Donačelnik Općine Novi Grad Sarajevo Tajib Delalić
Saopćenje Press službe Općine Novi Grad Sarajevo
Veče poezije i sevdaha otvorila „Novogradske dane 2016“
Datum: 25.05.2016.
Programom pod nazivom „Veče poezije i sevdaha“, u izvođenju članova Udruženja bosanskih umjetnika koji je održan u multimedijalnoj sali Općine Novi Grad, sinoć je otvorena 20. tradicionalna manifestacija „Novogradski dani 2016“.
Ljubitelji pisane riječi i sevdalinke imali su priliku uživati u cjelovečernjem druženju sa poznatim pjesnicima i estradnim umjetnicima – interpretatorima sevdalinke.
Manifestaciju je otvorio pomoćnik načelnika Općine Novi Grad Sarajevo za obrazovanje, kulturu i sport Tajib Delalić, koji je prisutnima poželio dobrodošlicu na otvaranje 20. tradicionalne manifestacije Novogradski dani 2016. Ovom prilikom Delalić je uputio poziv građanima da posjete i druge kulturne i sportske sadržaje koji će se održati u okviru ovogodišnjih Novogradskih dana, ističući da je ulaz za sve manifestacije slobodan.
Također je najavio i koncert Harija Varešanovića, koji će se održati u četvrtak, 26. maja u Centru „Safet Zajko“ u 20 sati.
Veče poezije i sevdaha počelo je uvodnim obraćanjem moderatora Idriza Hodžića, koji je kazao da u proteklih 19 godina, od kada traje kulturno-sportska manifestacija „Novogradski dani“ nikada nije izveden program ovakvog sadržaja – spoj poezije i sevdaha istovremeno.
Program je započeo stihovima iz pjesničkih zbirki koje su čitali Mustafa Smajlović, Hava Sakić, Marina Brkić, Milorad Kostić, Mehmedin Nezirović, Šeća Sejfić Jusupović, Almira Zukobašić – Mraković i Faris Šačić.
U drugom dijelu programa ljubitelji sevdalinke uživali su u interpretacijama Bahrije Hadžialić, Vesne Hadžić, Zanina Berbića, Emine Porča, Aldiane Dizdarević, Rahime Halimanović i drugih, uz pratnju orkestra pod rukovodstvom Abaska Bijedića.
Izvedbama sevdalinki kao što su: „Kiša bi pala“, „Nema ljepše cure“, „Star se Ćurčić oženio“, „Lijepa Emina“ i druge, prisutni su se prisjetili starogradskih pjesama.
U dijelu večeri posvećenom sevdahu stihove sevdalinki čitali su Idriz Hodžić, Nisveta Skejović i Mehmedin Nezirović, članovi Udruženja bosanskih umjetnika.
U programu su nastupili poznati solisti radio TV BiH i mladi izvođači sevdaha uz prigodnu priču o nastanku starih bosanskih pjesama.
PRES SLUŽBA OPĆINE
XX TRADICIONALNA KULTURNO-SPORTSKA MANIFESTACIJA
„NOVOGRADSKI DANI 2016.“
PROJEKAT: VEČE POEZIJE I SEVDAHA
U organizaciji Udruženje bosanskih umjetnika
Moderatori: Idriz HODŽIĆ i Vesna HADŽIĆ
SARAJEVO, 24. 5. 2016. GODINE U 20:00
PJESNICI SU IZNOSILI SVOJE STIHOVE
MUSTAFA SMAJLOVIĆ:
KAD BI OPET BILO, GLUHO BILO
(Moj odgovor dragim prijateljima
koji brinu za moju sigurnost u Bosni)
Prijatelju,
ti nisi pušio duhan
od suhog lista podbjela,
srk’o kahvu od prženog
zrna ječma i leće
uz slabu svjetlost
uljarice i svjeće.
Prijatelju,
ti nisi kušao ratna jela:
“Ćevapčići bez mesa”,
“Pomfrit bez krompira”,
Pita “sirnica” bez sira.
