Suada Suljić Sokolović: DVIJE KRATKE PRIČE//www.bosliterni.ba

Suada Suljić Sokolović

Suada Suljić Sokolović//www.bosliterni.ba

KOMLJENJE KUKURUZA

Na sred velike sobe bila je ogromna gomila neoljuštenog kukuruza. Komšije i komšinice su posjedali oko te gomile, na mindere i šilteta koja su bila predviđena za takve prilike, da se sjedne kako bi se kukuruzu bilo bliže. Ubrzo, u njihovim jakim, radničkim rukama zašuštaše isušene lisnate haljine kukuruznog tijela.

”Da smo, Bogdom, mještani sela složni u svemu k'o u ovom organizovanju da pomažemo jedni drugima u sijanju i berbi povrća, u komljenju kukuruza i u kupljenju sijena “, reče jedan od komšija.

“Pa, mi koji smo evo ovaj akšam ovdje skupa, najbliži smo komšije, pomažemo se i složni smo u svemu. Ali, selo je veliko, ima puno mještana. Mi smo samo jedna šakica među svima. Bezbeli da se svi ne slažu. Kad sam jednom na sastanku mjesne zajednice predložio da dadnemo samodoprinos da nam se asfalt pravi, niko ni mukajet da me podrži. Ispado’ ja budala!” Rekao je otac.

“Eh, neće oni asfalt, jerbo ako im ukinu makadam kao da su im ukinuli titulu seljaka. Seljak ti je se srodio sa makadamom, on se na makadamu ogleda, a makadam ne mere bez seljačke noge, reče jedan od komšija.

“Jes vala, ako im se makadam “obuče” u asfalt, more bit će pomislit’ da su i oni postali građani. Nećemo umjet više ni eglenisat’ s njima”, kazao je podrugljivo jedan od komšija.

Mati se nije složila s njihovim izjavama. Reče:

“Ko je bio insan na makadamu, bit će i na asfaltu”, da bi potom kazala i ovo: E, baš mi naumpade jedna, istinita priča koju mi je moja rahmetli mati pričala.”

‘Deder, da čujemo!” Rekoše musafiri uglas, a mati, vidjevši njihove uprte poglede u pravcu nje, shvati njihovo interesovanje za priču koju im je nagovijestila, te odmah poče kazivanje :

“Komšije naši, za vrijeme stare Jugoslavije, imali neki svoje pekare, neki dućane tekstila, neki staklenike povrća, neki farme za uzgajanje živadi. Samo jedan bračni par, neki Nurkići, bili plaho siromašni. Loše su se i oblačili. Moglo se na njima vidjeti i zakrpe na pantolama, košuljama i dimijama. Ali, uvijek su bili čisti, vedri, nasmijani, pozitivni, zadovoljni i prijateljski naklonjeni. Ovi što imadoše svoje dućane, više puta znadoše biti ljuti. Kad hin putem sretneš i nazoveš him merhaba, ako ti na pozdrav ne uzvrate, znaj da him pos'o dobro ne ide. Ovim što imadoše dućane nikad dosta para. Jel’ malo mušterija danas trgovalo kod njiha, namah bi bili ljuti. Tako i oni što imadoše staklenike povrća i oni što imadoše farmu za uzgajanje živadi, mijenjaše raspoložnje kako vjetar puha. A Nurkići uvijek isti. Sa njihovijeh lica osmijeh i sunce nijesu silazili.

Jedni bogati komšije slavili sunet djeteta pa sav komšiluk pozvali. Kako koji komšije dolaziše, domaćin govori: „Bujrum, raskomotite se na veliki plišani ugao.” Ali, kad bračni par Nurkići dođoše, domaćin im reče: “Vas dvoje ne merete na ugao, među ‘vako uglađen narod. Vaše mjesto je u ćošku sobe, na podu kod ulaznije vrata.”

Nurkići bez riječi, i opet nasmijani, sjedoše tamo đe him je domaćin mjesto pokazao. Ne bi mojoj materi i mom ocu pravo kako se domaćin ponaša, ali ne mogodoše ništa rijet’, jerbo znaju da bi na njiha zahatorio.

