Baruzin Hajro Planajac, 2016. Arhivawww.bosliterni.ba
Ovi radovi, kratke priče ili pjesme, ispunjavaju književne norme, međutim, to ne znači da su bolji od ostalih.
Kratke priče:
Bajruzin Hajro Planjac: Kako su šibicari prevarili mog oca
Aleksandra Kostić: Pripadanje
Faris Šačić: Miris izgorjelog papira
Mustafa Smajlović: Pomirenje
Pjesme:
Rajfa Riđić Mujić: Mi smo Bosanci i drugačije ne može biti
Suada Suljić Sokolović: Kad si stranac i u svojoj i u tuđoj
Bajruzin Hajro Planjac: Kako su šibicari prevarili mog oca
(kratka priča)
Proljeće je svoje džemre s neba i zraka skliznulo u vodu. Od južnih mora, gdje je obitavalo Savom, Drinom, Unom, Neretvom i Bosnom, s vala na val, nevidljivim čamcima u zoru, pristiglo je u Usoru, a iz nje u sve potoke i potočiće i najudaljenija sedefasta jezerca što bi se rano s proljeća nastanjivala oko srebrenkastog Pousorja u čijoj su se čaroliji neba i sunca kupala sva sela načičkana pored gizdave Usore, poput majkine struke djevojačkih bisera, koje je nedavno teška srca prodala da bi babi namirila dug za plodonosnu Baru koja se nalazila preko puta naše kuće.
-Samo još malo da uštedimo, samo još koju stodinarku da skupimo da isplatimo onom namćoru za baru, za djedovinu, govorila je štedljiva mati, nama djeci, dok smo mrzovoljno večerali posnu čorbu.
Djedovina je bila plodna bara od deset duluma koju je tetka Hedija dobila u miraz od djeda Mehmeda i koju je htjela prodati i kupiti u Odžaku, gdje je ona živjela sa svojom porodicom.
Cijele te jeseni, zime pa i proljeća majka je štedjela. Štedjela je na gazu, na garderobi, na hrani, na svemu je štedjela govoreći sama sebi.
-Bit će lakše kad kupimo baru, crnicu, plodnicu. U njoj pšenica bude kao more,… a kukuruz kao u Banatu. A tako blizu,preko puta. Kako bi nju rado komšije kupile.Našu djedovinu. I kupit će ako do Bajrama ne skupimo još hiljadu dinara.
Sadika, Sadeta, Minka i ja bi je u čuđenju gledali i na nju se ljutili. Svaki dan je posno pravila potriže, tope, kiselinu,… Nije bilo onih nekadašnjih jela. Nije bilo jela i jemeka kao kod strine Advije ili tetke Safije kojima smo mi voljeli ići.
– U njoj pšenica kao more, a kukuruz kao u Banatu. Samo još jednu hiljadarku da namaknemo. Dat će Bog. On pomaže svojima robovima kada su u nevolji, često je govorila sama sebi.
Nakon nekoliko dana dok je čarobno sunce dječački poskakivalo zlatonosnim Pousorjem, a cvjetni ćilimi bili sterani svim livadama i proplancima tako Pousorje postajalo najcvjetnije i najmirisnije orje na svijetu majka mi priđe, pomilovame po kosi i reče:
-Vodit će te babo sa sobom pred Bajram u Odžak. Idete onom namčoru da isplatiti zemlju, djedovinu, rekla je majka poslije ručka.
Bio sam sretan. Ne zbog tetka namčora koji je mrzio cio svijet i tetke koja mi nikad nije dala ni gidu šećera, već zbog putovanja. Vidjet ću druge ljude, mjesta, ceste, rijeke. Vozit ću se autobusom.
Već sutradan sam se pohvalio Memsi Okcu i Sehidu Gumenom da idem sa babom u Odžak.
– Šta ti je to, upitao je sa čuđenjem Sehid Gumeni.
– To je grad u Posavini, blizu Modriče, rekao sam uvrijeđeno zašto on ne zna za Odžak.
– Neka ti je sretno, rekao je nezainteresovano, što me ponovo uvrijedilo. Očekivao sam da me štogod zapitkuje o Odžaku, Posavini, a on ništa.
Na Hadži Bajram majka me je spremila. Oprala mi je i zakrpila jedine hlače i jaknu. Obukla mi je zelenu košulju i crni džemper. Babo je ustao, popio kahvu. Krenuli smo ka cesti da sačekamo autobus za Odžak.
Išli niz seoski drum koji je vijugao niz sanjiva plodonosna polja okupana rosom iz kojih su klijali napupčeni plodovi. Ptičiji pijev pratio nas je cijelim putovanjem a u Hasinoj šumici oglasio se kos svojim pozdravom.
