Suada Suljić Sokolović//www.bosliterni.ba
KOMLJENJE KUKURUZA
Na sred velike sobe bila je ogromna gomila neoljuštenog kukuruza. Komšije i komšinice su posjedali oko te gomile, na mindere i šilteta koja su bila predviđena za takve prilike, da se sjedne kako bi se kukuruzu bilo bliže. Ubrzo, u njihovim jakim, radničkim rukama zašuštaše isušene lisnate haljine kukuruznog tijela.
”Da smo, Bogdom, mještani sela složni u svemu k'o u ovom organizovanju da pomažemo jedni drugima u sijanju i berbi povrća, u komljenju kukuruza i u kupljenju sijena “, reče jedan od komšija.
“Pa, mi koji smo evo ovaj akšam ovdje skupa, najbliži smo komšije, pomažemo se i složni smo u svemu. Ali, selo je veliko, ima puno mještana. Mi smo samo jedna šakica među svima. Bezbeli da se svi ne slažu. Kad sam jednom na sastanku mjesne zajednice predložio da dadnemo samodoprinos da nam se asfalt pravi, niko ni mukajet da me podrži. Ispado’ ja budala!” Rekao je otac.
“Eh, neće oni asfalt, jerbo ako im ukinu makadam kao da su im ukinuli titulu seljaka. Seljak ti je se srodio sa makadamom, on se na makadamu ogleda, a makadam ne mere bez seljačke noge, reče jedan od komšija.
“Jes vala, ako im se makadam “obuče” u asfalt, more bit će pomislit’ da su i oni postali građani. Nećemo umjet više ni eglenisat’ s njima”, kazao je podrugljivo jedan od komšija.
Mati se nije složila s njihovim izjavama. Reče:
“Ko je bio insan na makadamu, bit će i na asfaltu”, da bi potom kazala i ovo: E, baš mi naumpade jedna, istinita priča koju mi je moja rahmetli mati pričala.”
‘Deder, da čujemo!” Rekoše musafiri uglas, a mati, vidjevši njihove uprte poglede u pravcu nje, shvati njihovo interesovanje za priču koju im je nagovijestila, te odmah poče kazivanje :
“Komšije naši, za vrijeme stare Jugoslavije, imali neki svoje pekare, neki dućane tekstila, neki staklenike povrća, neki farme za uzgajanje živadi. Samo jedan bračni par, neki Nurkići, bili plaho siromašni. Loše su se i oblačili. Moglo se na njima vidjeti i zakrpe na pantolama, košuljama i dimijama. Ali, uvijek su bili čisti, vedri, nasmijani, pozitivni, zadovoljni i prijateljski naklonjeni. Ovi što imadoše svoje dućane, više puta znadoše biti ljuti. Kad hin putem sretneš i nazoveš him merhaba, ako ti na pozdrav ne uzvrate, znaj da him pos'o dobro ne ide. Ovim što imadoše dućane nikad dosta para. Jel’ malo mušterija danas trgovalo kod njiha, namah bi bili ljuti. Tako i oni što imadoše staklenike povrća i oni što imadoše farmu za uzgajanje živadi, mijenjaše raspoložnje kako vjetar puha. A Nurkići uvijek isti. Sa njihovijeh lica osmijeh i sunce nijesu silazili.
Jedni bogati komšije slavili sunet djeteta pa sav komšiluk pozvali. Kako koji komšije dolaziše, domaćin govori: „Bujrum, raskomotite se na veliki plišani ugao.” Ali, kad bračni par Nurkići dođoše, domaćin im reče: “Vas dvoje ne merete na ugao, među ‘vako uglađen narod. Vaše mjesto je u ćošku sobe, na podu kod ulaznije vrata.”
Nurkići bez riječi, i opet nasmijani, sjedoše tamo đe him je domaćin mjesto pokazao. Ne bi mojoj materi i mom ocu pravo kako se domaćin ponaša, ali ne mogodoše ništa rijet’, jerbo znaju da bi na njiha zahatorio.
Ubrzo Opština trebala praviti put kroz naše naselje, ali kako god razmjere, stara kuća, i ono malo zemlje oko nje, koja je pripadala siromašnoj porodici Nurkića smetala je. Upitaše iz Opštine Nurkiće hoće li dozvoliti da tu put prođe, da him kuću i zemlju isplate i pride stan da him dadnu .Nurkići rekoše :
“Put je svakom potreban, Putevi nas povezuju k'o lijepa ljudska riječ ljude. Bujrum, uzmite našu kuću i zemlju i dajte nam kakav bilo krov nad glavom. Mi ćemo biti sretni da učinimo hajr narodu, jer put je od velikog hajra svakome. Ne berite brigu o isplati. Nijesu nam potrebne pare, samo krov nad glavom.” Ali, Opština him, kako je po zakonu slijedilo, dade stan i veliku novčanu nadoknadu. Bi opet sijelo kod onog istog komšije. Posjedasmo mi opet na onaj skupocjeni, veliki i udobni plišani ugao.
“Vidi, vidi Nurkića!” Reče domaćin kuće i pokaza i njima rukom na ugao: “Bujrum, sjednite među ove insane đe je sada i vaše mjesto.” Ali Nurkići, smireno i mudro, samo svoje skupe kapute spustiše na ugao i opet sjedoše u ćošak sobe, na pod iza vrata rekavši : “Ti , domaćine, mjesto na uglu ustupaš samo našim skupim, kangarnim odijelima, a mi smo oni isti i naše mjesto je iza vrata, tamo gdje si nam ga odredio.” Eto, tu istinitu priču, kako vam rekoh, čula sam od rahmetli matere. Plaho mi se u sjećanje urezala. Zato sam i moju djecu učila da su skromnost i poštenje najveće bogatstvo. Kad imaš mir u duši, imat ćeš i osmijeh na licu”, tako mati završi svoju priču.