Ubrzo Opština trebala praviti put kroz naše naselje, ali kako god razmjere, stara kuća, i ono malo zemlje oko nje, koja je pripadala siromašnoj porodici Nurkića smetala je. Upitaše iz Opštine Nurkiće hoće li dozvoliti da tu put prođe, da him kuću i zemlju isplate i pride stan da him dadnu .Nurkići rekoše :

“Put je svakom potreban, Putevi nas povezuju k'o lijepa ljudska riječ ljude. Bujrum, uzmite našu kuću i zemlju i dajte nam kakav bilo krov nad glavom. Mi ćemo biti sretni da učinimo hajr narodu, jer put je od velikog hajra svakome. Ne berite brigu o isplati. Nijesu nam potrebne pare, samo krov nad glavom.” Ali, Opština him, kako je po zakonu slijedilo, dade stan i veliku novčanu nadoknadu. Bi opet sijelo kod onog istog komšije. Posjedasmo mi opet na onaj skupocjeni, veliki i udobni plišani ugao.

“Vidi, vidi Nurkića!” Reče domaćin kuće i pokaza i njima rukom na ugao: “Bujrum, sjednite među ove insane đe je sada i vaše mjesto.” Ali Nurkići, smireno i mudro, samo svoje skupe kapute spustiše na ugao i opet sjedoše u ćošak sobe, na pod iza vrata rekavši : “Ti , domaćine, mjesto na uglu ustupaš samo našim skupim, kangarnim odijelima, a mi smo oni isti i naše mjesto je iza vrata, tamo gdje si nam ga odredio.” Eto, tu istinitu priču, kako vam rekoh, čula sam od rahmetli matere. Plaho mi se u sjećanje urezala. Zato sam i moju djecu učila da su skromnost i poštenje najveće bogatstvo. Kad imaš mir u duši, imat ćeš i osmijeh na licu”, tako mati završi svoju priču.

Neke komšinice uzdahnuše, neki komšije i komšinice se nasmijaše, a neko od njih reče: “Jest’ vala, za noć se more postat’ car, a more Bogme i prosjak!”

Otac je donio velika kartonska burad sa poklopcima i u njih su svi zajedno stavljali zrnevlje kukuruza, koje je na podu ličilo na veliko brdo. “Hoće se sutra Mujin mlin obradovati ovim buradima kukuruznog zrnevlja “, rekla je mati glasom u kom se moglo prepoznati njeno zadovoljstvo što se burad pune.

U bijelom šporetu “Smederevcu” zapucketao i zamirisao je kesten. Mati je iz pecare šporeta izvadila njenu veliku plavu tepsiju koju je, zbog veličine, zvala četrdesetka. U njoj je kesten još pucketao, iako je bio van šporeta .

“Pauza, dragi moji musafiri, hajte bujrum kestena.”

Brzo je i kahvu prigotovila. Nije ih stigla ni ponuditi kahvom, jedna komšinica je preduhitri: “Haman nas misliš do sabaha ovdje zadržati. Nismo još ni kesten počeli jesti, a ti hoćeš i kahvom da nas zaposliš. Dosta nam je samo kesten bio.”

“Dosta je samo kad’ udaraju”, reče njezin muž i dodade. “Dajder ti nama, kono, sve to među nas ovdje.”

Mati brižno reče: “Metnut’ ću ja kahvu i kesten na siniju, hajte ‘vamo na drugi dio sobe, ne merete tu kod oguljine kukuruza, prašina je.”

Nekoliko musafira uglas rekoše: “Aman, od prašine smo postali i u prašinu ćemo se i pretvorit’. Ne zahmeti se ti sa sinijom, ovde ti to nama donesi. Plaho smo mindere pod sobom zagrijali, jazuk se sad sa mjesta pomicati.”

Pijuckajući kahvu, jedna od komšinica reče: “Pa, pošto smo komljenje završili, da vam i ja ispričam priču koju je meni moja rahmetli mati ispričala.”

Koliko su se svi ušutili da se let muhe sobom mogao čuti. Baš se obradovaše da čuju priču koju komšinica započe:

“Bio jedan naš komšija Mahmut. Pričalo se da se plaho smrti boj'o. Pa, sanj'o je da je, tobe Jarrabi sa Bogom prič'o. Biva, pit'o ga: Bože kakvu si mi smrt odredio? Volio bih znati, jerbo plaho se brinem i bojim. A Bog mu odgovorio: Umrijet ćeš od pada sa drveta.

-Nemoj, Bože, od toga da umrem. More biti plaho ću se polomiti i u velikim mukama biti,biće teška smrt. Dobro, umrijet ćeš od ujeda zmije, neuzubillahi, rekao mu Bog. Promijeni mi, bojim se zmije više nego ičega, zavapio Mahmut . Onda ćeš umrijeti od davljenja vodom, utušit’ ćeš se u rijeci, rekne mu Bog .