Prijatelju,
ti nisi na jelovniku
imao salate
od listova radića i”kise”,
slasno je
i nepouljeno brate.
Prijatelju,
glad boli!
Od ništa spravljali
se ručak i večera,
znaš li da može biti
slano bez soli
slatko bez šećera?
Prijatelju,
da si mi živ i sretan!
Bi u poganom ratu
što Sidran “spjeva”
bezvodica,
bezdrvica,
bestrujica,
i da opet bude,
gluho bilo,
ne bih iz Bosne,
iz Saraj’va
ni za sva blaga
ovog svijeta.
HAVA SAKIĆ:
PONOVO BOSNOM
Na put jutros rano krenuh
da obiđem svoju Bosnu,
Ivan pređoh, u Konjic skrenuh
i zagazih u travu rosnu.
Dalje idem srce lupa
i udara gromko, jako,
Neretva i ja skupa
do Mostara valom tako.
Na Starome mostu stadoh
uzmem malo čistog zraka,
pa u Stocu još pristadoh
Mili Bože, tu meraka.
Akšam pade, brže – bolje
ja abdestih bijelo lice,
pa niz Popovo polje
sa uzdahom Trebišnjice.
Desno – lijevo, samo stijene
nigdje žive duše nema,
do jacije u Trebinje
dođoh posve premorena.
Tu prenoćih, pa sabahom
do Neuma perom pođoh,
kroz Livanjsko polje ravno
čak do Krupe riječju dođoh.
Od umora mi bješe muka
al’ k'o magnet vuče Prijedor,
sebi zove Banjaluka
a južnije osta Prozor.
Plovih valom niz Vrbas
na ručak u Mrkonjić Grad,
sa Plive u Jajce, na gas
i spustih se u Bugojno tad’.
Visočije gore, Vlašić planina
i Stari Travnik sebi me vuku,
iz Zenice gledah, živa istina
kako Maglaj, pruža mi ruku.
Od Doboja do “grada soli”
rijeka Spreča mene prati,
u Posavini, Brčko moli –
da i kod njeg’ musafir svrati.
Bijeljina, u Semberiji osta
Šamac kod Save me čeka –
da primi me k'o gosta
al’ siđoh do Vlasenice, neka.
U Potočare srcem svratim
da proučim bar, Fatihu,
kol'ko u duši svojoj patim
ostavim trag u nekom stihu.
Huči Drina, kamen melje
a ja kući svojoj hitim,
jer i nemam veće želje –
da sve boli u stih skitim.
Kroz Višegrad i Foču krenem
pa izmeđ’ Jahorine i Treskavice,
na Vidikovcu se zaokrenem
i odem na ćevape i pljeskavice.
Tu odahnem. Ah, miline –
jer čaršijske su lijepe noći,
kad’ u meni želja sine
na put ću ja opet poći.
(Iz nove zbirke “Tragom sudbine”, 9. str.)
MARINA BRKIĆ:
Miris žene
Žena, žena.
Šta je miris žene?
Može se roman napisati.
Galerija žena,
paleta, spektar mirisa.
Nije važno šta rade,
bitno je
da osjetimo miris.
Odakle početi,
kako završiti.
Kod pastirice osjetiš
miris ovaca,
vune i mlijeka,
iz duže joj
klepet zvončića
odzvanja.
Kod peškaruše vonja
miris riba,
rakova i školjki.
Žestok je,
ali nije odbojan.
Čobanice i peskaruše
mirišu na poštenje, na trud i rad.
Domaćica, kuharica upija
mirise hrane,
razna isparenja,
svojski zagrabila,
trudi se
da sve uspije
na vrijeme,
da ne zagori ništa.
Kinđuruše,
samo sebe gledaju
i timare se,
ugušiše svojim
isparenjima.
Šupljoglave guske
žele da opčine
sve oko sebe.
Pohlepnice,
takozvane hajkobe
čudo prirode,
grabe sve pred sobom,
fokusirane na svoje ciljeve,
nije bitno kako mirišu.