Čim smo prešli most na pjenušavoj Usori u čijim se dubinama ogledalo plavetilo neba ukrašeno ponekim ruom oblaka i suncem koje se iza njih srkivalo, stigao je autobus, veliki, moćan, blistao je na jutarnjem suncu koje je sve jače i više provirivalo pokušavajući saznati kuda to babo i ja hodimo. Bio je poluprazan. Mi smo zauzeli mjesto odmah iza vozača, da imamo bolji pregled. Poslije pola sahata vožnje autobus je stao na stanici u Doboju. Zamotan u plavi mantil sa torbicom prebačenom preko ramena debeli kondukter je kroz slamaste nausnice se proderao:
– Pola sahata pauza.
Babo je ustao, uzeo me za ruku, i izveo me iz autobusa na stanicu na kojoj je vrilo kao u košnici. Bilo je na desetine i stotine autobusa, svakog trena su dolazili i odlazili. Vidio sam i duple autobuse koji su pristizali puni učenika.
– Ova dobija, ova gubi, ova dobija,… Pogodi sreću i osvoji stotinu dinara, šapurio je neki čovjek u kožnoj cnoj jakni. Imao je zalizanu kosu, kao ugarak crnu i crne boje brkove. Babo je zainteresovano stojao pored njega dok je on sjedio na klupi i ispred sebe imao tri kutije od šibica i u jednoj nekakvu kuglicu. Vješto je on to i brzo pomjerao govoreći:
– Ova dobija, ova gubi, ova dobija. Pogodi sreću i osvoji stotinu dinara.
– Ova dobija, rekao je babo i uperio prst u jednu šibicu.
– Bravo, ta dobija, smiješio se šibicar davajući babi novčanicu od stotinu dinara.
– Babo je uz smješak stavi u džep i ponovo reče.
– Ova dobija.
– Nije dobila. Šibica je prazna. Babo je platio stotinu dinara i jedva čekao novu igru da ponovo pogađa.
– Ja sam ga vukao za ruku, govorio da idemo osjećajući strah od crnog smrknutog čike sa šibicama.
– Sad ćemo, dok pogodim još koju, govorio mi je babo pokazujući prstom šibicu na klupi govoreći.
– Ova dobija.
Ja sam ga gledao. Bio mi je čudan. Džaba sam ga vukao za ruku pokušavajući ga odvratiti od šibicara. On je kao obenđijan gledao u šibice dok su mu se zjenica neobično širile. Vadio je iz fišeka namjijenjenog tetku Ibrahimu i davao novu stodinarku šibicaru koji ju je vještao slagao u doboki džep crne kožne jakne.
-Ova dobija, ponovo bi se proderao babo uzbuđno pokazujući prstom jednu od tri šibice.
– Ova dobija, ova gubi, ova dobija,… govorio je čovjek mješao šibice i trpao stodinarke u duboki džep crne jakne.
Ja sam ponovo za ruku vukao babu da idemo u Odžak da tetku Ibrahimu i tetki Hediji nosimo fišek sa novčanicama za Baru, ali on me nije htio čuti. Iskolačenih očiju je piljio u tri šibice na klupi.
– Ova dobija ponovo je uzviknuo i prstom pokazao u jednu kutiju.
I ovaj put kuglica nija bila u šibici. Babo vidno razočaran izvadio je iz džepa još stodinarku i predao šibicaru.
– Policija! Ide policija! – neko viknu i šibicar skoči u tri goraka nestade , izgubi se u masi i odnese babine stodinarke.
Babo je stojao otvorenih usta, pogled uprtog u pravcu kuda je pobjegao šibicar. Ja sam ga vukao za ruku moleći ga da idemo u autobus da se sklonemo od policije ali on me nije ni čuo ni vidio.
Nakon nekoliko minuta babo je došao sebi. Sjetio se da mu je šibicar odnio pazar kojim je trebao isplatiti ostatak duga za parcelu zemlje preko puta naše kuće, za Baru kako smo zvali tu plodnu njivu.
-Hajdemo, rekao je tiho, blijed ko krpa, stisnuo mi ruku i poveo me u autobus koji je još uvijek bio prazan. Sjeli smo na isto mjesto. Sjedajući babo je duboko odhuknuo i zagledao se negdje u daljinu. Bio je izgubljen. U međuvremenu počeše ulaziti i ostali putnici. Dvije žene koje su sjedile iza nas govore debelom kondukteru.
– A što nas pas prevari. Mi htjele malo da okušamo sreću na jednoj klupi sa šibicama. Uze nam pesto dinara i neko viknu policija i on skoči i nestade. Pobježe sa našim parama.