Mahmut ,opet nezadovoljan propisanom mu sudbinom, reče:Bojim se vode. Nemoj, Bože, da u vodi završim.”

Bog , vidjevši da Mahmut uvijek se buni protiv svoje sudbine i ne poštuje Božiju riječ, donese konačnu odluku, te mu reče: “Umrijet’ ćeš od svetroga. Popet ćeš se na drvo, ispod kojeg je rijeka. Iz šupljine drveta izvući će se zmija, ujest će te, od bola ćeš pasti u rijeku i utušit ćeš se.”

I, zbiljam, Mahmut umrije od svetroga. Bezbeli je bio zaboravio na svoj, u snu razgovor sa Bogom. Kladio se sa drugovima da se, iako je u poodmaklim godinama života, more na vrh drveta popeti. Sa tog su drveta, nekada, dok je bio mlad skakali u rijeku koja je bila ispod drveta. Nije stigao ni na pola drveta, iz šupljine drveta izvuče se zmija, ujede ga i on padne u rijeku. Valovi rijeke zahuktaše jačinom kak'u nikad niko nije vidio.

Izvukoše ga mrtvog iz rijeke. Viđoše i trag zmijskog ujeda na njegovoj nozi. Helem, insan se ne smije na svoju sudbinu žaliti “, ispriča komšinica i zašuti se.

Ona i svi drugi dugo ne progovoriše.

“Jadan insan !” Napokon reče jedna komšinica.

“Sve je u Božijim rukama. Treba u životu biti častan i pošten i Boga moliti za lahku smrt“, rekla je moja mati .

Ja, zbunjena tom pričom, doviknula sam iz susjedne sobe:

“Što pričate o smrti, što ne pjevate i ne pričate nešto veselo?!”

“Pjevali smo dok smo bili tako djeca k'o ti. Nikakije briga nejmate. Kad prođu godine, pritisne te starost i sjećanje na mladost, a, bezbeli, i strah od smrti“, odgovori jedan od komšija.

“Niste vi stari, jer da jeste ne biste mogli ovoliki kukuruz noćas oljuštiti i iskomiti. Ova akcija pokazuje vašu snagu i zdravlje “, rekla sam da bi ih malo utješila.

“Bogme, dijete, ta ti je pametna”, rekao je otac i zamolio jednog od komšija da mu pomogne burad, napunjena kukuruzom, odnijet’ u podrum .

Iz moje četvrte knjige, naslovljenje

“Ni na nebu ni na zemlji”

Suada Suljić Sokolović

 

TAJNOVITI PROLAZ IZMEĐU OVOG I ONOG SVIJETA

Jesenji dan je brzo prolazio.

Sunčevi zraci su dobijali boju blijedila. Podsjećali su na naše iznošene haljine. Posljednji, blijedi zraci nestajali su između drvoreda. Visoke krošnje drveća meškoljile su se i tiho, gotovo nečujno, treperile lišćem obasjanim oskudnom svjetlošću. Na velikoj livadi između zatalasanih vrhova travki, poput hiljadu rasutih zlaćanih novčića, blistali su svici. Dok je sunce izmicalo, a noć se približavala, u sumraku koji pretvara svjetlost u sjaj, moje selo je blistalo i zračilo čarobnom ljepotom. Na pola puta od svjetla do mraka, selo je postajalo dio čarolije koju je riječima teško opisati. Kroz sumrak je svjetlucala sjajna griva našeg Zekana.

Ubrzo se čuo bratov krupni glas :”Eha-a, Zekane!”

Zekan je stao i lupio desnom kopitom o tlo, kao da potvrđuje da je shvatio komandu .

Čim su otac, djed i njegov ahbab u konjska kola potovarili korpe, kante i sepete napunjene šljivama, brat Zekanu naredi da krene :

“Zekane, haj’ hija-a-a!” Krenuše u pravcu kuće, a i mi, djeca, napustismo našu veliku njivu Šljivik u kojoj je bilo najviše stabala šljive po kojima je i dobila ime. Svake godine šljive su obilato rađale.

Mati nas je dočekala sa bogatom večerom, a poslije večere pripremila je kahvu za oca, djeda i njegovog ahbaba. Otac je izašao na avliju. U međuvremenu, djed i njegov ahbab su razvezli priču koju sam pažljivo slušala.

“Jesi li ti, komšija, čuo za tajnoviti prolaz između ovog i onog svijeta?” Upitao je djeda njegov ahbab.