Prostitutke, razvratnice,
perverzne glumice,
koriste neke mazalice,
imaju mladost i umijeće.
Mirišu na novac.
Bezličnice, bezveznjakuše
svakako mirišu.
Upravo okupane,
mirišu na gel ili sapun,
na spletke i tračeve.
Prljavuše su
posebna vrsta prikrivena.
Kada dođu kući
sa kišovite blatnjave ulice
peru noge u sudoperu,
skupa sa uprskanim
hulahopkama.
To sve obrišu
kuhinjskom krpom.
Otpušu prašinu,
sve ćuškaju pod tepih,
zamlate klozet,
nikad ne peru ruke.
Užas od nemara i lijenosti.
A kad se dobro nasprejaju,
one varkom mirišu.
Poseban problem su ludače.
Uvijek bjesne
na sve i svakoga,
deru se, histerišu,
tuku kišobranom,
zamaraju sve oko sebe.
Ne treba im
tražiti miris,
treba bježati što dalje.
Policajke imaju nekoliko života,
vječno na oprezu,
razapete između
teškog posla i porodice.
Mirišu na opasnost.
Svete žene
mirišu na čistotu,
kao vile gorske,
Rusalke nježne,
kad hodaju lebde,
kao da ne dotiču tlo,
one za ukras služe.
Idealne žene
mirišu na situaciju.
Na ulici dame,
u kuhinji umjetnice,
u krevetu ljubavnice.
Taj sklop, skup mirisa
je najljepši,
ali rijetko ko ga osjeti.
A prave žene
naše su, prosječne,
iskrene, čista tijela i duše,
obasjavaju aurom
što je nose sa sobom.
A to rijetko ko prepozna.
Treba usmjeriti čula,
pronaći je, nanjušiti,
najbolje spoznati,
najbolje (se) spariti.
Bitan je spoj tijela
sa mirisima bića.
I šta je zapravo
miris žene.
To je sve
stvar doživljaja.
ALMIRA ZUKOBAŠIĆ MRAKOVIĆ
Prekasno
Znam srešćemo se opet mi
u mirisu behara, u ljetnom
popodnevnom zalasku sunca,
možda u pastelnim bojama jeseni
ili u hladno zimsko popodne,
znam, desiće se to, srešćemo se.
Pogledaćemo se krišom,
zadrhtati cijelim tijelom,
istovremeno oboriti pogled,
opet ga vratiti,
prepoznavati crte lica na kojem su
već godine počele ocrtavati svoj vitraž.
Možda ćemo se osmjehnuti,
a možda ćemo se samo mimoići,
ubjedjujući sebe da nam se pričinilo:
” Ne, ono nije on, ali liči”!?
“Ma ne, nije ono ona, ali puno liči”!?
I poćićemo tada…
Kao i prije mnogo godina
u suprotnim pravcima,
pomalo tromim koracima,
vjerovatno oboje u svoje nikuda.
A kada bude osvanuo novi dan
poćićemo oboje istim stazama,
u nadi da se sretnemo, pogledamo,
pa da nam se samo i pričini.
Da… Da… Znam srešćemo se mi.
Sigurno u zimu, to je naše vrijeme,
kada je sve bijelo, čisto, čarobno,
baš kao nekada…
Kada na milione pahuljica započne
svoj posljednji plesni ritual ka’ zemlji…
Da, baš tada, znam, mi ćemo se sresti.