I komšija iza nas. Blijed ko papir promuca:
– Odnese mi pas penziju. Ja mislio da okušam malo sreću, a onda povikaše policija. On skoči i nestade sa parama.
– Da zovemo policiju, tražila je od konduktera još jedna opljačkana žena.
– Kad si se igrala nisi tražila policiju, ukori je debeli kondukter i dodade.
– Niste vi djeca. Što se se igrali sa tim barabama i prevarantima. Sad kad ste izgubili, daj pomagaj.
On je zbijao šalu na račun ožalošćenih i opljačkanih putnika.
– Njih je došlo iz Zenica desetak šibicara i isto toliko njihovi pomoćnika za koje mi mislimo da su igrači. I oni uvijek dobiju, pa im poslije vrate pare. Tako rade da bi nas navukli a onda kad nas dovoljno opljačkaju jedan od njih vikne policija i tako pobjegnu sa hrpom para govorio je jedan sijedi dedo sa šeširom na glavi, koji jesjedio preko puta našeg sjedišta, vjerovatno iskusan igrač šibica.
Babo je sam šutio. Nije riječi progovorio.
Ja sam se uz njega naslonio, zagrlio ga ali on mene nije ni primjetio. Autobus je guto kilometre izlokvane ceste. Unutra se nije čula niti jedna riječ. Razmišljao sam o smrknutom tetku Ibrahimu koji je večeras čekao ostatak para za Baru, našu djedovinu, kako je govorila majka dok je štedjela i skupljala dinar po dinar prodajući i najveće dragocijenosti da bi pripomogla u izmirenju duga za kupljenju zemlju.
– U Kotorskom ima izlaz – prekide babo nit tišine hrapavim dubokim glasom obraćajući se debelom umazanom kondukteru,ustajući i idući prema vratima. Ja sam išao držeći ga za ruku i ništa ne pitajući i izašao za njim.
Autobus je nastavio put za Odžak, a mi smo krenuli u Kotorsko. Kome i zašto nisam smio pitati smrknutog babu koji je cestu grlio krupnim koracima dok mu se rosilo izborano čelo koga su morile nove brige.
– Gdje je kuća Reufa Hedžića upitao je babo neku nenu koja je porađivala dvorište.
– Druga kuća od džamije, rekla je i otišla svojim poslom.
Babo je ubrzao korak dok se rosa sa čela pretvarala u kapljice koje su se presijevale na zubatom proljećnom suncu. Ubrzo smo bili pred velikom bosanskom kućom.
– Ima li domaćina, viknuo je babo ulazeći u plotom ograđenu avliju punu ocvalog behara sa koga su nektar ispijali brojni insekti, ose i bumbari.
– Oooh, ahbabu odkud ti, otkinu se iz verande nečiji prijateljski glas dobrodošlice.
Bio je to babin dugogodišnji radni kolega iz Željezare koji nas je srdačno dočekao i smjestio za hastal ispod grožđa u avliji iz koje se kao na dlanu vidjelo pobosnavlje, skoro sve do Odžaka.
– Nužda me natjerala, reče babo sjedajući i nastavljajući priču.
– Pa kako tebi ahbabu da se desi, nisi ti balavac, prekori ga ahbab nakon izvjesnog vremena.
– Nisam, snuždeno reče babo izgledajući mi nešto manji, nemoćniji u ovom moljakanju.
– Evo ti hiljadarka na dva mjeseca i ja štedim da kupim zemlju, reče Reuf pružajući mu smotuljak.
Babi oči zacakliše. Dobiše onaj sjaj i onu veličinu kada je pogađao koja dobija a koja gubi.
– U tri ima autobus za Odžak, upozori nas Reuf.
Hitrim korakom krenuli smo prema autobuskom stajalištu vidno raspoloženi. Nastavili smo put u Odžak, ostavljajući procvalo Kotorsko u svojoj ljepoti, da grli i miluje čarobnu joganastu Bosnu koja je idući ka Posavini često usporavala i zastajkivala u Kotorskom i zavodljivo mu se smiješila.
Aleksandra Kostić: Pripadanje
(kratka priča)
Sarajevo, 11. maj 2009.
Pozno proljeće i kiša nad Sarajevom. Kiša… Kiše nad gradom moje mladosti su uvijek teške, monotone, depresivne, ali ova današnja je izuzetak. Pomalo zapanjeno gledam u pravcu Igmana, gledam u zavjesu od kiše, koja se spušta nad Sarajevom. Ovaj put je nebo čarobno-lijepo u svojoj neobičnosti, u magičnoj igri oblaka. Atmosfera tjera na razmišljanje, budi sjećanja i nostalgično me vraća u grad; u kome sam zavoljela kišu, ali i prvi put počela da razmišljam o značenju riječi PRIPADANJE.