“Čuj to, nijesam ?!” Kazao je djed.

“Nedaleko od sela u kojem sam rođen i odrastao, bio je napušteni, začarani tunel. Zvali su ga “Tunel smrti. Jedni su pričali da je tu postojao od vajkada, a drugi, opet, vjerovali da ga je Austrougarska izgradila. Sa jedne strane bio je otvoren, a na izlaz su mu se naslonile stijene koje su se, prilikom poplava i klizišta spuštale sve niže i baš su svoju kamenu glavu spustile na “Tunel smrti”. “Ostao je samo mali otvor da se insan može provući …”

Dok je pričao, kimao je glavom i odhukivao.

Djed upita: “A-a, jera su ga tako zvali?”

Komšija reče da malo bude saburli, k'o biva sve će mu se kazati, te je nastavio zanimljivu i nesvakidašnju besjedu:

‘Ko se god nadvirio ili, ne daj Bože, ušao u taj tunel, namah bi ga smrtonosna nesreća poklopila. Nije mu bilo spasa. Jok! I-hi-hii, progut'o je taj tunel života više nego ona plahovita rijeka što je kroz moje selo tekla.”

Zašutio je dok je mati spuštala kahvu pred njih, a onda bi malo pihno vreli napitak iz fildžana, da bi nastavio misterioznu priču.

“Moj dajdžić plaho lijepu nevjestu privede iz susjednog sela. Lijepo joj kaz'o da se ne šali da bi išla u taj tunel. Al’ žensko, šejtan. Pošla na rijeku veš da pere, pa prvo ode te “turi nos” u tunel. Biva, da vidi šta to u njemu čudno ima. Djeca, koja su u blizini napasala krave, namah dotrče do kuće mog dajdžića. Rekoše mu da su njegovu izabranicu vidjeli da je ušla u tunel, a nisu vidjeli da li je i izašla iz njega. Namah on potrči do tunela. Bez razmišljanja uđe u mračni otvor gdje nađe njenu maramicu, a nju ne opazi. Odtrči do rijeke, kad ono, ima šta vidjeti: Njegova voljena izabranica pala sa mosta u rijeku. Valovi je đah izbace na površinu, đah sakriju pod vodu. Skoči on da joj pomogne, ali naka bujica naleti i oboje ih nadjača. Nestadoše u mutnoj vodi. Ne živješe u braku ni dvije hefte. Završiše u rijeci, to jeste: “Tunel smrti hin proguta.”

Babo se sa avlije vratio u kuću. Sjeo je do djeda kako bi popio kahvu koja ga je čekala u fildžanu. Djed sačeka da otac pihne slatki napitak koji se počeo hladiti, da bi potom kazao dobroćudnom starini: “Bogme, žalosno, baš him ne bi sudbina da svoj evlad zapamte, a ni da se nažive.”

“Pa nijesu za taj tunel džaba govorili da je tajnoviti prolaz između ovog i onog svijeta”, kazao je komšija i htjede nastaviti priču, ali babo ga prekide upitavši: “O čemu to vi eglenišete? Deder, da i ja čujem!”

“Bogme, imate šta i čuti. Baš hoću da vam ispričam još neke događaje vezane za taj tunel …”, dodao je dedov ahbab.

“Ahbabu moj, pričaj, slušamo te”, kazao je djed uprtih očiju u njega.

On se malo usturi na sećiji, zamisli se, kao da traži neke slike u svojoj glavi, a potom poče muhabetiti:

“Naša djeca su je voljela kao rođenu majku dok su je naše žene, majke njihove, potajno mrzile. A svi mi, bili smo zaljubljeni u prelijepu seosku učiteljicu Ajšu, a bili smo i zabrinuti za njenu sudbinu.”

Kao da čita iz bezbroj puta pročitane knjige, djedov ahbab je tim riječima započeo neobičnu priču o nesretnoj ljubavi. Prisjećao se događaja koji su se nekada davno odigrali. Tražeći uvijek smisao u svemu što ga okružuje, uzalud je sada tražio nešto što bi mu pomoglo da protumači i zaboravi slike iz prošlosti koje mu ne daju mira.