MILORAD KOSTIĆ:
S A R A J K A
Sarajko priđi, bez straha i srama, u vječno boravište ljubavi
Tamo gdje snjegovi padaju lijenji, na tramvajskom stajalištu Stup
U predgrađu miluju ti kose; ledeni vjetar i zimski huk
Sarajko priđi, bez straha i srama, u vječno boravište ljubavi
Bacila si romansu, niz Miljacku i očajno tražiš mir
U plitkoj rijeci, gdje riba nema, ni mjesta za duboki vir
Sarajko priđi, osmjehni se sjetno i sjeti se ljubavi vječne
Tamo gdje padaju ledene kiše, vjetrovi huče u beskraj čedno
Tamo gdje plaču krvave ceste, zavejane u bijeli snijeg
Tamo gdje ratovi kresnu, pa stanu i udare kao teg
Sarajko stani, svjesna i hrabra, kad ponoć prekriva dan
Dok prohladni led, ocrtava put, za jutarnji osvit ran
MEHMEDIN NEZIROVIĆ:
IZMEĐU DANAS I SUTRA
Zatvorenim očima gledam
Mrak dnevni da prespavam
U tamne dane i svijetle noći
Lebdeći tražim misli koje traju
Da održe me budnim predugo
Kalemim svaki problem
Na prethodni dan
Trudeći se da spavam
Provedem budan cijelu noć
Misli teku, a vrijeme stoji
Nisam ništa riješio juče
Izgleda neću moći ni danas
Problemi se nižu od danas do sutra
Milion manje, jedan više
I život i problem
Zato gledam da prespavam
Budan zatvorenih očiju vrijeme
Što se nalazi tu negdje između
Budućnosti i danas,
Sadašnjosti i sutra
ŠEĆA SEJFIĆ JUSUPOVIĆ:
SAN
Ja noćas usnih
Neobičan san…
Iz sna me prenu
Lijep, sunčan dan.
U kućici staroj,
Velik’ se zbio svijet.
Šale se čuju,
Razliježe se smijeh.
Gledam jedno
Djetešce malo,
Da ga uzmem sebi,
Nije se dalo.
Dječačić bješe
Bucmast i jak.
Kosa duga, plava,
A osmijeh blag.
Nudim mu nešto,
A on veli: – Neću!
Osjetih u srcu
Koliko mi je drag.
U ruci mi stoje
Komadići hljeba
Što djetetu htjedoh
Malenom dati.
Uporno odbija
I buni se za to,
A osmijeh spazih
Kad dođe mu mati.
Pogledom ga tražim,
Gdje je sada nest'o?
Sunce mi dotače
Na jastuku mjesto.
Fatima JAMAKOVIĆ ČORAMBEGIĆ
U pustoj avliji
Mome ocu
U pustoj avliji
Sjenka tvog koraka
Prikrada se izdaleka
Na savijenoj grani jabuke
Klati se moje djetinjstvo.
Miješaju se misli
Skončavaju u zelenoj travi
Probudiše usnulu suzu u oku
Zamirisa jabuka na toplom dlanu.
Na savijenoj grani jabuke
Slavuji začuđeni ćute
Avlija tišinom okupana
U dalekom ehu ljeta
Sjenka koraka izronila iz sjećanja
Ispod krošnje jabuke
Kameno korito
Svjedok na straži
Curi tuga kroz promrzle ruke
Odnosi godine u grotlo
Vodene buke
Tek misli tebi zalutaše.
U pustoj avliji sjenka tvog koraka
Prikrada se izdaleka.
FARIS ŠAĆIĆ:
MRAK JE SAMO TAMA NOĆI
Mrak je samo tama noći,
Što mi vječne pute skriva,
Što mi pjesmu tihu sklada,
Što se čini staza kriva.
To je mjesto iza svjetla,
Tu gdje tama crna kreće,
Tamo gdje se tmina rađa,
Od svjetlosti rijeka teće.
Mrak je tamo gdje se sija,
Gdje je svjetlo tu je tama,
Sve mi kaže da se predam,
da se riješim jednog srama.
Tišina je gdje se svira,
Gdje je graja, tu se šuti,
Kuda ova pjesma plovi
Kud me vode ovi puti.
I gitara je protiv mene,
Jer mi muklu glazbu svira,
I ni zvuka i ni glasa,
Od tih žica, koje diram.
A u meni povrh svega,
Samo mrkla tama sija,
Samo svjetlo tiho gasne,
U te noći, sate kasne.