Poetesa Selma Hujdurović//www.bosliterni.ba
Selma Hujdurović, rođena je u Bijeljini 1978. godine. Odatle njena prva zbirka poezije i nosi naziv Bijeljinka.
Ljubav prema pisanju pokazuje još u ranom djetinjstvu. Iz rodnog grada odlazi u Njemačku, gdje se između ostalog bavi plesom i glumom, što opet nastavlja, u teatru “Farsa” po povratku u Bosnu i Hercegovinu. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, vezanih za umjetnost. Ne voli mnogo pričati o sebi. Najradije pusti da njena djela govore o njoj.
Do sada je izdala dvije zbirke poezije: “Bijeljinka” i “Putnik”.
Trenutno živi i radi u Sarajevu.
Kratka priča:
NAMA OTAC NIJE DAO DA PLAČEMO
“Nama otac nije dao da plačemo, a mater bi tjerao da stoji na jednoj nozi, sve dok joj stopalo toliko ne utrni, da više ne može izdržati.
Padala bi tako, pred našim očima, a mi nismo smjeli zaplakati …”
Nastao je tajac i u malenoj, poluokrečenoj sobi se iz njenih grudi oteo samo težak uzdah.
Spustila je pogled, te u limenoj zdjeli, o čije rubove je, u istim vremenskim intervalima, odzvanjao prigušen zvuk, nastavila rendati krompir.
-Mama, jel’ gotova kljukuša? Gladan sam! – povikao je dječiji glas iz susjedne prostorije.
– Saće bit’, nalet te ne bilo!
Potom odhuknu, klimajući glavom prema meni:
– Ne mogu nadostat'…
A onda se opet obrati sinu:
-Izvadi iz frižidera ono po patke, da počastimo gošću, a za vas bogme jok!
-Hoću i ja mesa! – dotrča dječak u sobu.
– Umal’ ti ne lanu šta ho'š. Miči mi se s’ očiju!
Tad u istoj toj sekundi promjeni izraz lica, obraćajući se meni:
-Friška patka, Boga mi! Ja je juče zaklala, pa podjelila da ima makar za dva dana, a ima en’ i kiselog kupusa još pa moreš razgalit. Jes’ da mart prne u kupus, što ‘no kažu, al’ ovaj je bogme domaći. Prste da poližeš!
Saću ja, samo da ovo metnem u re(l)nu!
– Ja meso ne jedem. – pokušah doći do riječi.
– Haa?! – Almina se vrati iz kuhinje – Šta ti je reć? Čuj meso ne jedeš? Pa šta jedeš, bona ne bila? Vidi te kak'a si suha! Da vjetar puhne, odnio bi te. Ovo ćeš vala jest.
– Hvala ti moja Mino, Boga mi ne mogu.
…..
– Mamaaa! Odkud noblice? Jutros si rekla da nema ništa slatko!- podboči se mali Admir.
– A ne more čojk od vas ništa ni sakrit’. Ostavi to!
Onda opet meni okom pokaza na keks.
– De, uzmi živa bila dok nije pokupio sve ispred tebe.
A dječak sa krupnim, plavim očima se primače meni.
– Teto, mogu l’ i ja uzet’ jedan keksić?
– Bježi otale dok te nisam prebila! – nastavi Almina – Idi donesi onaj telefon da nam žena rekne šta je pisala švabica onom ugursuzu.
Moja ženo, more bit’ će me čojk ostavit’, a da i ne znam. Kad god ga upitam: Šta veli? On sakrije oni mobitel i poviče: Baš ću se tebi ispovjedat’! A svaki put mu na kraju poruke turi po jedno srce.
– Donio bi’ ja telefon, al ne mogu – one me noblice gledaju!
– Donesi mobitel kad ti kažem!
– Ne znam šifru, ženo!
– A kad igraš igrice, onda znaś …
– Daj noblicu, pa ću donijet’!
– Uh, ne crko da Bog da! Na! Haj’ sad leti i pazi, noge ću ti slomit’ ako ga probudiš!
Dijete se izvuče na prstima i ode u sobu, u kojoj je spavao njegov otac.
Almina stavi kljukušu da se peče i pripremi drugi dio ručka. Soba se ubrzo ispuni mirisom pečenog mesa.
Zbunjeno sam i dalje zurila u jedan ćošak stola, ne znajući šta da kažem.
Almina je važila za grubu i nepristupačnu osobu, koja je sa mnom, igrom slučaja, nekada radila u jednom malom granapu na kraju ulice.