“I, tako”, nastavi komšija muhabet kojeg prvi put slušaju uši oca i djeda, “dođe ta učiteljica iz velikog grada na privremenu službu u naše selo. Rastom visoka, prodornih plavih očiju i do pola leđa duge, plave kose bila je nalik na šumske vile o kojima smo čitali u bajkama. Živjela je u kući na kraju sela. Namah po završetku visoke škole, kazivala je, čekalo ju je uhljebljenje u Doboju, ali nju neki šejtan tjer'o da spakuje kofere i ostavivši u čudu i brizi roditelje, dođe u naše selo i useli se u trošni kućerak svoje daljnje rođake, starice Ajke.

Već vam kazah da niko ne bijaše ravnodušan pred pojavom mlade, zanosne, a uz to još i neudate učiteljice. I-i, kao što to obično biva kod svake djevojke na dobrom glasu, i ona poče da privlači poglede i pažnju seoskih momaka, a zatim udvarača, prosaca, kao i raznojakih mangupa i dangubnika. Ali, činilo se da ona za sva ta njihova silna obećanja i ponude uopšte nije marila. Sve svoje slobodne trenutke koristila je uživajući u prirodi ili čitajući neku od knjiga iz gomile koju je donijela sa sobom.”

„Ahbabu, jel’ ti pričaš o seoskoj učiteljici ili tunelu za koji kažeš da je bio tajnoviti prolaz između ovog i onog svijeta?” Prekide ga djed.

“Bezbeli o tunelu, hama redom kazujem“, kao da se malo ljutnu starina, pihnu kahvu iz fildžana te nastavi muhabet: “Učiteljica Ajša bi ponekad sa staricom Ajkom išla u šetnje šumom ,a nekada bi dječurlija dolazila u njenu bašču i brala cvijeće, a ona bi im dopuštala da joj češljaju kosu i vezuju pletenice. Od nekog zadovoljsva bi zatreptala dugim trepuškama poput gorske vile. Djevojčice bi je sa oduševljenjem gledale.

Jednoga dana vidjeli su je kako u društvu prolazi sokakom, sva ozarena avgustovskim suncem, nasmijana i odvažna. U crvenoj dugoj haljini i bijelom slamnatom šeširu, držala je za ruku jednog mladića, koji je bio iz susjednog sela. Vijest o zaljubjenom paru, odjeknula je selom. Svi bijasmo iznenađni, znajući dobro da je izbirljiva, a i govorila je da ima želju da živi mirnim, povučenim životom.”

“I-i, šta bi dalje? Oženiše li se ?” Upita babo.

Starina podiže obrvu, uzdahnu, pa nastavi muhabet: “Eh, ne miješaju se zejtin i voda. Učiteljicin momak, po imenu Ahmet, bješe tih, pošten i vrijedan, napaćena duša iz siromašne zanatlijske porodice. Ali, baš to njegovo skromno porijeklo bilo je trn u oku učiteljicine rodice. Govorila je da za njenu učevnu rođaku, gospođicu iz grada, nije nadničar i golja poput Ahmeta i činila je sve da to dvoje mladih zavadi i zauvijek rastavi. Zbog staričinog poganog jezika, toj ljubavnoj vezi ne bi suđeno da potraje dugo. Raziđoše se u miru, ali ubrzo Ahmet se načisto promijeni. Zapusti svoj izgled. Poče da obilazi birtije, a njegova nesuđena izabranica izgubi onaj pređašnji sjaj u očima, Glas je puštala samo na radnom mjestu, u školi, a čim bi učionicu napustila riječ više iz njenih usta nije izlazila. Poče se starica, ta njena daljnja rođaka, žaliti kako njeno djevojče “zanijemi “, kako propada od tuge zbog raskida sa momkom.”

Djed i babo više nisu ni pomišljali da pripitkuju starinu. Pretvoreni u uho, pustili su ga da ispriča priču do kraja .

“Po selu se pronese glas da je učiteljica napustila posao i da će se vratiti u svoj grad. Krenem do njezinog kućerka da joj zaželim sretan put. Bilo je to nekako pred akšam, Bi mi ostalo još par koraka do njene kuće, kad, vidim, u susret mi dolazi lijepa učitaljica. U ruci joj onaj isti kofer koji je imala pri dolasku u naše selo. Onomad, kad je dolazila, taj kofer bi mi drag, a kad viđoh da ga opet nosi, nešto mi k'o struja tijelom prođe. Noge mi počeše klecati. Bi mi žao da naša “vila” ode iz sela. A ona se obradova što me viđe. Zamoli me da odem Ahmetu haber prenijeti. Gledala me onim prodornim pogledom dok je govorila: Susjedu, molim te da javiš Ahmetu da odlazim. Ako želi doći da se posljednji put pozdravimo,neka dođe na željezničku stanicu blizu “Tunela smrti”. Rekoh joj da ću haber namah prenijeti. I jesam. Čim Ahmetu kazah, on k'o mahnit izleti iz kuće i krenu u pravcu stanice. A mene neki vrag nagovori da ga pratim, te pohitim za njim. Haman sam i ja, gotovo koliko i on, iako sam bio oženjen, Bog da mi oprosti, bio zaljubljen u učiteljicu. Samo, nikada to ne bih njoj niti bilo kome kazao. Znale su to samo moje noge koje su me hitro nosile, pa mi Ahmet ne možede izmaći iz vida.

