ban Kulin mogao imati oko 35 godina. Njegovo ime je vjerovatno nadimak. Danas se sve više prihvata pretpostavka da je Kulin sin nekadašnjeg bosanskog egzarha i bana Boriča i da je rođen oko 1145. godine. Pošto je Kulin bio oženjen plemkinjom Vojslavom, sestrom Stefana Nemanje, velkog župana od Raške, i Miroslava, župana od Zahumlja, to je možda bilo odlučujuće da se kralj Bela III. odluči za Kulina kao namjesnika Bosne radi mogućih dobrih odnosa sa ostalim susjednim Slavenima na Balkanu. A župan Miroslav je pak bio oženjen sa sestrom bana Kulina.
I zaista, u savezu sa raškim velikim županom Stefanom Nemanjom napada mađarski kralj Bela III. Bizant 1183., te prodiru čak do današnje Sofije u Bugarskoj. S Belom je i ban Kulin sa svojim kontigentom Bosanaca. Zbog sukoba sa Rusima i Poljacima na sjeveru svoje kraljevine, mađarski kralj Bela III. se vraća sa svim vojnim kontigentima. Poslije povratka, za odanost i vjernost Bela III. nagrađuje bana Kulina i prepušta mu na prilično autonomnu upravu geografski prostor od Drine do Vrbasa, te od Save pa do Zahumlje. Naravno, Bela III. je tada postavio svoje ljude i po drugim upravnim centrima.
Kako se nazire, moguće je da je bosanski ban Kulin upravljao „svojom“ zemljom iz Doboja. Još važni upravni i privredni cenri bili su Gradačac, Srebrenik, Soli (Tuzla), Bijeljina, Srebrenica, Olovo i drugi.
ZBOG ČEGA SE BAN KULIN ZAKLINJAO?
U svojoj ekspanzionoj politici osvaja raški veliki župan Stefan Nemanja velika prostranstva Balkana, višestruko veća od njegove Raške. Osvojio je Skopje na istoku, već je pod njegovom upravom Duklja i Zeta, kasnije teritorija Crne gore, on stavlja pod svoju kontrolu Zahumlje, prelazi Neretvu te okupira Paganiju, dio Dalmacije s upravnim centrom Duvno, i stiže na zapadu do rijeke Cetine i grada Omiša. Dubrovačkoj republici je oteo sve pašnjake i ostale posjede na kopnenoj zaleđini, te se opasno primakao i samoj dubrovačkoj tvrđavi. Dubrovčani na jedvite jade drže Rašane na distanci, tek ih u pomorskim bitkama bijede.
Vjerska revolucija Stefana Nemanje
Naravno, i Stefan Nemanja nemilice troši ljudstvo kao vojni materijal. Rat je prevršio svima. Poreski nameti za finansiranje ratnih aktivnosti su veliki, narodu skoro nesnošljivi. Stvara se otovorena antiratna opozicija, mada bi to više bilo oponiranje – dakle pasivni otpor, kako kod samih Rašana, još više kod ostalih potčinjenih balkanskih Slavena. To se cijepa i po religijskoj strukturi, dakle vjerskoj pripadnosti ili nepripadnosti. Radikalni ortodoksi u savezništvu sa svećenicima su po svaku cijenu za rat u ime vjere, bez obzira na gubitke. Veliki broj stanovništva je protiv toga da ginu mladi ljudi, budući hranitelji familija u feudalnoj strukturi društva, te se ponaša kao opozicija, a naročito takozvani babuni, to jeste heretici ili krivovjerci. Svi skupa su proglašavani kao izdajice vjere, vlade, naroda i otadžbine.
Suočen s velikim nezadovoljstvom, pa čak i mržnjom, Stefan Nemanja prelazi u ofenzivu protiv svih koji više nisu podržavali njegovu ekspanzivnu politiku, a naročito protiv onih koji se nisu potpunu uvrstili u njegov način izražavanja vjerske pobožnosti. On saziva 1186. godine Crkveni sabor protiv hereze, koji je održan ispred crkve u glavnom gradu Ras. Na montiranom procesu u kojem su se smjenjivali govornici, kao na nekoj pozornici, istinski „vjernici“ su žestoko raspirivali mržnju protiv „nevjernika“.
Tako su čete podjarenih čuvara vjere i županovog dostajansva započele jednu od bezbroj krvavih čistki u antihereznoj epohi srednjeg vijeka. U toj podivljaloj hajki zaista je ubijeno mnogo ljudstva. Još veći broj je potražilo glavi spas u susjedstvu, a brojčano najveći dio u „bezbožnoj“ Bosni kod Kulin bana. Mada je u Bosni tada bilo takozvano zlatno doba, niko nikog nije smio uznemiravati ni iz kog razloga, a pogotovo ne zbog njegove pobožnosti ili bezbožnosti, zbrinjavanje izbjeglica zadavalo je velikih poteškoća.
Ovi nemili događaji iz 1186. godine preneseni su u književno djelo „Žitije svetog Simeona“, koje je napisao nasljednik Stefana Nemanje, njegov sin Stefan Nemanjić Prvovenčani. Nazvan je Prvovenčani jer je on prvi raški vladar koji se okrunio za kralja (1217.), dakle Prvookrunjeni. A pošto se Stefan Nemanja u starosti povukao iz politike i otišao u manastir, uzeo je sebi ime Simeon. Žitije znači život ili životopis.
Samo djelo „Život svetog Simeona“ potječe iz autentičnog doba, kad su krvoločni čuvari vjere prečišćavali pobožni korpus naroda od herezne primjese, i ubraja se među najznačajnija djela tadašnje europske književnosti, možda je čak i najbolje. Djelo bespoštedno dočarava užasne zločine, progone, legalni kriminal državnih službenika u uniformi, te ostala zlodjela koja su počinili „vjernici“ nad „nevjernicima“.
Ugroženost Bosne i Dubrovnika
Tih dana i godina se dakle ni dubrovački knez Krvaš u Dubrovniku niti bosanski ban Kulin u Doboju (?) nisu dobro osjećali u svojoj koži. Oni su zaista bili ugroženi, uostalom, kao i svi tada na Balkanu. Za tih teških vremena su se razne mornarice skoro neprekidno sukobljavale na Sredozemnom i Jadranskom moru, takoreći svako protiv svakog. Brodovi su kršeni nemilice. Novi brodovi su traženi na sve strane, a brodogradilišta se, pa i dubrovačka, vapila za materijalom iz kopnene zaleđine.
Dubrovčanima je pored drvne građe bio potreban i vosak kao sirovina za izolacioni materijal, te željezo, olovo, ugalj i još mnogo drugih stvari. A prije svega sigurnosna zaštita putnika i trgovaca, pa i poštovanje dogovorenog na ravnopravnoj bazi. Dakle, knezu Krvašu bile su potrebne neograničene količine različite robe, dok je banu Kulinu bilo potrebno zbrinjavanje i upošljavanje što većeg broja ljudi.
U tim zbilja zlim vremenima svako je svakog varao, a pošteni ljudi i pouzdani saveznici su bili rijetka pojava. Ban Kulni se zakleo 1189. godine i ispoštovao obećano. Knez Krvaš je pošteno platio kupoljeno. I mada je i jedna i druga strana bila zadovoljna, bar se tako pretpostavlja, ipak su ih događaji u susjedstvu uznemiravali. Oba vladara će poslije Povelje imati ozbiljnih teškoća zbog vjerskopolitički uzavrele atmosfere na Balkanu, a ni Raška se neće dobro provesti. Bilo je to već predvečerje Četvrtog krstaškog rata kad će Venecija zaouzeti Konstantinopol.