Imala je starinske manire i bila jako poštena.
Nismo se vidjele godinama, a ona je bez obzira na njen otvoren i raskalašen riječnik, o svemu onome što ju je zaista boljelo i pritiskalo, ćutala pred svijetom.
Sina Admira je dobila u kasnim četrdesetim, kad su se skoro sve nade da će postati majka ugasile.
Živjeli su u jednom selu prema Rakovici i nisu se mnogo družili s ljudima.
Čak ni sa mnom nije bilo nekakve posebne konverzacije. Nakon što bi mi predala smjenu, govorila je: “Eto, radi šta, osim što se samo nacifraš. Nije ti ovo modna pista. Prebriši rafe i slaži robu kad nemaš mušterija…”
Nismo ista generacija, tako da joj jednim dijelom iz pristojnosti, a drugim iz nekakvog čudnog predosjećaja da zbog nečeg strašno pati, nisam odgovarala ništa.
Ovaj put me pozvala “da joj nešto pomognem.”
….
Nakon izvjesnog vremena se na vratima dnevne sobice, umjesto sina ukazala visoka i nezgrapna prilika njenog muža. Onako bunovan, iza sna, bio je strašno začuđen što vidi da imaju “gosta“. Nevješto je popravljao sijede pramenove kose, koji su se ponovno vraćali u prvobitni položaj.
Almina brzinom sjede i zauze mjesto kraj mene.
– Mensure, ti haman ust'o?
– Haman ženo … – odgovarao je glasom, punim ironije i sarkazma.
– A đe dijete? – Oči joj se napuniše olovnim suzama, ali te suze nikako da se spuste niz lice, kao da ih drži brana. Nesavladiva.
– Koje dijete? Ono što mi je pošlo ukrast’ mobitel? Kad ga nisam od zid sastavio!
– A nemoj, rahmeta ti babovog više. Polomićeš mu bolan kosti!
– Pisnut’ mi ne smije. Ni ti ni on!
Ona spusti glavu, kao latice uvehlog cvijeta i zašuti.
Nasta opet tišina.
Ja pođoh da ustanem. Da idem. Da nestanem.
– Gospođo, sjedi da popijemo po jednu! – obrati se meni, izvlačeći ispod stola flašu domaće šljivovice.
– Hvala vam, zaista ne pijem.
Almina kao da se trznu iz nekog drugog svijeta i njen ton glasa ponovo poprimi grubost:
– Ona niti jede, niti pije … Gluho bilo!
– Ma neka vas, draga gospođo. Ako sad odete, propustit’ ćete kljukušu … – široki osmijeh – Jel tako ženo?
– A nije bolan Mensure, ima eno i ono po’ patke od juče.
Mensur se okrenu:
– A šta je polovite, …ete je?
….
Na izlaznim vratima iz dvorišta je sjedio dječak, sa goruće crvenim tragom očevih prstiju na jednom obrazu.
– Je li te boli Admire? – Tiho sam upitala, dodirnuvši ga po kosi.
– Ma ne boli teto. Meni otac ne da da plačem.
….
Alminin muž je, nedugo nakon toga poginuo na putu za Njemačku, a mali Admir je, između ostalog kazao:
– Mama je tužna što je babo preselio, ali smo zajedno sretni što sad smijemo plakati.
Sarajevska kiša je i dalje rominjala po prozoru.
Tek da suze sakrije.
Selma Hujdurović
Selma Hujdurović: Pjesma
DA BUDEŠ PJESNIK
Moraš li
baš da osjetiš,
svaku laticu
što se otkine sa orhideja?
Da tragaš,
kuda li one
pod prstima
vjetra nemirnog
jezde?
A zašto je tebe
uopšte briga
šta su se
negdje tamo
visoko na nebu
zarekle
– dvije
zvijezde?
Zaboravljaš,
da nemam
lavlje srce
već dušu mi divlju
u koži tijesnoj,
tanana struna
drži…
Hej nisam junak
već cvijetak
na majskom suncu
a vatra ova
i zemlju
može da sprži.
Odričem se prava
da pjesmu stvorim
samo od mene
uzmi breme
što prije
da ne izgorim!
Neću da budem
mjesec
nit epskog proljeća
vijesnik!
Moraš li
srce moje
baš
da budeš pjesnik?
Selma Hujdurović
Iz knjige “Putnik“.
Pjesnikinja Selma Hujdurović
Objavljena djela: Bijeljinka i Putnik