Hamburg, 23. april 2003.
Kampus Tehičkog univerziteta Hamburg-Harburg.
>Moderni univerzitet s izraženim internacionalizmom.
Zgrade Univerziteta su izgrađene u duhu sjeverno-njemačke arhitekture, stabilna zdanja od crvene cigle i jednostavnih linija. Ljepota jednostavnosti, bez suvišnih ukrasa, a iz svake linije se ogleda stabilnost i bogatstvo. Park u kome se Kampus nalazi, sa obiljem zelenila i malim jezerom, u potpunosti dopunjuje umirujuću atmosferu, tako karaterističnu za Hamburg, za tzv. sjevernu Veneciju. I naravno studenti… Studenti svakom univerzitetu daju posebnu snagu i ljepotu, ljepotu i snagu mladosti, otvorenosti i kreativnosti… Dok žurim na vježbe posmatram studente, koji takođe žure na predavanja i vježbe. Odzvanja graja, čuju se razni jezici pored oficijelnog njemačkog; i kao da je svaki strani student donio dio kulture svoje zemlje, koji kao kamenčić ugrađuje u čarobni mozaik internacinalizma; koji je zaštitni znak Tehničkog univerziteta Hamburg-Harburg (TUHH). Idiličnu sliku dopunjava kišica, koja stalno sipi. Za ove tri godine u Hamburgu, zavoljela sam kišu, laganu kišu Hamburga, koja pada i nekoliko puta dnevno, skoro svaki dan. Kao da te kiše, daju život Hamburgu, oživljavaju zelenilo i daju nestvarnu čistoću ovom gradu. Kao da se i priroda trudi dati idealnu klimu, za ljubav, za rad, razumjevanje, razmišljanje…
Ulazim u preadavaonicu i vježbe počinju. Klasična igra apstrakcije, koje samo matematika donosi. Opuštenost, a opet maksimalna koncentracija. Pokušavam izlagati interesantno, korektno, a sve to na stranom jeziku. Stres, i ipak izazov. I najednom usred zadatka pitanje:
„Možete li mi ponovo objasniti pojam pripadanja?“
Moj pogled se suočava s plavim očima studenta, koji mi je postavio to pitanje. Na tren, ostajem paralizirana pogledom, pogledom punim topline, ali i bola i tuge. Čudan osjećaj, osjećaj naklonosti spram studenta, koji je tako netipičan za profesionalnog matematičara.
Pokušavam objasniti, egzaktno s puno riječi. No, ponovo konstatacija i pitanje: „U matematici mi je pojam pripadanja jasan, ali u životu ne. Možete li mi praktično u životu to objasniti?“
Provokacija? Na trenutak osjećam bijes. Razmišljam o predrasudama spram mog predmeta, koje su iste u svim zemljama svijeta, i pomalo sam sretna, što je čas na samom kraju, i što će me kiša, osvježiti i oraspoložiti. Dok izlazim iz zgrade student mi prilazi i tužno reče: „ Asistentice, moje ime je Amir, da li imate malo vremena za mene?“
Ne, ne mogu riječima opisati iznaneđenje. Pa, radi se o mom zemljaku i otuda taj pozitivni fluid.
Ali, ne, ipak ne želim preći olako preko provokacije i počinjem : „OK, Amire, možemo li pričati na našem jeziku? Nikako mi nije jasan zadnji dio tvoga pitanja, i ne mogu se oteti utisku, da je cilj tvog pitanja bio usmjeren u pravcu negacije korisnosti matematike i…“
U pola rečenice me Amir prekide.
„Griješite, nije se odnosilo na matematiku“, i pomalo nesigurno nastavlja, „pošto dolazite iz Bosne, mislim da me možete razumjeti. Zapravo, imam potrebu da pričam.“
Zapanjenja klimam glavom dajući mladom čovjeku šansu, da iskaže nešto što ga evidentno tišti, što ima potrebu da ispriča nekom u ovom tako lijepom, a ipak stranom gradu, na sjeveru Europe.
„Znate, rođen sam u Goraždu i djetinstvo sam proveo tamo. Volio sam moju Drinu, zelenu, čarobnu brzu, koja se toliko razlikuje od Elbe. Snaga Drine je u njenoj brzini, iskonskoj čistoti… Ta rijeka dopunjuje ljepotu jednog malog gradića, zapravo kasabe, mog Goražda!“ tiho priča Amir, sa suznim očima, iz kojih prosto izvire neopisiva bol.