Neke komšinice uzdahnuše, neki komšije i komšinice se nasmijaše, a neko od njih reče: “Jest’ vala, za noć se more postat’ car, a more Bogme i prosjak!”
Otac je donio velika kartonska burad sa poklopcima i u njih su svi zajedno stavljali zrnevlje kukuruza, koje je na podu ličilo na veliko brdo. “Hoće se sutra Mujin mlin obradovati ovim buradima kukuruznog zrnevlja “, rekla je mati glasom u kom se moglo prepoznati njeno zadovoljstvo što se burad pune.
U bijelom šporetu “Smederevcu” zapucketao i zamirisao je kesten. Mati je iz pecare šporeta izvadila njenu veliku plavu tepsiju koju je, zbog veličine, zvala četrdesetka. U njoj je kesten još pucketao, iako je bio van šporeta .
“Pauza, dragi moji musafiri, hajte bujrum kestena.”
Brzo je i kahvu prigotovila. Nije ih stigla ni ponuditi kahvom, jedna komšinica je preduhitri: “Haman nas misliš do sabaha ovdje zadržati. Nismo još ni kesten počeli jesti, a ti hoćeš i kahvom da nas zaposliš. Dosta nam je samo kesten bio.”
“Dosta je samo kad’ udaraju”, reče njezin muž i dodade. “Dajder ti nama, kono, sve to među nas ovdje.”
Mati brižno reče: “Metnut’ ću ja kahvu i kesten na siniju, hajte ‘vamo na drugi dio sobe, ne merete tu kod oguljine kukuruza, prašina je.”
Nekoliko musafira uglas rekoše: “Aman, od prašine smo postali i u prašinu ćemo se i pretvorit’. Ne zahmeti se ti sa sinijom, ovde ti to nama donesi. Plaho smo mindere pod sobom zagrijali, jazuk se sad sa mjesta pomicati.”
Pijuckajući kahvu, jedna od komšinica reče: “Pa, pošto smo komljenje završili, da vam i ja ispričam priču koju je meni moja rahmetli mati ispričala.”
Koliko su se svi ušutili da se let muhe sobom mogao čuti. Baš se obradovaše da čuju priču koju komšinica započe:
“Bio jedan naš komšija Mahmut. Pričalo se da se plaho smrti boj'o. Pa, sanj'o je da je, tobe Jarrabi sa Bogom prič'o. Biva, pit'o ga: Bože kakvu si mi smrt odredio? Volio bih znati, jerbo plaho se brinem i bojim. A Bog mu odgovorio: Umrijet ćeš od pada sa drveta.
-Nemoj, Bože, od toga da umrem. More biti plaho ću se polomiti i u velikim mukama biti,biće teška smrt. Dobro, umrijet ćeš od ujeda zmije, neuzubillahi, rekao mu Bog. Promijeni mi, bojim se zmije više nego ičega, zavapio Mahmut . Onda ćeš umrijeti od davljenja vodom, utušit’ ćeš se u rijeci, rekne mu Bog .
Mahmut ,opet nezadovoljan propisanom mu sudbinom, reče:Bojim se vode. Nemoj, Bože, da u vodi završim.”
Bog , vidjevši da Mahmut uvijek se buni protiv svoje sudbine i ne poštuje Božiju riječ, donese konačnu odluku, te mu reče: “Umrijet’ ćeš od svetroga. Popet ćeš se na drvo, ispod kojeg je rijeka. Iz šupljine drveta izvući će se zmija, ujest će te, od bola ćeš pasti u rijeku i utušit ćeš se.”
I, zbiljam, Mahmut umrije od svetroga. Bezbeli je bio zaboravio na svoj, u snu razgovor sa Bogom. Kladio se sa drugovima da se, iako je u poodmaklim godinama života, more na vrh drveta popeti. Sa tog su drveta, nekada, dok je bio mlad skakali u rijeku koja je bila ispod drveta. Nije stigao ni na pola drveta, iz šupljine drveta izvuče se zmija, ujede ga i on padne u rijeku. Valovi rijeke zahuktaše jačinom kak'u nikad niko nije vidio.
Izvukoše ga mrtvog iz rijeke. Viđoše i trag zmijskog ujeda na njegovoj nozi. Helem, insan se ne smije na svoju sudbinu žaliti “, ispriča komšinica i zašuti se.
Ona i svi drugi dugo ne progovoriše.
“Jadan insan !” Napokon reče jedna komšinica.
“Sve je u Božijim rukama. Treba u životu biti častan i pošten i Boga moliti za lahku smrt“, rekla je moja mati .
Ja, zbunjena tom pričom, doviknula sam iz susjedne sobe:
“Što pričate o smrti, što ne pjevate i ne pričate nešto veselo?!”
“Pjevali smo dok smo bili tako djeca k'o ti. Nikakije briga nejmate. Kad prođu godine, pritisne te starost i sjećanje na mladost, a, bezbeli, i strah od smrti“, odgovori jedan od komšija.
“Niste vi stari, jer da jeste ne biste mogli ovoliki kukuruz noćas oljuštiti i iskomiti. Ova akcija pokazuje vašu snagu i zdravlje “, rekla sam da bi ih malo utješila.
“Bogme, dijete, ta ti je pametna”, rekao je otac i zamolio jednog od komšija da mu pomogne burad, napunjena kukuruzom, odnijet’ u podrum .
Iz moje četvrte knjige, naslovljenje
“Ni na nebu ni na zemlji”
Suada Suljić Sokolović