Skriven, iza gustog šiblja, gledah njih dvoje na stanici kako stoje jedno uz drugo obasjani mjesečinom. Ona je tiho plakala, dok ju je on milovao po kosi. Nešto joj je šaputao na uho. Izvadila je iz kofera olovku i papir na koji je nešto napisala i dala mu. Stavio je taj papirić u unutrašnji džep svoje smeđe jakne. Pomislio sam da mu daje njenu adresu iz grada. Miješala mi se radost i tuga. Bi mi krivo što će on, možda, ići kod nje u grad, a ja je više neću susretati, a, opet, bi mi drago pri pomisli da će joj se, možda, vratiti sjaj očima.

Upratio ju je u voz i dugo, dugo joj mahao. Kada je voz krenuo iz stanice, Ahmet se udarao rukama u glavu, a ja sam ga iz prikrajka posmatrao. Odatle sam ga pratio, misleći da će otići u birtiju, ali on se uputi prema “Tunelu smrti”. Ja, poistiha, za njim sve do blizu tunela. K'o da ga sad gledam, korak po korak ulazi u sablasni tunel, sve dok ga tmina i tišina nijesu sakrile od mog pogleda. Ja se, Bogme, uplašio a i premorio hodajući za njim. Sjednem podalje od tunela da odahnem. Nadao sam se da će on izaći iz tunela. Ali, kad prođe pola sahata, vidim da je vrag odnio šalu. Požurim u selo da potražim pomoć jerbo nijesam smio sam ni nadviriti u tunel. U selu bješe neka igranka te ja kazah mladićima, Ahmetovim ahbabima, šta sam vidio. Desetak momaka krenuše, a ja opet za njima. Na pola puta zaustavi nas komšija iz susjednog sela. Bio je električar po zanimanju i baš je u našemu selu taj dan uvodio struju u novosagrađenu kuću. Po završenom poslu zasjeo sa domaćinom, pa ga i noć tako zatekla u našem selu. Veli nam :

“Ako ste pošli na stanicu, vozovi ne rade. Ima smrtni slučaj!”

“Kakav smrtni slučaj?”Upitam ja, pogledam ga i kažem: “Prije dva sahata vozovi su prolazili.”

“More biti, a sada, Bogme, sve zablokirano. Mladić legao na šine i voz ga pregazio!” Reče nam.

Djed i babo kao da nisu disali. Širom otvorenih očiju i usta gledali su našeg dobroćudnog komšiju koji je promuklim glasom nastavio govoriti: “Tako, madići, umjesto prema tunelu, krenuše na željezničku stanicu. Milicija sve nakim žutim trakama zagradila. Ne dadoše nam blizu prići, ali rekoše: „Ahmet je pregažen.“

Nijesam noćima i noćima mogao spavati. Kako ga ne zovnuh kad je bio pri ulazu u tunel. Kako ga ne odvratih od namjere da prođe kroz tajanstvni prolaz između ovog i onog svijeta. Trebao je još dugo ostati na ovom svijetu .”

“Ne bi ti tu ništa mogao promijeniti. Belćem da je takva sudbina”, kazaše otac i djed u jedan glas.

Starini potekoše suze.

Brisao ih je drhtavom rukom i šaputao: “Kažem vam, ko je u onaj vakat prošao kroz taj tunel, bio je to samo prolaz sa ovoga do onoga svijeta.”

Ostalo je nepoznato da li je učiteljica čula za nesretni slučaj svog nesuđenog izabranika. Ne zna se da li je zavoljela drugog mladića ili je, možda, dolazila i obilazila Ahmetov mezar.

Ko zna, možda je i nju, u međuvremenu, progutao ‘Tunel Smrti’.

Možda.

Iz moje knige “Čovjek koji je izgubio identitet “

Suada Suljić Sokolović

Podijelite sa prijateljima