„Znate, ponekad i uporedim Goražde s Hamburgom, i znam da je to smiješno, ali ne mogu reći koji je od tih gradova ljepši. Da li je ljepša mala čaršija, s bijelim minaretima, ili prelijepe vile oko Alstera? Oba grada su mi i draga i tuđa!“
Pomalo začuđeno upitah: „Kako tuđa Amire, kako ti Goražde može biti tuđe? Vidiš, meni moje Sarajevo, to nije i nikada neće biti, pa makar me i smatrali i za lokalpatriotu…“
U pola rečenice nas prekide nešto jača kiša, pa brzo potrčasmo u kafić pri Kampusu. Koristimo priliku, da uz veliku šolju ekspres kafe i komad štrudle od jabuka, savladamo sjećanja. A sjećanja naviru… Kao planinska bujica…
Ponovo progovara Amir: „ Kada je počeo rat imao sam samo devet godina. Granate, strah, glad… I smrt naravno… Svu strahotu rata sam shvatio kada je poginula amidžinica Nusreta. Nju sam naročito volio, jer je pravila najljepšu zeljanicu i ružice na svijetu. Zaista najljepšu… Granata… Gledao sam to… A kada mi je babo ostao bez noge, moja porodica je izmještena prvo u Zagreb, pa onda u Hamburg…“
Dok Amir priča, moje misli lutaju prema ratu u Sarajevu, i kao da opet vidim razaranje svog grada… Ponovo preživljavam trenutak, kada sam čula vijest da mi je otac poginuo od snajpera. U jednom momentu pričam Amiru o užasu rata u Sarajevu i nastaje tišina. Mukla tišina za našim stolom. Samo suze u našim očima otkrivaju dubinu emocija. Tako bih rado zaplakala, naglas, iz svog srca, iz sve duše, baš tu u kafiću Kampusa, uz štrudlu koja mi je postala bezukusna, u najbogatijem gradu Europe…
Da bih spriječila suze zapitam:„ No, dobro Amire, kakve to veze ima s PRIPADANJEM, i tvojim pitanjem na vježbama?“
„Pa valjda ima… Ne znam ni sam… Sa deset godina stigao sam u Hamburg. Bili smo prvo smješteni na brod… Kada je kiša malo jača, kao da i sada, osjećam njegovo ljuljanje. Pa, učenje njemačkog jezika, drugovi Nijemci, drugovi stranci, a u kasnijoj fazi kada smo se preselili u kuću i komšije su bili Nijemci. Znate sve sam razumio, a nisam razumio ništa. Primjetili ste da govorim njemački bez akcenta, znači perfektno, a ipak to nije moj jezik, kao ni ovaj kojim mi pričamo…“
„Amire, ne mogu da vjerujem, ne, ne, razumjem te.“ ,pomalo ću zapanjeno.
„Nisam siguran da govorite istinu!“ reče Amir i nastavi. „Vidite, i ovdje ma kako sve divno izgledalo, postoje dva svijeta: svijet Nijemaca, i svijet stranaca, i što je najinterenatnije, oni se samo dodiruju, ali i ne prožimaju. Moj problem je, što nisam ni Nijemac ni stranac. I to je to pripadanje koje mi nikako nije jasno!“
Razmišljam… Iz Amirove priče izbija ubitačna snaga istine. Skidam naočari površnosti i razmišljam o svemu. „Amire, da li si pokušao da se vratiš u Goražde?“ pokušavam upitati, ovaj put sa strahom.
„Da“, nastavlja ovaj hrabri mladić, napola dijete, „ali, i ono mi je strano. Možda na drugi način, nego Hamburg, ali ipak strano… I tamo ljude i razumijem i ne razumijem.“
Zadnje njegove riječi kao da zabadaju nož u moju dušu. Neki čudan predosjećaj… Riječ PRIPADANJE i njeno značenje se po prvi put duboko utiskuje u moju glavu, u moje srce…
„Šta planirate dalje, poslije doktorata?“ upita Amir .
„Vratiti se u svoj grad, Sarajevo“, odgovorih tiho.
Hamburg, 15. oktobar 2003.
Amir je položio moj predmet i donio kolač na Odsjek za Matematiku, što je uobičajen znak zahvalnosti na TUHH-u. Zadnji put pričamo… Ovaj put ja sam uplakana zbog smrti majke, od karcinoma, a kao da je ta smrt, još više pojačala moju želju za povratkom u Sarajevo. Po polaganju matematike Amiru i meni ostaje samo jedna tema za razgovor, a to je PRIPADANJE!
Sarajevo, 23. oktobar 2004.
Ponovo na poslu u Sarajevu. Razočarana, a i sretna. Sretna što sam ponovo tu, u svom gradu, razočarana, jer me nekadašnji prijatelji ne prihvataju. Često se pitam, da li sam se toliko u Hamburgu promijenila, da se ljudima činim strana, a dijelom i oni meni… U svijest mi uporno dolazi Amirovo pitanje postavljeno na vježbama, i problematika PRIPADANJA. Tek sam sada postala svjesna novog problema, problema povratka u svoju zemlju. Nada… Nada, da će sve to vrijeme riješiti, i da će sve biti kao prije, prije mog odlaska 2000. godine u Hamburg.
Sarajevo, 11. maj 2009.
Iznenadni udar groma me trgne iz razmišljanja, i vrati u realnost. Pet godina je prošlo od mog ponovnog povratka u Sarajevo. Pet godina borbe za svoje mjesto u društvu, a i borbe u sebi, za svoj identitet. U tih pet godina, nekoliko posjeta Hamburgu… I tamo isto, osjećaj kao i u Sarajevu, i pripadanja i nepripadanja. Imam nelagodnost da se vrtim u začaranom krugu. Često se sjetim, priče svog studenta i drugara Amira. Kroz sva sjećanja odjekuje jedna jedina riječ PRIPADANJE, koja najbolje opisuje probleme svih, koji su u jednom momentu živjeli vani, pa se vratili. Da, mi smo se previše promijenili, da bi nas naša nekadašnja sredina, ponovo prihvatila, a opet premalo promjenili, da bi nas nova sredina u potpunosti prihvatila. Osjećamo se kao istrzana sveska dnevnika u tuđim rukama. Nada da će se nešto promijeniti, ipak postoji, dok kroz sarajevsku modru kišu odjekuje jače od proljećne grmljavine sablasna riječ: PRIPADANJE.
Faris Šačić: Miris izgorjelog papira
(kratka priča)
Sam.
U tišini tamne sobe u kojoj nema ni traga životu, sjedim i pišem. Pišem riječi koje će ostati da žive, nadam se, dugo vijekova poslije mene i riječi koje će, na kraju krajeva, pomoći nekom da ne čini greške kakve sam pravio ja.
Uz plamen svijeće i jecaj duše otvaram srce da se ispovjedim hartiji, koja najbolje čuva sve tajne života, koja te smiruje i tješi. Ali njena glavna svrha je da nosi moja iskustva, nadanja i snove da ih neki čovjek u dalekoj zemlji čuje i da uči iz njih. A priča koja mi proteče mislima vrlo me podsjeti na jednog čovjeka, čovjeka iz ogledala.
U jednom dalekom gradu, po čaršijskoj kaldrmi hodio je Husejn. Kao dječak, kao čovjek…
Rodio se i živio u tom šeheru koji mu je svakim danom sve više prirastao duši. Bio je lijep, crne kose i tamnih očiju, očiju boje noći. Živio je sa ocem i majkom u dobrostoječoj porodici. Još od najranijih godina volio je knjigu. U početku njene korice, pa slike, a zatim i njen sadržaj. Kao i čovjek i on je prvo gledao korice. Jer da bi ljudsko biće pogledalo u dušu drugoga, taj prvo mora imati lijepe korice. Jer bez lijepog izgleda, niko nikome neće prići. Bilo kako bilo, Husejn je vremenom zavolio knjigu, postala mu je najbolji prijatelj.
S godinama provedenim u školskim klupama počeo je i pisati pjesme, priče koje su ga ispunjavale i smirivale u teškim trenucima. Samo on i Allah dž.š. znaju koliko je noći proveo nad stolom pišući, pišući i jecajući.
U duši je bio dobar čovjek, nikada nikom nije pomislio zla koliko zrno gorušice. Imao je prijatelja, ali rijetko kada bi izlazio s njima i družio se. Većinu slobodnog vremena provodio bi kod nane i dede ili kraj kućnog ognjišta čitajući neku knjigu. Stjecao bi prijatelje i gubio ih. Kada bi im nešto trebalo dolazili bi, a onda bi nestajali bez glasa, kao da ih nikad nije ni bilo.
Oh, da li je na ovome svijetu sve materijalno?
Koliko je noći proveo u tuzi, moleći Boga da mu da odgovor na pitanje: „Gdje su nestali prijatelji?“
I koliko puta mu je dolazio išaret: „Nema prijatelja koji će prijateljevati iz dobre volje, Allah je Jedini Gospodar i On sve zna i samo se Njemu klanjaj, a ne provodi namaze u misli o drugovima.“
Ali, nije vjerovao. Nastavljao bi tugovati za onim starim prijateljima dok su stizali novi. A kada bi ti novi uzeli „hisu“ Husejnove duše, postajali bi bivši, nekadašnji drugovi.
Tako su prolazile godine, a Husejn, zaslijepljen sjećanjem i potragom za „prijateljima“, sve više je tonuo u propast, zapostavljao Allaha dž.š., i gubio imanja i gubio pare.
Na kraju, sijede kose i sijede brade ostao je bez ičega. U zimskoj noći nema više ničega, samo drvena koliba,mala peć, prašnjava serđada i njegove priče.
U ćošku su stajale priče u koje je godinama ulijevao dušu i pisao ih tugom.
Bez dinara, bez drveta…
U svom tom očaju uze svoje priče i prigrli ih uza se i nježno pogleda, a iz očiju potekoše suze.
Uze jednu po jednu priču, jednu po jednu požutjelu hartiju, i stavljajući ih u peć, zaplaka.
Nije imao ništa, a valjalo se ugrijati. Te noći je bdio nad peći, grijući se pričama. On je plakao, ruka drhtala. Sa sabahom, uz ezan, stavljao je posljednje hartije u vatru i gledajući ih kako gore grcao se u suzama.
Ugrijao se te noći, ali tek sada je ostao bez ičega…
Kada i zadnji papir izgori i kada zadnji plamen minu, Husejn pogleda ka nebu. Kao po naredbi zatvori mala željezna vrata na peći i sruši se na serdžadu.
Srce nije izdržalo.
U još toploj sobi u kojoj je mirisao stari izgorjeli papir preselio je tog sabaha Husejn.
Ko zna ko ga je i kad našao…
Ko zna je li serdžada još uvijek bila natopljena suzama.
Mustafa Smajlović (1953 – 2019): Pomirenje
(kratka priča)
Kada mu se najviše mililo živjeti, umirao je.
I
Mustafa Smajlović osluškuje prošlost, slika iz 2013.
Vrijeđao ga je jastuk pod glavom. Svjetlo je peklo natekle oči. Iz ćoškova zamračene sobe i sjenke su zasijecale vid. Stezao ga je povez oko glave. Popusti li zavoj, čelo je pucalo. I najtiši šum, koji je dopirao s polja kroz poluotvoren prozor, unosio je nervozu i nemir. Pod leđima vuneni ležaj bio je tvrđi od kamena.
Pomjeri se – boli.
Miruje li – boli.
Na svaki njegov pokret majka Ćamka je podizala glavu i skakala na noge.
„Boli li, sine?“
„Boli, majko!“
Ni brižni glas majke nije mogao umiriti bolove. Sustizali su jedan drugog. Najteži je bio onaj koji je stizao kroz kičmeni stub. Razarao je nerve i poput žaoke zabadao se u mozak. Kako je bolest uzimala maha, molio je majku:
„Skloni se negdje, kad boli, neka bar jedno boli!“
„A, kud ću ti ići, sine?“ – lomila je prste. „Bilo gdje da odem, isto mi je, majka sam, boli da sam pod crnom zemljom“ – kazivala je, šutjela i na prstima hodala po sobi. Kako djetetu ne bi pristajala na muke, izlazila je. Nije se dugo zadržavala. Vraćala se sa šoljicom toplog mlijeka.
„Zadahni dušu, blago meni.“
„Ne mogu, majko.“
„Sine, zauhar je i kap, snage ti treba“ – bila je uporna, ali u onoj mjeri koliko je bilo potrebno da pristane. Jednom rukom mu je pripodizala glavu, a drugom pronosila šoljicu:
„ Kap, makar kap, blago majci“.
Kapljica bi kliznula niz suho grlo. Od bola bi se stresao.
„ Kažem ti, bona, ne mogu. Ujede me za želudac!“
„De, pihni, još samo kap!“
Odbio je.
Majka je uzdahnula od nemoći da nešto više učini.
Kao i obično, mlijeko bi se ohladilo i ukiselilo na polici pored uzglavlja.
Vremenom je prestao uzimati lijekove.
Običnom vodom je zadahnjivao dušu.
II
Bio je to Idriz Idrizović, sin Ćamke Idrizović, koja je u ratu izgubila starijeg sina iz prvog braka – Muradifa Mehmedovića. Pogide od bratove ruke, od ruke ovog koji umire pred njenim očima. Da nije bilo tako kako je bilo, možda bi joj duši bilo lakše. U velikokladuškom tamnom vilajetu, mnoge su majke zaplakale. Ratne guje ih ujedoše za srce. Brat je pucao na brata. Sinovi ginuli, a majke ostajale – ni žive ni mrtve.
Hoće li Bog dati da ostane i bez Idriza?
Otkako se razbolio zaboravila je na svoju bolest. Da nije tako kako jeste, ne bi ustajala iz kreveta. Pred očima se vrtila kuća i pretkuća, sve se okretalo ukrug, samo nije ležaj u kome je jačao ljuti bolesnik.
„Boli li, sine?“
„Boli, majko!“
„Bog će dati da ti meni ozdraviš!“
Molila je.
Kada bi djetetu malo lahnulo, spuštala je glavu na jastuk i molila:
„Bože, Ti koji si kadar sve učiniti, olakšaj, ne otežaj! Meni uzmi, mom djetetu daj! O, Bože!“
Dok je majka molila, sin se borio za dah. Čim bi zaječao, brzo se podizala na noge.
„Blago meni, prouči dovu, zaišti od Boga milost“.
„Učim majko, ali džabe, boli!“
„Moli sine, ne griješi dušu!“
Molio je:
„Gospodaru moj, kad ja zaboravim Tebe, nemoj Ti zaboraviti mene!“
Lahnilo bi mu, ali zakratko.
U takvim trenucima, kada se od bolova kidalo srce, sušila duša i pucalo čelo, Idriz je nastavio ječati, bez snage da izusti riječ. Otvarao je usta i gutao glas. Bilo je to ono stanje u kome je želio samo jedno – da umrije. Da se više ne pati.
„O, Bože, uzmi me!“ – čuo je glas iz prsa.
III
Kako to obično biva, bolest noću uzima maha. Stanje bolesnika se pogoršava. Tu noć je gorio od vrućice. U vječnosti patnje košmar je prizvao slike. U početku bile su to iskošene sjenke, prizori bez boje i zvuka, a potom ga stiže ono od čega je bježao.
„Ne, samo to ne-e-e!“ – krik se prolomio iz grla.
Majka se brzo našla pored njega.
„Ne boj se, sine, majka je uz tebe“ – čuo je.
Slutila je kako se primiče ono najgore.
Idriz je kolutao očima boreći se za dah.
Čuo je ono što nije htio čuti:
„Ja sam, Muradif, tvoj brat!“
Ustao bi, ali nije mogao ustati. Prevrnuo bi se na drugu stranu, ali se nije mogao pomjeriti. Majka je poturila još jedan jastuk ispod njegove glave.
„Evo, usturi se malo!“
„Ne daj me, majko!“
Zatražio je od majke da mu skine povez sa očiju.
Lijepo je vidio Muradifa.
„Vidiš li ti Muradifa, majko?“
Čuo je pucketanje njenih prstiju.
Zatvorio je oči, ali je slika ostala u očima.
„Zašto? Brat sam ti, smiluj se!“
Bio je neumoljiv.
Poveo ga je na gubilište.
Nije dao drugom da ga ubije.
„Ne čini to, brate, Bosna je bila i biće je i bez nas dvojice.“
Šutio je.
„Idrize, Ćamka Mehmedović je naša mati, nije država!“
Umjesto milosti izmamio je bijes.
„Umukni, izdajico, moja majka je Ćamka Idrizović. Ni očevi nam nisu isti!“ – odgurnuo ga je kundakom.
Zarobljenik posrnu i pade.
„Ako sam izdajnik, daj drugom da me ubije, nemoj ti!“
Pucanj je odjeknuo, ovog puta nikamo drugdje nego u Idrizovim prsima.
Nije ga ubio.
Lijepo ga vidi i čuje:
„Kako to, ti živ?“
„Došao sam da te vodim.“
„Gdje?“
„Tamo gdje nam je svima suđeno da odemo!“
Otimao se.
„Brate, daj ruku!“
Po grčenju prstiju ruke majka je znala da gubi i drugog sina.
IV
Još nešto je Ćamka vidjela što jedino majke mogu vidjeti.
Iznad Idrizove glave uzdigoše se dvije sjenke, spojiše se u jednu i poput bijele golubice prhnuše kroz otvoreni prozor.
Šamijom je pokrila glavu, uzdahnula i odahnula:
„Hvala Bogu, pomiriše se!“
Rajfa Riđić Mujić: Mi smo Bosanci i drugačije ne može biti
(pjesma)
Moja Bosna od Drine do Une, od Save do mora,
prelivena je zlatnom krvlju
njenih hrabrih kćeri i sinova.
Oni su u Bosnu uložili svoju mladost, a mi dio svog života.
Ostavili su nam je u amanet da je čuvamo i volimo
i nikada se ne odreknemo svoga korijena.
Nijedna biljka bez korijena ne uspijeva –
tako ni Bosanci ne mogu bez Bosne
gdje god živjeli na planeti zemlji.
Mi smo Bosanci i drugačije ne može biti.
Bosna je moj bol, tuga, snaga, sreća i ljubav najveća.